PEĆINA RISOVAČA

U zatalasanoj Šumadiji, na ulazu u Aranđelovac, nalazi se pećina Risovača, među naučnicima poznata kao podzemni muzej paleolita. U njoj su pronađeni fosilni ostaci velikog broja životinja, koje su za vreme poslednjeg ledenog doba živele u stepama današnjeg brda Risovača.


U Srbiji ima veliki broj pećina od kojih je samo neznatan broj istražen. Svaka je po nečemu posebna, a Risovača je zbog nekih karakteristika proglašena za spomenik prirode prve kategorije i kulturno dobro od izuzetnog značaja. Otkrivena je slučajno, 1953. godine, rušenjem 20. metara ulaznog dela, jer se nije znalo da u risovačkom brdo postoji pećina. Tada je i zaštićena kao arheološko nalazište, a tri decenije kasnije, pećina dobija na značaju kao spomenik prirode. U samoj pećini se nalaze rekonstrukcije pračoveka, praistorijskog lovca tipa neandertalca, urađene u prirodnoj veličini. Nekadašnji čovek koji je tu živeo bio je naš davni predak, a naučnici kažu da su tu živeli i homo sapiensi koji su mogli uporedo da žive sa čovekom tipa nenandertalac.


Dužina pećine je 135 metara, a sa bočnim kanalima gotovo 190 metara. Pećina je najbolje pretražena od svih pećina u Srbiji i najbolje je istražena kao arheološko-paleontološko-speleološka stanica. Smatra se da je jedna od pet pećina na Balkanu gde je živeo pračovek nenadertalac kao lovac. Ovde su pronađena samo artefakta listoliki nož, šiljak, koštani bodež i glačalo, što je potvrda njegovog prisustva u ovim krajevima današnje Srbije.
U pećini se nalaze rekonstrukcije figura životinja koje su tu živele, a to je 20 vrsta koje su živele pre perioda ledenog doba. Treba spomenuti mamute, bizone, nosoroge, džinovske jelene, stepske lavove, šakale, hijene, risove, lisice, a starost fosila je utvrđena na 36 hiljada godina, plus minus šest hiljada. Na osnovu toga se pretpostavlja da je to i vreme boravka poslednjeg čoveka neandertalca na našim prostorima.


U pećini Risovači pronađen je poludragi kamen mermerni oniks, a nastao je radom mineralnih voda koje su proticale ovom pećinom, a te su vode, danas poznate pod nazivom Knjaz Miloš. Pre 110 hiljada godina kada su stvarale pećinu bile su hladne, kasnije su usledile tople vode koje su se taložile i bile u fizičko-hemijskim procesima iz koga je nastao mermerni oniks. U pećini ima i aragonita, kamena koji se retko nalazi u prirodi. Njegova karakteristika je da grupiše kristale u suprotnosti od sile gravitacije.

Pećina je poslednji put uređena 2009. godine, kada je dobila dekorativno osvetljenje. Zanimljivo je da je zbog edukacije najmlađih gostiju u samoj pećini postavljen aparat za kalcifikaciju, koji pokazuje kako se stvaraju pećinski ukrasi, stalaktiti i stalagmiti, jer ova pećina ne obiluje tim ukrasima. Oni se u nalaze samo mestimično. U poslednjoj zoni pećine nalaze se dve niše, Koralna ili Snežna soba i nju karakteriše izgled ukrasa u vidu snežnog korala. Druga niša je nazvana po Vesni Bogdanović, studentu arheologije koja je radila na istraživanju pećine. U niši je pećinski nakit u nekoliko boja, koja potiče od različitih vrsta minerala.