Vladimir Nabokov



Vladimir Vladimirovič Nabokov (rus. Владимир Владимирович Набоков, Petrograd, 22. travnja1899. - Montreux, 2. srpnja 1977.), rusko-američki književnik

Vladimir Nabokov, romanopisac, pjesnik, prevoditelj književni publicist i lepidopterolog (stručnjak za leptire) bio je kozmopolitski ruski emigrant koji je izvrsnim poznavanjem nekoliko jezika, erudicijom i kontroverznom prozom postao jednim od najpoznatijih i najcjenjenijih književnika 20. stoljeća. Sam Nabokov za sebe je rekao: "Ja sam američki pisac rođen u Rusiji i školovan u Engleskoj, gdje sam studirao francusku književnost prije nego što sam petnaest godina proveo u Njemačkoj."
U njegov literarni rad ubrajaju se stotine poema, deseci novela, drama, prijevoda s ruskoga i s engleskog, književnih kritika i eseja. Pod utjecajem klasične ruske i moderne europske književnosti piše romane u kojima uz obilje fantazije i humora suprotstavlja tradicionalni i moderni sustav vrednota. Zbog bezobraznog seciranja spolnog života svojih junaka svrstan je i među pornografske pisce. Od dvadeset njegovih romana remek-djela su "Dar", napisan na ruskom i objavljen 1938., te "Lolita" 1955. i "Blijeda vatra" 1962. na engleskom. Objavio je i jednu od najboljih autobiografija na engleskom jeziku "Speak, Memory". Osim toga, napisao je mnogo stručnih članaka o leptirima.
No, svjetsku slavu stekao je tek 1955., objavivši roman "Lolita". Popularnosti romana s temom o opsjednutosti sredovječnog muškarca 12-godišnjom djevojčicom, pridonio je i film u režiji slavnog redatelja Stanleyja Kubricka, s Jamesom Masonom, Shelley Winters i Sue Lyon. Novu verziju, kao svojevrstan uvod u 100. godišnjicu autorova rođenja, ostvario je 1997. Adrian Lyne, s Jeremyjem Ironsom, Melanie Griffith i debitanticom Dominique Swain. Popularnost glavnog lika bila je takva da je pojam Lolite, djevojčice na pragu sazrijevanja u ženu, postao dio svakidašnjeg govora.


Rani život


Vladimir Nabokov rođen je 23. travnja 1899. u imućnoj aristokratskoj obitelji u St. Petersburgu u Rusiji. Njegov otac Vladimir Dmitrijevič Nabokov bio je istaknuti i uvaženi liberalni političar, a majka Jelena Ivanovna Rukavišnjikov potjecala je iz bogate ruske plemenitaške obitelji poznatih umjetnika. Vladimir je od svog oca naslijedio radni elan i ljubav prema leptirima, a od majke kreativni senzibilitet i urođenu duhovnost. Kao najstariji od petero djece djetinjstvo je proveo u St. Petersburgu i na obiteljskom imanju Vira, oko 70 kilometara južno od grada. Najprije su ga različite guvernante naučile engleski i francuski, a ruski je naučio od privatnog učitelja iz lokalne škole. Obitelj je kod kuće govorila mješavinom francuskog, engleskog i ruskog i ova jezična raznolikost imat će odlučujuću ulogu u razvoju Vladimira kao umjetnika.
U djetinjstvu i mladosti bio je sportski vrlo aktivan, vozio je bicikl, igrao tenis i nogomet i mnogo vremena provodio na obiteljskom imanju loveći leptire. Uz pomoć nekoliko privatnih učitelja stekao je široko obrazovanje, svladavši osnove likovnosti koje su mu pomogle da izoštri svoju moć promatranja i imaginacije. U školu Tenišev, najnapredniju i najskuplju školu u Rusiji, pošao je 1911. Svaki su ga dan u školu dovozili u obiteljskom rolls royceu, što je još više povećalo njegovu samosvijest. U društvu je prihvaćen zahvaljujući nogometu. Bio je, naime, dobar golman.
Izbijanjem Oktobarske revolucije lišen je prava i bogatstva stečenog rođenjem, ali mu je u pamćenju ostalo urezano naslijeđe ruske kulture. Ipak, gubitak domovine za njega je bio teži od zaplijenjenog novca i imanja. Kao perspektivan ruski pjesnik bio je lišen korijena svog jezika, a osjećaj lingvističkog beskućništva odražava se u cijelom njegovom djelu. U studenom 1917., uoči revolucije, obitelj je napustila St. Petersburg i otputovala na Jaltu na Krim, gdje ih je udomio jedan prijatelj.
Nakon abdikacije cara Nikole II., Vladimirov otac prihvatio je položaj u privremenoj vladi, no kad su ga boljševici strpali na devedeset dana u zatvor, jer je kao član parlamenta prve Dume potpisao politički manifest, razočaran je napustio položaj i pridružio se obitelji na Krimu. Ondje je Vladimir ulovio oko 77 vrsta leptira i više od 100 vrsta noćnih leptira, koji će poslije postati temelj za njegov prvi znanstveni rad koji je 1923. objavljen u engleskom stručnom časopisu "The Entomologist". Ondje je pisao poeziju na engleskom i dovršio ruski prijevod "Alice u zemlji čudesa" Lewisa Carrolla.
Nakon 18 mjeseci obitelj je napustila Krim i zajedno s desecima tisuća protivnika boljševika emigrirala najprije u London, a zatim 1920. u Berlin. U Berlinu mu je otac postao urednikom emigrantskog časopisa "Rul" (Kormilo), a 1922. bio je slučajna žrtva desničarskog atentata na političara Pavela Miliukova. Nakon očeve pogibije, majka se preselila u Prag, gdje je dobivši vladinu mirovinu, ostala sve do smrti 1939.
Vladimir je ostao u Berlinu i nastavio pisati. Surađivao je u emigrantskom časopisu "Rul" (Kormilo) pod pseudonimom V. Sirin. U njemu je objavljivao novele i poeziju te roman "Mašenjka" u nastavcima. Davao je satove engleskog i bio teniski trener, prevodio, pojavljivao se kao statist u filmovima, glumio u kazališnim predstavama i sastavljao šahovske probleme te prve ruske križaljke. Vodio je i aktivan društveni život. Žene su se jednostavno lijepile za tog naočitog, šarmantnog mladića aristokratskog izgleda. Prije nego što je 1923. upoznao svoju buduću suprugu Veru, imao je nekoliko romantičnih avantura. Bio je čak zaručen s osamnaestogodišnjom Svetlanom Siewert, jednom od priznatih ljepotica među ruskim emigrantima.

Vera Jevsejevna Slonim, kći židovskog industrijalca iz St. Petersburga, proživjela je bezbrižno i bogato djetinjstvo u tom gradu, ali i noćnu moru bijega svoje obitelji pred boljševicima. Nabokov ju je upoznao najednom od dobrotvornih plesova ruskih emigranata u Berlinu. Dvije godine nakon tog susreta, 15. travnja 1925., vjenčali su se u gradskoj vijećnici u Berlinu. Tada je svoj pseudonim V. Sirin promijenio u svoje pravo prezime. U svibnju 1934. rodio im se sin Dmitri, a 1937. su pred nacizmom pobjegli u Pariz. Njegov roman "Dar" iz 1938. dobro je prihvaćen među emigrantskim kritičarima, ali bio je nedovoljno poznat izvan kruga onih koji su govorili ruski.