-
Odg: Top Lista Poznatih
Šinobusi
Šinobusi su osnovani krajem 2001. godine u Novom Sadu. Bend je isprva funkcionisao kao akustični trio, a krajem 2002. godine se priključila i ritam sekcija kada akustične gitare bivaju zamenjene električnim. Prvu postavu benda su činili: Slobodan Mirić – usna harmonika; Milan Korać – glas, gitara; Ðorđe Adžaip – slajd gitara; Predrag Dmitrović – bas gitara; Nikola Dukić - bubnjevi. Bend veoma brzo postaje koncertno aktivan svirajući obrade poznatih ritam&bluz standarda u klubovima širom Vojvodine. Prva svirka održana je 04.01.2003. godine u Apatinu. Već posle nekoliko meseci sviranja bend odlučuje da se posveti stvaranju sopstvene muzike, a s obzirom na to da se tada većina članova bavila pisanjem poezije, pada odluka da tekstovi pesama budu na maternjem jeziku.
U novembru 2003. godine u studiju „Komandant Adam” u Sremskoj Kamenici Šinobusi snimaju album prvenac koji je u junu 2005. objavljen pod nazivom „Nekad jurimo kroz polja, a nekad stojimo u stanicama„ za izdavačku kuću City Records iz Beograda. Na albumu se nalazi 11 pesama: country-blues obrada kompozicije Kraj jezera vojvođanskog kantautora Zvonka Bogdana, prepev američkog tradicionala It Hurts Me Too (Boli i mene)
i još devet autorskih kompozicija od kojih je jedna na engleskom jeziku.
U maju 2005. u bend dolazi novi bubnjar Ðorde Bubnjević (ex Mad Mouse Tribe), a u avgustu i talentovani gitarista Nenad Patković (Screaming Brothers Band, Night and Day, La Sed Gitana, Baterija SambaNSa, Grate). Te godine bend promoviše svoj prvi album nastupajuci na festivalima: EXIT 05, 12. Internacionalni Moto Fest u Novom Sadu, 5. Internacionalni Blues i Jazz Festival u Šapcu itd. Snimljena su i tri spota i to za pesme: Kraj jezera, Boli i mene i Kada svrake bulje u mene. U novembru 2005. godine Šinobusi snimaju verziju albuma na engleskom jeziku na kojem je prateće vokale pevala Maja Rakić (Screaming Brothers Band). Ove pesme se mogu preuzeti sa ovog sajta u punom trajanju.
2006. godine Šinobusi kreću na putovanje balkanskim prugama. Nastupali su u Zagrebu, Sarajevu, na Blues Rock Festu In Wires u Užicu zajedno sa bendovima "Električni Orgazam" i "Night Shift", na Internacionalnom Blues Festivalu u Mostaru kao predgrupa čuvenom Innes Sibun-u (gitarista Robert Plant-a), Beer Fest-u u Beogradu, Mojo clubu u Senti, na proslavi 250 godina Apatinske Pivare, kao predgrupa Baretu i Plaćenicima (Zagreb) u klubu Trema u Srpskom Narodnom Pozorištu u Novom Sadu i još u desetini klubova širom Srbije. Muzika Šinobusa puštala se i na RUA FM u Lisabonu u okviru bluz emisije Bluesmente Falando, kao i u okviru "Good times blues" radio programa na FM Arinfo u Buenos Aires-u.
-
Odg: Top Lista Poznatih
Šinobusi
- nastavak-
Novo poglavlje u životu benda predstavlja dolazak legendarnog novosadskog usno harmonikaša Željka Đurđevca - Žikse (Sing Sing Singers, ex Vojvođanski Blues Band) početkom 2007. godine. U maju iste godine Šinobusi u studiju Do Re Mi u Novom Sadu snimaju novi autorski album "U pravcu jablanova" na kojem sarađuju sa Petrom Jelićem (Yu grupa). Album odlikuje žanrovska raznovrsnost, svirački i produkcijski pomak u odnosu na predhodni rad. Na albumu se nalaze pesme u kojima se prožima bluz, rok, fank, pop, džez, pa čak i klasika. U aprilu 2007. bend odlazi na turneju u Hrvatsku i Sloveniju. Svirkama u Zagrebu, Osijeku, Kopru, Ljubljani i Celju Šinobusi dobijaju nove poklonike i uz pomoć spretnog vozača Lacija, živi i zdravi se vraćaju u Srbiju sa odličnim kritikama. U prvoj polovini 2007. godine sa bendom često nastupa i Zorica Milenković - Zoka kao glavni i prateći vokal. Šinobusi su, zajedno sa Zokom, nastupili i na EXIT 07 festivalu na Fusion bini gde su promovisali svoj najnoviji album.
U Subotici
Dana 04.12.2007. zvanično je objavljen drugi album "U pravcu jablanova" od strane izdavačke kuće PGP RTS iz Beograda. Snimljen je i spot za obradu starog šlagera "Čamac na Tisi" Darka Kraljića u produkciji studija Altertise iz Novog Sada. Režiser spota je Miloš Pušić. Spot se prikazivao na MTV Adrija, a na beogradskoj MTS televiziji se zadržao na top listi sedam nedelja. Nedugo zatim 15. decembra 2007. održana je promocija albuma u prepunom Studiju M u Novom Sadu. Na ovom koncertu se pojavilo i desetak gostujućih muzičara i umetnika među kojima i flamenko grupa "La Sed Gitana".
U toku 2007. bend je imao oko 70 nastupa po klubovima i festivalima širom Srbije i Balkana. Velike bine Šinobusi su imali čast deliti sa grupama kao što su Partibrejkers, Yu grupa, Van Gogh, Orthodoks Celt, Rambo Amadeus, Jovan Maljoković Balkan Salsa Bend itd. Šinobusi se pojavljuju i na kompilaciji „Neki noviji klinci i...” koja je takodje objavljena za izdavacku kucu PGP RTS u decembru 2007, na kojoj 21 novosadski bend obradjuje pesme kantautora Đorđa Balaševića. Šinobusi su obradili pesmu „Život je more” u bluz – flamenko formi, a prateće vokale je pevala Zoka.
