Pouke shi - igumana Save


Jedna reč o monaštvu

Među starčevim duhovnim čedima bilo je mnogo javno ili tajno postriženih monaha. On kao da je bio iguman putujućeg ženskog manastira. I san mu je očigledno govorio o tome: "nastanio se u ženskom manastiru", gde je osećao da je u svojoj sredini. Starac je mnogo voleo monaštvo i sa pobožnošću je govorio o njemu.

- Monaštvo je - ukras i cvet hrišćanstva. Ono svojom svetošću privlači pažnju revnitelja pobožnosti, i mnogi od njih.nadahnjujući se monaštvom i plamteći ljubavlju prema njemu, požele da postanu učesnici tog anđeoskog čina na zemlji. Ali manastira koji bi mogli da prime sve one koji to žele, naročito ženskih manastira, gotovo da nema. I šta onda da se radi? Oni tada primaju na sebe podvig tajnog monaštva. Takva odlučnost revnitelja pobožnosti je jasna: njima je monaški život po svojoj duhovnoj lepoti toliko privlačan, da su se odlučili da takav podvig, kakav je monaštvo u svetu. Osnaženi blagodaću koja deluje u njima, oni sve dalje i dalje ushode iz sile u silu, idući ka svome cilju.

Starac je ovako govorio uskom krugu svojih duhovnih čeda; mnogima od njih dao je blagoslov za put tajnog monaštva. Jer i on sam je do otvaranja manastira hteo da bude tajni monah. Pri tome, onima koji su žele da prime tajni postrig govorio je:

- Ko u sebi ne oseća moćnu silu za ispunjavanje monaških zaveta tokom čitavog života, taj ni ne treba da daje monaške zavete, da ne bi posle bio odlučen od Hrista zbog nemara.

A nekima, mada su želeli postrig, starac nije davao blagoslov. Drugima pak, koji to nisu ni očekivali, jer su bili svesni svoje nedostojnosti, starac je sam predlagao monaštvo i smelo ih blagosiljao za monaški put. Pri tome je navodio reči svetitelja Vasilija Velikog: "Kod vas, monaha, treba da se sačuva onaj ostatak pobožnosti koji će Gospod, kada dođe, naći na zemlji".

- A monaški zaveti - nastavio je - to su neprestana molitva, smirenje, poslušanje, devstvenost, uzdržanje, nesticanje. Bez toga, monah je - običan lenjivac, svesni lažov, krivokletnik. "Crna riza - kaže svetitelj Tihon Voronješki - (sama po sebi) ne spasava; i onaj ko je u beloj, tj. u svetskom odelu, a ima poslušanje i smirenje i čistotu, taj je (i bez monaških zaveta) nepostriženi monah". Svaki čovek treba da teži istinskom monaštvu (neporočnosti), a onaj ko živi sam treba naročito silno da ljubi Gospoda. Starac je pričao da je sv. Jovanu Sergejevu Kronštatskom došao mladi bogoslov da traži blagoslov za odlazak u manastir. I otac Jovan mu je rekao: "Ja ne znam ništa bolje za mladića, nego da sebe u potpunosti preda na služenje Crkvi, sa svim svojim velikim i još netaknutim silama. Pri tome se treba starati samo o jednom - da se život provede blagočestivo. Ako vi osećate to, onda neka vas blagoslovi Bog". Eto kako je otac Jovan gledao na monaštvo - govorio je starac. - On je sa radošću davao blagoslov za taj blaženi put, a i sam je bio istinski monah u svetu. No, nemojte da pomislite da ćete kada odete u manastir ili u tajno monaštvo bezbedno da poživite u tom blaženom životu. Kada bi ljudi u svetu znali kako je teško živeti u manastiru, oni ne bi odlazili u manastir ni da ih štapom biju. A kada bi znali kakva je nagrada monasima na nebu, odbacili bi sve i pošli bi u manastir.

Monaštvo je ustanovio Bog za dobro Crkve i društva, kako bi čovek dostigao više savršenstvo. On Sam je pokazao silu i duh monaštva, a pokazali su ih i Majka Božija, i Preteča Gospodnji, i drugi svetitelji. Suština i duh monaštva je neprestano prebivanje u Bogu, umom i srcem, uz odstranjivanje svega svetskog. A monašku odeću i upotrebu brojanica nije odredio Spasitelj; to su kao neka pomoćna sredstva. Sama odeća ne spasava monaha. Treba težiti ka tome da se u sebi zadobije Duh Sveti, ljubav prema bližnjima i molitva za njih. Dug monaha je da se moli za čitav svet. Sveti Oci o monaštvu pišu sledeće:

"Monaški život je pohvala Crkve" - kaže sveti Isak Sirin (Beseda 63). "Svetlost monasima su anđeli, a svetlost ljudima u svetu su monasi" - kaže sveti Jovan Lestvičnik (Slovo 26). Blaženi Jeronim kaže: "Monaštvo je lepota, najdivniji cvet, dragi kamen i ukras Crkve". Sveti Dimitrije Rostovski tvrdi da "molitvama monaha Gospod drži ovaj svet". Sveti Jovan Zlatoust kaže: "Idi i uči od monaha. Oni su svetila koja sijaju po svoj zemlji. Oni su zidovi kojima su ograđeni i utvrđeni gradovi...".

