Tema: Top Lista Poznatih

Masimo Savic


Biografija

Ime i prezime:Masimo Savić
Rođendan:06. 06. 1962.
Porodica:supruga i ćerka
Karijera:šest albuma
Zanimanje:pevač, muzičar


Mini biografija:

Italijanski mu je maternji jezik, živeo je u elitnom delu Sidneja, a prve pare zaradio je čisteći bazene, bio je u sukobu sa zakonom, a u ime ljubavi spasao je devojku iz grčkog zatvora, propao je kao ugostitelj, muzikom je inficiran, postao je slavan i obožavan


Masimo Savić je jedan veliki stan sa nekoliko podstanara. Zasad su svi OK. Moja ćerka je moje sunce, a moja porodica je moja galaksija.
Ovo je sigurno najkraća „definicija“ kojom je pevač Masimo Savić opisao sebe, a potom dodao i ovo:
– Masimo Savić je dobrih vibracija i živaca.
A mi bismo dodali da je i izuzetan pevač posebnog senzibiliteta sa uglađenim manirima i prefinjenog ponašanja koje nije svojstveno ovom podneblju. I to ga čini posebnim. Najbolje ga kapira njegova publika. Onog momenta kada stane pred nju sa mikrofonom u ruci, za njih se poremeti ravnoteža među zvezdama. Jedna obožavateljka opisala je to ovako: „Svakog trenutka imamo minimum hiljadu razloga da se nasmejemo, zaplačemo, da budemo zabrinuti... Jutro posle koncerta ustala sam sa minimum hiljadu čestica više pozitivne ener-gije i obasuta sa hiljadu zrakova više, pozitivnih emocija...“
– Volim to što se ljudi na koncertima osećaju uzvišeno. To mi je upravo i cilj – kaže Masimo na reči ove devojke i nastavlja:
– Nema ništa, bar za mene, magičnije od trenutka kada muzička kreacija nastaje. Od svih umetnosti jedino ona ne postoji u materijalnom smislu, jer muzika nisu notni papiri, komadi plastike zvani CD, nego je muzika titraj u vazduhu koji na neki neobjašnjivi način dira, i to jako, naše emocije. Svestan svega toga, na nastupima ne znam šta znači štedeti se, čuvati energiju za kasnije. Kakvo posle?! Nije važno, sada, na pozornici, treba dati svoj maksimum, zato ljudi sa koncerta odlaze nakrcani pozitivom. Ja muziku doživljavam vrlo slojevito i mogu slobodno reći da kada sklopim oči i slušam nešto što je meni sugestivno, tada je mogu i videti kao neku impresionističku sliku. Meni je muzika u životu neizmerno dala. A objektivno mi je uzela uvo. Da pojasnim – kada mi neko kaže: „Koncert je bio sjajan i zvuk je bio izvrstan“, nema te stvari koju bih više želeo nego da mogu da gledam svoj nastup, a to je nemoguće.



Sve za ljubav


– Oduvek sam bio nesigurna osoba. I danas kada nastupam ne osećam se baš najbolje na sceni, nekako sam previše otkriven. Zato i ulazim tako duboko u interpretaciju pesama, jer na taj način zaboravljam na svoje komplekse. Zbog svega toga uvek mi je falilo malo hrabrosti kada je trebalo prići nekoj devojci koja mi se sviđala. Verna sam osoba i u ljubavi i u prijateljstvu, tako da je normalno da sam doživeo mnoga razočaranja. Jasno, sećam se prvog poljupca i trenutka kada tlo nestaje pod nogama, ali najveći utisak su ipak ostavile neke druge ljubavi. Što se velikih dela u ime ljubavi tiče, reći ću vam samo da sam osamdesetih godina iz grčkog zatvora spasao jednu svoju ljubav i tek kad sam je sigurno doveo kući onda sam džentlmenski završio stvar. Znao sam i to da činim. Žene vole da testiraju, a mene je to nerviralo i uvek sam govorio da kada ja kažem: „Gotovo je!“, onda je stvarno gotovo. Kada bih svoj život svrstavao u neki dramski žanr, ako očekujete da je drama, moram da vas razočaram! Jer, moj je život mnogo sličniji vašem nego što vi pretpostavljate, a to znači, tragikomičan. To što sugestivno interpretiram određene pesme ne znači da su biografske. Istina, ima pesama koje sam bukvalno proživeo, ali pesma „Rođen sam da činim greške i da hoću ne znam bolje“ nije jedna od njih. Svi mi činimo greške i ako smo pametni nešto iz tih grešaka i naučimo. Žao mi je što nisam ništa snimio sa Bregovićem, a imao sam ponudu. Mislim da bi naša muzika bila bogatija za jedan zanimljiv album da se to desilo.

Masimo Savic


Biografija


Rođenje ćerke


„Naša muzika“ je tužna odrednica za prostor na kome se desilo ono što se desilo.
– Verujem da je mnogima, ne samo meni, najteži trenutak bio kada sam shvatio da se takozvano bratstvo i jedinstvo pretvara u „ubij i prevari“. Sebe doživljavam kao hipersenzibilno biće i često sam informacije koje me okružuju procesuirao isključivo kroz svoja iskustva, što je pogrešno. Jer, ja na svet gledam uglavnom pozitivno i ne bih bio u stanju da uzmem nečiji život. Za vreme rata kod nas odjednom više nisu bili popularni momci sa Ničeom i Heseom ispod ruke, nego oni koji su nosili oružje. Takve su me slike naprosto užasavale. Onda sam napravio pauzu koja je potrajala skoro osam godina. Mislio sam da se više nikada neću baviti muzi-kom jer su vremena bila toliko ružna, a ja sam mislio da će ta vremena potrajati. Neko vreme sam imao svoj klub bistro u Puli i tu se super klopalo i bilo je lepih džez svirki. Pokazalo se da nisam rođen za ugostiteljstvo. Nakon toga smo se vratili u Zagreb, a ja sam otkrio još jednu svoju, meni dragu vokaciju, a to je stvaranje radijskih i televizijskih reklama. Od toga sam mogao lepo da živim, brinem o svojoj porodici, a opet sam bio ispred mikrofona. Dakle, iako se nisam bavio muzikom, svejedno je motor stalno radio, tako da je bilo lako reaktivirati se. Trenutak kada se moja ćerka rodila dao mi je nadu da bi opet moglo da bude lepo. Ali stvarno smo se svi skupa načekali da opet dođe vreme u kome ljudi imaju vremena za lepe umetnosti.


