Printable View
Rastanak s tobom
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas jošs može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Nas je put bez dna i padanje bez glasa
Smrt i ja
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen je pravi početak:
kad kraljuje dalje sama
Smrt
I smrt ce biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.
I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade
Mati ce živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.
Tijelo i mi
Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.
I tijelo mi se gadi. Moze li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
I utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.
Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
O tko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvući će me u nju svega, bez ostatka.
Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.
U snu se razdvojimo. Ipak sam otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem -
i probudim se: ležim u svom lešu.
Traženje žene
Dan stoji visok na snijegu (i meni)
Snijeg se plavi
i zima oštri ocrte stabala i kuća.
A kroz dan
kroz grad moji koraci
crtaju i potežu i vuku
duge pravce
kvadrate
elipse.
Sad sam stao
slušam u sebi
mukli lom koraka svojih bezbrojnih
bolno zvoni zadnji jedan zvuk
Moj lik zemlji nagnut
čeka,
kut mu dršće na tlu tup i crn i oduljen
Oko mene
prostor, plav i prazan, šušti
šušti
Daleko se negdje neke sfere ruše
Gdje si!?
Težak zrak
”O kuda da se danas pođe?
U sobu uđe moja majka
sjedne
i gleda u me nijemim pogledom
Ja pustam knjigu, izlazim iz kuće
Na rubu polja izmeđ crnih stabla
crveno mrtvo obješeno sunce
Ja stanem nasred ceste
i kriknem iz svih snaga”
Utjeha očiju
Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.
Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.
Onda tražim tvojih očiju dubljine
što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.
U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.
Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.
Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva
Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima
Poljem se smiruju žita -
Ne teku u nebo više.
Gnijezda, u žitu skrita,
Umukla; sve je tiše.
Oblaci lete sada,
Visoki, brzi i smjeli,
I kako lete, pada
Sa brda zvonik bijeli.
I plove oblaci, mrki,
Niz plave svoje drame
I prostru se na crne hume
Poput nejasne šume.
Poslije dok oblaci leže,
Sve je bez glasa i kretnje;
Samo šišmiši bježe,
Plahi i puni smetnje:
Jer dolje u noć bezglasnu i kasnu
Zelena jezera tonu i gasnu.
Vjetrovi
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Hoće moju dušu da raznesu;
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Kud su pošle ove žute ulice?
Ja bih htio da su k jednoj ženi
Kud su pošle ove žute ulice?
Sada kakva žena sniva o meni
U snu njenom gore moje oči
Sada kakva žena sniva o meni
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Onda tiho (ko krik noćnih stvari)
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Ja bih htio da me noćas žute ulice
odvedu daleko od svih stvari
Ja bih htio da me noćas vode ulice
k jednoj ženi, ili k jednom bogu
Vampir
On vodi mene u noć
Ruka mu je mala topla mekana
On vodi mene u noć
Oči mame prazne plave vodene
On pruža meni iz noći
otrov vina riječi osmijeha
On.
Taman.
Svirep.
Nepoznat.
Ja skrivam svoju dušu od njega
On grli moje tijelo
i pije pije moje usne
i pleše pada pijan moje krvi
I čeka
čas da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži
i on da zgrabi moju bijelu dušu
i s njome jurne sjekne kroz noć brz i crn ko vrisak