Tatjana Lukic

[Vesna]

Tatjana Lukić


Tatjana Lukić (1959—2008)



Tatjana Lukić rođena je u Osijeku, 1959. godine. Studije filozofije završila je u Sarajevu. Živeći u Osijeku, radila je kao srednjojškolski profesor filozofije i sociologije, objavila nekoliko važnih knjiga poezije, a zatim, sa porodicom, od rata pobegla u Australiju. Po dolasku u Canberru, Tanja je radila u državnoj službi i odgajala kćer, učeći engleski jezik i australijski život od nule.

A za to vreme, njen kiklopski pesnički talenat čučao je, meštrovićki napetih mišića, u vakuumu između dva jezička izraza: jednog utihlog i jednog neoživelog. Čitavih deset godina čekao da izađe na svetlo dana. I dočekao: ovih dana, Tanja je zapaženi australijski pesnik. Ima je posvuda, po štampi i po webu, a kao stipendista državnog Saveta za kulturu upravo priprema novo pesničko delo na engleskom jeziku. Ali ja se danas odupirem tiraniji novog, i pišem o Tanjinim "starim" pesmama, onim iz osamdesetih godina. Onim istim koje su, kad sam ih prvi put pročitala pre šest-sedam godina, na mene ostavile neizbrisiv trag. (Što nakon paralelnog čitanja Tanjine i moje poezije postaje više nego očigledno. Sva sreća, pa čitaoci uglavnom nemaju vremena za takve projekte.)

Vrativši se nedavno u Canberru nakon dugog odsustva, navratih kod Tanje da popijemo kafu. Tom prilikom, ponovo mi je dala dve zbirčice iz osamdesetih godina, sitne, a moćne. Požutele, a opasne. Na unutrašnjoj korici svake od njih stoji nalepnica sa oznakom "Čuvaj. Jedini primerak." Ovo me potreslo. "Bože", pomislih,"pa ovih pesama NEMA".

Vreme prolazi, a nema ih nigde. Ni kod nas, ni u Australiji. Pokoji primerak možda čuči u nekoj provincijskoj biblioteci širom bivše zemlje, dobro skriven od očiju čitalaca i mlađih pisaca.

A pesme su takve, da bi ih trebalo na svakom koraku citirati. Naglas. Iza ćoška, iz prikrajka. Licem u lice. Sa jastuka. Sa kompjutera. U školama. Uz čašu, na žurci. Uz slavodobitan osmeh, šefu na poslu. Trebalo bi mahati njima pred stolovima ministara za kulturu. I raznih drugih ministara. Proročke su: čitane sa svešću šta se desilo otkad su napisane, dižu kosu na glavi. Tužne su, snažne i višestruko istinite. Tanjine "stare" pesme sve su novije što vreme dalje odmiče.

Tanja je pisala žensku poeziju u jedno drugo vreme, koje je takvu poeziju zvalo "dobra" ili "originalna", bez polnih karakteristika. Tanja je pisala filozofsku poeziju u vreme kada je filozofija udarala kradom, sa zakašnjenjem i bez upozorenja. Nedostaje mi jedno takvo vreme.

Čitajući ponovo ove pesme, uviđam da je moguće da su one učestvovale u oblikovanju naše kolektivne poetske stvarnosti, u našem imaginativnom odrastanju. Da su tiho preobrnule način poimanja stvari, nenametljivo oslobodivši i ženskim i muškim pesnicima jedan novi pristup stvarima. A onda, zahvaljujući bespoštednoj sklonosti ka tišini svoga autora, iščezle sa kulturnog i geografskog obzorja. Ljutim se zbog toga.

Iz te ljutnje nikao je jedan mali izbor od dvadeset pesama iz dve Tanjine zbirke, Šta šutim (Svjetlost, Sarajevo, 1984) i Saslušanje (Nolit, Beograd 1988). Red kojim se pesme pojavljuju u okviru zbirki nisam menjala. Izbor, doduše, počinjem pesmom "endemi, endemi" iz neobjavljenog rukopisa koga je Tanja donela u Australiju u izbegličkom koferu.

Da se ponovo čuju.

