Izumrla ptica dodo

Ptica dodo je verovatno najpoznatija istrebljena životinjska vrsta na svetu; u nekim jezicima čak postoje i izrazi koji ga pominju u pežorativnom značenju. U engleskom jeziku postoji poređenje "as dead as a dodo" a u tom jeziku je sam izraz "dodo" u slengu sinonim za glupost i besmislenost.

Dodo je bio jedan od četiri vrste goluba neletača: Mauritanski, obični ili smeđi dodo (Raphus cucullatus), kontroverzni Beli dodo sa ostrva Reunion (Victoriornis imperialis), Reunion Solitaire (nekada u klasifikaciji nosio ime Ornithaptera solitarius, sada je to Theskiornis solitarius) i usamljenik sa Rodrigeza (Pezohaps solitarius). Ljudima koji se razumeju u gradske golubove, možda će izgledati neobično da zamisle džinovske golubove kao dominantnu vrstu na nekoj teritoriji ali upravo se to dogodilo. Mauricius se nalazi 800 km zapadno od Madagaskara. Ostrvo Reunion (eng. ujedinjenje) leži 160 km jugozapadno od Mauriciusa, a ostrvo Rodrigez 480 km istočno od Mauriciusa. Ova ostrva čine grupaciju pod imenom Maskarenska ostrva. Mauricius je star oko 10.5 miliona godina, Rodrigez oko 8 miliona a Reunion oko 3 miliona. Sve od živog sveta na Mauriciusu postoji i na Reunionu, osim dodoa; što znači da je on bio neletač i pre nego je nastalo samostalno ostrvo Reunion.

Obični dodo
Mauritanski dodo (obični dodo) je istrebljen 1680. godine. Kada je otkriven, opisivan je kao divlja ćurka, kazuar, neka vrsta labuda, Sula variegata ili čak kao kopile noja. Zapravo, on je bio džinovski, divlji golub neletač. Novija istraživaja i rekonstrukcije ukazuju da dodo i nije bio tako nežan ili po naravi nalik gugutkama kako se često pominje. Odrasli su umeli biti agresivni, teritorijalni i branili su svoje. Daleko od priglupih i beskorisnih, bili su odlično prilagođeni svojoj životnoj okolini bez ijednog sisara ili predatora - a njihova propast je najverovatnije posledica pojave predatora sa čijom pretnjom dodo nije evoluirao da se suprotstavi.


Maskarenska ostrva su prvi otkrili i naselili portugalci početkom 16. veka. (arapski trgovci su ranije posetili ova ostrva ali ih nisu naselili). U odsustvu sisara, ostrvima su dominirale ptice koje su evoluirale i popunile prostor koji bi inače zauzimali sisari. Mauricius je otkriven oko 1500. godine od strane portugalskog broda koji je tražio put kao istočnoj Indiji. Oni su mu dali ime Ostrvo labudova (port. Islo do Cerne), što ukazuje da su kasnije dodoa verovatno zbog toga pobrkali sa labudom (bio je slične veličine kao labud). Ostrvo nikada nije naseljeno od strane ljudi. Holanđani su ga kasnije nazvali po svom princu, Maurits-u van Nassauu. Obe pomenute države su gradile kolonijalne imperije ali su politički odnosi između Portugalije, Španije i Holandije bili takvi da je firma Dutch East India Company bila prva koja će osnovati naseobinu na Mauriciusu, gde će, pored utvrđivanja važne lokacije za odmor prilikom putovanja, moći i da eksploatišu drvo abonosa koga je bilo u izobilju ali i da puste svinje u prirodu kako bi obezbedili hranu za budućnost.



1598. godine velika holandska ekspedicija u istočnu Indiju, kojom je komandovao admiral Jacob Corneliszoon van Neck, upala je u olujno nevreme u području vrta Dobre nade. Pet brodova je istplovilo istočno od Madagascara i, ostavši bez hrane i vode, pristali su na ostrvo nazvano Islo do Cerne (ostrvo labudova) prema starim portugalskim mapama. Brodovi iz Amsterdama i Gelderlanda su otkrili prirodnu luku, koju su nazvali Warwijk Harbour po viceadmiralu broda iz Amsterdama - Wybrant van Warwijk-u. Islo de Cerne je bio tropski raj od palminog drveća i šuma abonosa naseljenih golubovima, papagajima i neobičnim neletećim pticama. Nijedna životinja nije pokazivala strah od ljudi; ptice su bile mirne i predstavljale veoma lak plen (iako je kukasti kljun velike neleteće ptice davao razloge za oprez).

Veliku neletačicu su nazvali kermis-guska, pošto je luka otkrivena na dan kermis vašara u Amsterdamu. Opisivali su ih kao "velike poput labudova, sa velikom glavom, i plaštom na glavi kao malom kapuljačom; nisu imali prava krila već na njihovom mestu par malih pera, a na mestu gde bi trebao biti rep se nalazilo nekoliko paperjastih pera sivkaste boje." Uprkos veličini, jedini jestivi deo bile su grudi ali ni od toga nije bilo vajde pošto su bili manje mesnati od gusaka. Stomak je takođe bio jestiv. Ipak, ostatak je bio tvrd, žilav, mastan i lošeg ukusa, pa je otuda dodo dobio ime "walghvogel" (odvratna ptica). Kao i ćurka, neobična ptica je taložila mast u grbi, što joj je donelo još jedan nadimak na holandskom jeziku "doedaars" (debela), što se kasnije pretvorilo u "dodo". Pažnja doseljenika je polako prelazila sa kermis-guske ka daleko ukusnijim golubovima. Ipak, i pored lošeg ukusa svog mesa, samo 75 godina od svog otkrića, dodo je bio istrebljen sa lica Zemlje.

