Vasilije Živković (1819—1891)



PROTA VASA ŽIVKOVIĆ
(Pančevo 31.01.1819. — 25.06.1891. Pančevo)


Učitelj koji u skromnom seocu naroda svoga savesno vrši dužnost svoju, ima prava na zahvalnost svega prosvećenoga sveta!" Ove reči jednoga pisca prkrasno se mogu primeniti na slugu Božjega i narodnoga, protu Vasu Živkovića, koji je u krugu svome vršio taku dužnost savesno radi savesti, pošteno — jer drukcije ne mogaše, umno — koliko se god mogaše. Stoga se i moglo reći, rečima jednog lista srpskog, kad je u dubokoj starosti sklopio svoje oči: "Prota Vasa Živković je svome pozivu i činu ostao veran, crkvi svojoj odan sluga a narodu svome iskreni prijatelj, koji se nikad pa i u najkritičnijim trenucima života narodnog nije delio od naroda svoga i želja narodnih. Raspolagao je lepim znanjem i bogatim iskustvom. Uvažen je bio od svojih pretpostavljenih a omiljen od svojih potčinjenih. Ljubazan u dočeku, prijatan u govoru, iskren u savetu, blag i obazriv u karanju i opomeni, taktičan u svome poslu".

Ali on bejase vredan radnik i na poljima kulturnog i politickog zivota svoga naroda. "Od kako je — receno je nad otvorenim grobom njegovim — pa sve do svoje smrti budnim okom pratio je on rad na polju nase narodne knjige, koju je osobito ljubio, stovao, potpomagao i rasprostirao kao malo ko. U njegovoj biblioteci naci ce se skoro svaka knjiga srpska pa i svaka brosira, a vrlo cesto kupio je i pretplatu i proturao valjane knjige nase i sokolio preporukom svojom svestenstvo i opstine svoga protoprezviterata".

Vrh svega Zivkovic je bio pa je u Srpstvu poglavito i poznat kao pesnik. Dovoljno je pomenuti da je on pesnik najpoznatije pesme "Rado ide Srbin u vojnike", koja je, i ako u umetnickom obliku, u samom narodu postala poznata i omiljena kao najlepsa pesma narodna. Osim nje poznati su i mnogi drugi takvi radovi njegovi. On je bio vredan saradnik u razlicitim listovima i povremenim izdanjima starijega doba, pred kraj prve polovine devetnaestoga veka, kao sto su: "Skoroteca", "srpski Narodni List", "Backa Vila", "Golubica", "Zimzelen", "Podunavka". Od vecih pesama narocito mu je popularna kantana o Jugu i Jugovicima: "Sokolovi moji tici, deco moja Jugovici..." Kusao je i u prevodjenju, i imao je savrsena uspeha. Od prevoda najpoznatiji su mu prepevi klasicnih pesama — balade i romance — Getova "Bauka" i Silerova "Gnjuraca". Njegove su pesme odlicno uticale na svoje doba; potekle iz pravog pesnickog srca, u lepom obliku i pravilnom stihu — one ni danas nisu izgubile cene svoje.

Godine 1842. bejase u Pancevu pozorisna i pevacka druzina Nikole Djurkovica. Znajuci teznje i misli svojih ljudi, Zivkovic napise nekoliko pesama, koje je Djurkovic komponovao a zatim sa druzinom pevao. "To je Pancevce elektrisalo". Na taj nacin je Zivkovic gledao da upotrebi svaku priliku da krene svest narodu napred, ne isticuci sebe licno.

Taj covek koji je tako tiho a korisno delao, Vasa — Vasilije — Zivkovic, rodjen je u Pancevu 31. januara 1819. godine od roditelja Todora i Sofije. Prve je skole ucio u Pancevu, gimnaziju u Karlovcima i produzenje — filosofiju — u Segedinu, a pravne nauke u Pesti i Pozunu. Zeleci da se zakaludjeri, Zivkovic izuci u Vrscu bogoslovske nauke, ali kad mu otac, 1845, naglo premine, on se odrece svoje ranije zelje pa se iduce godine zapopi i bude postavljen za paroha u Pancevu, gde ga je vladika Kendjelac postavio, po zelji i molbi opstine pancevacke, za protu 1868. godine. Imao je razlicite duznosti i pocasna zvanja; bivao je poslanik na narodnim saborima i za deset godina ucitelj vere i profesor srpskoga jezika u realci pancevackoj. Ne samo pismenom vec, jos vise, usmenom recju postizao je najlepse uspehe. "Besede — veli njegov nekrologicar — prote Vase Zivkovica odlikuju se lepotom jezika, jezgrovitoscu sadrzaja, divotom pojetike, a nacin govora i predavanja takav je bio da ce mu se tesko naci uskoro ravan".

Godine 1889. zeleli su mnogobrojni prijatelji i postovaoci da proslave sedamdesetogodisnjicu njegovu, ali je on — vazda skroman — nastao da se u poslednjem casu sve obustavi.

Prota Vasa Zivkovic preminuo je u Pancevu 24—25. juna 1891. godine.

Ovde se prikazuje slikom koja je za poslednjih godina života njegova bila umnožena.