-
Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković
1876-1927 - Biografija
Biografski podaci
1876 - 23. (31.) marta rođen je zanatlijskoj porodici, u Vranju, od oca Stojana i majke Vaske. Deda po ocu, Ilija, bio je obućar u Vranju, oženjen Zlatom, iz nekad ugledne trgovačke porodice Jovčića. Otac Borin, Stojan, bio je obućar u Gornjoj mahali i čuveni pevač.
1881 - kada mu je bilo pet godina umire mu otac, a sa sedam gubi i majku.
1883 - polazi u osnovnu školu u Vranju.
1888 - upisuje se u nižu gimnaziju u Vranju.
1892 - završio je četvrti razred gimnazije. Profesori su mu bili Jaša Prodanović, Draža Pavlović, Milivoje Simić.
1894 - somborski Golub objavljuje pesme Želja i Majka na grobu svog jedinca sa potpisom Borko.
1894 - umire baba Zlata.
"Poslednja duša koja postojaše za me. Poslednji kut moga stana, poslednji ogranak moje rodbine, baba moja umrla je! Ni oca ni majke, ni brata, ni sestre, nigde nikoga. Sem nje. A ona me je od "mrvu mrvku" odnegovala. Nje više nema".
Osmi razred gimnazije završio je u Nišu sa dobrim uspehom. Iste jeseni dolazi u Beograd i upisuje se na Pravni fakultet - ekonomski odsek Velike škole.
1897 - radi kao praktikant Državne štamparije.
1898 - u Iskri objavljuje svoju prvu pripovetku Stanoja. Kasnije će u istom časopisu objaviti još dve priče Đurđevdan i Prva suza, a u sarajevskoj Nadi Tajni bolovi.
1899 - izdaje prvu zbirku pripovedaka Iz starog jevanđelja.
1900 - prvo izvođenje Koštane u beogradskom Narodnom pozorištu.
Od 1. 5. 1900. postavljen za praktikanta Ministarstva prosvete. Prelazi na rad u Upravu Narodnog pozorišta u Beogradu kao računoispitač.
1901 - objavljuje sedam pripovedaka.
Otpušten je iz službe "zbog neurednog dolaska na dužnost"; dva dana kasnije postavljen je za praktikanta Ministarstva inostranih dela.
Prerađena Koštana, oktobra 1901, na sceni Narodnog pozorišta, doživljava veliki uspeh, naročito posle oduševljene kritike Jovana Skerlića.
1902 - izlaze mu tri knjige: Stari dani, Božji ljudi i Koštana.
27. januara oženio se Angelinom Milutinović.
1903 - u Kolu objavljuje roman Gazda Mladen.
Početkom godine prelazi u Ministarstvo finansija (ostaje do 1913) kao "kontrolor trošarine" u Bajlonijevoj pivari.
Rađa mu se kći Desanka. Kum na krštenju je Branislav Nušić.
Dobija stipendiju Ministarstva prosvete i sa platom pisara Ministarstva finansija i dodatkom iz Finansijskog pregleda odlazi u Pariz.
1904 - posle godinu dana ukinuta mu je stipendija i "repatriran" je u Srbiju. Revoltiran, daje otkaz na državnu službu, a sa grupom pisaca koji su se osećali "suvišnim u Srbiji" učestvuje na protestnim večerima. U polemici je sa Radojem Domanovićem. U znak protesta piše pismo Nikoli Pašiću.
Rađa mu se druga kći Stanka. Kum je Janko Veselinović.
1905 - prerađuje Koštanu i štampa je u Brankovom kolu.
1906 - u časopisima objavljuje priče Iz moga kraja.
Radi kao poreznik treće klase Beogradskog poreskog odeljenja.
1907 - novu verziju Nečiste krvi objavljuje u Delu.
1909 - završava Nečistu krv. Dok bezuspešno pokušava da nađe izdavača roman će objaviti u nastavcima u Letopisu Matice srpske.
1911 - postavljen je za kontrolora prve klase Državne trošarine.
1912 - sa ansamblom Narodnog pozorišta gostuje sa Koštanom u Sofiji.
1913 - premešten je u Ministarstvo prosvete i vera, na dužnost referenta crkvenog odeljenja.
Rodila mu se treća ćerka Ružica.
Objavljuje drugo, prerađeno izdanje Božjih ljudi.
1915 - pošteđen "vojništva i učešća u ratnim naporima" nalazi se jedno vreme u Vranju, a zatim u Nišu gde je prešla čitava vlada sa administracijom.
Kao referent crkvenog odeljenja određen je da službeno prati vod koji, u povlačenju, prenosi mošti kralja Stefana Prvovenčanog, iz Studenice prema Peći.
Porodicu ostavlja u Kraljevu; odlazi u Podgoricu, gde je zarobljen; odatle su ga Austrijanci internirali u Derventu, odakle je pušten kući u Beograd.
1920 - postavljen je za referenta Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete.
1924 - izlazi treće, prerađeno izdanje Koštane.
Moji zemljaci poslednja objavljena pripovetka.
1927 - rešenjem ministarstva prosvete od 30.3. B. Stanković je stavljen u penziju.
Premijera Tašane u Narodnom pozorištu.
22. oktobra umire u Beogradu.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Prva suza
Čim dođe nedelja ili drugi koji praznični dan, posle ručka, za vreme najveće vreline i žege, skupe se žene i devojke, i ispod velikih kapija, u hladu sede i razgovaraju se.
Deca gologlava, bosa, samo u košulji, obaraju kamenicama zrele dudinje i trešnje koje vise preko zidova na ulici. U dvorištima polivenim vodom, ispod dudova i lozinaka (prim. pri. - čardaklija, osmanluk), na asurama leškaraju stariji ljudi. Sunce greje i sve prži. Oseća se omarina i velika žega. Ni otkuda kakav sum ili usklik. Sve je tiho, nemo i mirno. Samo po katkad zaćarlija vetrić s Pljačkovice i Krstilovice, donoseći svežine i mirisa sa zelene i šumne Ćoške. Čaršijom se čuje žuborenje vode što teče olukom, a na ćepencima dremaju momci i drugi besposličari.
I u sred ove blagote, tišine, i nekog poludremeža iskrsne on, Dimitrija, iz ma koje kapije. Kad njega spaze, svi se pokrenu, nasmeju i uzviknu. Deca se odmah skupe oko njega i diraju ga. Žene, devojke i ljudi, sve se to na nj smeši, zivka ga i dira. A on kod svakog zastane, daje mu cveća kojim je uvek zakićen, jednako smejući se i gledajući milo, tiho i ponizno.
Ko njega nije poznavao? Zapitajte ma koga za njega, i svaki će vam odgovoriti: "A, to je naš Dimitrija!"
A taj njihov Dimitrija beše za čudo, k'o niko razvijen. Imao je veliku, duguljastu glavu s mesnatim ćoškastim licem, debelim ustima i sivim, okruglim, bez izraza očima, jak vrat s kratkim, napregnutim žilama. Beše kratkih ruku, debelih nogu sa vrlo velikim, lunim, stopalama... Kad ide, on se klati, njija na jednu stranu, maše rukama, te izgleda da mu je leva noga kraća od desne. Pa te njegove sive, gotovo blesaste oči, donja posuvraćena usna, strulja i ulepljena kosa, sve je to izgledalo glomazno, nespretno, tromo i divlje! Trebalo ga je samo videti, kad nešto podiže ili vuče kakva natovarena kola, a na licu mu se ne vidi ni traga od kakvog napregnuća, umora ili neugodnosti.
Iš'o je u iscepanim čakširama koje behu iskrpljene belim koncima; u masnim, prljavim mintanima; opasan s nekoliko pojaseva; na nogama svinjski opanci iz kojih strčaše navek slama mesto obojaka.