Dorijan Grej


Posle serije jesenas održanih koncerata nazvao je svoj put mesijanskim i prosvetiteljskim.
– Pa dobro, možda sam preterao sa mesijanskim, ali prosvetiteljski je svakako. Jer, živeći u Zagrebu, ili u Beogradu, čovek pomisli da je ta urbana sredina njegova domovina, međutim, pomakneš se par kilometara van grada i već kreće rudiment. Trebalo bi obilaziti što više malih mesta, ali ne u smanjenoj postavi benda sa lošim razglasom, nego pokazati pravu stvar i time već postaješ neko ko prosvetljuje publiku. Dobrih slušalaca mu-zike ima i van glavnih gradova i veliko je veselje videti te ljude kada nasmejani odlaze svojim kućama nakon koncerata. Sa obožavaocima moje muzike ne-mam nikakvih problema jer moju publiku sačinjavaju vrlo pristojni i edukovani ljudi. Možda neko iz nekog drugog muzičkog žanra ima problema. Najzanimljivije je to što znam kako izgleda realnost naših televizijskih emisija, radija i štampe, pa se ponekad i ne trudim da objasnim nekome kako stoje stvari, kad vidim da je indoktrinacija medijima totalna. To me malo rastužuje, ali hrabro i pozitivno idem dalje. Meni je najvažnije stvaranje muzike. Sada sledi snimanje spota za pesmu „Bilo gdje“, pa koncerti i koncerti, a 3. juna u KD „Lisinski“ uz Big bend HTV i maestra Glojnarića pevaću Sinatru. To je projekat koji smo stvarali punih pet godina. Dalje od tog perioda ne bih prognozirao – objašnjava Masimo.
Knjiga Oskara Vajlda „Slika Dorijana Greja“ inspirisala ga je da po njoj nazove svoj prvi sastav.
– Ono što sam ja shvatio iz te knjige, a što sam mogao da interpoliram u našu muziku su, pre svega, bili oštri kontrasti tipa: mladost-starost, sunce-tama, lepo-ružno. Stvarajući aranžmane desilo bi se da recimo muzička podloga bude vrlo romantična, a da ja na tu podlogu pevam potpuno divlje. Ili bi aranžman bio kakofoničan, a ja bih pevao vrlo romantično, tipa belkanto. Sada, decenijama posle „Dorijana Greja“, potpuno prirodno prihvatam protok vremena. Moja esencija, moja duša je i dalje onakva kakva je bila u najlepšoj mladosti. Svoje telo doživljavam kao nekakav skafander, a iza tog skafandera gledam na svet. Kada bih se brinuo oko svake nove bore ili promene, gde bih stigao? I mislim da, ako recimo kosa sedi, treba je ostaviti takvu kakva je, jer bilo koja artificijelna promena se stvarno vidi, nije nekako u skladu sa licem. Dakle, ako sam i imao neku krizu srednjih godina bila je toliko minorna da je nisam ni primetio.

Masimo Savic


Biografija


Različite adrese


– Sve skupa sam živeo nekih šest godina u Italiji. Porodica s mamine strane je italijanska tako da nije nikakvo čudo što i danas gravitiram ka Italiji. Italijanski jezik mi je maternji, tek sam kasnije progovorio hrvatski. Moje detinjstvo je bilo prekrasno. Bio sam vrlo energično i, kažu, bistro dete. Mislio sam da ću jednoga dana biti neurohirurg i to sam svima govorio, a nisam znao ni šta to znači. Najveći uticaj na mene ostavio je moj deda Đovani, jedna vrlo pozitivna i britka osoba. Njegove žive svetloplave oči neću nikada zaboraviti. Mislim da mi je upravo on usadio pravi odnos prema modi i oblačenju. Školovao sam se u Istri, u Australiji i u Zagrebu. U Australiji sam završio šesti i sedmi razred osnovne škole samo što je njihovo školstvo sasvim drugačije od našeg. Tamo sam bio genijalac u svemu i bio sam živi dokaz neizmernog kvaliteta našeg školstva. Živeo sam u Sidneju i to u njegovom bogatijem delu, zvanom Belvi hil, pa sam stvarno uživao u svemu. Neko vreme sam čak i surfovao, dok me nije pogodio nečiji surf u glavu i skoro utopio. Kasnije je došao pubertet, izlasci, pokoja tuča, devojčice i uz sve to i neizbežan sukob sa zakonom koji se ipak srećno završio. Jer, čim je gitara došla u moj život stigao je i spokoj. U Švedsku sam otišao nakon jedne ljubavi. Bio sam kod pokojnog Tinija Varge i moram da kažem da sam od tog čoveka neizmerno mnogo naučio. Spavao sam u studiju ispod miks-pulta, tamo mi je bio krevet, tako da nije čudo što sam mnogo naučio o tehnici snimanja. Posledica takvog života je da nemam baš čvrst osećaj pripadnosti. Osećam da pripadam planeti i sasvim kosmopolitski živim.



Muž i otac


– Moja supruga i ja smo prvo bili dobri prijatelji, a tek potom ljubavnici. Eni je prva osoba u mom životu koja me je zavolela baš ovakvog kakav jesam. Bila je u stanju da ulaže u našu ljubav što do tada nisam sreo. Imamo vrlo stabilan brak, pun ljubavi i smeha, a sve je to krunisano našom ćerkom koja ima sedamna-est godina. Nekada su moje cure zabrinute zbog velike naklonosti ženskog dela publike, jer na moje koncerte ne dolaze obične „grupi devojke“, nego dolaze prekrasne, samostalne i emancipovane žene. Zato često kažem momcima u mom bendu da će možda upravo u publici pronaći ženu svog života. Pre rođenja moje ćerke bio sam analogni kompjuter. Sada sam digitalni. Definitivno sam stvaranje života shvatio vrlo duboko i mislim da me je zaista oplemenilo. Pokušavam da svoja iskustva i znanja prenesem na svoju ćerku, ali to nije uvek lako i ko god ima decu zna o čemu govorim. Ali, ona zna da smo mi za nju spremni da učinimo sve, pa čak i život da položimo ako treba.
Kao i svima, i njemu se kroz vreme desila selekcija onoga što čini i ljudi sa kojima se druži.
– Mogu se pohvaliti da imam nekoliko prijatelja, a to je zaista mnogo. Nemam vremena, a ni volje, da oblikujem ljude po sebi. Prijatelj dolazi odmah iza porodice. Čovek je socijalno biće, ukoliko je, jasno, normalan i treba mu društvo, neko kome će tu i tamo reći i pokoju tajnu. Ta će tajna biti na sigurnom ukoliko se radi o pravom prijateljstvu. Recimo, moj Željko Romac, koji svira akustičnu gitaru u mom bendu, ili Dejan Orešković, koji je aranžirao pesmu „Odjednom ti“ – to su ljudi koji se retko sreću u životu. I to treba čuvati.