[Vesna]

ENDEMI, ENDEMI

dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:
u limenci u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana
bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!
hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski
— sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi
kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora
kamo davno stiže samo
grki pelin
on jedini sretnik
od našega kova

1989.

[Vesna]

RAZGOVOR, ŠTA ŠUTIM


ti znaš znanje
u svemu što ti oko pomiluje
pronalaziš za se ordenje
pored tvojih junačenja
ruše mi se sva jačanja
i sav trud
šta je moje sokoljenje!
i gordost
ako je biva
potraje koliko dah
kraj tebe sam svagda bila
i ostala za smijeh povod
nedorečen šum
i najmanju slutnju
okončavaš uzvikom
ne tražiš zametke
ne kopaš joj korijenje
ne razgrćeš sebi hum
pred tvojim lavežom
povlači se u šipražje
u mračne dvore i drhtaje
i najljuće pseto
tvoj naum tek ovlaš
i usput dodiruje um
svakim činom sebe slaviš
klešeš sebi spomen-dvore
zvonke hvale spomenike
ti ne strepiš
pred zebnjom se mojom prsiš
raskriljuješ košulju
tapšeš rame uzdrhtalo dikom svojom
šakom jakom božjom slikom i prilikom
o pred koga stadoh
nesmotrena
sita šutnje
i iznova u strah klonuh
pred kim!

[Vesna]

OPASKA

mladom friedrichu

mada je rijeka odavno presušila
mreža je ipak potrebna ribaru
bez nje bi tapkao mrtvim koritom
dok ga vode pritvornice ne povuku za sobom
zaboravio bez nje šta mu je činiti

treba sačuvati mrežu
namirisat će ona daleku vodu
i ribe što se uspinju
ne bi li lovca namamile na trag
prazne ruke
i ruke što stišću mrežu praznu
nisu isto fridriče
vidjet ćeš slutim to i sam

[Vesna]

NAKON NAUKOVANJA


sve vrijeme dok zboriše mudraci
nisam prestajala motriti
nabor haljine
i
osluškivati
šta o učenoj istini
otkucava srce
njegovom sudištu privodih
ćelave glave
i riječi svečan ton
nije li se dalo izvesti
na svjetlost i trg
— mudro sam slovo svijala u brodice
i puštala vodom
grebala noćima zidove ćelije
vjetrila vrijedno teški zadah čitulja
zlaćanih kanona
potkradala nisam građu za dizanje međa
ni vukla čelom oko sebe krug
u skrštenim rukama i šutnji
divljaše naglost i inat
počuj!
potom kako ti je volja
ili prigrli
ili rukom mahni
i ispljuni!
pod oplećkom škrto čuvah
vlažno dječje oko
jedino imanje
sva u trudu
da zadane čvorove
razmrsim u igračku
i s njom u šaci
zatrčim se svijetom

[Vesna]

GREHOTA

IX
svoju priču svatko tetoši
i uza se nosi
kao krsni list
kao da združeni nismo je sricali
uza svakog ko da bješe brižna mati
svaki zbori njenih se prijetnji sjećajući
više se ne vlaže nozdrve
niti sklanjamo oči u rubac
kada dođe na našu besjedu red
samote djetinje
negdašnji plač i sram
— u bezdan škrinja slikovnice pohranjene
mi smo tu
tek da povijesti naše
u odori po mjeri
iz njedara spremno izvučemo
i položimo na stol
— ulog naš
naše biserje
neka se zna
odakle ponikosmo
gdje nam prolistava korijenje
kao jedna voda da nas nije prala
svaki se na svoj potok poziva i zaton

jedni na drugima ne kušamo sluh
obnevidjele
od lude vrtnje oko sebe samih
kevću priče /
raspirit će ih
u času združen
zdrav grohot
i poj

XI
ne trebaju lijepa glavo
tvome vratu mjedenice
uz plave vitice
i sočne usnice
ne pristaju mučaljiva bdijenja
oko kojim namiguješ svijetu
— bogomtkana košuljica
niti je urokljivo
niti išta kazuje dok gledi
grijeh je traćit vijek
nad zdencem
kome ne umiješ
ni vodu zamutit
mani rimu i srok što te pati
već ti pudraj lice milo
skrati cicanu haljinu
obrij malje pod pazuhom
i udesi stas

pa ti pođi među živalj
ko mladica lakodajka
— tu ćeš dijelit milodare
i dočekat da za tobom
proširi se zvonak glas