U aprilu 2008. Šinobusi odlaze na drugu turneju po Sloveniji gde sviraju u Kopru, Pivci, Ljubljani, Postojni i u Škofja Loki. U maju je snimljen i drugi spot za naslovnu numeru "U pravcu jablanova", takođe u produkciji studija Altertise. U ovom, kao i u predhodnom spotu, se pojavljuje Nataša Kerac. U septembru Šinobusi učestvuju na Festivalu moderne tamburaške muzike na Petrovaradinskoj tvrđavi gde sa pesmom "Svitac" ulaze u finale. Istog meseca sviraju na Festivalu uličnih svirača u Novom sadu, a u oktobru na Festivalu šverca kulture u Segedinu i Subotici. U novembru iste godine odlaze na treću slovenačku turneju.
U maju 2009. godine Šinobusi počinju snimanje trećeg albuma, takođe u studiju Do Re Mi u Novom Sadu. Producent albuma je Petar Jelić (Yu Grupa) koji je na albumu svirao električne i akustične gitare i pevao prateće vokale. Istog meseca sviraju na In Wires festivalu u Užicu i na Blok Rock Festu u Novom Sadu, a u avgustu na festivalu Spirit of Burgas u Bugarskoj. U septembru učestvuju na festivalu Jelen Pivo Live u SKC-u u Beogradu, a u novembru kao predgrupa Ani Popović na 8. bluz i džez festivalu u Kikindi. 28.03.2010. je objavljen album "Vagon za provetravanje tunela", ponovo za izdavačku kuću PGP RTS. Tog dana je i održana koncertna promocija albuma u novosadskom Studiju M. Snimljen je spot za prvi singl Super bejbe koji provodi nekoliko nedelja na Jelen Top 10 listi na televiziji B92. Sledi promotivna turneja na kojoj Šinobusi sviraju u Sloveniji i na 1st International Zagreb Blues Festu u klubu Močvara. U junu pesma Mirna Bačka /uživo sa promocije iz studija M/ zauzima prvo mesto na popularnoj Gruvanje top listi na televiziji Vojvodine. Krajem istog meseca bend nastupa na IX beogradskom bluz festivalu Blues Stock 2010. na hipodromu u Beogradu.
Šinobusi sarađuju sa flamenko grupom La Sed Gitana i u toku leta zajedno nastupaju na festivalu kultura sveta – Magdalenca u Tolminu u Sloveniji, kao i na Apatinskim ribarskim večerima. Posle jesenjih koncerata u Srbiji i Sloveniji bend završava godinu nastupom na trgu u Šapcu za doček Nove godine.
01.02.2011 Šinobusi se pojavljuju u Sava Centru u Beogradu u okviru muzičkog programa prilikom dodela Oskara popularnosti u organizaciji magazina Puls. U martu sviraju humanitarni koncert sa Del Arno Bendom u klubu Fabrika u Novom Sadu, a u aprilu dva zajednička koncerta sa slovenačkim bendom Mojo Hand u Ljubljani, na Orto Festu i u Novom Mestu u klubu Lokal Patriot. U avgustu sviraju na Beer Festu u Beogradu na Ušću, a u novembru u Studiju M u Novom Sadu u okviru festivala Taktons. U decembru, takođe u Studiju M, za potrebe novogodišnjeg program RTV-a uživo snimaju koncert Šinobusi i putnici. Odabrana publika je delila binu sa bendom, a putnici su bili: Keckec, Biške, Ana Perišić, Lee-Man, Vladimir Stanković, Bogdan Ranković, Vlada Samardžić, Petar Jelić, Frajle, Mumin, Slaven Kalebič i Gabor Bunford. U toku 2012. godine planirano je snimanje novog, četvrtog albuma, koji će se, po mnogo čemu, razlikovati od prethodnog. Njime će bend obeležiti desetogodišnjicu rada.
-
Odg: Top Lista Poznatih
Grupu “ Legende “ iz Beograda
Ivan Milinković - pevač ( solista )
Zoran Dašić - kompozitor, tekstopisac, bas-prim, gitara i prateći vokal
Lazar Marin - gitara, prateći vokal
Pero Krznanić - bas gitara, prateći vokal
Želimir Vasić - bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Predrag Stojković - klavijature, klavir i aranžmani
Ivan Milinković
Solista Ivan Milinković član je “ LEGENDI ” od 1989 godine. Pre nego
što je postao član grupe bio je devet godina u Beogradskoj operi, od
toga pet godina u horu, i četiri godine solista u sporednim i glavnim
ulogama. Sa statusom estradnog umetnika dobio je više nagrada: drugo
mesto i prva nagrada publike na takmičenju mladih pevača narodne
izvorne muzike u Pirotu ’86. godine, četvrto mesto na takmičenju mladih
operskih pevača u Beogradu 1993. godine. Dobitnik je i prve nagrade na
takmičenju mladih operskih pevača u Pjong Jangu u Koreji 1995 godine.
Oženjen ima sina Filipa...
Zoran Dašić
Osnivač i vodja popularnih “ LEGENDI ”, njihov tekstopisac,
kompozitor, gitarista i tamburaš. Ima mnogobrojne estradne nagrade,
status priznatog umetnika. Član je Udruženja kompozitora Srbije, a
napisao je i dve knjige. Urednik je u muzičkoj redakciji RTS. Živi i
radi u Beogradu...
Lazar Marin
Drugi osnivač “ LEGENDI ” Lazar Marin Laza. Gitarista i prateći
vokal benda. Nekada je pevao u horu sadašnjeg " Obilića ", inače "
Krsmanca " - odakle je potekla i većina članova ovog sastava. Bio je
zaposlen u “ Lasti ” i “ Tehnoprometu ”, a sada obavlja poslove PR
menadžera u “ LEGENDAMA ”. Oženjen, živi u Beogradu...
Pero Krznanić
Basista Krznanić Pero u “LEGENDAMA” svira od 1992. godine. Pre toga
je bio u Velikom narodnom orkestru Televizije Beograd. Završio je
fakultet muzičkih umetnosti u Beogradu. Bavi se estradnom delatnošću,
živi i radi u Beogradu...
Želimir Vasić
Želimir Vasić poznatiji publici kao Žak, bubnjar i perkusionista “
LEGENDI ”. Radio je u Beogradskoj filharmoniji 16 godina. Zaposlen u
pozorištu na Terazijama na mestu perkusioniste, a član grupe je od
1998.-me godine. Pre toga svirao je sa Željkom Bebekom, Dadom Topićem i
mnogim poznatijim “ rokerima ”, snimio je više CD-ova, ploča, pisao
muziku za filmove. Živi i radi u Beogradu...
Predrag Stojković
Najmlađi član “ Legendi ”, Stojković Predrag Peđa, klavijaturista i
aranžer u grupi, profesor muzike, harmonije, kontrapunkta i muzičkih
oblika. Član grupe postao je novembra 2003.-će godine. Pre toga svirao
je u bendovima “ Allisa ” i “ Frenky ”.
Sarađivao sa Beogradskom filharmonijom, Pozorištem na Terazijama, i
skoro svim izvođačima na domaćoj muzičkoj sceni. Živi i radi u
Beogradu...
-
Odg: Top Lista Poznatih
Grupu “ Legende “ iz Beograda
Koncertni istorijat:
Prva koncertna sezona grupe počela je 19.-og Januara 1995. godine
koncertom u centru “ Sava ” i do sada je održano 43 koncerata u istoj
dvorani. Tradicija se nastavlja sa koncertima u centru “ Sava ”. Do
danas “ LEGENDE ” su održale oko hiljadu i trista koncerata po
gradovima širom Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine,
Mađarske, Poljske, Kipra, Švedske, Slovenije, Švajcarske, Austrije,
Kanade, Nemačke, Australije, SAD-a i Rusije, a hiljaditi kao jubilarni
koncert održan je u centru “ Sava ” u Beogradu 05. Februara 2005.-te
godine..
Nagrade i priznanja
10 Oskara popularnosti, 9 priznanja “ MELKO ”, 6 “ Zlatnih Melosa ”, “
Zlatni violinski ključ ” PGP-a za tiraž, 4 zlatne ploče, nagrada
Beovizije za pesmu iz filma “ Jesen stiže Dunjo moja ”, veliki broj
priznanja za humanitarne koncerte, nagrade sa nekoliko domaćih
festivala. “ LEGENDE ” su 10 puta, od 1995.-te godine proglašavane za
grupu godine, kao i za 2008.-u (oskar popularnosti, “ Melko” ). Takođe
grupa je dobitnik Zlatne palme i Beogradskog pobednika.
-
Odg: Top Lista Poznatih
Mirko Šouc
Počeci blistave muzičke karijere Mirka Šouca sežu do poznih tridesetih godina prošlog veka, kada je „razvlačio nekakvu dijatonsku harmoniku“ na Zemunskoj pijaci, dok su šegrti pružali kačkete i od okupljenog naroda ubirali bakšiš - kad bi se uverili da Mirkov otac nije u blizini. Mirko, koji je sa radija i očevih ploča „skidao“ i na harmonici perfektno svirao svaku pesmu koju bi čuo - a prvu „Golubice bela“, od tog se oca nadobijao batina kada je ovaj čuo za sinovljevo muziciranje po Zemunu. Uprkos batinama, muzički geni bili su neumoljivi. Za tatu, uglednog krojača i vrlo obrazovanog čoveka koji je i sam sjajno svirao klavir, možda je i bila neviđena sramota da mu sin bude muzikant, no majka je bila popustljivija. Sva sreća da se baš ona zatekla u radnji kada je student i harmonikaš Saša Teodorović, čuo Mirka kako svira, uhvatio ga za ruku i njegovu mamu obavestio „da to dete mora da uči muziku“.
Mirko je u petoj godini života već imao „kompletan repertoar“ i uveliko znao „ne novokomponovane, već prave narodne pesme“, i šlagere i balade. Prvi profesionalni nastup, praćen prvim honorarom koji nije otišao u ruke šegrta već u njegove, imao je na gala priredbi u školi Kralja Petra. „Vreme“ je objavilo tekst o „malom Mirku, sinu Viktora Šouca, krojača iz Zemuna, virtuozu nad virtuozima, vunderkindu“, uskoro je zasvirao i na Kolarcu, na balovima u Zemunu, Beogradu, Novom Sadu, putovao čak u Split i Makarsku..., a vrlo brzo glas o njemu dospeo je i do kralja Petra samog, kome je sedeo na kolenu svirajući Kraljevo kolo i „Vranjanku“.
- Žena iz susedne kasapnice dotrčala je u našu radnju i rekla mami: na radiju svakih pet minuta pozivaju da se mali Mirko Šouc javi na Dvor! - priča on danas. - Tri meseca je auto dolazio po mene s večeri da bi me odvozio na pripreme za priredbu koja je održana na Materice 1939. godine. Guvernanta nas je podučavala nemačkim frazama i ponašanju za stolom, a sećam se da mi je neko od dece, pred njenim očima, u sred dvora, iz tanjira drpio dva minjona!
Tokom okupacije Mirkova majka je morala da krije a docnije i da uništi nekoliko kilograma koncertnih programa i darove od kralja, ali baka je uspela da sačuva dva programa sa Kolarca. Da na jednom od njih ne piše da „narodne pesme i igre svira harmonikaška kapela Mirka Šouca“, on nikada ne bi poverovao da je imao nekakav svoj orkestar - jer ga se ne seća!
Tokom euforije pred veliki slet u Pragu, Mirkova mama je otputovala u taj grad ali ne da bi prisustvovala toj priredbi već da bi sinu kupila prvu klavirsku harmoniku, instrument koji ga je proslavio i na našoj džez sceni.
- Steva Markićević je „krivac“ što sam zavoleo džez. Čuo me je u bašti hotela „Central“ i rekao: „Odlično sviraš zabavnu muziku, sjajno hotiraš (obigravaš oko melodije), dođi do mene da slušamo „Glas Amerike“. Stvorili smo nekakav „indijanski trio“ i otišli na audiciju u Radio Beogradu. Žirijem je rukovodila Stana Đurić-Klajn, a mi nismo svirali ni 15 sekundi kada se začulo: „Maaarš! Marš napolje! Napolje!“. Predrag Ivanović Šimpa čekao nas je na ulazu, tj. izlazu sa „utešnim“ rečima: „I nas su isto malopre izbacili!“.
Ali već 1953. sa osnivanjem Udruženja džez muzičara, gde je u žiriju sedeo Vojislav-Bubiša Simić, mladići iz Zemuna predstavljali su otkrovenje. Tu su ih pitali: „Odakle ste vi burazeri, kad tako svirate?“, i dobili odgovor: „Iz Zemuna!“. Trio Steve Markićevića prerastao je u kvintet, a Mirko je počeo da komponuje i džez teme.
Šouc je potpisnik brojnih nezaboravnih šlagera, koje pevačica Katarina Kaćunković planira da snimi u izdanju „Multimedija rekords“, pregršt nagrada donela mu je dečija muzika, kao i filmska, autor je i tri najizvođenija kola: Zemunskog, Alaskog i Gardoškog, a važi i za jednog od najboljih poznavalaca harmonije na ovim prostorima. Poznat je i po tome što je svirao džez i na klavsenu, i jedini - na melodici, a harmonici je ostao veran „zato što je Steva Markićević svirao klavir!“, iako su njegovi uzori mahom džez pijanisti ili duvači.
- Nisam slušao nijednog džez harmonikaša, ni Art Van Dama, srećom, jer je on toliko izvanredan da bih ga, da sam ga ranije čuo, sigurno kopirao i ne bih izgradio svoj stil - otkriva danas Mirko, koji je bio i dugogodišnji dirigent pozorišta na Terazijama, gde sad već dvadesetak godina diriguje i Vesna.
Lakoća sa kojom Mirko menja žanrove i njegova svestranost su fascinantne, a na ćerku je preneo tu veliku ljubopitljivost i radoznalost kao i lakoću sa kojom i ona radi to što radi: temeljno, sa velikom predanošću, pedantno, studiozno ali bez odricanja - kako naglašava.
-
Odg: Top Lista Poznatih
Godišnja nagrada Nišvila Mirku Šoucu
Kompozitor, aranžer, pijanista, dirigent i pre svega jedan od najboljih džez harmonikaša u evropskim i svetskim razmerama Mirko Šouc, dobitnik je ovogodišnje nagrade za životno delo Nišville jazz festivala.
Šoucu će ova nagrada tradicionalno biti dodeljena na otvaranju ovogodišnjeg izdanja Nišvila 12. avgusta u niškoj Tvrđavi.
Ostaće zabeleženo da je Mirko Šouc još šezdesetih godina prošlog veka proglašen najboljim evropskim jazz harmonikašem na takmičenju solista radio orkestara Evrope u Minhenu – i to u jeku slave čuvenog holandskog harmonikaša Arta Van Dama.
Kako sam Šouc kaže, tajna njegove originalnosti, kada je reč o sviranju jazz harmonike je upravo to što nikada nije pretereno slušao harmonikaše već su na njega presudni uticaj imali klaviristi Oskar Piterson i Erol Garner, ali i duvači poput Čarlija Parkera, Džej Džej Džonsona, Stena Geca, gitarista Barni Kesel...
Mnogi naši najistaknutiji džez muzičari (Lala Kovačev, Đino Maljoković, Čedomir Urošević, Dragoljub Kitić, Franja Jenč, Nikola Mitrović Mimo, Dragan Davidović Caki, Milivoje Mića Marković, Ivan Švager, Zvonimir Skerl, Aleksandar Korać...) su svoja prva iskustva i uspehe (a pre angažmana u velikom džez orkestru RTB) stekli upravo u ansamblima koje je vodio Mirko Šouc. U bogatom opusu ima i tri vanserijska džez albuma sa sopstvenim kompozicijama, aranžmanima i dirigentskim vodjstvom, na kojima je solista na harmonci, čembalu, i melodici.
Mirko Šouc (rođen 1933. godine) profesionalno se bavi muzikom već sedam decenija, a kompozitorskim radom 55 godina. Prve profesionalne javne nastupe imao je već kao petogodišnjak, prvo u beogradskoj Osnovnoj školi Kralj Petar I, zatim jednom nedeljno u beogradskom “Rodinom pozorištu” i na Kolarcu (solistički i sa “Harmonikaškom kapelom Mirka Šouca”).
U to vreme je nastupo i u Novom Sadu, Makrskoj, Splitu, a kao čudo od deteta 1939. godine svirao je (za materice) u Kraljevom Dvoru (Kralju Petru II), a celu svečanost direktno je prenosio Radio Beograd.
Za vreme, i neposredno posle Drugog svetskog rata izdržavao je porodicu svirajući u kafanama. Nižu muzičku školu (odsek klavir) završio je za četiri umesto za 6 godina, a na Muzičkoj akademiji diplomirao na nastavničkom odseku sa klavirom kao glavnim predmetom (klasa Milice Marijanović i Marka Tajčevića) sa prosečnom ocenom 9.70 i 10 na diplomskom ispitu.
Još od studentskih dana, odnosno od susreta sa Stevanom Markićevićem (1951), koji ga uvodi u taj svet i čijem se sastavu priključuje, Mirko Šouc se, i kompozitorski i izvođački sve više okreće džezu. Sa ansamblom Stevana Markićevića ali i sa svojim sastavima redovno je svirao na koncertima, igrankama i emisijama uživo Radio Beograda. Po završetku akademije punih deset godina vodio je Zabavni ansambl pod svojim imenom, a kasnije Zabavni Ansambl RTB, kao i Zabavni i Narodni orkestar ove kuće i dirigovao preko 100 predstava u Pozorištu na Terzijama. U SOKOJ-u je evidentirano preko 200 njegovih kompozicija različitih muzičkih žanrova i približno isto toliko aranžmana i koautorskih radova. Komponovao je džez, zabavnu, dečiju, muziku u duhu starogradskih pesama, muziku za film, radio i TV drame i serije, a njegove kompozicije i aranžmani nagrađivani su na mnogim festivalima.
