Subotić je jedan od najvrednijih i najobilnijih dramatičara srpskih.

Od njega su štampane drame:

Herceg Vladislav (1862),
Nemanja (1863),
Zvonimir (1868),
Prehvala (1868),
Bodin (1868),

tragedije:

Miloš Obilić (1868),
Kraljica Jakinta (1871),
"slike iz prošlosti" San na javi (1869),
kao i izvestan broj prigodnih priloga.

Sve njegove osnovne mane ogledaju se i na njegovom obilnom dramskom radu: njegove drame su konstruisane po svim
pravilima stare dramske estetike, rodoljubive su u svojim istorijskim motivima, ličnosti su vrlo dostojanstvene i
govore svečanim jezikom, ali reči su teške, hladne, usiljene. Ti komadi svojom nacionalnom sadržinom i patriotskim
smerom mogli su se dopadati oduševljenoj publici šezdesetih godina i zadovoljavati potrebe oskudnog nacionalnog
repertoara u pozorištima u Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu, ali su danas sasvim zaboravljeni. Subotić je bio jedan
od najranijih pripovedača srpskih i ostavio priličan broj istorijskih pripovedaka, u kojima se ili opisuje stari
srpski viteški život, sa očiglednim ugledanjem na nemačke spise te vrste, ili se daju sentimentalno—patriotske
slike iz suvremenog života, iz doba od 1848. Sve su to samo neuspeli pokušaji. Roman Kaluđer je relativno bolji
i sadrži više života i stvarnosti.

Subotić je imao jaku radnu snagu i velike ambicije, i što je jedan čovek bez talenta i duh bez originalnosti mogao
dati, to je on dao. On je u srpskoj književnosti ostao kao primerak odličnog mediokriteta.

Jovan Skerlić