Svest o svesrpskom jedinstvu


Jedan od vodećih srpskih i evropskih komparatista, akademik Dragan Nedeljković, je evropski đak. Uporednu i francusku literaturu studirao je na Sorboni, univerzitetski doktorat je stekao na Univerzitetu u Strazburu, a francuski državni doktorat je odbranio na Univerzitetu u Bordou.

Bio je istaknuti profesor Beogradskog univerziteta, kao i niza univerziteta u Francuskoj gde je predavao uporednu literaturu, kao i srpsku i rusku književnost, civilizaciju i jezik. Osnovao je jugoslavističku katedru u Strazburu i podigao na viši stepen srpske i ruske studije u Nansiju. Držao je katedru srpskohrvatskog jezika, jugoslovenske književnosti i civilizacije na Sorboni. Učinio je mnogo za prodor, priznanje i saradnju Srbije sa Evropom i svetom. Redovni je član Evropske akademije nauka, umetnosti i književnosti sa sedištem u Parizu. Savetnik je u izvršnom telu Evropskog društva kulture u Veneciji i predsednik Srpskog centra Evropskog društva kulture. Autor je više od 400 stručnih, naučnih i književnih ogleda na srpskom jeziku i drugim evropskim jezicima. Objavio je dvadeset knjiga. Veoma je angažovan oko sudbine srpskog naroda u rasejanju. Kako naš sagovornik, kao jedan od najbriljantnijih evropskih đaka, objašnjava svoje "velikosrpsko" opredeljenje, imaju li Srbi danas elitu, da li je svetosavski duh sudbina savremenog srpstva i kako prevazići ponor u kome se kao nacija nalazimo, razgovaramo povodom dileme "Srbi i slučaj Evropa".

IZGUBLJENA DUŠA ŠIPTARSKOG NARODA

Kao profesor sam odlazio na Kosovo. Verovali smo da ćemo tamo stvoriti srpski Univerzitet, a stvorili smo albanski. Udešavao sam da na ispite idem oko Vidovdana, kako bih prisustvovao zaupokojenoj Liturgiji kosovskim junacima. Dođem sa saradnicima u Gračanicu, u crkvi nikog na Vidovdan sem starog sveštenika koji jedva služi i za pevnicom dve monahinje. Niko iz Gračanice nije došao na parastos kosovskim junacima. Jako smo nisko pali. Tada je u Prištini bilo pola Srba, pola Šiptara. Ono što je veliki problem Šipara danas je to da je propao njihov vrlo zavidni patrijarhalni moral.

U njih se čovek ranije mogao pouzdati. U svim ovim događajima, koji su ih skrenuli na stranputicu, taj njihov patrijarhalni moral koji je bio odlika njihovog duha i duše je propao i bojim se da se nikada neće vratiti.

Kakav je bio duhovni život Srba u 20. veku a kakav možemo očekivati s početka 21. veka?

■ Često kažem da su Srbi "duševan narod". Istine radi, Srbi nisu dovoljno duhovan narod, jer koliko se više o duhovnosti govori, toliko je manje ima. Srpski narod se u velikoj utakmici naroda može održati i opstati jedino kao kulturna sila i kao duhovan narod. Ako klone duh, stvar je izgubljena. Ako se duh održi, ima nade. U 20. veku ušli smo u novu zajednicu u kojoj se nismo snašli. U srednjem veku, koji je vek velike svetlosti, osnivači naše države i crkve bili su naši prvi pisci, začetnici srpske srednjovekovne književnosti, mislim na Sv. Savu i na Stefana Prvovenčanog. To je zlatno doba za Srbiju, posle koga nailazi velika provalija, doba Turske okupacije a tvorci nove srpske države postaju nepismeni ljudi Vožd Karađorđe i Miloš Obrenović. Narodni duh se održao u narodnom pesništvu, naša veličanstvena poezija svedoči o tome da duh nije klonuo. Narodni Homeri — Filip Višnjić, Starac Milija, Teša Podrugović, Slepa Živana su održali narodni duh. To je velika narodna poezija iz koje je prosti, nepismeni puk učio istoriju i imao jaču svest o svesrpskom jedinstvu nego današnji akademici. Našu poeziju su obožavali i Gete i Braća Grim i Puškin i Adam Mickijevič koji je svoja predavanja na francuskom koledžu u Parizu započeo serijom razgovora o srpskom narodnom pesništvu kao vrhuncu evropskog duha.

