Antun Branko Simic

Iz biografije Antuna Branka Simica


Šimić (1898-1925) bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom “Der Sturm”, pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom (“Vijavica”, 1917.), a zatim i drugim (“Juriš”, 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis “Književnik” (1923-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. A.B.Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima.

Ah,evo me opet


Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače sipi je sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno …

Dođoh… i moja smirila se duša
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe – vjetar, kiša – tmuša…

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada? … Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

Bakterije


Mene jedu bakterije
Trune trune jadno meso
Bože, zar ti nije žao?
Ja sam dijete. Bože! Dijete!
Neke noći neka vina
neko cvijeće ruke oči mračne oči
Sada: propast mesa bolest
bakterije
Ništa
Bože!
Vjerenice šta će Tebi
meso koje sane,
oči ko dva mrtva crna cvijeta,
jedno dijete koje gori u propast?
Gasnu vatre snovi zvijezde
Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde
Mrtve oči u noć postaju
Meso prska u neke atome
Vjerenice Tvoje moje meso

Svijetla, sakrij svoje crne svete oči
Slušaj: šum je zvuk je: dolazi
užas časa:
duboko u noći moja duša mre
I iz noći jedna Ruka dolazi
neosjetao k mojoj duši preko stvari

Bolesnik


Moje je tijelo bolesno
i žudi tihu jednu bolnicu
Bolnica bez šuma i bez grada
u praznom blijedom danu
Blijedi dan je odsjev blijeda neba
U mrtvom vrtu zimsko sunce seta
Mi tihi samostanci bez boga
u našim bijelim pustim sobama
zaboravljamo život
snivamo
duge tužne blijede prazne naše dane
O okna naša udare pokadšto
krik ples i radost života iz grada
- O grad!
O nemir nemoć naših srca!
O mi smo davno izišli iz života
i mi smo samo svoji spomeni!
U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju -
Za rub se zemlje nebo sruši

Bilo je nekoć


Bilo je nešto lijepo pa prošlo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.

Bile su noći mjesečne, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašče mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve no izreći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.

Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čeznje, što sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.

Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

Bolesnica


Jesenje popodne riše po duvaru
Sobe tanke sjenke plodova i granja.
Sve je tako tio, da nam ljepše sanja
Bolesnica lijepa na krevetu staru.
Crven refleks neki te s visoka slazi
Odnekle iz vrta, licem joj se mazi,
Žućkasta se boja zasvijetli i plane
Načas, pa se gasi… il to život sane?
Sve je žuto, o žuto: soba i sjaj dana
I svela na prozor oslonjena grana;
I žut vonj da bude, zato su u loncu
Dva nevena žuta blizu svomu koncu.
Pa da netko često u sobu ne bane,
Tu bi stara jesen tanke mreže plela
Pokriv prahom šutnje i skutom tanka vela
Bolesnicu i njene sve noći i dane.

Grad


Gospodinu Aleksandru Odiću

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramvaj koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela
Život Grada!
I moj život atom Gradova života!
Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljesaka oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt

Himnos


Miriše grožđe i smilje
Tamo u našemu selu …
Posvuda prolazi jesen
U ruhu žutu i bijelu;
Plodove raznosi, daje,
Dariva polja i gaje.

… Tihano došla sam evo
Iz jednih neznanih strana,
U plastu klasove nosim
I šipke s tananih grana…
Pjevuca tihano, – tiše
I granom smokovom njiše.

Na nebu modrom eno
Sjajna se preliva duga
I svirka flauta bruji
Sred malog zelenog luga …
To himnos jeseni ori -
I šipak i grožđe zori.

Hercegovina


Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće
Iz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stala
sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline

U noći stabla maknuti se neće
Tek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda

Jedanput


Ženo
što iz bijede našeg svagdanjeg života
očajale i krotke oči dižeš k meni

Sav ovaj život… oh, sav ovaj život
ženo

jedanput ja odsvirat ću na harfi

i kad poslije harfe
progovore ćutke naše duše

znas li što će govoriti?

Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni.