VELIKI PISAC NOVOG DUBROVNIKA
Ivo Vojnović je poslednji u redu velike galerije dubrovačkih pisaca, ali je istovremeno, i što je još važnije, prvi pisac novog Dubrovnika.
On se javlja u doba kada se najmanje očekivala snažna pojava jednog velikog pisca kao što je on, u jednom gradu mirne agonije i očajne rezignacije. Istina, ovaj obnovitelj slavnih kulturnih tradicija dubrovačkih ostao je i do danas izoliran u svojoj slavi. On je za ceo svoj vek bio usamljen u svom kamenom gradu kao što je Pindar bio usamljen u svojoj sedmovratnoj Tebi. Jer Vojnović nije imao ni svoje škole, ni svojih epigona. Izgledalo je kao da je Dubrovnik iz svog starog stabla izbacio ovaj poslednji i veliki cvet aloje da kroz njegov sjaj još jednom zadivi svet pre nego što konačno nestane. Zato, kao da je veliki Ivo Vojnović bio pesnik koji je došao samo da ožali i oplače, a ne da probudi i povede. Ali, svakako, poslednja polovina veka tog slavnog grada ne može se više odvojiti od imena ovog njegovog sina koji je bio najveća figura tog njegovog doba, i veliki i očajni pokretač njegove renesanse. Nema izvesno slučaja u istoriji ljudske misli da su jedan grad i jedan čovek toliko nerazlučivo vezani jedan za drugog kao Dubrovnik i Vojnović. U današnjem sumraku tog slavnog grada, kojem su već drugi centri oduzeli ulogu duhovnog prvaka i vođe, impozantna slučajnost da se u njemu rodio ovaj zadocneli veliki pesnik, to je jedna istorijska pravda, jedna uteha za gnezdo Gundulićevo.
1. Vojnovićevo delo je neizmerno tužno, kao što je istinski duboko. Ali ta je tuga i neočekivano unela u naš život nove ponosne lepote i raskoš nove mladosti. Njegovo delo, to je nostalgija za veličinom plemićske prošlosti, ali je istovremeno i najuzbudljivija pesma slobode i nezavisnosti. Vojnović opisuje u prvom delu "Trilogije" u Allons enfants! ironiju sudbine da francuska republika ruši jednu slovensku republiku, i da "Marseljeza", kao pesma slobode, koja je vezana za slavnu deklaraciju o Pravima čoveka prolazi kroz jedan grad lišen čovečjih prava na slobodu, i istovremeno ima u toj istorijskoj digresiji jedan krik za slobodom kakav se nikad pre nije čuo u našoj literaturi. Vojnović u drugom delu Trilogije opisuje kako stari vlastelini prodaju i svoj krov nad glavom novim uljezima i odvratnim pučanima, i to opisuje sa svom gorčinom gospara kojem dolaze da ugase ognjišta. Ali sva mržnja na pučane, koji predstavljaju borbu i život ovde, postoji samo zato da se pokaže sva čemerna ljubav za ljude koji predstavljaju prošlost i tradiciju. U komadu Allons enfants ima bolna ljubav za slobodom svoje države, ali u "Sutonu" ima gorka ljubav za slobodom svog doma. I jedno i drugo tesno vezano u našem životu, oboje se slika u izvanredno patetičnom raspadanju, ali i tako suptilnoj i duhovitoj prozi da će ovaj pisac već samim ovim delom ostati među nama kao jedan od najhumanijih tvoraca i patriotskih pesnika prvog ranga. Druga dela Vojnovićeva došla su samo da utvrde ovu plemenitu istinu.
2. Danas postoji jedan teatar Ive Vojnovića kao što postoji jedan teatar Ibsenov ili sada teatar Pirandelijev: a to znači jedan duhovni svet koji je nov i koji je savršena tvorevina jednog velikog majstora. Ljudi koji su rođeni daleko od Dubrovnika ne bi nikada bez Ive Vojnovića mogli imati predstavu o tome šta je to staro dubrovačko društvo koje izgleda nekakvo ostrvo za sebe, jedan kontinent bez ikakvog mosta s drugim svetom, jedan tužni anahronizam, jedan, čaroban apsurdum. Inače otkud bi s druge strane mogao neko imati tu predstavu? Stara dubrovačka književnost nema ničeg zajedničkog sa duhom današnjeg ili jučerašnjeg dubrovačkog sveta. Ona je prosta, hladna, narodska i po duhu, potpuno pučanska; možda po svemu vezana za guslarski hercegovački predeo koji je bio svud okolo grada. Dokaz ove teze, što u staroj dubrovačkoj poeziji sve je laičko i ništa nije katoličko ni uopšte mistično. U Dubrovniku su, međutim, bili vrlo religiozni katolici. To su nekad, kako pričaju, posipali slamu i palili je ulicom kud je prolazio slučajno kakav pravoslavni sveštenik iz Trebinja ili Boke, kao što u Trebinju nije smeo zanoćiti katolik. Ali ovaj fanatizam verski nije bio zarazio narodnu književnost. Epos "Osman" je najmanje katoličko delo, iako stvoreno pod uticajem religioznog eposa talijanskog. Dakle, ni vlastelinske nadmenosti ni verske netrpeljivosti nego skoro pravoslavna mirnoća i pučanska širina. Samo u dramama Vojnovića vidi se toliko otvoreno naglašena plemićska crta Dubrovnika, i to potpuno realistički, pošto je to drama tog istog sveta plemićskog koji gubi državu i vlastelinsko imanje zajedno, u jednom istom tragičnom istorijskom momentu.