1598. godine Cornelius Van Neck je proglasio ostrvo Mauricius vlasništvom Holandije i nezaobilaznom stanicom za holandske brodove koji putuju preko Indijskog okeana. Posade brodova su ubijale na stotine ptica radi zabave, a meso bi im dobro došlo za promenu od standardne jednolične hrane na brodu. Holandski kapetan je zabeležio: "Živeli smo od mesa kornjača, dodoa, (ružičastih i plavih) golubova, sivih papagaja i ostalih vrsta, koje bi posade hvatale golim rukama." Od svih tih vrsta, jedino je opstao Mauritanski ružičasti golub, a i njihov broj je na kritično niskom nivou.

Važnost Mauricijusa je brzo rasla i 1599. engleski izveštaj navodi: "Ovo ostrvo koje se nalazi istočno od Madagaskara, površine kao cela Holandija, je veoma nadmorski visoka i prijatna teritorija, prepuna zelenih i voćem bogatih dolina, obogaćenih Palmito-drvećem, iz koga teče vino. Takođe ima puno drveća, pre svega kvalitetne ebonovine crne kao ugalj, glatke i snažne kao sama slonovača; a količina ovog drveća je takva da prevazilazi nosivost brodova koji tamo mogu doći. Jer da bi doplovili do ovde morate naciljati dve najviše planine u liniju, ostavivši pet malih ostrva sa svoje desne strane; i tada ulazite u more duboko oko 30 fadoma (55m). Brodovi u zalivu su merili redom 10, 12 i 14 fadoma ispod sebe. Sa leve strane se nalazilo ostrvo koje su nazvali Hemskerk."



Uprkos tome što su ptice bile neukusne za jelo, ljudi su se "zabavljali" batinanjem i ubijanjem mirnih dodoa, i u prvo vreme je dodoa bilo na svakom koraku. 1602. godine kapetan Willem van West-Zanen je zabeležio da su njegovi ljudi ubili "24 ili 25 dodoa, tolike veličine da su možda najviše dva pojedena, a da su ostali usoljeni za kasnije."

1613. u zapisu Johana Verkena, nemačkog mornara iz Lajpciga, objavljenom u Frankfurtu, on je opisao lice dodoa bez perja, žuto perje na vrhovima njegovih tupih krila, i na mestu repa nekoliko kovrdžavih sivkastih pera." Dodo takođe nije baš bio toliko miran kao što se smatra: "Poznate su kao Tottersten ili Walck ptice. Ima ih u velikom broju, uprkos tome što su ih holanđani lovili i jeli svakodnevno, i ne samo ove već i druge vrste ptica.. koje bi udarali motkama i zatim hvatali, pazeći da ih ptice ne ugrizu za ruke ili noge svojih velikim debelim zavijenim kljunovima".

Trinaest godina nakon prvog susreta sa predatorima, ova navodno ne previše inteligentna ptica je prilagodila svoje ponašanje kako bi se branila svojim snažnim kljunom.

Prvi čovek koji pominje pticu dodo (baš pod ovim imenom) u pisanoj formi je Thomas Herbert, engleski diplomata u persijskom sudu koji je išao na Mauricijus 1629. godine. 1634. piše beleške putovanjima koje su obuhvatale i opis dodoa: "Pre svega, ovde i samo ovde postoji dodo, čiji oblik i retkost može zaplašiti i arapskog feniksa: okruglo i debelo telo, težine najčešće preko 23 kg, smatra se više čudom nego hranom, halapljivima može biti prihvatljiv ali je za ljude sa ukusom meso dodoa gadno i nejestivo. Njegova pojava sugeriše melanholiju, punu razumevanja o greški prirode koja je tako veliko telo opremila krilima tako malim i neupotrebljivim da služe samo tome da pokažu da je u pitaju ptica. Pola glave je golo, i kao da je prekriveno tanušnim velom, kljun je zakrivljen nadole, na sredini su nozdrve, odakle do kraja ima svetlo zelenu boju, pomešanu sa bledožutom nijansom; oči su male i nalik dijamantima, okrugle i svetlucave; odeven je u vazdušasto perje, a rep čine tri mala pera, kratka i neproporcionalna. Noge odgovaraju telu, izraženog je instinkta i jakog i halapljivog apetita." Zelena tačka na kljunu je tu veroavtno kako bi mladunce usmerila gde da kljucaju odrasle da bi im dali hranu. Englez je zabeležio i da dodo teži oko 22kg, ima izražen apetiti a da je njegov "vatreni" stomak u stanju da svari kamenje! On je pisao prema sećanju i pošto su njegova kasnija izdanja bila detaljnija, neki od prvih opisa su svakako bili netačni. Thomas Crosfield je zabeležio u svom dnevniku da je 1634. izvesni mr. Gosling darovao "Dodara" školi anatomije u Oksfordu.