Pravoslavlje se baš i nije snašlo u 20.veku naročito posle ulaska u zajedničku državu Kraljevinu SHS. Otac Justin Popović je u jednom veoma oštrom tekstu prebacio arhijerejima da ništa ne čine za ispravno duhovno usmerenje srpskog naroda, već su dopustili da prevlada antireligiozni duh. Anđa Petrović, sestra velike slikarke Nadežde Petrović bila je u prepisci sa Tolstojem, koji, govoreći o borbi Srbije protiv aneksije BiH, piše: "Nije bitan politički položaj Srbije, najvažnije je religiozno stanje srpskog naroda". Ti znači visina jedinstva sloge i ljubavi koji čine jak duh, religiozni duh, duh solidarnosti i bratstva. Kada to imamo, onda smo nepobedivi, To je ono što nam je nedostajalo u 20. veku, a još više u 21. veku. Čovek koji ima duboku veru, u stanju je da, kao apostoli, lepotom osvoji svet.

Kako se osloboditi čuvene srpske nesloge?

■ Ta naša nesloga je duboko u nama. Bilo je vremena kada smo to prevladavali, s dosta muke doduše. Setite se samo Stefana Nemanje, Rastka Nemanjića, knjeginje Milice. Zato često kažem da nismo hrišćanski utemeljen narod. Ne mislim pri tom u crkvenom smislu, nego religio religare, znači biti solidaran u suštini. Mi smo narod čudne nesolidarnosti, dok naš Kain ima solidarnost koja je često zasnovana na zlu. Puno puta ih ujedinjuje baš mržnja. Tuđman je, ali ne samo on, proklamovao načelo — Hrvat je Hrvatu mio, ma koje ideologije bio. Zahvaljujući tom načelu, Hrvati su na dosta jeftin način stekli jednu od najlepših država Evrope, koja danas uključuje i srpske krajeve, gde su nekada živeli naši Krajišnici. Sada je sve to izgubljeno.

Naš narod je, često, bio lišen liturgijske prakse. Može li se biti duhovan bez liturgijskog života?

■ Posle svega uspostavljamo pokidanu vezu i omladina se vraća tradiciji i veri. Ali, kako? Slavimo krsno ime i velike hrišćanske praznike — znamo li tropare? I kada slavimo, najviše ugađamo blagoutrobiju. Nema prave religioznosti u narodu koji je lišen liturgijske poezije i biblijskog, starozavetnog i novozavetnog blaga. Hram nad hramovima jeste čovek. Najvažnije i najteže je izgraditi čoveka. Nastava veronauke ne može imati pun uspeh ako je ne podupire porodično vaspitanje. Nažalost, i roditelji i dedovi sadašnjih naraštaja premalo znaju o hrišćanstvu, jer su prošli kroz antireligioznu socijalističku školu. Problem se, stoga, utrostručava: versko vaspitanje je neophodno svim pokolenjima - koliko deci toliko i roditeljima i dedovima. Samo u bogosluženju u kome učestvuju svi, uči se zaboravljena pjesan.

Moji vojvođanski preci su znali Liturgiju naizust: cela crkva je pojala! Znali su i svoje slavske tropare, kao i pesme božićne, uskršnje, bogojavljenske i druge. To nas je održalo: nismo poklekli pred pritiscima katolika. Znali smo svoju pjesen, koja je bila naš štit i naš neotuđivi znak raspoznavanja.