Član je udruženja džez muzičara od 1953 god, a član Udruženja kompozitora Srbije od 1955 godine. U Radio Televiziji Beograd radio je od 1961. godine do penzionisanja 1991. godine.
Kako sam kaže, kruna njegovog opusa je ipak kćer Vesna Šouc – profesorka Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu i cenjeni dirigent i van granica države.
-
Odg: Top Lista Poznatih
Apsolutni sluh
Mirko Šouc ima urođeni apsolutni sluh, odnosno sposobnost prepoznavanja tonova samo slušanjem, odnosno, bez upoređivanja sa drugim instrementom.
To je još na prijemnom ispitu za nižu muzičku školu kod njega otkrio profesor i direktor zemunske škole Ditlov koji mu je odsvirao akord D7 i reko mu da ponovi (odnosno, da otpeva tonove koje čuje), a Šouc mu je “izverglao”: “d, fis, a, c” – odnosno, naveo sve tonove koje mu je profesor odsvirao istovremeno.
Međutim, apsolutni sluh (perfect pitch - kako to kažu Englezi) nosi i svojevrsno prokletsvo koje je Mirko Šouc prvi put osetio kada je trebalo da polaže javni ispit iz klavira u nižoj muzičkoj školi na klaviru naštimovanom za polustepen niže. Jednostavno njegov sluh nije mogao da istrpi to što on svira Mocartovu Sonatu u C-duru, a čuje H-dur, pa je uplakan istrčao sa scene – i opet dobio najveći aplauz i peticu - bez odsvirane note. Jer, isti onaj profesor Ditlov je, shvativši o čemu je reč, izašao pred publiku objasnio da đak ima apsolutni sluh i uz pomoć zvučne viljuške dokazao da je klavir pogrešno naštimovan.
Mirko Šouc još šezdesetih godina prošlog veka proglašen najboljim evropskim jazz harmonikašem na takmičenju solista radio orkestara Evrope u Minhenu. Kako sam Šouc kaže, tajna njegove originalnosti, kada je reč o sviranju džez harmonike, upravo je to što nikada nije pretereno slušao harmonikaše, već su na njega presudni uticaj imali klaviristi Oscar Peterson i Erroll Garner, ali i duvači poput Charlieja Parkera, J.J. Johnsona, Stana Getza, gitariste Barneya Kessela...
Mnogi naši najistaknutiji džez muzičari (Lala Kovačev, Đino Maljoković, Čedomir Urošević, Dragoljub Kitić, Franja Jenč, Nikola Mitrović Mimo, Dragan Davidović Caki, Milivoje Mića Marković, Ivan Švager, Zvonimir Skerl, Aleksandar Korać...) su svoja prva iskustva i uspehe (a pre angažmana u velikom džez orkestru RTB) stekli upravo u ansamblima koje je vodio Mirko Šouc. U bogatom opusu ima i tri džez albuma sa sopstvenim kompozicijama, aranžmanima i dirigentskim vođstvom, na kojima je solista na harmonci, čembalu, i melodici.
Mirko Šouc (rođen 1933. godine) profesionalno se bavi muzikom već sedam decenija, a kompozitorskim radom 55 godina. Prve profesionalne javne nastupe imao je već kao petogodišnjak: prvo u beogradskoj Osnovnoj školi Kralj Petar I, zatim jednom nedeljno u beogradskom “Rodinom pozorištu” i na Kolarcu (solistički i sa “Harmonikaškom kapelom Mirka Šouca”). U to vreme je nastupo i u Novom Sadu, Makrskoj, Splitu, a kao čudo od deteta 1939. godine svirao je (za materice) u Kraljevom Dvoru (Kralju Petru II), a celu svečanost direktno je prenosio Radio Beograd. Za vreme, i neposredno posle Drugog svetskog rata izdržavao je porodicu svirajući u kafanama. Nižu muzičku školu (odsek klavir) završio je za četiri umesto za šest godina, a na Muzičkoj akademiji diplomirao na nastavničkom odseku sa klavirom kao glavnim predmetom (klasa Milice Marijanović i Marka Tajčevića) sa prosečnom ocenom 9.70 i 10 na diplomskom ispitu.
Još od studentskih dana, odnosno od susreta sa Stevanom Markićevićem (1951), koji ga uvodi u taj svet i čijem se sastavu priključuje, Mirko Šouc se, i kompozitorski i izvođački, sve više okreće džezu. Sa ansamblom Stevana Markićevića, ali i sa svojim sastavima, redovno je svirao na koncertima, igrankama i emisijama uživo Radio Beograda. Po završetku akademije punih deset godina vodio je Zabavni ansambl pod svojim imenom, a kasnije Zabavni Ansambl RTB, kao i Zabavni i Narodni orkestar ove kuće i dirigovao preko 100 predstava u Pozorištu na Terazijama. U SOKOJ-u je evidentirano preko 200 njegovih kompozicija različitih muzičkih žanrova i približno isto toliko aranžmana i koautorskih radova. Komponovao je džez, zabavnu, dečiju, muziku u duhu starogradskih pesama, muziku za film, radio i TV drame i serije, a njegove kompozicije i aranžmani nagrađivani su na mnogim festivalima.
Član je Udruženja džez muzičara od 1953. godine, a Udruženja kompozitora Srbije od 1955. godine. U Radio Televiziji Beograd radio je od 1961. do penzionisanja 1991. godine.
