Mit o jednakim mogucnostima za sve je prevara
Podjednake šanse za sve, odavno su samo mit u SAD, jer je ceo sistem usmeren na transfer novca odozdo na gore.
Predsednik SAD Barak Obama je u govoru poručio da Amerika ostaje verna svom snu o jednakim mogućnostima za sve.
Međutim, jaz između te težnje i stvarnosti nikada nije bio veći pa Amerikanci počinju da shvataju da je ta tako omiljena mantra o društvenoj i ekonomskoj mobilnosti – mit, piše dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Džozef Štiglic.
„Posvećeni smo uverenju da devojčica, koja se rodi u najvećem siromaštvu, zna da ima iste šanse za uspeh kao i bilo ko drugi, jer je Amerikanka, slobodna je i ravnopravna, ne samo u Božjim očima već i u našim“, kazao je Obama u svom govoru 21. januara, dok Štiglic tvrdi da je to daleko od istine.
„SAD danas raspolaže sa manje jednakih šansi od skoro svih industrijski razvijenih zemalja, a brojna istraživanja su pokazala da je Amerika kao zemlja jednakih mogućnosti tek mit“, piše Štiglic.
Prema njegovim rečima, Amerika je pre sto godina možda i bila zemlja mogućnosti, ili bar zemlja koja ih je imala više od drugih, ali je danas Amerikanac koji se penje na društvenoj lestvici statistička neobičnost.
„Ekonomska mobilnost u SAD-u je niža nego u većini evropskih zemalja i niža od cele Skandinavije“, piše Štiglic i dodaje da šanse Amerikanaca da uspeju u životu, danas više nego ikada pre i više nego u bilo kojoj razvijenoj zemlji, zavise od primanja i obrazovanja roditelja.
„Žene su i dalje manje plaćene od muškaraca. Iako je rodna nejednakost na radnom mestu sada manje prisutna nego pre, za žene i dalje postoji plafon do koga mogu ići: one su još uvek vidljivo odsutne kada je reč o visokim položajima u kompanijama i čine tek majušni procenat među direktorima“.
Verovatno najveći uzrok nejednakosti u šansama, ocenuje autor, leži u obrazovanju.
„Učinila je to i Amerika … ali onda smo se promenili. Nakon 80-ih godina prošlog veka siromašni su postali još siromašniji, srednja klasa je stagnirala, a bogatima je bivalo sve bolje i bolje“, piše Štiglic i upozorava da sve manje ljudi svoju decu može poslati u privatne škole, a razlike već počinju kod rođenja jer deca iz dobrostrojećih porodica pohađaju muzičke i druge umetničke škole i razne dodatne aktivnosti.
„Ukoliko se taj trend ne okrene, situacija će se pogoršavati. U nekim slučajevima se čini da je na delu politika koja teži za smanjenjem šansi: potpora državnim školama pada već nekoliko decenija, a posebno u poslednjih nekoliko godina. U međuvremenu studenti muku muče s kreditima kojih ne mogu da se reše… a sve se to događa u trenutku kada je diploma važnija nego ikada ako želimo da imamo pristojan posao“, ocenjuje Štiglic.
Takođe ukazuje da se deca iz skromnih porodica nalaze u bezizlaznoj situaciji: bez fakultetske diplome imaju vrlo malo šansi u životu, s fakultetskom diplomom, ali i teretom kredita, mogu biti osuđeni na život na ivici.
„Amerikanci počinju da shvataju da je njihova omiljena priča o društvenoj i ekonomskoj mobilnosti mit“, piše Štiglic i dodaje da je „velike obmane ovih razmera vrlo teško održati na dugo vreme“.
Amerika kao zemlja sredne klase više ne postoji
Štiglic je već ranije podsetio da je Amerika imala najveći privredni rast odmah nakon Drugog svetskog rata kad su nejednakosti u ekonomskom stanju stanovništva bile mnogo manje.
U odnosu na 1967. godinu ekonomska nejednakost je porasla za 18% mada je taj rast nešto usporen u poslednjih nekoliko godina.
Štiglic podseća na svoju procenu da će Mit Romni izgubiti na izborima za predsednika SAD, što se i desilo, jer je Romnijevo bogatstvo činilac koji ga je odvojio od običnog stanovništva.
Amerika kao zemlja sredne klase više ne postoji, kaže dalje Štiglic.
Finansijski propisi su takvi da favorizuju pljačku građana preko kreditnih kartica i drugih transfera novca, usmeravajući novac ka vrhu piramide.
SAD plaća visoku cenu ekonomske i socijalne nejednakosti, rezultujući društvenom, ekonomskom i političkom nestabilnošću.
O ravnopravnosti i startnoj poziciji u ekonomiji i na tržištu se ne može govoriti, a najbliži nekoj skali ravnopravnosti su zemlje Skandinavije.
Ono što je za Ameriku nekad bilo nezamislivo, sad se događa a to je da su mladi više zavisni od roditelja nego na primer u Evropi što je veoma dobar pokazatelj lošeg stanja društva i ekonomije u SAD.
Štiglic tvrdi da bi se razlike u američkom društvu mogle donekle ublažiti ukoliko bi javno obrazovanje bilo olakšano za srednju klasu i siromašne.
Izvor;Official Sajt Predraga Andjelica
Bookmarks