Slava i bogatstvo


– Jasno je da nagrade laskaju. Ali da se ja pitam, najradije bih da uz te nagrade ide i neka „kuvertica“ – if you get my meaning... Barem za nas koji se bavimo umetnošću, a ovi koji tresu milijarde, njima bih davao samo „kipiće“. Jasno je da me mnogi ljudi prepoznaju jer sam deo medij-skog prostora koji ih okružuje, ali ne putujem privatnim avionima i jahtama. Prvi sam novac zaradio u Sidneju čisteći bazene. Ne sećam se više na šta sam ga potrošio. Moram priznati da je novac važan. Kada osećaš u džepu malo deblji novčanik, sve je nekako lakše, vedrije i slobodnije. Nisam materijalista ni u kom slučaju, to dokazuje i moja muzička vokacija, ali kada se ostane bez novca, a meni se dešavalo, definitivno se osećaš manjim, bezvoljniji si i fali ti snage za dalje. U takvim situa-cijama dolazi do izražaja snaga koju eventualno poseduješ da se iščupaš i to uz dobre vibracije, a da ne opterećuješ druge. Vrlo sam srećan, ali bih bio mnogo srećniji kada ne bih bio svestan životnog limita. Nažalost, jedino što je sigurno u životu jeste da će on jednog dana da prestane. Često u poslednje vreme kontempliram upravo o tome i zato na koncertima znam da kažem publici: „Zgrabite život, čvrsto ga stisnite i budite što češće svesni njegove veličanstvenosti.“

Haris Dzinovic - biografija


Negdje na polovini dvadesetog vijeka, pocetkom jeseni, 26 septembra, rodjen je Haris Dzinovic, koji je definitivno u svojoj profesiji obiljezio posljednju deceniju ovog, a sigurni smo da ce po njemu biti upamcena i prva decenija sljedeceg vijeka. I ne samo to. Njegova muzika ce se pamtiti i poslije njega, kao nesto sto sa godinama samo dobija na svojoj vrijednosti. S obzirom da u ovoj biografiji ne pominjem godinu rodjenja kao nesto sto po svojoj prirodi pripada zivotopisu jedne licnosti, ne bih zeljela da se ovo protumaci kao da se kriju godine, ali kao sto je davno kazao jedan pjesnik... "...tvoje su godine, godine ljubavi... one su mlade i one su vjecne..." tako i Haris svojom pojavom za nas uvek budi sjecanje na mladost... a njegove pjesme davno su pronasle svoje mjesto medju melodijama koje ce se vjecno pamtiti i pjevati. Zato su njegove godine uvijek mlade i zato su i vjecne... a godine ljubavi izviru iz svakog njegovog stiha, iz svakog daha i napora da nam docara svu velicinu i ljepotu tog osjecanja koje svakoga od nasa dok ga slusamo obuhvati i ne pusta... i traje...

Hari, koji je sada u najboljim godinama, na vrhuncu svoje stvaralacke moci, rodjen je na Bas Carsiji, u srcu Sarajeva, u intelektualnoj radnickoj porodici od oca Muhameda, inzinjera i majke Hatidze, ekonomiste. Kao dijete, dosta vremena je provodio uz svoju nanu i djeda koji su ga prilicno razmazili, kao sto se obicno radi sa unucima, a pogotovo kad je neko rodjen u vazdusastom i neuhvatljivom znaku Vage, a jos pri tome jedinac u porodici, pa tada na scenu stupa majka Hatka koja sinu kupuje harmoniku u devetoj godini posto je vec tada pokazivao svoju muzikalnost, i to kao nagradu za uspjeh u skoli a i da bi ga motivisala da bolje uci. Mali Hari, ne prihvata niciju pomoc, cak ni od najblize familije u kojoj je bilo izmedju ostalih i profesora muzike, vec onako, sam uz melodije sa radija tipka po harmonici i skida prve akorde. Kako rano, kao mladic ostaje bez oca, podize ga majka, koja ga, da bi mu skrenula misli od ulice, lutanja i loseg drustva, nNo, kako harmonika i nije bila bas privlacan instrument sezdesetih godina, on je resio da predje na klavir. Jedini tada dostupan je bio u gimnazijskoj dvorani, i on umjesto da uci prijedmete koji ga ne zanimaju, pocinje da prebira po dirkama. Uporedo sa klavirom, krece sa ucenjem gitare i tako malo, po malo - postaje pravi roker i osniva prvi rok bend, koji se vrlo brzo raspao. eprekidno ohrabruje na putu muzickog obrazovanja.

Haris Dzinovic - biografija



Uporedo sa muzikom, razvijao je ljubav i prema sportu. Pocinje da se bavi fudbalom i to profesionalno u sarajevskom Zeljeznicaru. U jednom trenutku Haris svojim talentom i strpljivoscu stize i do prvog tima. I u tom poslu ce biti dobar, kao uostalom u svemu sto je radio, ali ne i dovoljno da bi istisnuo nekoga iz tada cuvene generacije Ribarevih beba, koja je osvojila cak i sampionsku titulu tih sedamdesetih godina. Ali, zbog raznoraznih okolnosti, a najmanje njegovom krivicom, ostajao je po strani. Kako nikada nije mogao da trpi nepravdu, rekao je zbogom fudbalu. Ipak, kako i sam kaze, moze da mu bude zahvalan, jer mu je od njega ostalo zdravo tijelo, tako da i danas moze da zaroni na dubinu od dvadeset i pet metara i izdrzi tri sata na bini. Poznata je i njegova ljubav prema skijanju, tenisu, atletici, podvodnom ribolovu.... Sport je volio, ali pravila sportskog zivota - nikako. Haris je zelio je da zivi zivot punim plucima, jer je osjecao da u srcu nosi vatru koju nije htio da gusi strogim i isposnickim nacinom sportskog zivota. Muzika ga je privlacila jos od malih nogu, a ona je nekako najbolje isla uz raspolozenu raju do kasno u noc... gitare, vino, mjesecinu, setnje po obali... I eto, tako, posto za Harija nije bilo mjesta u prvom timu, a on na drugi nikada ne pristaje, vratio se svojoj prvoj ljubavi - muzici.Ali i tada opet upada u najjacu generaciju sarajevske muzicke skole - Zdravko Colic, Indeksi, Kemal Monteno, Pro Arte, Bijelo Dugme... S obzirom na nesumnjiv talenat i preokupiranost muzikom, Haris je svestran umjetnik, pjevac, instrumentalista, kompozitor. Neke od njegovih kompozicija postale su hitovi u izvodjenju drugih pjevaca. Jedna od najpoznatijih kompozicija koju je radio za druge sigurno je pjesma Ti meni lazes sve koja je donijela veliku popularnost Dusku Kulisu sedamdesetih godina.