-
Odg: Top Lista Poznatih
Bjesovi
Grupa je od samog početka privukla pažnju neobičnom postavom sa dva pevača, brižljivo osmišljenim nastupima, prepoznatljivim i ličnim tekstovima, kao i muzičkom podlogom u okvirima Grunge muzičkog rok pravca čiji su prirodni deo, i generacijski i idejno, tih ranih devedesetih bili i srpski Bjesovi. Postava se uglavnom menjala prema potrebama i zamislima dvojca koji je grupu i osnovao: Zorana Marinkovića i Gorana Marića . Prvi veliki uspeh grupe je pobeda na Gitarijadi u Čačku 1990. godine, a zatim je 1993. usledila pobeda na 27. zaječarskoj gitarijadi i u narednih par godina mnoštvo koncerata i velika medijska pažnja usmerena na ovaj bend. Bjesovi su do danas izdali šest albuma, a najveći uspeh grupe je bio drugi po redu (bezimeni) album. Na prvom albumu "U osvit zadnjeg dana" uspešno su kroz postpubertetski bunt, izrazili sopstvenu žudnju za ovaploćenjem u umetnosti, a kroz nju i u životu uopšte. Drugo je izdanje svedočilo njihovo razočaranje nametnutim a lošim ustrojstvom za svakog čoveka u bilo kojem vremenu i na bilo kojem meridijanu naše planete. Treći je album Bjesova radosno uskliknuo: " IMA BOGA;ON ZAISTA POSTOJI I NJEGOVO DRUGO IME JE LJUBAV ! " i sve je od tog trenutka dobilo smisao. Jedino što im se tada činilo besmislenim je bila ideja da Bjesovi i dalje postoje. 1997. godine, posle izlaska albuma "Sve što vidim i sve što znam" Zoran i Goran raspuštaju grupu. Od 2000. godine Bjesovi ponovo postoje u nešto drugačijoj postavi i sa jednim pevačem, Zoranom Marinkovićem, guruom i vodjom benda. 2001. godine, Bjesovi izdaju live album ''Na živo'' na kojem kroz "The Best Of" šetnju dotadašnjim opusom benda "obnavljaju gradivo" da bi sa dve od tri poslednje, a nove pesme ("Čekam dan" i "Kiša"), potvrdili ispravnost duhovnog i egzistencijalnog koncepta sa albuma "Sve što vidim i sve što znam" , a pesmom "Čak i da mogu" izrazili nužnost potrebe za blagom korekcijom smera u kom su krenuli da bi on i praktično profunkcionisao. Peto izdanje Bjesova je multimedijalni disk sa video snimkom koncerta Bjesova iz beogradskog KST-a od 31.05.2003. uz prateći sadržaj u vidu tekstova pesama, fotografija sa koncerta, plakata koncerta, intervjua iz tog vremena... Snimanje i štampanje ovog izdanja, Bjesovi su sami finansirali, a kasnije, odštampanih 1000 primeraka besplatno podelili fanovima i novinarima. Na ovom izdanju grupe, u sklopu multimedije nalazi se i omot u digitalnom obliku u odličnoj rezoluciji, tako da ga svako, pošto sebi prereže disk, može i odštampati. Sve ovo je bitno jer otkriva Bjesove u jednom drugom svetlu koje ima jak socijalno moralni, pa i politički karakter. Izbeći oficijelne srpske izdavače koji ionako ništa ne urade za grupe koje izdaju, u zemlji koja jeste majka, ali majka čedomorka koja je u kontejner sa djubretom posle porodjaja odbacila ne samo Bjesove nego i sve ostale svoje rok bendove. Posle tri godine lutanja u potrazi za odgovarajućim izdavačem za svoje nove, snimljene još 2005. godine, pesme, Zoran Marinković ispred Bjesova u januaru 2009. postiže dogovor sa Ognjenom Uzelcem, novim direktorom PGP RTS-a, i šesti po redu album grupe, na tržištu se pojavljuje u aprilu 2009. godine. Kroz sve pesme i spotove sa ovog "duplog albuma" ("Bolje Ti" obuhvata CD sa devet pesama i DVD sa spotovima za iste pesme) Bjesovi dodaju finalnu sentencu svom "opusu" pomerajući, što je jako prezentno u novim tekstovima, celu stvar oko odnosa sa Bogom sa nivoa strahopoštovanja na nivo čiste ljubavi. A da se poštovanje i ljubav za Njega može jedino dokazati ostvarenjem kroz njega, tj. kroz čoveka, pokazuju, naravno, same pesme, ali i novi spotovi Bjesova. Pesme kroz hroničnu i bolnu zapitanost u vezi dostojnosti sopstvenog odgovora na dar življenja; a spotovi kroz opor vizuelni kontekst koji nemilosrdno, u svakom trenutku, i od benda i od Zorana, kao glavnog autora muzike, tekstova i spotova, traži realnu potvrdu za svaku odsviranu notu, za svaku otpevanu reč.
Činjenica da Bjesovi zrače ne samo u okviru rokenrola nego i na razne druge strane i to veoma jako, je razlog da i dan danas, posle skoro 20 godina postojanja, imaju brojnu publiku sastavljenu od ljudi izmedju sebe vrlo različitih, ali koje povezuje najveće pitanje koje sebi bilo ko od nas može postaviti - pitanje svrhe čovečijeg postojanja.
-
Odg: Top Lista Poznatih
Vreme Katarze
CD i audio kaseta grupe Bjesovi, Sve Što Vidim i Sve Što Znam, Metropolis Records 1997.
U filmu Pedra Almodovara Veži me (Atame) dvoje ljudi sa dna ulažu nadčovečanske napore u traganju za mirom i svojim mestom pod suncem. Dramatična transformacija glavnih junaka od zrobljenosti u mračnom svetu pornografije, narkomanije i duševnih bolesti, do konačnog spasenja u vidu duhovnog i telesnog pročišćenja, čini ovaj filmski klasik jednim od najreligioznijih produkata postmoderne.
Duboka hrišćanska poruka španskog sineaste da će posle trenutaka očaja zasigurno uslediti bolji dani ukoliko je vera u to jaka, direktna je asocijacija za objašnjenje uzročno-posledičnih veza koje postoje izmedju dva poslednja albuma domaće rok-grupe Bjesovi. Ekspresivna slika beznadja i globalne apokalipse reflektovane na unutrašnji svet samosvesne individue koju nudi drugi album, Bjesovi (ITV Melomarket, 1994), potresni je dokument koji otvara mnoga pitanja vezana za smisao života. Izuzetna ploča i teatarsko-artistička dimenzija živih nastupa Bjesova, činili su sjajan koncept koji, medjutim, nije davao odgovore i u okviru koga ni smrt nije donosila smirenje. Od tadašnjih stihova ("Moje lice krije dušu starca, moje noge nose mrtvog čoveka") do poruka sa novog, trećeg, albuma Sve što vidim i sve što znam ("Vidim sunce koje nam svetlošću svojom na put kroz tamu ukazuje") Bjesovi su prošli mukotrpan bogotražiteljski put.