3. Zatim, još jedna suvereno lična crta Vojnovićeve umetnosti, to je što je svoje drame pisao jezikom i stilom kojim se govori u njegovom gradu. Niko tim jezikom nije uspeo da pre njega napiše jedno umetničko delo od trajne vrednosti. Taj je jezik, nesumnjivo, vrlo čudan, apsurdan, za nas malo smešan, ali neizmerno šarolik i intimno vezav za taj grad i takvo književno delo. Drugim se jezikom ono nije moglo napisati a da ne izgubi od svoje autentičnosti i neposrednosti. Taj stil i jezik su sredstva kojim svakodnevno i jedino govore stalni stanovnici dubrovački, naročito gospari onog vremena, živi zazidani u svoje palate, u kojima se pojavljuju samo duhovi. Vojnović taj jezik niji izmislio nego ga je zabeležio onako kako on živi i danas, i kakvim govori i sam pesnik u svom njegovom neodoljivom čaru i bizarnosti. Nažalost, taj jezik i način govora već se gubi na pločama našeg starog grada. Došli su sa svih strana, i kajkavci i čakavci i ekavci i ijekavci i atleti i fakini zavađenih plemenskih partija koje predstavljaju najveću ironiju u tom gradu kulture i "skladnosti". Veseli Stradun postao je tesan za ova dva razna sveta, i dubrovački gospari su prvi koji se uklanjaju bez borbe. Ivo Vojnović je u dobar čas ugrabio da zabeleži ne samo duh Dubrovnika njegovog doba, nego i taj jezik toliko neverovatno odvojen. Jer stara i skoro hiljadugodišnja aristokracija treba da umre u pravo vreme, to jest kad čovek počinje da se boji života većma nego smrti.
4. A ima nešto u Dubrovniku što nema ni u jednom drugom srednjovekovnom hrišćanskom gradu: to je taj čemerni kult prošlosti koji je dignut iznad života, i poštovanja tradicije koja je stavljena iznad progresa. U talijanskoj Firenci i španskoj Saragosi pokazaće vam palatu slavne vlastelinske porodice, ali će dodati da je njen poslednji šef sada direktor neke banke, senator, upravnik kakvog higijenskog zavoda, fabrikant ili veliki izvoznik, ako nije profesor, botaničar ili arheolog. U Dubrovnikuj će vam govoriti s bolom da su izumrli vlastela Đorđići, Gundulići, Pucići i Kaboge! čiji su preci bili ambasadori kod cara Dušana ili Muhameda II i kod Pape i pokazaće vam stare kuće nekolikih vlastelina koji još žive, dodajući da poslednji izdanak nema poroda, jer od pada Republike se neće više da množe, i da čekaju da umru potpuno odvojeni od sveta i svakog smisla za novo doba. Tako umiru odista kao pogrebne svećice ostavljene na groblju, i nešto kao crna zastava leprša i u najsunčanijem danu tog starog grada. Ali tradicija, tradicija i opet tradicija. Ovde se vekovima živelo svojim životom. Ovo je grad jedne kneževske republike u kojoj je svaki gospar bio po više puta knez te države koja je delo njegovo, i delo koje bi trebalo da nestane sa tradicijama koje su bile izvor njegovih veličina i lepota. Kao primer tog robovanja tradiciji navešću ovde dve-tri anegdote koje su istinite, i koje sam kao dete čuo u svojoj kući. Jedna mlada vlastelinka, tek udata, otišla je u posetu svojoj majci vlastelinki, iznenadivši i majku i braću što je došla sama a ne u pratnji muža. Ali su rekli: "Doći će izvesno muž po nju da je odvede". Muž, vrativši se kući, sazna da je njegova žena sama otišla u rodbinu, i tešio se: "Sigurno će je njena braća dopratiti natrag." Tako je prošao ceo život ovo dvoje gospodske dece koja se više nikad nisu sastala; jer se u dve njihove porodice postavilo pitanje da li je po tradiciji bio red da muž ide po svoju ženu, ili da nju braća vraćaju kući. Ne treba da dodajem da je ovo čekanje celog života prošlo u tišini kao što je sve živelo i umiralo u tišini ovog grada. Evo još jedan primer, karakterističan za to staro društvo. Jedan vlastelin, saznavši za neverstvo svoje lepe žene, i rešivši da joj se osveti smrću, svako veče je, vraćajući se kući, posuvraćao pokrivač na nogama svoje žene koja je spavala. Od toga se ona stalno prehlađivala, najpre dobivši kijavicu, zatim katar u grlu, zatim katar u grudima i najzad tuberkulozu od koje je umrla. Ovo je uzelo