Opet je Haris imao strpljenja, kao da je osjecao da ce doci njegovih pet minuta.Prvo pocinje kao pjevac sevdalinki koji je, kako su govorili, bio pravi naslijednik Zaima Imamovica i Safeta Isovica. Onda je dosla evergrin muzika, koja je potpuno potisnula narodnjake. Svirao je na svojoj gitari, vise onako za raju na Jahorini, nego za sebe i svoju karijeru. I tako je pocela prica od usta do usta, ona najbolja reklama: E, da si slusao Harija, vidio bi kakva je to muzika.Snima nekoliko tada aktuelnih singlica koje su imale malih tiraza i prilicno dugo luta u raznim muzickim zanrovima pokusavajuci da pronadje sebe u nekom od njih. Onda se kao jedna dobrodosla pauza desava u njegovom zivotu odsluzenje vojnog rokaI tada, pojavio se film Cigani lete u nebo i Harisa je taj zvuk toliko povukao da je njezne zvuke dobrih starih melodija zamijenio temperamentnim ciganskim melosom.Tada je cvrsto rijesio da postane Ciganin. Kako sam kaze, nikad do tada na filmskom platnu nije vidio tako nesto uznemirujuce i eruptivno a zahvaljujuci upravo ciganskoj muzici koju je mozda, nosio i negdje u sebi, duboko u svoj dusi, a film ga je samo podstakao da o njoj ozbiljnije razmislja. Ona je dosla i kao poslijedica njegovog nezadovoljstva u narodnoj muzici... U vreme kada su svi trazili sansu u narodnoj, Haris se okrenuo ciganskoj muzici, koju je prilagodio temperamentu i osjecanjima ovog podneblja i jednostavnoscu aranzmana i zvodjenja, koji su opet uz pomoc njegovog carobnog glasa zvucali raskosno i tako je priblizio narodu.Zbog vjere svojih prijatelja i podrske koju je dobijao na svakom koraku gdje god bi zapjevao Haris je imao snage da pocetkom osamdesetih oformi grupu Sar e Roma sa cuvenom bracom Pavlovic. Iako jedino Dzinovic nije bio Ciganin, djelovao je najautenticnije. Sa imidzom laznog Ciganina, u duhu svog imena (Haris na turskom znaci - lav), crnim brkovima i crnim sesirom na glavi, dopadao se narocito zenama. Prvi album, kao grupa, objavljuju 1982. godine u izdanju sarajevskog Diskotona i sa njega publiku na prvo slusanje osvaja pjesma Pilem, pilem. Zatim je 1983. godine uslijedio drugi album ciganske muzike u izdanju zagrebackog Jugotona sa dosta hitova. Ostali su trajno upamceni Kiko,Kiko,Bida mange romale i Ciganin sam ja. 1985. se pojavljuje ponovo u izdanju sarajevske diskografske kuce njihov treci (i za sada poslijednji album) sa hitovima O djila, Solnuska, Dve gitare,Rangac...

Haris Dzinovic je postigao nesumnjiv uspjeh pjevajuci i svirajuci cigansku muziku. Njegova grupa Sar e Roma dospjela je u sam vrh popularnosti i imala veliku medijsku paznju. Slijede gostovanja i turneje po zemlji i inostranstvu... ucestvuju na brojnim romskim hepeninzima. Redaju se... Rusija, Amerika, Kanada, Zapadna Evropa.... Od gostovanja u nasoj zemlji ostao je upamcen onaj u beogradskoj hali Pionir 1986. godine. Krajem osamdesetih godina to su bile tradicionalne romske priredbe sa ucesnicima iz cijelog svijeta.Tada je Haris sa svojom grupom osvojio specijalnu nagradu zirija za najbolji utisak i scenski nastup pokupivsi gotovo sve glasove. Na jednom koncertu u sarajevskom Sportskom centru na Ilidzi Haris upoznaje pjevacicu Valentinu Visnjevsku koja je, kako sam kaze, najbolja pjevacica ciganskih pjesama. Tu nastaju prvi kontakti i prijateljstvo sa Valentinom i mnogim sovjetskim umjetnicima. Tokom svog boravka u Moskvi, Haris se upoznaje sa poznatim kompozitorom Borisom Kursicvilijem, koji mu je svake godine slao po nekoliko klavirskih izvoda sa tekstovima pretezno izvorne romske muzike koju je on obradjivao.

Sredinom osamdesetih godina Haris boravi na manifestaciji Midem u Kanu pokusavajuci da napravi karijeru u inostranstvu sa svojom ciganskom muzikom, gdje upoznaje naseg slikara Pericu Zupanovica. Preko njega dolazi u kontakt sa zvijezdama dzet-seta Dejvidom Bouvijem, Eltonom Dzonom... koji se odusevljavaju njegovim talentom i interpretacijom. Trake sa njegovom muzikom presnimavale su se i isle od ruke do ruke, dosle i do Mika Dzegera, Dzeka Nikolsona, Stinga, Dzon Bon Dzovija koji su ludovali uz te zvuke. Hari je bio nadomak svijetskog uspeha, ali za prodor na to trziste trebalo je dosta para, a od ciganske muzike se nije moglo ziveti.I bas tada kada je zahvaljujuci Harisu i njegovoj grupi Sar e Roma, ciganska muzika osvojila mase i usla u narod, on se ipak odlucio za solisticku karijeru i snimio jedan od najboljih albuma svih vremena. Rijesivsi da se posveti komercijalnijim pjesmama, on i dalje ne odstupa od svog pravila da pjesme moraju biti kvalitetne i jednostavne, ali ih je on svojom interpretacijom doveo do savrsenstva i napravio desetine hitova koji traju vec cijelu deceniju.