Uvek nakrivi šajkaču na desno oko tako, da mu se ono i ne vidi, zakiti se cvećem oko ušiju k'o devojka, i metnuv ruke pod pojas ide on, klati se i peva razne pesme, ali sve na jedan glas. A glas mu je bio kreštav, jak i iš'o kroz nos.
Ni na jednom mestu se nije zadržavao.
Išao je od kuće do kuće po mahali. Svakome ponešto uradi, pomogne ili štogod načini. Jednome iscepa drva, drugome polije baštu, trećem očisti štalu i istimari konja i volove. I to sve pevajući, klateći se, polako, jednoliko, i smešeći se onim svojim širokim, otvorenim i praznim osmehom.
I tako je provodio dane. Svakoga je slušao i svaki ga je hranio, davao mu stara odela i štale ili kujne u kojima je spavao. Kad kome što on zatreba, taj samo iziđe na ulicu i vikne:
- Dimitrijo!
- Sad, sad!... Evo! - Čuo bi se Dimitrijin glas iz neke kuće, makar na kraj mahale. I u čas bi se on ukazao gde ide trčeći, smejući se i gledajući milo i ponizno u onoga koji ga zove.
Ali nikad nije mogao da se ljudski obuče i odene. Da kažete: e je bio nemarljiv, nije. Ubi se on kicošeći i gladeći. Ali sve mu je ispadalo naopako i činilo ga smešnim. Tako, u jutru, pošto se umije i prekrsti, počeo bi da se oblači. Opasao bi se, steg'o jakim kaišem pojaseve i čakšire, ušio bi mintane, i nakvasiv kosu vodom, on je rukom ugladi i potapka. Ali čim pođe, kroči, rukom mahne, sve se to raskopča, rasklimata i odveže. Užice mu se odvežu i biju ga po nogama, iz opanaka počne da ispada slama, čakšire mu se smaknu, jeleci, mintani sve se to razleluja... pojasi se otkače i vuku za njim, te dižu prašinu... Samo šajkača i kosa ostaju onako kako ih namesti.
A i drugi su ga nakarađivali. Uzmu pa mu pola glave obriju, ucrne ga čađu ili drugom bojom, prikače mu ostrag neku krpu, rep od životinje, il' nešto drugo. A on im se smeje i gleda ih milo kad mu kažu kako je lep.
Nikome nije bio na smetnji. Što god mu se naredi on učini. Po neki uzme, pa kad on, uza zid, na ulici, leži i sunča se, ovaj mu samo podvikne:
- Diž' se!
On ustane i pomakne se sa tog mesta pa legne na drugo. Ovaj ga i sa tog mesta otera. I tako ga muče po čitav sahat. Ili uzme pa stane da ga tuče. On ćuti, trpi, i kad ga ovaj pusti, Dimitrija se povlači, češe i gledajući ga milo i ponizno - smeje se.
Jedino što mu beše kao neka strast, to je: pesma i kićenje cvećem. Kad pukne proleće, zamiriše zelenilo, njega nestane. Drvari ga tad viđaju po planinama gde se pentra po gudurama i osojima, tražeći ljubičice i kukureka. Pa kad dosta nakupi, onda se vraća i svakoj kući u mahali daje po nekoliko stručaka.
Bio je sin neke prosjakinje Naze. Ona je umrla odmah čim ga je rodila. Mahala ga očuva a i sama ne znajući kako. Do šesnaeste godine nije se znalo kojima najviše dolazi, ali kad uze sedamnaestu, tad poče češće popi dolaziti. Najzad popa, u sporazumu sa viđenijim ljudima iz komšiluka, dogovori se, te mu odredi kao neku platu kojom mu se kupovaše odelo. Žene, devojke i momci kako bi mu se što više smejali, izmisliše, da on ide popi zato što se zagledao u popinu kćer, Todu. Otada svak ko ga sretne, zaustavi ga, i, smejući se, pita:
- Je li, Dimitrije?
- A? - promucao bi on. Ali to a ne beše čisto, već neka sredina između a i i.
