ALEKSANDAR RISTOVIĆ


[Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ]

(Čačak, 24.08.1933 — Beograd, 30.01.1994)



Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Čačku, a Filozofski fakultet u Beogradu.
Kao profesor srpskog jezika i književnosti radio je u OŠ "Filip Filipović" i Gimnaziji
u Čačku, a kao urednik u beogradskim izdavačkim preduzećima Mlado pokoljenje i Nolit.
Objavio je zbirke pesama: Sunce jedne sezone (Nolit, 1959), Ime prirode (Bagdala, 1962),
Drveće i svetlost unaokolo (Prosveta, 1964), Venčanja (Nolit, 1966), O putovanju i
smrti (Nolit, 1976), Ta poezija (Nolit, 1979), Ulog na senke (SKZ, 1981), Gore i dole
(Gradska biblioteka u Čačku, 1973), Dnevne i noćne slike (Narodna knjiga, 1984),
Slepa kuća i vidoviti stanari (Nolit, 1985), Lak kao pero (Nolit, 1988), Platno
(Narodna knjiga, 1989), Praznik lude (Prosveta, 1990), roman Trčeći pod drvećem
(Prosveta, 1970) i knjigu poetske proze Pisma sanjalici (Nolit, 1972).

Matica srpska posthumno je izdala Ristovićevu zbirku pesama Hladna trava (1994),
Svetiljka za Ž. Ž. Rusoa, Neki dečak i Mali eseji 1995. godine. Nolit je objavio
najveći deo rukopisa koje su, iz pesnikove zaostavštine, priredili Milica Nikolić
i Miloš Stambolić. Iste godine Srpska književna zadruga objavila je i knjigu
Ristovićevih pesama Mirisi i glasovi u izboru Pavla Zorića. U prepevu Čarlsa Simića
u Vašingtonu objavljen je izbor pesama ovog autora naslovljen Some other Wine and
Light (The Charioteer Press, 1989).

Aleksandar Ristović je prevodio sa francuskog jezika (Žak Prever: Poezija, 1969),
i pisao književne kritike. Dobitnik je Nolitove i Zmajeve nagrade za knjigu Nigde
nikog. Za knjigu Slepa kuća i vidoviti stanari dobio je Oktobarsku nagradu Beograda
1986. godine, a za knjigu Praznik lude nagradu Branko Miljković 1991. godine.
Glavni gost Disovog proleća u Čačku bio je 1983. godine. Radio dženarika

Riznicasrpska