Branko Miljkovic


Branko Miljković je rođen u Nišu 1934. godine. Godine 1953. se preselio u Beograd, gde počinje da piše pesme i da se bori za njihovo objavljivanje. Njegove pesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove filozofije . Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pesnika. Dobio je Oktobarsku nagradu Beograda 1960. za zbirku Vatra i ništa. Krajem 1960. se preselio u Zagreb. Umro je 1961.godine. Usled geopolitičkih prilika u posleratnoj Evropi, ime Branka Miljkovića nije poznato širem auditorijumu zapadne Evrope. Niš je u vreme Drugog svetskog rata bio svedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladog Miljkovića i njegovu poeziju koja je sledila. Njegov talenat i lakoća sa kojom se koristio i igrao rečima nisu prošli nezapaženi. 1953. godine sa roditeljima se seli u Beograd, u koji Branko stiže sa stotinak već napisnaih pesama, i u kojem provodi narednih 8 godina pokušavajući da se istakne u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na Beogradski univerzitet, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje sa drugim pesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem. Mladi Miljković odbija članstvo i asociranje sa partijom, što je rezultiralo u neobjavljivanju njegove poezije. Međutim, njegov uspeh kod mladih je bio očigledan i pet njegovih pesama je objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vreme bio niko drugi do Oskar Davičo. Ubrzo potom sledi njegova prva kolekcija pesama 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim, i bila je uspeh kod publike kao i kod kritičara. Pesma je postala klasik, i jedna od najpoznatijih njegovih pesama. Prema Miljkoviću, on je jednog dana posetio svog komšiju u Nišu i video na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku sa devojkom, i u njeno ime napisao ovu pesmu, za koju je kasnije govorio da je trijumf pesnika i života. Često je viđen po kafanama Beograda, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim usled stalnog konzumiranja alkohola, umeo je da pokaže i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog kojih je stalno ulazio u tuče koje je skoro uvek gubio. Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike sa režimom koje nije želelo da toleriše slične ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vreme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Usled ovakvog ponašanja i neprilika u koje bi upao, uvek bi govorio, kuneći se, da više nikad neće pisati. 1958. godine njegova druga kolekcija pesama je objavnjena pod nazivom Smrću protiv Smrti. 1958. godine Žan Pol Sartr posećuje Beograd kao gost Srpske akademije nauka i umetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskog filozofa, i njih dvojica su se nakon posete ubrzo sprijateljili. Zbirke pesama – Uzalud je budim (1957), Smrću protiv smrti (1959), sa Blažom Šćepanovićem, Poreklo nade (1960), Vatra i ništa (1960), Krv koja svetli (1961)


Proročanski stihovi

Tako su Bale i Branko postali bliski i nerazdvojni prijatelji a kasnije i kumovi.
- Bio je Branko preosetljiv i ranjiv. Bio je i dobar drug sa svakim, a naročito se voleo družiti sa onim malo slabijim đacima koji su, razumljivo, bili daleko od svake poezije. I oni su njega mnogo voleli. Nije se bavio nikakvim sportom, nije pušio niti je voleo kafansku atmosferu. Barem dok je boravio u Nišu, nikada nije bio bolestan. Bio je uvek mršav, tek u Beogradu, na fakultetu je poprimio, pune, skoro robusne dimenzije. U Nišu nikada nije imao apetit... Njegova majka Marija muku je mučila oko njegovog jela i često bi za ručkom prizivala i nas nekolicinu njegovih najboljih prijatelja Đoku, Nešu, Veljka i mene da mu pravimo društvo, kako bi on uz nas bar nešto pojeo.
- U šali bi rekao svojoj majci: “Šta mogu, majko, kad mi Bog nije darovao jedna usta samo za poeziju, a druga za tvoje sarme” - uz suze se se priseća Milojković, koji je posle dugogodišnjeg prijateljstva postao i Brankov venčani kum.
Nekoliko godina pre nego što je je Branko Miljković iz Niša otišao u Beograd, napisao je nekoliko pesama u kojima je predvideo svoji smrt.
- Branko je pisao pesme naročito noću, i to obavezno na kariranim, jeftinim školskim sveščicama. A, svaku novonapisanu pesmu bi zgužvao i bacio u koš od pruća ispod njegovog radnog stola koji niko nije smeo da dira. A na moje zgranuto pitanje šta to čini, uz šeretski osmeh bi odgovorio: “Pusti, neka ih tamo bar dve-tri nedelje! Neka se prvo tu kod mene, dobro prekale.”
Kasnije bi te svoje pesme vadio iz koša i taj stvaralački postupak nazivao bi “demontiranje i ponovo montiranje” pesme. Inače, za onu prvu, dok je u košu, rekao bi da je to “pesmurina” i dodao bi da ta prva pesma, po pravilu, ne sme i ne treba da bude ni laka ni providna, već teška i gusta kao smola... pomalo demonska. Tako je Branko napisao “Poslednju pesmu” i još nekoliko pesama u kojima je predvideo i svoju skoru smrt.