- Zar istina, da ti voliš Todu? Dimitrija bi ga pogledao zablenuto, pa bi brzo oborio glavu i pobeg'o.
A i sam popa tome se slatko smejao. Kad je dobre volje, on ga zovne, pa šaleći se, obećava mu da će, ako bude vredan i tako lep, uzeti ga za zeta; popadija, pak, da će mu tad dati svilenu košulju i gaće. I po nekad sama Toda dođe do njega, metne mu svoju ručicu na rame, i smešeći se, pita ga:
- Voliš li me?
A on siromah muca i krije pogled od nje.
- Kaži, ili sad ću da se naljutim? - veli mu ona mrgodeći se i okrećući se tobož ljutito od njega.
On uzme, raširi ruke, i gledajući je usplahireno, jedva govori:
- Ovoli-i-ko! - I sve više širi ruke, da bi joj dokazao koliko je mnogo voli. Širi ruke, gleda je netremice i njija se.
- E dobro - rekla bi Toda - Kad me toliko voliš, a ti odmah da se ošišaš i obriješ. Nemoj da te vidim prljava i neobrijana, jer te neću više voleti.
On ode do berbera, kaže mu šta mu je Toda naručila, a ovaj ga tad uzme i nakaradi. Kad bude gotov, Dimitrija gologlav, onako nakarađen, skačući s jedne na drugu nogu, vraća se Todi i pokazuje joj svoju nakarađeno ošišanu glavu. I svako jutro, pre izlaska sunca, ustao bi, umio se, očistio dvorište i ostale kutove. Onda bi nabrao cveća za Todu, doneo joj vode i seo bi na prag od njene sobe, čekajući da ga ona pozove, te da je polije, pomogne pri oblačenju i češljanju. Ona se nije njega stidela. Za nju on ne beše muško, čovek, već običan, svakidašnji stvor.
A beše lepa Toda! Ne beše to bujno, krupno čeljade, kao što su većinom kod nas, već srednje, nežno, malo i vito. Beše okrugla i svetla lica sa sniskim, malo ispupčenim čelom. Gustu plavu kosu nikad ne mogaše dobro očešljati, već se uvek ona dizaše ispod maramice i u neredu pokrivaše joj ceo vrat i male, sitne, pripijene uši. Usta joj behu mala i tanka, k'o paricom prorezana, oči svetle, tihe i čiste...
A još kad se bolje zagledaju ona nežnost i finoća bele i providne joj kože; one fine, nežne malje ispod kose, oko vrata i pri kraju obraza; i ono kolutasto, jedva primetno rumenilo pri dnu joj lica - onda se tek oseti sva milina, ljupkost i draž, što se pokazivaše pri svakom njenom pokretu. Čoveku, kad je vidi, nehotice zadršće duša, grud omekaša i čisto oseti neki tih, blag miris što ga zadahne pred njenom pojavom. Mada beše tek u šesnaestoj godini, ipak se javljahu prosioci. Popa ih izbiraše. Toda spravljaše darove, a popadija gledaše i posmatraše kuće, familije i svekrve onih momaka koji se javljahu za Todu. A i sam se Dimitrija tome radovaše. Koliko puta on dođe k njoj i pita je:
- Todo?
- Šta je, Dimitrije?
- Ono, znaš... 'oćeš da se udaš?
- Hoću!
- A koga ćeš? - pita je on ozbiljno. Toda ga pogleda, pa kad ga vidi onako blesasta a ozbiljna, ona prsne u smeh. Grudi joj se tresu, podbradak igra, a rupice oko usne odskaču.
- Ih, Dimitrija! - veli ona - koga ću?... Eto, koga mi ti izabereš! Hoćeš li?
- 'Oću, 'oću - a 'oćeš li i tad da me voliš?
- Te još kako, Dimitrija! Tada, kad se udam, kupiću ti nove čakšire, mintan, šajkaču i crvene opanke...
- Ej, ej! - kliče on, i sav radostan istrči na ulicu, pa svakome koga nađe priča: šta će mu Toda kupiti kad se uda.
