SRPSKI JEZIK

moj jezik je kuća
u koju se uzidah sav i svuda
ne znam mu boju
ni dokle mu srce seže
znam samo da je krov od nevremena
za gramatiku
i geometrija slepih pesnika
u koju kanu vekova zrnce
taj jezik u korenu reka
taj krug u bisernoj zvezdi
svake noći sa njega svlačim tamu
rukama koje gore
šaljem ga sa detetom u krevet:
odmori se u čistom, jedini moj
na jastucima majčine duše
nas usni radi sebe
kada se s novom probudimo nadom
umijam ga rosom i svojom krvlju
odvodim u crkvu
retku školu
opijam astronoma,
začikavam iz žitija je svetaca, iz plača
uzmi
i tako celi dan umiremo po malo
ja u njemu
on u nerođenom meni.

(1991)