Haris Dzinovic - biografija


Tako se 1989. godine pojavljuje njegov prvi solisticki album sa pjesmama Ostaricu, necu znati, I tebe sam sit kafano,Rano je za tugu,Sjecas li se one noci,Odlazis od mene,Hladno je, ugrij me... Haris vrlo brzo, poslije pocetnog nepovjerenja postize nezapamcen uspjeh. Krece prvo kao specijalni gost na turneji Halida Muslimovica, u organizaciji Mise Dobrica, da bi ubrzo po novinama osvanuli naslovi kao sto je:Koncert na koncertu Poslije te turneje Haris je zaista postao daleko veca zvijezda i od samog Muslimovica. Slijede pozivi na sve strane za gostovanja i po zemlji i po inostranstvu.Njegovih pet minuta napokon dolazi. Visegodisnji i moze se slobodno reci visedecenijski rad i trud napokon su se isplatili, njegova mogucnost pjevanja na vise jezika, sviranje pet instrumenata, nesumnjiv talenat i gomila hitova vec poslije prvog solistickog albuma otvaraju mu sirom sva vrata i sva srca otvorena za pravu emociju. Ali stizu i priznanja, nagrade na Mesamu, Oskar popularnosti... Citaoci brojnih casopisa i radio i TV stanica ga biraju za pjevaca godine, njegove pjesme su hitovi godine, njegovo ime se prepoznaje, o njemu se prica na svakom koraku...Ohrabren uspjehom svog prvog albuma, vrlo brzo krece da radi materijal za drugi. I tu ponistava teoriju da sto je brzo mora biti i kuso i pojavljuje se nova ploca sa jos vecim hitovima Poznaces me, Nek mi bude zadnja casa, Dajte vina, hocu lom, Pusti me,Nevoljo moja,O kako boli me, Odlazi nestaje... Haris pocinje intenzivno da snima spotove, radi sou program za sarajevsku televiziju... dobija brojna priznanja... prica se ponavlja... Pjevac godine, hitovi godine, oskari, nagrade, priznanja... Haris mora da prizna da je doslo vrijeme za njegov prvi solisticki koncert. Sve je moralo dobro da se pripremi. Poznavajuci njega i njegov perfekcionizam, ne cudi podatak da je u projektu ucestvovalo cak 120 ljudi. I tako 13.juna.1991. godine velika dvorana Centra Sava postaje pretijesna da primi sve one koji zele da udju. Stoji se na svakom slobodnom mjestu, u svakom cosku, sjedi se na stepenicama u prolazu, dodaju se pomocni redovi, pomocna sjedista, u sali kljuca. Ponavlja se atmosfera sa koncerta Dzipsi Kingsa koji su gostovali nekoliko mjeseci prije. Sala je na nogama, ozvucenje donijeto iz Minhena besprijekorno, na sceni Haris i deset gitara, kao gosti pojavljuju se njegovi prijatelji Zdravko Colic i Goran Bregovic..Tu su sa njima i Laza Ristovski, orkestar Modra rijeka, ansambl Sajavel i grupa Sar e Roma. I poslije deset godina, ko je prezivio, jos prepricava njihov zajednicki nastup na sceni.

S obzirom na tadasnja ratna zbivanja na prostorima bivse Jugoslavije i na talase nacionalizma koji su bili sve izrazeniji, Haris koji je tada uglavnom boravio u Beogradu, putujuci iz njega po inostranstvu, maja 1992, biva prinudjen da napusti zemlju. U Bosni je ludilo vec krenulo, Hrvatska je odavno zahvacena ratnim pozarima, on odstupnicu nema i tako svoje izbeglistvo zapocinje u Becu. U Austriji i Njemackoj organizuje i ucestvuje na prvim humanitarnim koncertima za BiH. I kako kaze, uvijek bez posrijednika salje novac onima kojima je najpotrebniji.Ali, sto se tice nastavka i napredovanja njegove karijere Haris je morao cak i poslije tri miliona prodatih ploca u bivsoj Jugoslaviji, poslije nevidjene popularnosti u svojoj zemlji, da tamo negdje startuje kao stranac, da krene iz pocetka da se bori za svoje pozicije i da dokazuje svoj talenat. Ali, ovoga puta tudjim ljudima, zatvorenim i nepovjerljivim, u jednoj novoj sredini gdje se sve mjeri samo novcem, gdje nema toliko duse, gdje se bas na tudjem jeziku ne mogu docarati sve emocije, potrebe i unutarnja prezivljavanja.

Harisu se tada ipak, pojavljuje zracak svijetlosti na kraju tunela. Dolazi se do ideje, na prijedlog gospodje Izabel Fore, supruge poznatog francuskog kompozitora Kloda Fransoa, autora nezaboravnog hita "My Way" koji je proslavio svojom izvedbom Frenk Sinatra, da s obzirom da je do tada bilo napravljeno 999 verzija te pjesme i da je gospodja Fore htjela napraviti jubilarnu 1000 verziju na ciganskom jeziku i da je htjela nekog pjevaca sa naseg podneblja, da je cula za Harisa Dzinovica i da se tako desilo da je bas on snimio tu jubilarnu verziju koja se na romskom zove Kantar cigan. Tada definitivno donosi odluku da napusti Austriju i da predje u Francusku. Za pocetak, Haris se rijesava da ode u Kan u posjetu svom starom prijatelju Perici Zupanovicu, ali tu saznaje da je on nedavno umro posle duze bolesti, ali mu njegov prijatelj nudi da koristi njegov apartman. Tako Haris dolazi na obale francuske rivijere, Kan, Sen Trope... Slijede opet druzenja sa evropskim dzet-setom... Dolazi do njegovog poznanstva sa Dzordz Majklom, Dzipsi Kingsima... Haris ih sve naravno svaki put ostavi bez teksta kad uzme gitaru i zapjeva.Uporedo sa tim, tih godina gostuje na 77 dobrotvornih koncerata sa kojih se prihod salje za nastradale u njegovoj Bosni. Boravi izvjesno vrijeme i u Spaniji gdje u studiju Kornelija Kovaca zapocinje rad na svom materijalu snimivsi pjesme na engleskom, romskom i spanskom jeziku koji planira da plasira na evropskom i svetskom trzistu. Uporedo radi i obrade nekih svojih starih pjesama. Tada nastaje i pjesma Jesu l' dunje procvale...

Haris Dzinovic - biografija


S obzirom na popularnost koju je Haris imao na jugoslovenskim prostorima, svaka njegova pjesma koje bi se neko docepao - bila bi potencijalni hit. Tako i dolazi do toga da Haris njemackoj firmi Embex daje kompozicije Jesu l' dunje procvale i Tugo moja kako bi izasao CD pilot. Medjutim, oni na isti CD stavljaju i Harisove stare pjesme, kao i jos nekoliko ciganskih obrada, tako da se na trzistu 1996. godine pojavljuje materijal koji se predstavlja i prodaje kao novi album Harisa Dzinovica. I sve je to narod gutao, jer je bio zeljan njegove muzike i emocija koje je ona stvarala.Tek po dolasku u Pariz, Haris je mogao da dise punim plucima jer su ga Francuzi prihvatili rasirenih ruku i angazovali da snima za diskografsku kucu Poligram. S obzirom na vec snimljenu i objavljenu verziju pjesme My Way potpisao je jednogodisnji ugovor i dobio na koriscenje vilu u Sen Tropeu. U jednom trenutku nasmijesila mu se i svijetska karijera. Hari je poceo intenzivnije da radi na svom materijalu koji je zapoceo na engleskom jeziku spremajuci ga za evropsko trziste. Nedostajao je samo dobar marketing i naravno finansijska potpora.Nekako u istom periodu Haris sa svojim prijateljem otvara restoran Harris u ul. Zan Zak Ruso 54, u Prvom arondismanu, samom centru Pariza, koji vrlo brzo dospijeva na dobar glas i koji je bio dobro posjecen i od strane Francuza a naravno postaje i stijeciste estradnih umjetnika iz cijele bivse Jugoslavije koji bi se nasli na proputovanju kroz taj grad svjetlosti.

