Plemena evropska, demokratija je srusila red
Lajbah, Predskazanje vatre
Imam prijatelje, bračni par, koji mi je, sve do poslednjih nekoliko godine ove odvratne, digitalne ere, ispovedao svoju muku. Budući se njihov vrt graniči sa školskim igralištem što je i tokom đačkog raspusta bilo zaposednuto dečijom grajom i igrom, celodnevnu napast predstavljale su lopte koje su svako malo uletale u dvorište i koje je po dečijoj molbi trebalo vratiti. To je trajalo sve dok neograničena internet veza te kablovska televizija nisu postali deo svakog doma; tada je igralište opustelo i poželelo dece. Prisećajući se tih slika, preko jednog od par televizijskih kanala koje sam sebi dopustio gledam nove: nepresušne kolone trećesvetske migracije koja ulazi u Evropu. Mladost i snaga koja ishodi iz odlučnosti. A onda kada sam posmatrao pokušaj proboja u jedinu državu na njihovom putu što im je zabranila ulaz, Mađarsku, i još više prelazak preko Sutle hladne oktobarske noći, u sećanje mi je, kao paradigma, iznova dolazio jedan mladi Evropljanin koga sam svojevremeno, po njegovom pitanju, uputio na najbliži Mekdonalds. Gotovo je bio dobio nervni slom što je morao pešačiti do iza ugla. Mislio sam da se takvi degenerici ne mogu stvoriti u mojoj zemlji, sve dok ono igralište nije opustelo.
Smekšali smo. Možda svaka civilizacija vremenom nudi konverziju ideje u udobnost, pa su migranti danas tamo gde smo mi nekada bili. A možda i ne mora nužno tako biti, jer je čak i buduća snajka Kejt (Midlton) pre nego što dođe u Bakingemsku palatu i preuzme ozbiljne dužnosti bila obavezna da prođe obuku SAS-ovaca, britanske specijalne vojne jedinice, izvestili su mediji. Možda, dakle, civilizacija uopšte nije kriva, možda je krivica na drugoj, ljudskoj strani. Jer, osim što se skriva u detaljima, Lukavi je, čini se, i darežljiv. Tako, čovek nije ostao baš praznih šaka, da bi sada svaku krivicu svaljivao na Njega. Civilizacija smisla kontinuirano je razmenjivana za nešto što se ljudima činilo opipljivije, izvesnije, lakše, sigurnije... od kosmetskih imanja prodatih osamdesetih godina za veliki novac do današnjeg standarda činovničke ili tehnokratske klase zasnovanog poglavito na rasprodaji tekovine prošlih generacija i besomučnim zaduživanjem. Da li bi reverzibilan proces danas bio moguć? Da se ponudi novac ili udobnost za nekakvu ideju? Kada su ušli u opštu upotrebu, mnogo puta sam bio zamoljen da iz inostranstva na poklon donesem mobilni telefon. Uz obavezan uslov da bude što manjih dimenzija. Čudio sam se porivu da se željeni poklon uslovljava, tim pre što sam kod bogatih ljudi koje sam tada na Zapadu sretao viđao obične, skromne telefone, čak i one izašle iz mode. Takođe, pravi bogataši vozili su neupadljive automobile ali su polagali na ličnu urednost i vrhunski kvalitet odeće i obuće a živeli u velelepnim kućama sa nasleđenim bibliotekama... Zašto sam pomenuo knjige a ne gedžete? Zbog toga što su knjige za mozak ono što je teretana za mišiće.
Zaboravljena radost življenja
No, i snaga klade valja. Prisustvujemo nečemu što nije viđeno od poslednjih dana Rimskog carstva: već više od jednog miliona došljaka (ta brojka po inerciji lako može biti umnožena neodređenim brojem) iz kulture različite i suprotstavljene kulturi domaćina – Nemačke, ali i ostatka Evrope. Ni u laboratorijskim uslovima ne bi se jasnije moglo videti kako su naše među-evropske razlike nište u poređenju sa običajima Azije i Afrike. Po rastegljivom tumačenju prava na dobijanje zaštite pod evropskim krovom (koju su pre toga uglavnom imali u zemljama njihovog okruženja), najčešće bez ikakvih ličnih dokumenata, teče ljudska reka ka nekom svom zamišljenom cilju, uz argument koji nikada ranije nije čut – da ju je nemoguće zaustaviti. Svaka prepreka, vele, nedovoljna je. Osim Orbanovog zida, čini se, koju ova reka ipak nije mogla srušiti. I na primeru pokušaja njenog rušenja videli smo čudan karakter onih koji bi trebalo da budu ponizni jer su u situaciji da mole, a ne zahtevaju.
U sudaru volje i popuštanja sumnjam da će bolje proći popustljivi, pa bi čuvenu poslovicu o pametnijem konačno, barem sada, valjalo ispraviti. Jer, gde je granica popuštanja? Uvek na šteti onoga koji popušta, to je jasno, ali na kom nivou štete? Sa idejom koja se od pridošlih čuje, kako „samo žele budućnost za svoju decu“, u Evropu, istim kriterijumom i ciljem, mogu doći milijarde ljudi. Plaćene podlace ili glupake koji bi se radovali smaku starog sveta pravdajući ga pravednom osvetom istorije treba podsetiti kako je baš evropskom umu i mišici zapala veličanstvena uloga da kolonizuje svet, ne zaboravljajući neke druge i starije pokušaje – pitomih Mongola, razboritih Huna te tolerantnih Arapa i Turaka, na primer. Mislite li da Maje ne bi u Madridu pravili zaravnjene piramide sa kojih se sliva krv žrtvovanih, da su to mogli?
Neuke, a njih je najviše, treba poučiti kako je svet jedan, takav kakav jeste i da van njega drugog nema. Leka sebi, stoga, ne treba tražiti u alternativnom, nego u stvarnom svetu. Zdravlje i život su priroda i njeni instinkti, od kojih je najzdraviji i najživotniji onaj da se bude jak. Najveća sila nije istina, Srbi su njena žrtva; nije ni ljubav, jer patos ne može izbaviti. Nema duhovne moći, da nije tako proizvodili bi se žreci a ne nosači aviona. Znale su lučonoše prosvetiteljstva šta rade kada su razdvojili duhovno i svetovno, da će duhovno pasti a svetovno se podići. I klasici marksizma znali su da je pretežnije od proučavanja ljubavnog života biljaka posedovati sredstva za proizvodnju, za život, za jedini život. Najveća sila je samo ona koja je veća od svake druge. Naši stari su ovo znali i preživeli. Ko danas ne zna, neka brzo uči ako želi da živi.
Izvor;Official Sajt Predaga Andjelica
Bookmarks