Kao blagodatna svetila, oni su svuda po Rusiji zapalili blagodatni oganj vere i pobožnosti; svojom molitvom i ličnim primerom privukli su ljudska srca Bogu. Ako je jaka naša pravoslavna Rusija, ako stoji kao stena usred talasa i bura, sve to ona duguje pre svega upravo onima koji su ostavili svet velikim u smirenju nosiocima Duha Hristovog.

Mi se divimo njihovim čudesnim podvizima, a naša srca bivaju tajno privučena na podražavanje njihovih spasonosnih pravila života i da idu njihovim putem. Da, zaista: svi oni kojih svet nije bio dostojan potucali su se po pustinjama i gorama, po pešterama i jamama zemaljskim.

Sve dok na zemlji ima svetih manastira, na njoj neće nestati vere i pobožnosti. U manastirima će se sačuvati ostatak pobožnosti do kraja sveta! Monah (monos) znači - sam, bez porodice. Monaški život je život duha. Glavno monaško pravilo je neprestana molitva umom i srcem i odlučno prebivanje u Bogu. A zbog takvog unutrašnjeg delanja monah biva ovenčan velikom blagodaću Božijom. Molitva takvom monahu postaje kao disanje - neophodna za život. Ali budite spremni za borbu, jer satana ne trpi molitvu i zbog toga ljutito napada. Uz to, i ljudi će ustati sa svakojakim pritiscima i progonima, u umu će se pojaviti nemir, u telu će proključati strasti, ali treba nastaviti svoje delo u prostoti i smirenju. Bojte se lenjosti i nerada, a pogotovo - visokog mišljenja o sebi. Gorda pomisao može da ubije dušu. Zato u srcu uvek treba biti svestan svoje slabosti, plakati zbog grehova i očekivati utehu Hristovu. I još treba znati, da istinsku monašku mantiju predstavlja razborito podnošenje kleveta i lažnih optužbi.

Starac je svoja čeda u monaštvu podsećao na učenje prepodobnog Serafima Sarovskog:

Uči se da molitvu obavljaš kroz disanje sa zatvorenim ustima. To iskustvo je bič protiv tela i telesnih pohota... Monasi koji ne sjedinjuju spoljašnju i unutrašnju molitvu nisu monasi, nego tikvani.

Bez stalnog molitvenog jedinstva sa Gospodom, bez neprestane molitve Isusove, monah nije u stanju da podnese monaški život. Takav monah je preljubočinac i neminovno odlazi "u zemlju daleku".

Monaški zavet obuzdava našu nepokornu prirodu i tera nas da se odričemo svoje volje. A bez odricanja od sopstvene volje čovek ne može ni temelj spasenju da položi, a kamo li da se spase. Molite za sebe od Gospoda samoodricanje, jer je ono neophodno za spasenje. Odsecanje sopstvene volje i poslušanje Sveti Oci porede sa mučeništvom: "Poslušanje je nepokornost demonu, to je krajeugaoni kamen na kome se zida spasenje monaha".

Izaći iz poslušanja, to znači ohrabriti mračnu silu, a Gospoda ogorčiti." Ko ispunjava svoju volju, taj je sin đavola" (Jefrem Sirin). Neposlušnost je veliki greh protiv monaštva. Dakle, monaštvo predstavlja neprestani krst, raspinjanje sebe i odsecanje sopstvene volje. Od prvoga dana dušu treba pripremiti za borbu.

Kroz poslušanje se izgrađuje smirenje i pokornost volji Božijoj. Pokornost je velika dobrodetelj, iznad poslušanja! Trpljenje - to je činjenje dobra sa prinudom. A pokornost je dobrovoljno činjenje onoga što je volja Božija, sa iskrenom željom i htenjem da se ugodi Bogu i bližnjem. Usled nepokornosti i neispunjavanja zapovesti Božijih pojavio se prvorodni greh starog Adama koji je uništio sve. A svet je bio spasen kroz novog Adama - Bogočoveka - Spasitelja i Gospoda našeg Isusa Hrista, jer On je bio poslušan do smrti, i to smrti na krstu (Fil. 2,8). Bog je tako premudro odredio, da je prvog čoveka u raju zbog greha koji je počinio, zbog nepokornosti i nepokajanosti - izgnao na zemlju da bi se popravio, da se smrad ne bi širio po raju i da ne bi bio večan. Živeti hrišćanski - znači ostvarivati uzvišenu volju Božiju.