Zagledaće se večernjača u moje ugasle oči,
i neće naći svoj odraz izgubljeni.
Neko će da se nagne negde nad tihom rekom misli, u seti
Prahnuće u svet tuge što su bile u meni,
i pognuće glave daleki suncokreti.


-Jedna strašna bolest po meni će se zvati .
Kad mastilo pređe u krv, isto je, pevati i umirati.


Strahovita vizija

Nedugo nakon što je Branko napisao pesme kojima je predvideo da neće dočekati duboku starost i sam je imao viziju da ce skoro nestati iz zivota.
- Branko i ja vrlo često smo šetali niskim ulicama do kasno u noć. Pričali bismo o svemu i svačemu. Bio je Branko, uglavnom, ozbiljan, nekada i duhovit ali, kad treba i gde treba, i prema kome i ironičan do sarkazma. Oko usana mu je vazda lebdeo jedan fin i jedva primetan osmeh, za mnoge zagonetan i često nedokučiv. Govorio bi brzo, poletno i nije trpeo upadice sa strane. Dugo bismo tako šetali i pričali. Zanesen pričom sa njim, često ne bih ni zapazio koje je doba. Tako smo jedne tople avgustovske noći još davne 1952. godine, pričajući stigli do niškog Narodnog pozorišta.Taman sam zaustio da dovršim započetu priču, a Branko me prekide ispruživši desnu ruku prema meni. Kazao je: “Brat-Bale, čekaj, stani !” Koraknuo je dva-tri koraka i stao na travnjak pored spomen-biste Stevana Sremca. Stajao sam, zaprepašćeno, kao ukopan. Energičnim pogledom se osvrnuo negde u daljinu, stavio je ruku na srce i rekao: “Ovde, baš na ovom mestu i ovako će stajati i moja spomen-bista. Neće dugo proći kada će se ovo desiti”.
Njegovu viziju nisam shvatio ozbiljno već kao šalu...
Branko Miljković i Radomir Milojković poslednji put su se videli 13. avgusta 1955.godine, a onda su im se putevi razišli. Milojković je došao u Toplicu i počeo da radi kao nastavnik u osnovnoj školi u Blacu, a nedugo zatim je došao u mesto gde i danas živi,u Kursumliju. Branko je iz Niša otišao u Beograd na studije 1960.godine. Razočaran, naglo je otišao u Zagreb i nikada se više nije vratio. Naime, te godine u Beogradu je Branko dobio Oktobarsku nagradu za poeziju, zbog čega su neki beogradski pesnici izrazili nezadovoljstvo, smatrajući da nagradu nije trebalo da dobije “provincijalac” već neko iz Beograda. Branko se zatim, javno odrekao svoje poezije rekavši u kafani “Prešernova klet” - “Ja ništa nisam napisao, ni jedan stih.”
Posle nekoliko dana, na udarnoj strani u poznatom listu “Duga” pojavila se ova njegova izjava. Razočaran i ljut 1961.godine Branko odlazi u Zagreb i počinje da radi na televiziji.Posle nekoliko meseci u parku “Maksimir” ispod jednog ukrasnog šiba pronađen je mrtav, u klečećem stavu, obešen o svoj opasač.
Bista Branka Miljkovića je ubrzo, posle njegove tragične smrti podignuta baš na onom mestu gde mi je Branko i pokazao da će biti. Čak je i poza koju mi je on pokazao, bila odgovarajuća - priča Radomir Milojković.



Zanesen u sećanjima na niške dane, Brankov kum ni sam ne bi znao koliko je vremena prošlo kako stoji pored biste.
- Oprosti mi Branko, nisam ti verovao. Bilo kako bilo, tebe, dragi moj kume više nema među živima! To je istina... I, istina je da sam ja, u tim tvojim teškim i kriznim trenucima bio tada tamo uz tebe, ne bi se dogodilo to što ti se dogodilo...To i ti mrtav znaš!


Talenat i gen samouništenja

Branko Miljković je prekratio život u dvadesetsedmoj godini i tim činom snažno obeležio svoju poeziju, koja je od početka bila zaokupljena motivom smrti. Ostavio je iza sebe zbirke “Uzalud je budim” (1957), “Poreklo nade” i “Vatra i ništa” (obe 1960), i knjigu rodoljubivih pesama “Smrću protiv smrti”(1959). Pisao je takođe eseje i kritike, i prevodio poeziju s ruskog i francuskog.