Tema: Musa Cazim Catic - Poezija

Ja sam vjerni rob ljepote

Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;
Za to vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A usne ih pjesmom zbore. – - -
Ja sam vjerni rob ljepote… Duša čista poput liera
Od iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.
Nju anđ’oska ta muzika svojim medom opila je,
Za to vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje,
Pa me goni, da i žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram. – - -
Ja sam vjerni rob ljepote… Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie – čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b’jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam! – - -

Kraj Neretve

Sa krša mrka ko pjesnička b・
A zamišljen poput čela moga -
Ja gledam evo u duboki d・
Ja gledam bijes burnog vala tvoga -
I slušam šumor monoton i dug
Ko da je pjesma dalekih vijekova -
Ah, slušam šumor i u njemu rug
Svoj ispraznosti ludih ljudskih snova.
Neretvo, reci: gdje je sada Rim?
Gdje čar i slava Hercegove krune,
Nad tobom štono sjaše poput Lune? …
- Sve, sve je prošlo kao san, kao dim,
Tek uspomena ostala mi evo:
Moj val je o njoj kroz stoljeća pjevo.

K´istini

Dok umirem novom smrću sve po malo svakog dana,
Nova bijeda svakog časa sok života dok mi pije,
Na obzorju svoje nade rod Adamov, dršćuć, zrije
I budućnost svoju slika po urneku đulistana.
Prošlost… to je pozornica, gdje tiranstvo krv je bilo
A sadašnjost… ista slika, tek ponešto ukrašena -
Budućnost je ko i prošlost, što ju tamno velo skorilo,
Budućnost je ko i prošlost, tek što nema uspomena!


Ovamo te, dobra ruko, koja stazi spasa vodi!
Ovamo te, o Istino, ti nam svojim svjetlom kaži:
Sve kulture i sve pravde – to su samo puste laži!
I kada se r’ječ povede o zakonu i slobodi,
Tad se samo na krv misli, jer sva prava služe sili
O Istino nauči nas ne bi l’ jednom ljudi bili!

Moja ispovijest

Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, proseć suze liti,
Da tuđi skutovi u njima se tope -
Kako je gadno rob ljudima biti!
Kako je nisko nemat’ samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snažnih ruku i umnoga dara -
kako je nisko nemat’ samosvijesti!
Ja mrzim one što pred drugim puze,
I mrzim liske, što ništa ne rade.
I svakog, ko se okiva u uze
Od predrasuda i ko laskat znade,
I sve alčake, što pred drugim puze.
I nikad nikom “Pardon” neću reći,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sam otvaram vrata svojoj sreći,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom “Pardon” neću reći.
Tu za me pero i budak je isto,
Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je čelo otvoreno, čisto,
I nek se svjesno i pošteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.
Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, što brdine ruši;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim ko svetost u srcu i duši -
I slavim samo samosvijesti snagu…
Razume ljudski ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski ti si boštvo moje!

Majsko jutro

A kud se žure plašljive sjene?
Kud noćne ptice se spremaju?
U zagrljaju te šume snene
Zar svojih gnijezda nemaju? …
Sad dan će doći u sjajnoj ekvipaži
Na glavi sa krunom od zlata -
Već otvaraju mu nevidni paži
Kapije safirnih palata.
U zapjenjenom šumu kaskada
S parom se biser diže i pada
Na usne mirisnih cvjetova.
Drveće štiti ko u ekstazi -
Vis nas anđelski blagoslov slazi
U vidu sunčanog cjelova.