Monahe je starac naročito podsticao na mirno podnošenje prekora i nepravednih optužbi.

Monah u svetu treba da bude kao mrtvac; on ne treba da obraća pažnju na to da li ga hvale ili osuđuju, da li ga poštuju kao svetoga, ili preziru kao gotovana. Monah nikada ne treba da klone duhom, nego uvek treba da bude ispunjen životnom radošću. Čamotinja, uninije i nezainteresovanost ne treba da budu svojstveni monahu. Neka ljudi kleveću, neka prave spletke, a vi uvek budite svesni vrednosti patnji, tj. koristi koja dolazi od njih!

Monah treba da se boji besposličenja, kod njega stalno treba da se smenjuju molitva i rad. Ne budite mlaki - to je za monahe greh. Uz mlakost nikada nećete postati istinske monahinje. Zbog nemara i nezainteresovanosti, zbog ravnodušnosti prema podvizima spasenja, monasi će biti mučeni mrazom, strašnom hladnoćom. Grešnici iz sveta na muke će poći u oganj, a monah ne, jer on i u večnosti ima svoj poseban put.

Ustajati treba kao u manastiru - u 5 sati, jer dug san raslabljuje dušu. Nije obavezno da se svaki dan odlazi u hram Božiji, jer je rečeno: "Šest dana radi, a sedmi posveti Gospodu Bogu tvome". Tako i vi. Ali kada idete u hram, idite sa pažnjom i gledajte da tamo nikoga ne rastužite.

Starac je sve do kraja života svakodnevno čitao žitija svetih, kao i pouke Svetih Otaca i podvižnika pobožnosti poslednjeg vremena, a i drugima je savetovao da što više čitaju svetootačke knjige. Takođe, sam je ljudima davao mnoge poučne knjižice.

- Čitajte makar i stranicu dnevno - molio je. - Jer monaštvo je nauka nad naukama. Pa ako ni jedna nauka ne može da se savlada bez učenja, onda tim pre ne može tajna duhovna nauka. A monah treba najozbiljnije da izuči tu nauku i da se na delu trudi da ispunjava ono što je naučio.

Ništa ne skrivajte, ništa ne tajite, ne ostavljajte nikakav prolaz grehu. Bez otkrivanja pomisli veoma je teško ići monaškim putem. Treba znati da ćemo odgovarati ne samo za delo, nego i za reč, i za pomisao; za nečiste misli i ružna maštanja slede večne muke. Ali ako se suprotstavljate nečistim i sujetnim pomislima koje vas napadaju, ako ih terate od sebe, ako tugujete u srcu, za to vam se od Gospoda priprema velika nagrada, zbog nepokolebive ljubavi prema Njemu. "Ali, ako se monasi budu naslađivali nečistim pomislima, ili, što je još gore, ako budu imali strasne sklonosti, Gospod će ih osuditi teže od svih bludnica koje žive na zemlji" - kaže Jefrem Sirijski. Ni za koga se ne treba preterano emotivno vezivati, čak ni za decu. Sve treba voleti, ali bez suvišnih strasnih sklonosti.

Starac je kao pobornik celomudrenosti davao sledeće pouke, čuvajući od pada one koji su bili iskušavani. Govorio je:

- Nije srce toliko krivo kao pogled, uobrazilja, misao - to su one stepenice kojima se greh spušta u srce i lišava ljude mira i spokojstva. Treba bežati od takvih ljudi, izbegavati susret sa njima, a pri slučajnom susretu skrenuti pogled i udaljiti misao o njima iz uma, pa se onda ni srce neće uznemiravati. Znaj da satana priprema napad, zato pazi i ne zevaj! Seti se svojih zaveta, seti se ko si. Prilikom susreta sa tim čovekom čitaj molitvu: "Uzalud se trudiš oko mene, pali arhistratigu, jer ja sam sluškinja Gospoda Isusa Hrista. Ti ponižavaš sebe, najviša gordosti, kada tako silno napadaš mene jadnu". Ako si tako spremna da dočekaš napad, možda ga neće ni biti. To je kao u ratu: ako protivnik zna da je odbrana dobro pripremljena, on neće ni krenuti u napad. Najvažnije je - nemati ništa nečisto u sebi, čuvati sluh, čuvati pogled, udaljiti se od svega čega se gnuša Duh Sveti, udaljiti se od toga onako kako pčela beži od dima. Treba da težimo ka tome da na zemlji dostignemo celomudrenost, pravdu i pobožnost, kako bismo se tamo, na nebu, pridružili zboru anđela i zajedno sa njima slavili Gospoda! A kako će nas samo biti stid pred Bogom i pred anđelima zbog naših tajnih grehova.

