Hotel za izgubljene duše

Noć, sama na trotoaru,
auto i srce u kvaru,
signal za pomoć
šaljem u ponoć,
a ti... Daleko ostani.

Podižem prst,
u strahu nosim svoj krst,
ranjena duša mi luta
kraj autoputa,
stranac u noći staje,
sa njim ću poći dalje,
i kažem mu:

Hajde vozi me da ne vidim ljude,
gde primaju od ljubavi lude,
vozi me dok snovi se ruše,
pravo u hotel za izgubljene duše...
vozi me...

Noć, rukama sakrivam lice,
gde li su te ranjene ptice,
što noću lete same da nađu sebi
rame za plakanje...