Na novo ljeto

Noć bajna hladnu zemlju grli,
A nebom bijeli mjesec hrli,
Uz njega zvijezde sitne sjaju -
A staro ljeto ide kraju.
Sve svojim velom sanak skriva,
I majka zemlja tiho sniva,
Tek moje oči u noć zure,
I moje misli svijetom jure.
I ponoć ide s novim ljetom
I dijeli dare ovim svijetom
Ja jedan darak ištem samo:
Oh, daj mi mira, mira amo!
Sad duhne vetar jače, jače
I zuji tužno, ko da plače.
Nad mojom dušom neveselom.
Il vrijedi plač taj svijetu cijelom?
Već prođe ponoć. Oči snene
Na počinak mi zatvorene.
Iza sna čujem: vjetar svira,
Iza sna jecam: mira, mira…

Nad pepelom

Nad pepelom pogaženim
Mojih mrtvih ideala,
Raskriljenih b’jelih krila
Ko golub mi duša pala.
I pojući sjetnu pjesmu,
Tvoje drago ime zove -
I cjeliva trošni pep’o,
Da probudi davne snove.
Haj, al’ zalud žar cjelova,
Zalud pjesma duše moje;
Mrtvi pep’o ne osjeća,
Neumrla ljubav što je!

Notturno

O kako lagano nebom
Bijeli oblačci plove.
Trepavke sklopila narav
Pa rujne sniva snove.
U mraku jasminske noći
Mirisna dršće lipa,
Luna joj ljiljane sv’jetle
Po kruni smaragdnoj sipa.
A tamo za bujnim gajem
Žubor se čuje vala:
To Sava ravnicom teče
Do dragih rodnih mi žala,
Gdje moja Đulizara
Vječiti sanak snije,
A mjesec po grobu njenu
Cvijetne trakove lije.

Noć

Po ulicama zaspaloga grada
Svilenim krokom povlače se sjene,
Krvavi plamen s lampiona pada
U mrak ko uzdah zaljubljene žene
Po ulicama zaspaloga grada.
U n’jemom zvuku zamišljene noći
Svetog se bola veličanstvo širi -
Zvjezdice plaču u plavoj samoći
U njima suza kao tamjan miri
U n’jemom zvuku zamišljene noći…
Ah! Šta to šumi sa dalekih sfera?
Da l’ oblakovi pahuljasti plove,
Vrh uzdrhtalih skrovitih jezera,
Prosipljuć b’jele i pamučne snove?
Šta li to šumi sa dalekih sfera?
Il’ naga Venus tajnu čežnju zbori?
Il’ sa cimbala anđeoskih zvuči
Šapuću ljubav? i Kevser žubori?’
Il’ Luna maše s lepezom u ruci?
Il’ naga Venus tajnu čežnju zbori?
Trenuci to’ su ekstaze i raja,
Časovi sveti, kad pjesničke grudi
Slatko se šire s mekih osjećaja,
Što ‘no ih Sevdah cjelovima budi -
Trenuci to su ekstaze i raja!
O noći, ženo neznanih daljina,
Kojoj u oku dršću priče sjajne!
Tvojega duha i tamnih dubina
Meni su mile, tako mile tajne -
O noći, ženo neznanih daljina!
Po odajama samotnog života
Etirna sad mi tvoja noga stupa;
Pod njenom stopom svud cvjeta ljepota -
I sve u tvome mlijeku se kupa
Po odajama samotnog života.
Moj duh se s tvojim duhom cjeliva,
Na tvojoj usni moja pjesma spava
I sva mi tuga u tvoj mrak se sliva -
O noći, ženo spokojna i plava,
Pjesnik te, evo, grli i cjeliva!