Postoje monasi koji nisu dostojni svoga zvanja, kao što i u svakom drugom zvanju ima nedostojnih. Ali istinskih monaha ima i danas! Monaštvo, koje je Božanska ustanova, neće kao takvo nestati sve do kraja sveta, bez obzira na zloupotrebe pojedinih lica. Ta lica su u monaštvo stupila iz grešnog zemaljskog sveta, često ne po prizivu, sa teškim porocima i strastima, sa bolestima duše. Oni, naravno, nisu mogli tako brzo da se izbave od svojih grehovnih navika, od bolesti duše. Starac takve nikada nije osuđivao, nego ih je žalio, a osobama koje su mu bile duhovno bliske govorio je:

- Nemojmo ih osuđivati, sažalimo se na njih i molimo za njihovo iscelenje.

Uostalom, oni su ponekad i sami oplakivali svoje padove, trudeći se da ih izglade pokajanjem i dobrodeteljima. I često su od velikih grešnika postajali veliki pravednici.

- Manastir je mesto pokajanja, oni su tu i došli radi pokajanja. Ne treba odbiti pokajanje onih koji traže i žele spasenje, čak i kada ne mogu da vladaju sobom, poput besomučnika. Pomozimo im svojim molitvama i nemojmo ih osuđivati. Možda će od njih ispasti veliki svetitelji - govorio je starac Sava u zaštitu "loših" monaha.

U savremenom monaštvu postoje izabrani Božiji sasudi, obasjani blagodaću Duha Svetoga. Oni su i pre stupanja u monaštvo bili devstvenici, nisu uzimali učešća u svetskim zabavama i navikli su na blagočestiv život. Stroga pobožnost u svetu vaspitala je od njih stroge i po duhu silne monahe. Stoga, je li opravdano vređati i osuđivati celokupno monaštvo zbog nekih njegovih iskvarenih članova? Ne zaslužuje li monaštvo blagodarnost i pohvale zbog toga što mnogi monasi provode život kao anđeli i mole se za grešni svet?!

Veliku će nagradu imati tajni istinski monasi koji se spasavaju u svetu! - pri tome starac je pričao o monahinji koja je bila profesor doktor i koja je uspešno povezala svoje unutarnje duhovno napredovanje sa radom u svetu, u oblasti virusnih bolesti. Ona je uživala veliko poštovanje i imala velik autoritet na poslu, među svojim saradnicima i bolesnicima. Veoma su se iznenadili kada su saznali da je monahinja:

- Kako možete i jedno i drugo? - pitali su je.

- Bog mi pomaže! - odgovorila je ljubopitljivima. Otac Sava je ovo ispričao o tri naraštaja monaha:

Veliki starac prepodobni Antonije molio se za sudbinu monaha. Tada mu se javi Gospod i kaže: "Tvoje duhovno potomstvo neće nestati do kraja sveta, ali monasi će se razlikovati po svojim podvizima. Evo, vidi!" I starac pogleda... Stoje tri monaha: monah drevnog doba, monah srednjeg veka i monah poslednjeg vremena, a pokraj njih teče ognjena reka. Monah iz starine koji ima silna, moćna (blagodatna) krila, zamahnuo je njima, podigao se na veliku visinu, slobodno preleteo ognjenu reku i spustio se na drugu obalu. Monah srednjeg veka, sa orlovskim krilima, udaljio se nekoliko koraka da bi uhvatio zalet i sa naporom je poleteo znatno niže od prvog, no plamena reka ga ipak nije dohvatila. Monah poslednjeg vremena, koji je imao kokošija krila, leteo je sa velikom mukom, nisko, nisko, tako da je njegovu mantiju zahvatao oganj. On je napregnuo sve svoje snage, jedva nekako uspeo da preleti reku i pao od iznemoglosti. Dalje Gospod objašnjava starcu Antoniju Velikom: "Prvom monahu data je velika blagodat; uz njenu pomoć on je slobodno preleteo ognjenu reku, pa će dobiti nagradu kao za poslušanje. Drugi monah je preleteo reku sa velikim trudom, on će takođe dobiti nagradu za poslušanje. Treći monah, monah poslednjeg vremena, dobiće nagradu kao za podvig i pokajanje, zbog veoma teškog života i trpljenja bez roptanja".

Tada je velikom starcu prepodobnom Antoniju sve postalo jasno. Mnogi monasi poslednjeg vremena živeće u svetu, ali će biti veći od monaha iz starine! Oni blagodare Bogu, spasavaju se kroz patnju i ravni su velikim svetiteljima. I sam život za njih je podvig!

izvor;svetosavlje