* * *
I to bi! Zaprosi je učitelj sa sela. Čovek mlad, samac, a gospodin, pa šta će bolje? Popa je dade, a Todu već nisu ni pitali. Takav je običaj. Ove nedelje treba da bude venčanje, i sama gozba, svadba, evo već je od srede otpočela i Bog zna kad će se svršiti. Rodbina, komšije, poznanici, dolaze oni svakog dana i donoše poklone, darove i pomažu. Muški idu pod vajate, hladnjake i tu piju i vesele se; a ženske u kuću kod Tode i popadije, te im pomažu da što pre i lepše naspremaju darove. Popa, čovek visok, koščat, široka lica i usta, obukao novu, za sad načinjenu mantiju, pa se samo šeta, smeška, nadgleda i dočekuje goste. Preko njegova kosmata lica prosulo se smešenje te izgleda da svaki živac i vlas trepti. Oko širokih, razvučenih usta leprša se ponosan osmeh, a prosedu, čak do očiju, bradu svakog časa gladi svojom koštunjavom, s požutelim prstima od duvana, rukom. Gladi je i razvlači, odvajajući vlas o vlasi...
Bubanj bije, zurle ječe, te se čuje čak iza varoši. Na sred kujne gori velika vatra, a oko nje krkću lonci i kotlovi jela; iz bašte, sve utapkane radi igre, čuje se prasak lozinke i cvrčanje pečenih jaganjaca; iz podruma dopire zveket čaša, okanica i točenje pića; po dvorištu se vitlaju i prevrću deca; a oko kujne, zgureni uza zid, načetali se prosjaci i ostali gladan svet.... Dimitrija obukao novo odelo (ma da ga je popa grdio, pa hteo i da bije za to), zakitio se cvećem, čak i perunikom, pa sav crven, oznojen od silna rada, trči, smeje se i peva koliko ga glas drži.
U subotu, u veče, celu noć se pilo i veselilo. I Dimitrija, koji do tada nikad nije pio, tad se opi, jer je večerao zajedno s Todom i ona mu je nalevala čaše. Pa onda kao lud, besan od neke sreće i radosti trčao je, igrao mahnito, vitlao se, i svakog je časa trčkarao čas ka Todi, čas među goste...
Ali kad u zoru počeše drugarice oblačiti Todu u nevestinsko odelo i pletući joj duge, zamršene, bujne kose i pevajući onu tužnu pesmu:
Da li te je žalba za tvoju majku,
za tvoju majku, za tvoga tatka?
I kad on, Dimitrija, ču Todino silno jecanje, plač sviju žena pa čak kijanje popino, njemu se nešto smrče, usta ga zasvrbeše i pognuv glavu, odbacujući od sebe rukama nešto, pobeže čak iza kuće, samo da ne sluša ono:
- "Da li te je žalba..." - koje se tako tužno, i otegnuto razlegaše u ovo svanuće.
U jutru, u nedelju, bilo je venčanje. Kad dođe mladoženja sa svatovima, Todu izvedoše onako lepu, milu i uzdrhtalu. Ona iđaše polako, smerno i tužno. Odmah iza nje beše Dimitrija i ispravljaše joj bore na venčanoj, beloj haljini. Uzalud ga žene i devojke gurahu i grđahu da ne ide za njom, on se nikako ne odvajaše. Tek kad se Toda okrenu i bolno smešeći se mahnu mu rukom, on se tad odvoji od nje gledajući je začuđeno i preneraženo. Posle venčanja opet je bilo veselje. Jelo se, pilo, prosipalo do mile volje. Ali tek u ponoć nastade prava svadba. Dimitrija se opet opi. Pa još kad ga Toda darova novom košuljom, a mladoženja stoparcem, on, uviv košulju oko sebe, i pokazujući svakom ono sto para, nije znao šta da radi od silne radosti i tolike sreće.
I sve bi dobro bilo, da ga popa u utorak ne pozva i naredi mu da preže kola.