Proljetni soneti

Osmanu Đikiću
I
Vihra i leda minulo je doba;
S boštvom života, boreć se, je pala
Kraljica smrti, što je zemlji slala
Sablasti, bijese i mrtvilo groba.
Sad svuda život elizejski buji:
Stabla šumore ko struna na liri
I zefir, cv’jeću popjevajuć, piri
I cvrčak cvrči i roj pčela zuji.
Potoci glasom metalnim žubore;
Pjesnik slavuju sa drobnoga kljuna
Pjesmice kaplju. Razl’ježu se gore.
Hej, c’jela Narav zapeta je struna,
Na kojoj Sunce veličajno sklada
Himnu ljubavi: veselja i nada!…
II
Daj, dušo, ruku, da te vodim sada
Kroz naše šume, livade i gaje;
U slici raja tu proljeće sjaje,
A proljeću si ti sestrica mlada!
Prašina gradska debela je mrena,
Što našem oku sve ljepote skriva.
A Priroda je slobodna i živa:
Slobodni budimo i mi, djeca njena.
Pođimo tamo na one vrhunce,
Što ravnice ih zasijane kruže;
Usnom i okom srkaćemo sunce.
Nek svojom krvlju mladu krv nam pali -
I tad će naše okrilatit’ duše
U raju plovit ko od sv’jetla vali. – - -
III
Listići šumni na granju se njišu,
Ambra se širi s orošene trave,
Kaloper, đurđic i ljubice plave
Mladošću bujnom na sve strane dišu,
Mladošću tvojom. U zelenoj gori
Cvijetno gn’jezdo zagrljaj nam nudi,
Gdjeno kroz grmlje skače satir ludi,
A pjev se Nimfa na daleko ori.
Pođimo, ja ću tam’ te nosit sada
Na svome krilu kao vihor jaki -
Ah, tamo, dušo, mitsko doba vlada!
Tu ćemo pir i svadbu slavit svoju
I ja ću cjelivati rubin – usnu tvoju,
Ko ružu lahor što cjeliva laki.
IV
Od šumskog cv’jeća i od svojih sanja
Splest ću tebi dijadem na glavu
I zakititi tvoju kosu plavu
Krvavim lišćem svoga uzdisanja.
Na gorskom vrelu none ću ti prati,
A svježom rosom umivati lica -
Vesela glazba nestašnije’ ptica
Na svakom će te koraku da prati.
Po tvojoj suncem obasjanoj stazi
U zanosu će padat ruže divlje,
Čeznuć, da tvoja nožica ih gazi.
A grane će se prigibati življe,
Da poklone se tvom vilinskom caru
A svoje suze o kosu ti taru.
V
Sjedimo ovdje u zelenu travu
Pod bagrem, med što struji mu s behara:
Na moja prsa sad nasloni glavu -
Uživaj usred ovog bajnog čara.
Ruku mi pruži, nek iz njena dlana
U žile moje tvoja mladost struji,
Ko slatka pjesma sa kićenih grana,
Štono je poju umilni slavuji.
I u mom srcu slavuji se roje…
O pogledaj me sevdisanje moje,
Očima svojim cjelivaj mi oči!
Ah! tvoje oči jezerca su blaga,
Puna svjetlosti, života i moći -
U njima s’ kupa moja ljubav naga…
VI
Divan je život, u slobodi kada
Zagrije plamen ljubavi nas svete!…
Gle, tamo pastir; pastirica mlada
Kraj njega sjela i čarape plete.
Vidiš li njene bokove i grudi,
Vidiš li, kakva on je jedra stasa!? …
Krv im i zdravlje licem se talasa,
Bezbrižan pogled po sv’jetu im bludi.
Oko njih stado pase sred rudine
I janjci trče i majkama hrle -
A njiha dvoje ljube se i grle.
Katkada zvuk se tanke frule vine,
Pa od tog zvuka sav vazduh zamiri -
Oj bud’mo i mi mlađani pastiri.
VII
S proplanka ovog vidik na sve strane
Puca niz luge, pašnjake i polja -
Daleko tamo u ogradi kolja
Vide se selske kuće raštrkane.
Nad njima lebdi tanana munara
I svojim alemom k nebu molbe šilja:
- Nek Vječno ove strane blagosilja,
Od rada težak gdje se ne umara!
Na r’jeci selske žene rublje peru,
U šumu kosom drvari se veru
I svako radi, pjevajuć’ s veselja -
Život u radu najveća im želja…
Ah, zašto i nas majčica ne rodi,
U ovom selu, u ovoj slobodi!? …