dugo vremena, ali je tamni cilj ipak postignut. Tradicija je tražila ponos njegovog vlastelinskog imena, a Dubrovnik koji je hladan i taman tražio je tišinu. Treći primer ponosa i tišine dubrovačke, to je žalosni slučaj poslednjeg potomka pesnika Gundulića koji se zvao Frano Gundulić, kojeg se i ja sećam iz svog detinjstva. Frano Gundulić, koji je u procesijama nosio ogrtač i mač viteza od Malte, možda poslednji naš čovek koji je bio iz malteškog reda, bio je jedan od članova srpske stranke, kojoj su pripadali skoro svi dubrovački plemići. U momentu kada je bio načelnik grada dogodio mu se slučaj da je u kasi opštine opažen manjak od deset hiljada forinti, nepažnjom drugih, ili zlom namerom protivnika. I da se slavno ime Gundulića ne bi izgovaralo s porugom u njegovom gradu, on je otišao da kupi dve velike sveće koje je stavio s obe strane postelje, obukao se u svečano odelo, skinuo sa zida raspeće s kojim su umrli svi njegovi preci i mirno ispio čašu otrova. I poslednji Gundulić imao je oči samo na tradiciji i nestao samo u tišini.
Takav svet čudni i na svoj način vrlo duboki, kakvog nisu opisivali ostali dubrovački pisci, osetio je i opisao magistralno samo naš Ivo Vojnović. Gospari Menčetići su podizali zidove dubrovačke i onu nesravnjivu kulu Minčetu koja gospodari celom tom predelu i celom onom moru, i bez koje Dubrovnik ne bi imao pola svoje lepote. Ali je i gospar Ivo Vojnović sazidao jedan svoj grad, svoje kule i svoju tvrđavu, koja kao i Minčeta, gospodari nad jednom velikom epohom dubrovačkog života. To je ono društvo objavljeno u besmrtnoj "Trilogiji", i koje je isključivo i za navek samo njegovo, njegov svet, njegova tajna; i to po duhu, po tragičnosti tih bića, po stilu, i po jeziku. Mogu doći posle njega i drugi pesnici i dramatičari, ali će biti samo sledbenici ovog tvorca toliko pronicljivog, duhovitog, suptilnog, i gospodstvenog. Niko više posle njega ne može dirnuti u dubrovačku vlastelu koja izumire a da ne bude dužnik Vojnovićev, možda i njegov parazit. Jer je trebalo tu vlastelu poznavati lično i intimno kao i sami vlastelin Vojnović koji je rođen u jednoj kući na Stradunu, i živeo i sam u svim zabludama i istinama toga sveta osuđenog na sudbinu da umre od lepih reči; upirući oči u slavne pretke, i čitajući iz domaćih kronika u koji je dan padala kiša četiri veka pre njega, i neki dan važan za njihovu porodicu... Taj svet koji više nigde ne postoji u takvoj naivnosti i paradoksu, neće moći biti još i nekom drugom kao živi model za opservaciju. Za koju godinu će se zatrti, ako ne dubrovačka vlastela, a ono vlastelinsko društvo starog doba, potomci ovih današnjih postaće drugi svet: anglomanski sportisti, francuski dendi, amerikanski plutokrati, ali ne sumorni nosioci tradicija republikanskog i latinskog Dubrovnika. Ivo Vojnović je bio i ostaće ekskluzivni slikar tog doba i tog grada. Niko ni pre njega nije bio više Dubrovčanin koliko on; posle njega će biti još teže.
5. Treba li reći što je Vojnović uvek bio kao causeur kakvog možda ni beogradsko društvo nije nikad imalo. Njegova književna kultura bila je izvesno uvek samo književna, i to se vidi i po celoj konstrukciji njegovog dela, kao i po njegovom stilu i majstorskom smislu za pozornicu. Ali i bez namera da svoj svet filozofiše i situaciju istorijski produbljuje, on je sve to izrazio jednim načinom vrlo supstilnim i lakim, ponekad lepršavim, što je toliko ličilo celoj njegovoj otmenoj pojavi. A kad je za vreme evropskog rata Ivo Vojnović godinama čamio u austrijskoj tamnici pod sumnjom da je srbijanski revolucionar, on je tu sudbinu podnosio kao uverenje da je ta tamnica tuđinska više vezana za čemernu sudbinu njegovog rodnog grada nego zapisana na čelu jednog njegovog sina. I kada danas leži u bolnici slep, slep kao što su bili Omir i Milton, on možda veruje da je i to sudbina samog tragičnog Dubrovnika: da pesnik koji je video sve njegove tajne, najzad oslepi pred njegovim lepotama.
Politika, 28. april 1929.
Bookmarks