U restoranu je bilo i francuskih specijaliteta ali na meniju bi se povremeno nasli i gurmanlucisa naseg podneblja, uvijek je bilo fine muzike, a nisu bili rijetki trenuci kada bi Haris i sam zapjevao, docekujuci rasirenih ruku i sa poznatim osmijehom svoje stare prijatelje.Haris je u medjuvrijemenu skinuo i svoj crni sesir po kome su ga ljudi pamtili. Umjesto njega na glavu je stavio crnu maramu. Znak prepoznavanja, ostali su samo gusti, crni brkovi. Njegov prodorni glas impresionirao je i profesionalce i obicne ljude. Zapanjen je bio cak i sedamdesetogodisnji Spanac, otac jednog od clanova grupe Dzipsi Kings, kada je Hari na jednoj zabavi u Braceloni uzeo gitaru i zapjevao Zajdi, zajdi. Znao je svojim pjevanjem i pojavom da docara emociju iako su melodijska linija i rijeci pjesme svima bili nerazumljivi. Tada ga je on upitao odakle mu takva dusa i gdje se to tako pjeva. Haris mu je odgovorio da to nije nista i da kod njega u zemlji svi tako pjevaju, iz duse... da se covjek tako jednostavno rodi... Niko nije mogao da vjeruje.Naravno, kao i svaki drugi posao koga bi se prihvatio, Haris je besprijekorno obavljao svoj posao vlasnika restorana, sefa kuhinje,sefa personala, dobrog domacina... Imao je najkvalitetnije osoblje, francuske kuhare. Sve je bilo prilagodjeno evropskom nivou, ali on ipak nije nikada ni imao namjeru da se profesionalno i potpuno posveti ugostiteljstvu. Trebao mu je samo jedan mali kutak, onako za njegovu dusu.

U medjuvremenu 1997. godine pocinje da dolazi i na nase prostore. Prvo je ucestvovao na jednom dobrotvornom koncertu u Sarajevu i to je bilo njegovo prvo gostovanje u rodnom gradu poslije pet godina od njegovog odlaska.Slijedece godine Hari pjeva i u jednoj diskoteci u Hrvatskoj, u Trogiru. Tamo je njegov nastup bio vrlo zapazen i duplo vise ljudi od kapaciteta diskoteke se tiskalo da pozdravi, vidi i cuje ovog majstora sevdaha...u diskoteci... sto samo dokazuje da ga vole sve generacije, bez obzira na vrstu muzike koju pjeva, da on cak i brise razlike medju vrstama muzike, cineci od nje jednu, jedinstvenu, neponovljivu, savrsenu, a jednostavnu cijelinu. Haris se rijesava da proda svoj lokal u Parizu, jer je osjetio da polako dolazi vrijeme da se ozbiljnije posveti muzici koja mu ne da mira jos od malih nogu. Pocinje intenzivnije da radi na svom albumu koji je zapoceo jos prije vise godina na maternjem jeziku, nastavlja sa pjesmama po kojima ga je publika dobro zapamtila i u stilu svojih velikih hitova...

Haris Dzinovic - biografija


Dugo je pokusavao da rijesi problem izdavaca svog novog materijala, nekoga ko bi obezbijedio plasman na teritoriji cele bivse Jugoslavije a i van nje. Poslije duzeg traganja, a i uz pomoc svojih prijatelja, Brene i Bobe Zivojinovica, uspostavlja kontakt sa gospodinom Milanom Jankovicem, vlasnikom kompanije Zepter International, koja je u medjuvremenu osnovala ogranak svoje kompanije koji se bavi izdavastvom u oblasti muzike Zepter world music international, medju cijim se projektima nalaze muzicki predstavnici mnogih zemalja. Tako oni zvanicno i postaju izdavaci njegovog poslijednjeg albuma.Ocekuje se da Zepter bude izdavac i albuma spremanog za evropsko trziste koji Hari godinama strpljivo radi na engleskom jeziku. Zepter ce biti zaduzen za plasman i prodaju prava za ovaj album drugim diskografskim kucama po svom poslovnom interesu, tako da Hari vise ne mora da brine o tirazima, piratima i drugim poslovnim peripetijama. Prva slijedeca karika u tom lancu je Grand produkcija koja je otkupila prava za ovaj album za jugoslovensko trziste.Dolazimo u nasoj prici i do serije koncerata u Beogradu, u Centru Sava uprilicenim u dane od 21. do 29.12.1999.godine. Od planirana tri nastupa, cifra se zaustavlja na sedam koncerata u Beogradu i jednim u Novom Sadu. Bilo bi ih sigurno i vise da Haris nije imao vec ugovorene obaveze pocetkom januara 2000. godine. Koncerti su bili odrzani pod upravom briljantnog Rake Marica. Ponovljena je 1991. godine, sala je bila puna iz veceri u vece, publika na nogama, aplauzi, horsko pjevanje, scene koje se ne daju opisati. Dosta Harisovih kolega doslo je da pozdravi ovog velikog umjetnika. Bili su tu Saban Saulic, Lepa Brena, Goran Bregovic i mnogi drugi. Haris je na svakom koncertu izveo jednu od pjesama koja ce se naci na novom albumu, a gosti premijernog koncerta imali su tu privilegiju da cuju cak cetiri nove pjesme, a moja malenkost kao autor ovog teksta dopusta sebi tu slobodu da kaze da se od tih pjesama najvise vezala za one koje je u svom raspolozenju zapamtila i zavoljela kao Eminu i kao Suzu jer poslije njih zaista vise nista nije vazno, ni kafana, ni ljudi, ni godine, dovoljan je samo jedan zagrljaj, saznanje da je neko tu i... nista vise...