- Kola, Dimitrijo! - reče popa, kad ga ovaj začuđeno pogleda. - Zar ne znaš da Toda treba da ide u selo? Hajd', spremi!
A Dimitrija se zgranuo, pa ništa ne razume. Od jednom se okrenu i brzo otrča Todi. Toda beše u sred drugarica i rođaka. Sve se praštahu i plakahu zajedno s njom. Popadija je zagrli pa je ljubi u njene sveže obraščiće, u vrela, vlažna ustašca. Dimitrija uđe i stade pred Todu.
- Šta ćeš, Dimitrije? - upita ga ona kroz plač.
On diže glavu, pa kad je vide onako uplakanu i vrelu, pogled mu se smrači i zasvrbe ga nešto oko slepih očiju. Otpoče se češati.
Ostale žene uzeše ga grditi.
- Govori, što si zinuo, some?
On jednako ćuti.
Toda mu pristupi bliže i upita ga blago:
- Kaži, Dimitrije, kaži ti tvojoj Todi!
- 'Će ideš? - reče on s mukom i pogleda upitno po ostalima.
- 'Oću, ali ne boj mi se ti! Evo mama, tata, svi oni čuvaće te i paziti kao ja... Ne boj se ti...
- Ići će, Dimitrije, ići će naša Toda, ali ti mi se ne boj - reče mu blago Todina mati.
- 'Će ide? - promuca on. Pa gotovo bežeći, natraške iziđe iz sobe i zavuče se pod ambar u baštu.
Zavuče se i poklopi ničke k'o neka klada. Pred očima, u glavi, snazi, kao da beše nešto tamno, teško i glomazno. Ni mišić mu se ne pomače, do samo što osećaše kako ga po telu, nogama, leđima, oko glave, i po kosi nešto svrbi, golica i struže. On se poče češati. Ali to češanje beše grčevito, sa stisnutim prstima. Dokopa se za čelo i kosu i poče se grepsti tako jako, da krv poteče. I on se sve više i više drao, osećajući kao neku nasladu u toplini krvi koja ga poče oblivati po licu. Od jednom ču kako kola stadoše pred kapijom, pa onda kako svi iziđoše, pa popin drhtav blagoslov, jecanje Todino, plakanje i ugušeno ridanje ostalih... i... i... - kola odzvrjaše! Dimitrija se strese, stisnu glavu i skoči pa polete za kolima na ulicu.
- Dimitrije! - viknuše svi preneraženo kad ga videše onako krvava. Ali on samo mahnu rukom i istrča...
Vide kola na koju stranu odoše pa se pusti za njima. I nastade trka. Sunce je sjalo, okolina, bašte, vinogradi, brežuljci i prostrane, duvanom zasađene njive, sve se to zelenilo i mirisalo. U čistom, suvom vazduhu osećaše se ona svežina i draž što vlada u letnje dane pre žege.
Kola su išla polako, Dimitrija je za njima trčao da ih stigne. Ali, da li strah, unezverenost, zabezeknutost ili nešto drugo? - tek on oseti umor. Znoj ga poče probijati i njegovo crveno, mesnato lice podnadu se. Usplahiren, rastresen, otvorenih usta i gobečenih očiju, on je trčao, klatio se i batrgao. Sunce ga grejaše baš u lice, a kapa mu pala, te se strulja, mrka kosa osvetljena lelujaše. Pojasi mu se raspasali; opanak spao pa ga udara po nozi i sapliće; čakšire mu se smakle, mintani razlelujali te se viđahu crvene, kosmate, nikad neoprane, grudi. Kola su išla. On im se poče približavati. Eno već viđaše Todu kako razapela suncobran, naslonila se na muža, a ovaj je obuhvatio i prigrlio rukom... Sunce je sijalo, čist je zrak blještao i udarao ga po očima zasenjujući ih, a prašina koja se dizaše od njegovih raspasanih pojaseva i odvezanih opanaka, svoga ga obuzimaše i lepljaše se po njegovom, krvlju i znojem umrljanom licu. Počeše i mušice naletati na lice, krv i prašinu, a on se nije ranio, već je samo za kolima trčao, gledao, a iz grla mu se otimao promukao, tup glas, nalik na krkljanje. Od jednom kola počeše brzo silaziti niz put. Dimitrija se strese, polete za njima, ali mu se noge ukočiše, i on se poče besno izdizati, batrgati i mahati rukama i nogama... Htede da viče, ali ga glas izdade. Kola se odmicahu i umalo da se izgube. Dimitrija napreže svu svoju snaku i kriknu:
- Auuu!...