Novi CD Bjesova je druga, svetlija, strana iste medalje, jedini mogući nastavak priče koji znači neupadanje u kliše i manirizam. Album Sve što vidim i sve što znam je čak i dramatičniji od prethodnika usled konfrontacije jednostavnog optimizma tekstova i agresivne čvrstine muzičke podloge. Svirački, Bjesovi su najneobičniji bend u Srbiji - koji spajajuci očigledne hard-rok korene sa evidentnim uticajem tzv. Novog američkog roka - stvorio sopstveni prepoznatljivi stil van svih modernih tokova, a ipak vrlo aktuelan. U tom kontekstu, Bjesovi su jednako ubedljivi u dvominutnoj minijaturi Raduj se (u naslovu je sadržan i ceo tekst pesme) kao i u četrnaestominutnom epiku Moj izbor, što ih na ovim prostorima čini kraljevima atmosfere. Iako sve pesme na ploči govore o ljubavi prema Bogu (u numeri Sve će se doznati su čak citirani stihovi Novog Zaveta), tekstovi Bjesova ni u jednom momentu nisu banalni. Za njih je Pravoslavlje nadahnuće za spas (a ne eskapizam) i to se oseća u svakom trenutku. Sa filosofske tačke gledišta Bjesovi su sada zatvorili krug koji su pocheli da iscrtavaju na prošlom albumu, a sa muzičkog aspekta CD Sve što vidim i sve što znam spada u sam vrh domaće produkcije.
-
Odg: Top Lista Poznatih
NEKO MOŽE I ONAKO, A JA ETO TAKO
Više od pola decenije nakon izlaska albuma Sve što vidim i sve što znam, snažne zbirke pesama o veri u Boga, Bjesovi su se, u izmenjenom sastavu, oglasili novim izdanjem. Objavljen je album Na živo, kolekcija snimaka sa koncerta održanog u matičnom Gornjem Milanovcu u martu 2002. Reč prekretnica je nešto što se gotovo podrazumeva kada su pitanju retki, ali krupni, diskografski koraci ove grupe, čija je najupadljivija odlika sposobnost da izdrži velike promene. Sveže izdanje, četvrto u razuđenoj karijeri benda obeleženoj na izgled nelogičnim obrtima, bilo je povod za elektronsku prepisku sa Zoranom Marinkovićem koji je, za razliku od dugogodišnjeg saradnika Gorana Marića, odlučio da nastavi da peva rock i (p)ostane jedini frontman Bjesova.
OK: Šta se dešavalo sa Bjesovima u periodu između objavljivanja albuma Sve što vidim i sve što znam i prošlogodišnjih nastupa? Bjesova dugo nije bilo u javnosti; da li je bend za tebe stalno postojao u vreme tog zatišja?
Zoran: Nekih pola godine posle izlaska Sve što vidim i sve što znam, grupa je stala sa radom. U to vreme, mislio sam da je taj prekid u kontinuitetu najverovatnije i kraj za grupu, zato što sve što sam tada video i znao nije moglo nikako da svari zajednički suživot, kroz slobodu shvaćene moderne umetnosti i kroz instituciju hrišćansko-pravoslavne crkve, u meni i Goranu sveže inicirane vere. Te dve situacije sam u sebi pomirio, u meri dovoljnoj da rektiviram grupu ubrzo posle petooktobarske kontrarevolucije. Uz mene su se u grupi od starih članova našli Zoran Filipović koji je bio u Bjesovima od osnivanja i Miroslav Marjanović, bubnjar sa bezimenog ili istoimenog, u svakom slučaju, drugog po redu izdanja grupe. Sa njima i sa mnom sam sačuvao vezu sa onim što je bilo pre, da bi pravilno utemeljeni a sa novim članovima, basistom Draganom Arsićem i gitaristom Slobodanom Vukovićem, mogli ispravno da krenemo dalje.
Da li bi sadašnju inkarnaciju grupe nazvao nastavkom, povratkom ili novim početkom Bjesova?
Bjesovi sa svakim svojim novim albumom, neko bi rekao, prave radikalan koncepcijski zaokret , grubo raskidajući sa onim od pre i radosno objavljujući novu vest. U stvari, svaki od tih unikatnih albuma je za grupu predstavljao novi početak jer se rađao posle prethodnog izdanja sa pauzom od taman toliko godina koliko nam je bilo potrebno da se duboko obremo u novoj životnoj fazi i da ispišemo novu stranicu u dnevniku našeg odrastanja, pa mislim da bi u tom svetlu bilo najprirodnije videti i ovu sadašnju inkarnaciju grupe. Naravno da postoje i drugi podteksti cele ove priče i ja neke znam, neke osećam a neke, svestan sam, ne mogu dokučiti... U stvari, ta širina umetnosti same, a naročito muzike me je od mog prvog susreta sa njom i najviše osvojila i učinila da budem njen zahvalni rob do dana današnjeg!
Bjesovi su ranije posedovali veoma moćnu ravnotežu između tvoje hiperaktivnosti i Goranove površinski smirene, meditativne snage. Grubo rečeno, ti si bio ekstrovertna, a on introvertna strana jedne, ipak jedinstvene, poetike. Sada si sam na mestu glavnog vokala. Doživljavaš li sada grupu ličnije?