Sa ovih prostora i poslije velikog uspjeha na beogradskim koncertima Haris je otisao na Jaltu, u Ukrajinu, gde je odmah iza Nove godine koju je radno proveo u Igalu, imao nekoliko ugovorenih nastupa, a zatim se vratio u Njemacku da nastavi finalni rad na svom novom materijalu, a u fazi je i snimanja nekoliko spotova za MTV koji ce medijski ispratiti izlazak novog materijala. Dok je pricao o novom albumu, Haris kaze da njegova vjerna publika treba da ocekuje 14 pjesama na kompakt disku i 10 na audio kaseti... Materijal je u zavrsnoj fazi u stutgartskom studiju pod dirigentskom palicom vrsnog tonca Tahira Durkalica, koji je zajedno sa Harisom i njegovim ostalim saradnicima bio nezaobilazna nit u pravljenju svih njegovih velikih hitova na predhodna dva solisticka albuma nastala prije deset i vise godina. Nema sumnje da ce se i u ovom slucaju potvrditi ona izreka... da je vino bolje sto je starije... i da ce iz te muzicke radionice i iz pera i duse Harisa Dzinovica ponovo izaci sve sami hitovi.

Novi album Harisa Dzinovica pojavio se u prodavnicama pocetkom decembra 2000. godine sa jednostavnim, ali uvijek prepoznatljivim imenom: Haris Dzinovic. Dvanaest prelijepih pjesama, pjesama uz koje cemo meraciti, plakati, radovati se, razbijati case, lomiti dusu, rastajati se na peronima dalekih gradova, pjesme uz koje cemo se buditi, ljubiti i sanjati, pjesme za kafanu, pesme za drustvo uz gitaru, pjesme za sve ljude dobre volje i ciste duse... dvanaest pjesama poslije deset godina, stotine ispisanih stihova i hiljade rijeci za hiljade neprospavanih noci i samotnih dana, za milion misli koje ti prodju kroz glavu za sve te godine...Tokom 2000. i 2001. godine odrzao je Haris Dzinovic bezbroj koncerata i gostovanja. Redjale su se turneje po Kanadi, Skandinaviji, Australiji, Jugoslaviji, izmedju njih gostovanja u gotovo svakom vecem gradu u Evropi. Opet se ponovila serija od osam rasprodanih koncerata u Beogradu (citaj: vise od 30.000 posjetilaca), a nakon nje uslijedio je spektakularni koncert u sarajevskoj Zetri pred vise od dvadeset hiljada posjetilaca koji su uzivali u trocasovnom nastupu Harisa Dzinovica nakon gotovo deset godina. Od proljeca 2002. godine uz stalne nastupe po Evropi, uslijedio je koncert u Ljubljani...zatim skandinavska turneja, koncert u Zagrebu..... americka turneja... i idemo dalje i dalje... I eto tako, u ocekivanju smo novih ploca, novih koncerata, novih suza, zagrljaja, pjevanja i plakanja u mraku... novih emocija... Tocak nasih zivota i dalje nezaustavljivo ide naprijed, a on je i dalje u najboljim godinama, u istim onim sa pocetka ove price..

Kako je pored bezrezervne podrske i naklonosti publike Haris pre nekoliko godina osvojio i naklonost jedne lijepe i mlade Zagrepcanke, tako mu se ukazala prilika da ostvari jos jednu svoju davnasnju zelju. Dvadesettrogodisnja studentkinja
orijentalistike iz Zagreba, Melina Galic rodila mu kcer Djinu. Kako su novine tih dana izvjestavale - "Zvijezda je rodjena", ne znamo da li ce biti lijepa na majku i uspjesna na oca i imati sve predispozicije da zaista bude zvijezda - ali jedno je sigurno - marta 2004. godine rodjena je jos jedna zvijezda Harisovog zivota. Vec sljedece godine u aprilu njihova porodica uvecana je za jos jednog clana. Haris i Melina dobili su sina Kana.

Krajem 2009. godine u prodaji se pojavio njegov cetvrti solisticki studijski album "Magic". Novo osvajanje planete Haris je zapoceo pred vise od petnaest hiljada postovalaca njegove muzike osvajanjem "Beogradske Arene" spektakularnim promotivnim solistickim koncertom 11. decembra 2009. godine. Kao i sa prethodnih albuma i ovde su vrlo brzo gotovo sve pjesme osvojile srca publike... Pomenucemo samo neke: "Mustuluk", Zbog tebe postojim", "Trazi, trazi", "Ne mogu ja protiv sudbine", "Javi se", "Tuga mi je sve sto imam" i druge.

06. novembra 2011. godine Harisu Dzinovicu pripala je cast da se kao specijalni gost pojavi na koncertu Monserat Kabalje u Beogradu, u okviru njene turneje, pevajuci stare napolitanske pesme "Dicitencello vuie" i "Torna a Surriento", dok je u duetu sa Monserat briljirao u numeri „Non di scordad di me“.

Seka Aleksic - biografija


Rodjena je 23.aprila 1981. godine u Zvorniku, u Bosni i Hercegovini.Rodjena je u znaku bika, sa podznakom vodolija. Njenu porodicu čine majka,otac i brat.
Išla je u osnovnu školu "Mitar Trifunović Učo" u Zvorniku. Njen učitelj je bio iskusni i provereni pedagog Irfan Nevzatović. Seka je sa njim i danas u kontaktu, i ti njihovi susreti su veoma dirljivi.
Seka je oduvek volela muziku, a njen pevački uzor je bila Vesna Zmijanac.
U osnovnoj školi je zbog izrazitog talenta za pevanje bila dugo godina solista u školskom horu, sa kojim je išla na brojna takmičenja, na kojima su osvajali najcešće prva mesta.
Prvi profesionalni nastup imala je u leto 1996 godine, a njen prvi orkestar sa kojim je nastupala zvao se "Strogo poverljivo".
U nerednih nekoliko godina pevački put je vodio Seku Aleksić po celoj bivšoj Jugoslaviji.
2000-te godine odlazi u Švajcarsku gde ostaje 2 godine. Tamo peva po klubovima i diskotekama i za kratko vreme postaje neprikosnovena zvezda za našu dijasporu, ne samo u Švajcarskoj.
Tamo je 2002 godine uradila svoju prvu matricu za cd.
Krajem oktobra 2002 godine, u hali sportova "Ada" u Ćupriji održan je deseti po redu festival narodne muzike "Moravski biseri" na kojem je Svetlana Aleksić pobedila glasovima publike.
Sutradan u svim novinama i revijama su osvanuli naslovi sa njenim imenom, i sa njenim fotografijama. Svuda su bile samo reči hvale, divljenja i najave nove zvezde naše estrade. "Nova mega zvezda je rodjena" pisalo je u mnogim revijalnim listovima.
Početkom decembra 2002 godine, u moćnoj produkciji i medijskoj prezentaciji kuce "Grand" objavljen je prvi cd Seke Aleksić sa vodećim hitom "Da sam muško", koji je postigao planetarnu popularnost.
U početnim nastupima na tv "Pinku", kao i na drugim tv kanalima, Seka je imala tremu,bila je po malo zbunjena, ali je svojom iskrenošću i spontanošću uspevala da šarmira sve, i kritičare, i voditelje i publiku. Imala je jedan cilj - "da bude najbolja"! I postala je najbolja!
Njeni nastupi zabeleženi su na svim svetskim meridijanima. Nastupala je na gotovo svim kontinentima, a najviše u Evropi.
Postala je neprikosnovena estradna zvezda na prostoru bivše Jugoslavije. Podjednako je vole u Crnoj Gori, Makedoniji, BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj, Rumuniji… itd
Nakon godinu dana , 2003-ce godine Seka objavljuje svoj drugi cd. I on je objavljen u produkcijskoj kući "Grand ", a autori pesama su proverena i najbolja ekipa na svetu, za ovu vrstu muzike - Dejan Abadić, Dragan Brajović Braja, Marina Tucaković…
I ovaj cd se pojavio početkom decembra. Njime je Seka definitivno potvrdila svoj uspeh, i njime je učvrstila svoje vodeće mesto na našoj estradi!
Zatim počinju da stižu razna priznanja, kao što su: "Oskar popularnosti", "Hit godine", "Pevačica godine", "Album godine", "Scenski nastup godine" itd.
Status mega hita sa ovog cd-a ponela je pesma "Crno i zlatno".
U julu 2005 Seka je objavila svoj treći cd. Naslovna pesma na tom cd-u bila je "Dodji i uzmi me". Bio je to svojevrsni provokativno-ljubavni zov devojke ili žene, koji su sve dame prepoznale kao deo svog ženskog sentimenta, Sve pesme na ovom cd-u su postale veliki hitovi, a pesma "Iskoristi moje mane" je postala ženska himna. U novembru pomenute godine, tacnije 9-og novembra Seka je imala svoj prvi solistički koncert u Tuzli, u hali sportova "Mejdan", gde ju je dočekalo 8 hiljada obožavalaca!!! Seki je posebno drag taj koncert jer je njemu prisustvovao, pored svih, dragih joj ljudi, i njen učitelj iz osnovne škole Irfan Nevzatović!