XII
gledaj čuda: još ne gasne svjetiljka
nad njegovim stolom
ne zastraši mahnitog
ni vještičji smijeh
šta li djevac opet smišlja
sisajući naizmjence olovku i prst
i dokle će nad tim stolom klatiti se
božja buba sumasišla?
on bi nešto da isprede
hoće nijemak da prozbori
a gašeno ugljevlje više kazuje
rasut grah talog i moj lijevi dlan
no njegova sitna slovca
nanizana po hartiji
zebem za nj:
sahne milje iza njega
— đavolčići ispijaju iz krčaga vince
bijela mu udova drugom krilo pripravlja
nezalijevan vene pripitomljen cvijet
od silnih će nejebica
načiniti grdne rime
— za noć nikle za noć rasplinule
mjesto da se međ jastuke skloni
i odstenje svoje
kako i pristoji
a izjutra
ako mu je volja
sa svijetom prozborit
— ima ruku
neka sa nje krpe svuče
i pokaže lakat

gdje je pjesma bolja?

Saslušanje | Nolit, Beograd, 1988.

[Vesna]

MLADI PJESNIK

imam dvadeset sedam godina
i još se klatim:
udarati po tamburi
na radost očevu
ili zatùžiti
— kad će mi usta
zatvoriti cuclom?
u mojim godinama
u weimarskoj vladi nadležan
za rudarske poslove
goethe je već držao ukoričenog werthera
rilke pisao das stunden-buch
i sanjao zamak iza čije će se kapije
sakriti i prati
od vijeka
koji mu bi dân
ne nalazeći lijeka
umire u krakowu
od prevelike doze kokaina
sanitetski potporučnik trakl
ja vrsnik: bacam piljke
izmišljam klinasto pismo
vazda mlad
kad poželim
bez velika čekanja
znam da ću dobiti dozvolu bogova
za silazak u had
kao orfej
kad-tad

[Vesna]

POSTOLAR


noću sam mu popravljao
pete na čizmama
izjutra je u njima
marširao u rat
na slici u novinama
šetala je čizma sjajna
ponosno
po golom trbuhu žrtava
da bih zaspao
prosipam bijelo vino u slivnik
škropim vodom sobni pod
zar mogu znati
kakvo će blato skupljati
i gdje će biti izvučena cipela
na kojoj mijenjam šavove?
pravio bih do sljepila
zlatne sandale za lijepu nogu pastorke
u bajku pobjegle iz pepela
ili nanule od sedam milja
za strašljive što prestaše rasti
nevidljive đonove gorostasu
da ga vuku zemlji
ali prsti rade i dalje
kako nalaže porudžba

[Vesna]

TREĆE LICE JEDNINE


ona
piše pjesme
dobro kuha riblji paprikaš
i svako popodne uči djecu
kako se mušica vadi iz oka
najbrže brišu očale
sama od znanja priznaje
samo upit i čuđenje
u njeno sanduče
poštar spušta pozdrave
samotnog čuvara brklje
prodavača sjemenki
i seoske učiteljice
ni u jednoj ladici nema
zlatom ispisane posjetnice
ne mijenja svijet
samo raspored kreveta
noćne lampe i stolice
metlu čuva kraj praga
za svaki slučaj
za letak ili opušak
kišnih dana
kad se pripremaju šatre
parade i predstave
ona iza prozora
provlači iglu kroz
zeleni lan sa rasprodaje
šije jastuče
smišlja novi recept
i kao bombon mirišljav
cucla metafore

[Vesna]

PREVODILAC


Kora nara
pod kojom snivate
jezik je maternji
ja je gulim
i šaljem rijekom
nosi voda slamnate krovove izbi
bajkolike imenice
kojima ne treba prijevod
sve nam je bliže ušće
gdje ćemo se sresti
sa svijetom?
do tada
bezimen čučim
za ramenom državnika
najlakše prevodim
uzdah
i krik

oh jaoj i ah
još uvijek jednako zvoni
nad gruzijom
i bavarskom