Krik beše užasan. Toda ga ču, osvrnu se, pozna ga i zaustavi kola.
I padajući, valjajući se, dođe do njih. Sav uprljan, razdrljen, krvav, silno dahćući, nasloni se na kola, i, dršćući celom snagom, ubezeknut nadnese se, zinu i upre u Todu širok, blesast pogled. Toda dignuv ruke, trgla se, ukočila i gleda ga uplašeno.
- Šta je, crni Dimitrije?
-A-a-a... - krklja on i trese se.
Njoj se sažali kad ga vide takvog. Naže se k njemu, sunce joj obasja kosu, lice: suza zasja u njenom lepom oku i ona ga uze za glavu i privuče k sebi. Jednom rukom držaše ga za podbradak, a drugom poče maramicom brisati mu lice, vrat i grudi iz kojih je bila silna jara... Brisaše ona onu krv, prašinu i znoj, a sve mu se bliže i bliže primicaše.
- Kaži, kaži zašto si takav? - pita ga ona.
A on samo drhti, unosi se u nju i pruža joj čas levi, čas desni obraz, da ih ona čisti. Jednako dahće i gleda je širokim pogledom u kojem beše sreća i večita, ropska poniznost.
- Kaži, Dimitrije? - pita ga ona bolećivo i blago.
- Da te... vidim!... - promuca on.
- Da me vidiš?! - poče ona tronuto. - Crni Dimitrije, eto gledaj me! Na! - I podnese mu svoje lepo, čisto lice tako blizu, da on oseti dodir njene kose sa čela. Dimitrija ustrepta i zažmuri. Od jednom se njegovo lice preobrazi. Mišići oko jagodica, donja usna, podbradak, sve to zadrhta i ustrepta.
- Todo! - šanu on.
- Ih, ta dosta! - ču se oštar, pun gnušanja glas njena muža koji se, namršten, čisto zazirući od njegova gadna izgleda, okrenuo koso i ne gledajući ga, baci mu dinar.
- Na! Pa sad - marš! - viknu on i ošinu konje tako silno, da kola poleteše odbaciv Dimitriju daleko od sebe.
- Ne, gospo... o... - jeknu Dimitrija padajući.
Kola se u čas izgubiše, a Dimitrija ostade na putu. Sunce ga je peklo, mušice naletale na nj, a on se nije ni micao. U istom položaju, u kojem beše i pao, ležao je on tako ne dajući nikakva znaka o sebi. Samo na njegovom crvenom, mesnatom licu, spram sunca, ispod oka, kao zrno graška, sijala je prva suza.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Njegova Belka
Dragi otac!
Oslobodismo Kosovo i sada idem za Bitolj.
Pozdravljam vas sve. A najviše moje vočiće,
pa ženu Stamenu, decu i sve ostale koji pitaju
za mene.
Tvoj sin:
Svetozar Stojanović,
redov prve čete, trećeg bataljona,
prvog puka Moravske divizije.
I
- Sve, sve, ali samo Belku da mi čuvaš! - To su mu bile poslednje reči pri oproštaju sa njom, njegovom ženom, kada je izašao iz kuće i uputio se seoskom zapisu, krstu, gde su ga čekali ostali njegovi seljani. I ne okrećući se više njoj, on je krupnim, jakim koracima otišao tamo k njima, koji su, isto tako kao i on, bili obučeni za rat: u dobra, jaka odela od debelog sukna; sa nabijenim torbama hrane i preobuke, a po nedrima i pojasima brižljivo ušivenim i sakrivenim zavežljajima raznoga novca: zlatnog, srebrnog i papirnog, kako će gde i u kojoj varoši zatrebati. I svi oni, sa prebačenim, oko svojih širokih ramena i prsiju po vojničkom načinu savijenim ćebadima i ćilimovima, sačekivali su se nasred sela, da bi zajednički krenuli u varoš da prime oružje, šajkače i šinjele.