Beogradski intelektualci jedva da su imali pojma o Liturgiji — nije im bilo jasno da li su na početku, sredini ili pri kraju. Otkako su i neki političari prestonog grada ili republike počeli da dolaze, u svečanim prilikama, na bogosluženje, što je lepo i dirljivo, i oni su pred sličnim problemom: jedva da i slute koji je smisao pojedinih delova službe Božije. Oni su analfabete, kada je reč o tome, ali dobre volje i plemenite namere. Na Zapadu je drugačije — i ateisti znaju misu, to je deo obrazovanja i kulture koja se podrazumeva. Kako da se vratimo sebi, a kroz sebe Evropi i evropskoj civilizaciji, ako smo u toj meri kulturno i duhovno osakaćeni? Ima pobožnih koji ne znaju ni Molitvu Gospodnju, a nju na "bezbožnom Zapadu" zna i svaki nevernik, jer je to deo opšte kulture. Srbi moraju da se oduhove, da se srode sa tradicionalnim vrednostima, sa svetinjama. I da se tako ukorene u veri, negujući i dalje što šire evropske i svetske vidike.

Kako voditi danas bitku za identitet?

■ Sve se uči u porodici. Bili smo nacionalisti, ali u plemenitom smislu, nikad šovinisti. To je otvoreni nacionalni ponos zahvaljujući kojem smo u mešovitim brakovima bili ne slabija, nego jača strana. Moja baka po ocu je Nemica, krštena u pravoslavlju. Naučila je i naše običaje i naše pesme. Od nje sam naučio tropare i kondake. Druga baka je bila Hrvatica, ali dobra Srpkinja, udata za mog deda Kostu koga su ustaše nasumice pokupile i povele na streljanje, sto za jednog. Kosta je na streljanju pevao pesmu danas zaboravljenog pesnika Vladimira Vasića "Što ćutiš, ćutiš Srbine tužni, protrljaj oči, slava te zove, na ono tužno Kosovo polje". Kada su ustaše dozvolile ženama i deci da dođu na to mesto gde je izvršeno streljanje, zemlja je još "disala", tela nisu bila duboko zakopana, a naša baka je nastavila pesmu gde je njen muž bio presečen metkom: "Trgni se, tresni lancem o zemlju, nek mine mrak, nek dušman vidi, nek dušman čuje da je Srb još živ, da je junak". Baka, Hrvatica, je dopevala tu pesmu, ridajući!

Tako se vodi borba za identitet, kada si duboko ukorenjen u veri. Jedno stanje je bilo kod nas, preko Save i Dunava, u Srpskom Vojvodstvu. Mi smo se branili liturgijskom pesmom i pravoslavnom svešću, to je bila duševnost i duhovnost, jer je potkrepljena znanjem. U Srbiji se, naprotiv, malo znalo, nedovoljno. Srbija je u verskom smislu bila dosta zapuštena. Držala se slava, ali Ivkova slava. Bilo je izobilja, ali se nije znala Liturgija. Mi smo svake nedelje išli u crkvu, čitali smo Vladiku Nikolaja i Oca Justina.

Koliko je za sudbinu savremenog srpstva važan svetosavski duh?

■ Svetosavski duh nas je, kao narod, ujedinio i visoko podigao, vekovima nas je nadahnjivao i oplemenjivao. Danas takođe, da opstanemo i odolimo pretnjama, da se održimo na strašnim vetrometinama, moramo tražiti oslonce u veri i našoj herojskoj istoriji. Naši preci su se molili "Skaži mi, Gospode, put..." Staza, proverena, postoji, ona što vodi od Studenice i Hilandara — to je svetosavska staza, stolećima za nas spasonosna, koju treba održavati, negovati, ali gradeći je u duhu novog doba. Prošlost se ne ponavlja, kao ni život nas smrtnih, ali iskustvo se nasleđuje i samo maloumni se njime ne koriste. Mi smo doživeli surovo poništenje tekovine dvovekovne borbe za oslobođenje i ujedinjenje Srpstva. Snage su nam rasute, bar trećina srpskog naroda topi se u rasejanju na svim kontinentima. U duše školske dece se od malena usađivao svesrpski nacionalni program, u kome su prepoznatljivi svetosavska staza, višnjićevski duh i njegoševa zamisao. Ali, u Titovo doba, u duše srpske dece, uz pomoć škole, ugrađivala se jedna druga svest, nesrpska i protivsrpska.

