Biljke - opis i karakteristike
Smokva
Smokva je rod od oko 800 vrsta biljaka koje pripadaju porodici Moraceae. Najpoznatija vrsta je obična smokva (Ficus carica). Smokva potiče iz Mesopotamije, u Egiptu se spominje 4.000 godina pre Hrista, a bila je čak i Kleopatrino omiljeno voće. Smatra se da je smokva iz Jugozapadne Azije, preko Turske dospela na Mediteran. Danas se uzgaja u svim toplijim krajevima zemaljske kugle.
Smokva je relativno nisko listopadno drvo sa jako razgranatom krošnjom. Dostiže visinu od 3 do 10 metara, sa prečnikom stabla do 1,5 metar. U pogledu staništa nije izbirljiva i veoma je otporna na sušu. Listovi su veliki i nepravilno usečeni, veoma interesantnog oblika, tamnozelene boje. Cvetovi smokve zatvoreni su omotačem kruškastog oblika. Od tog cveta posle nastaje sočni plod s mnoštvom semenih koštica koji sazreva u leto ili na jesen. Plod je sladak, mesnat, žućkaste ili purpurne boje.
Za razliku od ostalih vrsta iz ove porodice, jedino se smokva kultivira za proizvodnju voća. U najveće proizvođače smokve spadaju Turska, Egipat, Alžir, Iran i Maroko. Turska proizvodi četvrtinu ukupne svetske produkcije smokve.
Smokve se jedu sveže, konzervirane ili sušene. Koriste se u prehrambenoj industriji za proizvodnju punjenog keksa i džema.
Smokve su neizostavne u slatkišima, ali se odlično slažu i u kombinaciji s mesom, ribom i povrćem. Preporuka je da se čuvaju na tamnom i hladnom mestu i da se nikako ne posipaju brašnom jer se na taj način podstiče pojava grinja.
Smokva spada u takozvane drevne biljke čija je lekovitost poznata čoveku još od samih početaka civilizacije.
Jedna od osnovnih karakteristika smokve vezana za njenu lekovitost je visok sadržaj magnezijuma. Osim magnezijuma u smokvama ima još i kalijuma, kalcijuma, gvožđa, fosfora, bakra, vitamina B6, vitamina C i betakarotena. Sušene smokve sadrže trostruko više magnezijuma nego obične. Smokva sadrži vrlo nizak sadržaj masnoća i veći sadržaj vlakana nego bilo koje drugo voće i povrće.
Osnovno delovanje smokve je laksativne prirode, kao što su i šljive, ali se osim toga smokva u narodnoj medicini koristila i za lečenje bradavica (tačnije beli sok smokve), tumora, kašlja, upale grla, čireva itd. Čaj od smokve leči bolesti jetre, grla, disajnih organa, žučnog kamenca.
Konzumacija smokvi smanjuje umor i poboljšava memoriju. Svakodnevna konzumacija smokvi u kombinaciji s mlekom, dobar je lek protiv anemije. Smokve su odlične i u balansiranju ph vrednosti tela.
Iako se suvih plodova većina uglavnom seti tokom posta, malo je onih koji znaju da ovo voće sadrži više kalcijuma nego kravlje mleko.
Šaka suvih plodova otklanja neraspoloženje i nervozu, poboljšava koncentraciju i pamćenje, jer stimuliše rad ćelija i podstiče razmenu materija u mozgu, a istovremeno otklanja i umor.
Poznati prorok Muhamed je jednom rekao "Ako bih zaželeo rajsko voće, to bi zasigurno bila smokva". Sigurno najpoznatije voće u biblijskoj tradiciji, smokva se spominje i u Kuranu. List smokve simbolizuje požudu i plodnost, a 'odenuli' su ga i Adam i Eva.
Prema rimskom verovanju pod smokvom su rođeni Romul i Rem. Budisti smokvu smatraju svetim drvetom, jer je pod krošnjom smokvinog drveta, Buda doživeo prosvetljenje.
Smokva je mediteranskim narodima ono što je jabuka kontinentalcima.
Ova veoma ukusna i lekovita voćka, poznata vekovima, predstavlja još i simbol života, mira, blagostanja ali i erotičnosti.
Veruje se da smokve donose sreću i da štite kockare, a koriste se i u ljubavnim napicima, kao i u seksualnoj magiji. Uz pomoć smokve žene navodno mogu začarati svoje ljubavnike.
Izvor; Zelena Srbija
Bookmarks