Tema: Dragutin Tadijanovic - Poezija

Poruka iz daljine

Lastavice, mile moje lastavice,
Govorim vama. Čujete li
Moje riječi? Odletite;
Preko gora odletite na prozor kuće
Ispod brijega. I cvrkućite, cvrkućite,
Dokle se god ne pojavi Ona.

Rano sunce u šumi

U zelene krošnje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.
Sunčeve tanke strelice
Probodoše lišće
I grančice
I stabla:
Čitava se šuma zanjiha,
Zasja.
Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdraviše sunce
Veliko.
A sjenke granatih stabala
Narisaše
Kao prsti
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suze.

Sretoh jutros ruže

Sretoh jutros ženu staru,
U crnoj marami. (Sjetila me
Moje majke…) U rukama smežuranim
Držala je rukovet ruža
Crvenih, i svježih
Od rose.

Školjka

Oprostite mi, ako možete,
Što i ja pišem baladu o školjki.
Po kamenoj ulici primorskoj,
U metežu djevojaka, mladića,
Hodala je mala starica u crnom
Noseći preko ruke
Košaricu punu
Blistavih školjki.
Kroz smijeh i žamor,
Ona je lagano
Hodala i tiho govorila,
Kao da je slušaju
Svi: – Kupite školjke.Sirota sam.
Nikoga nemam.Kupite školjke.
Jedinac sin moj u ratu je
Poginuo.Ja sam sama,sa školjkama.
Kupite ih.Kupite školjke.
Vrativši se sa školjkom kupljenom
U svoj grad, na uho je stavljam
I njen šum prisluškujem:…
Jedinac sin moj…u ratu je
Poginuo…Ja sam sama…sa školjkama.
Kupite ih…Kupite školjke.
Oprostite mi, ako možete,
Što i ja napisah baladu o školjki.

Tvoj prijatelj

Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč zivota, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrča ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem:
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.

Visoka žuta žita

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

Vezan za zemlju

U svom dječaštvu, prije pola stoljeća,
Dugo sam znao boraviti na brijegu
Kod ulaza u Rastušje, u ljetna
Predvečerja,među grmljem borika,
Čekajući u tišini, na travi, bos,
Da se pojavi Večernjača i za njom
Druge zvijezde na nebesima pa da započne
Noćni razgovor u beskrajnom prostranstvu.
Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih
Osluškivao, okovan i vezan
Uza zemlju koja me kao sina
Zagrlila objema rukama, čvrsto,
I ne pušta me do dana današnjeg
Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva…

Večer nad gradom

Što Te sputava, srce moje, da ne progovori iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.

Veličanstvo mora

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
a more uzburkano šumori i udara o hridi,
i huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
U davnini, i on je slušao
šumorenje mora o kojemu sada
učiteljica mlada, u crno odjevena,
tumači svome razredu malih
djevojčica i dječaka; govori im,
skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom
more: “Svratite, djeco, pažnju
i pogledajte kako se more razbija
o hrid, i kako se pjeni, i kako…Hej vi,
dođite bliže i slušajte mene…”
Sedam dječaka, u košuljama zelenim,
prestaše da osluškuju šumorenje mora
da bi čuli glas učiteljice koja zna sve
o moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,
a nije u nedoumici, kao ja koji sjedim
na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,
premda su mi usta otvorena, kazati
ni riječi pred veličanstvom mora,
pred modrim šumorom vječnosti.

Žene pod orahom

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.
Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.
Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.
I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.
Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.
Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.