Sad srpski narod treba da izvojuje najveću pobedu da bi dokazao da je svetosavski narod, dostojan tragedije koja ga je snašla — spasonosnu pobedu nad samim sobom. U teškim okolnostima, koje predugo traju, neizbežno su propale mnoge vrednosti, ne samo materijalne nego i moralne. Porušen je ceo sistem etičkih i ljudskih vrednosti, koje su nas krasile. Uzajamna mržnja kao da je jača od ljubavi, nepoverenje veće od poverenja, sumnja žešća od vere. Ovo je opasan trenutak. Moramo povratiti ravnotežu, uprkos neprilikama, i upravo zbog njih negovati uzajamnu ljubav, poverenje, slogu, nepokolebivo rodoljublje i tvrdu veru. Da ponovo budemo narod posvećen dobru, imun na zlo. To je imperativ koji istorija upućuje srpskom narodu.

Pred kakvim se izazovima duhovnosti u ovom veku nalazimo kao hrišćanski narod?

■ Mi moramo uporno da radimo na dug rok, da negujemo naše moralno i duhovno jedinstvo, u uslovima jako teškim, pod nadzorom mondijalista i pod pritiskom novog svetskog poretka. Potrebno je da, uporedo sa nastavom veronauke, uvedemo našu nacionalnu istoriju, izvornu književnost, našu umetnost, kako bi se ta naša svest jednostavno oblikovala i održala u ovim teškim uslovima u kojima živimo. Moramo ostati otvoreni prema svetu, prihvatiti sve njegove univerzalne vrednosti, ali ne zaboraviti na sebe i sopstvene vrednosti, koje imaju kako nacionalni, tako i evropski i svečovečanski značaj.

Živeo sam u Parizu, blizu Crkve Svetog Trojstva. Tu je Pigal, klošari, beskućnici... Svakog dana je Crkva davala ručak za 300 tih nesrećnika i nesrećnica, a služile su ih najveće gospođe koje kod kuće ne peru sudove, ali tu služe te vašljive klošare i razvratne žene. Na Pigalu je postojala "Sveštenička kafana" u kojoj posrnule žene mogu da popiju topao čaj, a tu je sveštenik da je ispovedi, da je opomene. Uvek na to pomislim, kada se olako kritikuje katoličanstvo.

Ne treba isključivati Srbe-ateiste. Tome smo skloni, čak i neke naše vladike. Može neko biti Srbin, a ateista. To ne znači da on ne pripada hrišćanskoj civilizaciji, jer mi iz tog kruga ne možemo da izađemo.

Da li običajnost, kojom smo se probudili u veri, daje nade za veću duhovnost i mističku dubinu?

■ Od nečega treba početi. Slava mora da počne molitvom i troparom. Veronauka je dobra, ali ako nema podršku u porodici, lako se izgubi. Ovde su i dedovi odrastali u komunizmu i njihova religijska svest nije bila stečena.

Na žalost, ni u Crkvi nema dovoljno ljubavi. Treba negovati dobrotu. Najviša forma mudrosti je dobrota. Ko dobrotu seje, ljubav žanje. To treba svi da imamo na umu. I o neprijateljima treba razmišljati razumno — prevazići ga ako nije dobar, ali ceniti njegovo delo ukoliko je ono dobro.—

Slavica Lazić | Pravoslavlje