Muzika i omoti Bjesova su na novom (Na živo) kao i na prethodnim albumima grupe uglavnom bili moji. Tekstove pesama smo do ovog albuma Goran i ja radili zajedno ili zasebno, ali, sve kad se sabere i oduzme, količinski prilično ravnopravno. Iz svega ovoga se može videti da je poetika grupe dobrim delom nastala iz mog ličnog stava, koji mi je pre par godina rekao da se sve što sam video i znao u vreme trećeg albuma razlikuje od onoga što vidim i znam sad. Te razlike su bile male, ali za moj životni koncept vrlo bitne, a za reanimiranje grupe više nego dovoljne. Naravno da je prvi čovek koga sam pozvao na novo putovanje bio Goran, ali on "nije više želeo da se bavi Rok muzikom" jer je još uvek i još dublje bio u prethodnoj priči. Upisao je čak i studije teologije a i lavovski se potrudio oko Pesama iznad istoka i zapada. Ipak, inteligentan, mudar, sa od većine ljudi razvijenijim šestim čulom, Goran "blagosilja" moja nastojanja i tako je grupa ponovo rođena. Bez obzira što su Bjesovi, da još jednom ponovim, oduvek i dobrim delom bili moja lična priča, oni su uspostavili i gomilu svojih pravila od dobrog dela kojih ja ne smem a i ne želim odstupiti.
Mnogi su se čudili kada su ustanovili da je pravoslavlje ne samo dominantna, već i sveprožimajuća tema na Sve što vidim i sve što znam. Osećaš li sada potrebu da govoriš o tome, ili želiš da prepustiš slušaocima da bez tvojih naknadnih objašnjenja donose svoje sudove o duhovnosti grupe, makar oni bili pogrešni? Plašiš li se banalizacije Bjesova?
Na Sve što vidim... Pravoslavlje jeste bilo ta inicijalna kapisla pomoću koje smo progovorili sa i o Bogu i tekstovi na tom albumu svedoče našu usamljenot bez Njega, našu potragu za Njim, našu radost zbog udostojenja saznanjem da On postoji, ali istovremeno, na tom izdanju, mi Boga zovemo Mirom, Istinom, Radošću, a ne Hristom, Jehovom, Alahom... Da budem jasniji, ja sam se tada osećao vernikom PRAVOSLAVNE veroispovesti i ta svest u meni, iako nova i mlada, je bila tu negde po snazi sa Zoranom - umetnikom, samosvesnim desetogodišnjim konceptualnim kapitalcem. Rat je bio dug i surov. Prva bitnija bitka se odigrala prilikom realizacije Sve što vidim... i to na dva nivoa. Na prvom nivou sukoba (umjetnosti protivu vjere) naš treći album se ja mislim, ipak ostvario na teritoriji umetnosti, ali predivno obojene, skoro potpuno prekrivene dertom i srećom mašika pred ašikom. Na drugom nivou, ovaj put građanskog rata između ortodoksnijeg i manje ortodoksnog Ortodoksa i, povukao se onaj tvrđi, da bi taj isti u sledećoj turi sukoba rasturio Bjesove, mislim grupu, bend...
Nova pesma Čak i da mogu, sa stihovima Nikad neću sve uspeti da smirim moje demone, čak i da mogu neću sve, deluje kao velik i dobro promišljen korak; imam utisak da se kroz nju udaljavaš od Sve što vidim i sve što znam. Smatraš li da je hrišćanstvo, kom su se Bjesovi na Sve što vidim i sve što znam potpuno predali, zapravo jedan vid eskapizma?
ESKAPIZAM(eng.) bekstvo iz stvarnog života, izbegavanje odgovornosti... Pa ne znam baš... Definitivno, puteva bi moglo biti koliko i mrtvih + živih + nerođenih ljudi... Mislim, neko može i onako, a ja eto tako. Hoću reći da svako vreme nosi svoje breme, a i ono sa patkom i njegovim zadatkom...
Većina bendova iz Srbije obično se vezuje, svojom voljom ili ne, za neki širi kontekst u okviru domaćeg rocka. Sa Bjesovima to nije slučaj. Publika Bjesova je, stoga, vrlo šarolika - slušaju vas, recimo, veoma mladi "metalci", ali i "elitisti" koji inače retko posežu za izdanjima domaćih grupa. Imaš li uopšte potrebu da porediš Bjesove sa drugim bendovima, domaćim ili stranim?
U svakom pitanju ti imaš i nekoliko potpitanja, pa da bih ti na svako odgovorio onako pravo, trebalo bi mi za to stvarno puno vremena... Ukratko, Bjesovi zaista imaju šaroliku publiku; što se tiče poređenja, mogu ti reći da sam do mnogih saznanja i ideja došao poredeći se tj. komunicirajući sa drugim osobama, preko njihovih dela a i lično. Dok sam studirao slikarstvo na F.L.U. u Beogradu nikad mi nije smetala gužva u klasi. Naprotiv, voleo sam da predložim, da saslušam, da pitam...
Koliko su konkretni planovi za budućnost Bjesova?
Nepošteno bi bilo sa moje strane da tebi i ljudima koji budu čitali ovaj intervju složim onu klasičnu, očekivanu i politički korektnu priču o ne znam nekakvim koncertima, o spremanju novih pesama, a da ipak ne kažem da je teško i preteško baviti se ovim vidom umetnosti u jednoj maloj zemlji, siromašnoj i zaglupljenoj, do nepopravljivosti uniženoj od strane bednika i spolja i iznutra, i od pre a i od danas, a koji sve što rade, rade samo za svoj lični interes a u slavu MOĆI I NOVCA, jedinih Bogova koje oni znaju i priznaju.
Vracam se dole
Ponekad nocu pomislim
Mozda gresim ... ali, stvarno smo sami
Jutra su teska, ja ih ne vidim
Jedino znam da treba krenuti dole
Vracam se dole!
Ustajem, nemam ... sta da kazem
Zelim da promenim ... oci i lice
Guram mozak natrag u glavu
Ostavljam poruku
Vracam se dole!
Ponekad nocu pomislim
Mozda gresim ... ali, stvarno smo sami
Jutra su teska, ja ih ne vidim
Jedino znam da treba krenuti dole
Ustajem, nemam ... sta da kazem
Zelim da promenim ... oci i lice
Guram mozak natrag u glavu
Ostavljam poruku
Optimizovano za rezoluciju: 1920x1080