Seka Aleksic - biografija


Zatim je usledio humanitarni koncert u Sremskoj Mitrovici, u sportskoj hali "Pinki", pod nazivom 'SEKA ZA OSNOVCE'. Ovim koncertom Seka je uspela da pokaže svu širinu svoje duše.
Ona je ceo prihod od koncerta uložila u nabavku nekoliko desetina kompjutera sa opremom, i poklonila ih osnovnim školama u sremskom i mačvanskom okrugu!!!
Te iste godine Seka lansira i svoju modnu liniju pod nazivom 'RICH BITCH' koja je rasprodata u rekordnom roku. Ujedno je prva, i jedina naša zvezda koja je osnovala svoj sopstveni modni brend. Lepota modnih linija, atraktivnost krojeva, moderne boje, mladalački modeli, neupadaljive, a veoma ukusne dekoracije i aplikacije, kvalitet materijala, zastupljenost prirodnih materijala i tkanina, kao i modne kreacije koje naglašavaju lepotu tela… samo su neke od impresija modnih kritičara koji su videli ovu kolekciju…
Godinu 2006-tu Seka ce pamtiti, osim po brojnim nastupima širom sveta, i po svom prvom igranom filmu - "Mi nismo andjeli - treći deo", u kome je igrala lik "Smokvice". Ovom ulogom ona je ostvarila svoj detinji san da postane pevačica ili glumica. Seka je postala i pevačica, i glumica!!!
Pomenuti film je bio najgledaniji te godine u Srbiji, a Seka je dobila bezbroj komplimenata za odigranu ulogu.
U novembru 2007. godine svetlost dana ugledao je i njen četvrti po redu album, koji nosi naziv "Kraljica", po istoimenoj pesmi. Ovaj album Seka je spremala temeljno i studiozno, vodeći računa o najsitnijim detaljima, ne bi li opravdala poverenje velikog broja svojih fanova i poštovalaca, koji su ovaj album išcekivali sa velikim nestrpljenjem. Njihovo čekanje se ipslatilo, Seka ih je sve obradovala sa 11 novih hit pesama, koje su munjevito zavladale diskotekama, kafićima, cd plejerima...
Dragan Brajović, Dejan Abadić, Marna Tucaković i Romario potrudili su se da ovaj Sekin cd- zvuči moćno i antologijski! Posebnu čast Seka je imala što joj je pevač i kompozitor Sergej Ćetković, (koga privatno sluša i obožava njegove pesme), napisao jednu prelepu baladu pod nazivom "Reci gde smo mi", koja se takodje nalazi na ovom cd-u.
Mnogi su se pronašli u novim pesmama Seke Aleksić, a posebno pripadnice lepšeg pola. Novinari je proglašavaju neprikosnovenom kraljicom srpske estradne scene. Njena popularnost nije jenjavala, a interesovanje za njene nastupe bilo je ogromno, pa je usledila izuzetno posećena turneja po Evropi, kasnije i Americi, na kojoj Seka promoviše svoj četvrti album.
Uporedo sa novim albumom Seka je radila na svojoj modnoj liniji Queen S, u okviru koje se pojavljuju unikatni modeli haljina, nakit, a Seka najavljuje i modnu liniju za kucne ljubimce, po čemu je ponovo prva u Srbiji i okruženju. Osniva i humanitarni fond "Deci s ljubavlju" sa namerom da pomogne deci lišenoj roditeljskog staranja, topline i ljubavi.
Svi novi izazovi kod nje dovode do euforije i žudnje da pobedi, da bude najbolja u svemu. Ona je rodjena kraljica i pobednica! Takvom ju je Bog stvorio, i ona tu misiju ostvaruje sa svakim novim projektom! Snagu i energiju prikuplja na egzotičnim mestima kao sto su: Kuba,Tajland, Egipat, Dubai, Bali…itd, a obožava da posećuje svetske centre kulture, poput muzeja, galerija, pozorišta i opera, gde obogaćuje svoje znanje i svoju dušu… Lepa, mlada, energična, maksimalno odgovorna i ambiciozna da u svemu bude prva i najbolja, beskrajno odana majci i porodici, verna prijateljima i drugovima, iskrena i spontana, prostodušna i osetljiva na socijalne probleme siromašnih i nemoćnih, obožavalac zdravog života i sporta, zdrave hrane i cveća, (naročito ruža), nežno raspoložena kada sunce izlazi, ili zalazi…itd. Seka Aleksić je jedinstvena pojava u svetu estradne umetnosti, koja je, van svake sumnje, najveća zvezda estrade prve decenije 21-og veka, sa izgledom da to ostane i u sledećim decenijama!