Konstantinos Kavafis - Pesme

Bog napušta Antonija


Kad u ponoćnom se iznenada začuje času
nevidljiva družba sto prolazi ovuda
s muzikom zanosnom i sa glasnim poklicima-
ne tuguj zaludno za srećom što ode,
za delima promašenim, i za snovanjima
što život ih u varke pretvori.
Kao čovjek odavno već spreman, i odvažan na to,
zbogom reći Aleksandriji koja iščezava.
I nadasve ne zavaravaj se, ne govori sebi
da samo je san to bio, da te uši zavedoše;
ne priginji pred takvim se ispraznim nadama.

Kao čovek odavno već spreman i odvažan na to,
kako dostoji ti, tvom ugledu u ovome gradu,
okreni se, korakom odlučnim do prozora dođi
i slušaj s ganućem, ne sa preklinjanjem
il sa tužbom kukavice,
ko poslednje tvoje uživanje, slušaj one zvuke,
glazbala divna mistične družine,
i tad zbogom reći Aleksandriji koju gubiš.

Čulnost

Radost i uteha mog života
jest sjecanje na sate
u kojima uživah strasti kakve žudjeh.
Radost i uteha mog života jest,
što sam izbegao,
svaki užitak iz same navike

Grad

Ti govoriš: Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli još rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i
ništeći.

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.

Kad se razbude

O pjesniče, nastoj da sve sačuvaš
pa i ono najneznatnije
što se od prolaznosti spasiti može-
vizije onih tvojih ljubavi!
Potajno ih upleti u riječi svoje.
Pjesniče nastoj da sačuvaš,
kad se u tvome razbude duhu
po noći il u blistavo podne.

Kajanje

Reci tom kajanju da se umjeri,
kajanju svakako dobrom, ali opasno pristrasnom.
Nemoj se prošlošću opterećivati i mučiti toliko.
Nemoj pridavati toliku važnost sebi.

Zlo koje si učinio bilo je manje
nego što pretpostavljaš; daleko manje.

Vrlina koja ti je donijela kajanje sada
i onda je bila prikrivena u tebi.

Vidi kako jedan doživljaj, koji ti se nenadno
vraća u sjećanje, objašnjava
uzrok tvog čina koji ti je izgledao
nedostojan, ali sada biva opravdan.

Nemoj se u svoje pamćenje apsolutno pouzdati:
mnogo si zaboravio – razne sitnice -
koje su te dovoljno opravdavale.

I nemoj da misliš da si onoga kome je nepravda nanesena
poznavao tako dobro.
Verovatno je imao darove, za koje nisi znao;
ni ogrebotine možda nisu ono
što ti misliš (ne poznajući njegov život)
da su bile strašne rane koje si mu nanio ti.

Nemoj se pouzdati u svoje slabo pamćenje.
Umjeri kajanje koje je uvijek
do izmišljotine pristrasno prema tebi.

Otišao sam

Nisam se sputao. Sve sam napustio i otišao.
U uživanja, koja su bila pola stvarna,
a pola zamišljena u mojoj glavi,
otišao sam u obasjanu noc.
I ispio sam jakog vina, kako ih
piju samo oni, smeonici pohote.

Očekujući varvare

-Šta ćemo ovde na agori okupljeni?

Treba danas varvari da stignu.

-Zašto u senatu vlada takav nered?
Što senatori većaju a ne donose zakone?

Zato što će varvari danas stići.
Kakve još zakone da donesu senatori?
Varvari će ih načiniti čim stignu.

-Zašto nam je car tako poranio,
i na glavnoj kapiji grada zaseo
na presto, sav svečan, sa krunom na glavi?

Zato što će danas varvari stići.
Pa car čeka da primi
njihovog vođu. Pripremio je
specijalno za njega povelju na pergamentu
sa silnim titulama i počastima.

-Zašto su se naša dva konzula i pretori
pojavili u svojim crvenim togama sa vezom;
zašto su stavili narukvice s toliko ametista,
i sjajno prstenje s divnim smaragdima;
zašto su im danas u rukama skupoceni štapovi
sa čudesnim inkrustacijama u zlatu i srebru?

Zato što će danas varvari stići;
a takve stvari zasenjuju varvare.

-Zašto naših valjanih retora nema da kao uvek
saopšte svoje besede, da kažu svoju reč?

Zato što će danas varvari stići;
a njima su govori i svečane besede dosadni.

-Zašto odjednom nastade toliki nemir
i zbrka. (Kako su im lica postala ozbiljna).
Zašto se tako brzo prazne ulice i trgovi
i svi se vraćaju kućama jako zabrinuti?

Zato što se već smrklo a varvari nisu došli.
A neki ljudi su stigli sa granice
i rekli da varvara više nema.

Pa sad, šta ćemo bez varvara?
Oni su ipak bili neko rešenje.

Po formuli drevnih grčko-sirijskih maga

Reče jedan esteta: ‘Kakav mogu dobiti napitak
po formuli drevnih grčko-sirijskih maga,
iz magičnih biljki, što na dan bi (ako mu dejstvo
dugotrajnije nije), il’ bar na čas,
vratio moje dvadeset tri godine
i vratio moga druga od dvadeset dv’je,
njegovu ljepotu i njegovu ljubav.

Koji se napitak, po formuli drevnih
grčko-sirijskih maga, pronaći može
da vrati – k’o dio vraćene prošlosti -
malu sobu koju smo dijelili.’

Toliko gledah ljepotu

Toliko gledah ljepotu
da se moja vizija izjednači s njom.

Obrisi tijela. Crvene usne. I čulnost udova.
Kosa kao sa grčkih statua, uvijek ljupka,
čak i nečešljana, njen pad preko blijedog čela…
Likovi ljubavi, kakve ih moja poezija
žuđeše u noćima mladićstva, srećem ih tajno,
u dubini noći…