Eto, takav je bio njegov poslednji oproštaj. Ni zagrljaj, ni poljubac, a kamoli suze i naricanja. A od svega: nje, žene, dece, kuće što možda nikada u životu više neće videti, kao da to ništa nije postojalo, već samo ta njegova junica, Belka.
Ali ona je znala da on nije takav. Jer sinoć, kada mu je poslednji put postelju prostirala i po njoj razastrla nove šarenice, koje je sama izatkala, a jastuk mu pokrila onom njegovom momačkom vezenom maramom, kojom je bila uvijena jabuka izbušena sa utisnutim zlatnim dukatima, čime ju je darivao kada ju je zaprosio, on nije nikako mogao da zaspi. Nije hteo da se okreće i prevrće da ne bi nju i decu budio i plašio, ali je jednako, ispružen i osvetljen vatrom sa ognjišta, gledao netremice, široko više sebe. Gledao u one verige nad ognjištem, one već počađavale grede i tavanice, a okolo njih po zidovima police sa poređanim sudovima, kotlićima mleka, sira i drugoga mrsa. Sve jače je udisao u sebe celu kuću, dvorište, štale, stoku. Tako ležeći, kroz mozak gledao je ono guvno više kuće koje je on tako uradio. To guvno izdaleka se belelo sa učvršćenim u sredini stožerom, oko koga se vrše pšenica i ostali berićet sa njiva i na čijem vrhu stoji privezan već usahli snop od žita i sa po kojim klipom od kukuruza. Taj snop od žita uvek se odvaja i ostavlja od svake žetve kao dar božjim ticama da one tu, kada zima dođe i sneg sve zatrpa, mogu sebi naći hrane. I onda polako, da ih ne bi probudio, bos, u čarapama, svaki čas je izlazio da tobož nadgleda stoku. A u stvari da, obilazeći oko kuće, poslednji put upije u sebe sve. Da u svoje oči upije čak i one tamo po brdima i padinama rastrkane i izorane svoje njivice. Jer će mu to što sada u očima i duši više ponese, to svoje selo, kuću, stoku, trebati da traje za sve vreme ratovanja. I kada je mislio da su ona i deca duboko u snu, da se ne mogu probuditi, on se počeo naginjati nad decu i ljubiti ih. Odjednom, ona je osetila kako se i do nje spusta njegovo koleno, a više nje kako on ruku svoju meće oko njenog ramena i glave. I odupirući se kolenom i laktom od nje da je ne bi probudio, da ga ne bi osetila, i nju je, svoju ženu, izljubio, gutajući reči:
- Tatini, moji!
II
I zato ona nije bila uvređena onakvim njegovim poslednjim oproštajem. Još manje da bi bila ljubomorna na ono: "Sve, sve, samo mi čuvaj Belku", jer je znala šta vredi za njega ta njegova junica, Belka. To je bila prva koju je, pored ostale sitne i krupne stoke što je deobom od braće nasleđeno, on kupio. Od prve prodane pšenice ona je bila kupljena. Služio vojsku u Šumadiji i video kako su tamo po ravnicama velike krave i koliko mleka daju, pa je hteo prvi on da od takvog soja zapati ovamo kod njih, u brdima, gde je stoka sitna, kržljava, više divlja nego pitoma. I kada mu je iz varoši jednom javljeno da se prodaje jedno takvo tele, on je i nju pozvao da s njime pođe. I ona, obučena, u novu, vezenu, tešku futu, suknju, koja se pri hodu kršila i jako šuštala, zabrađena novom šamijom, maramom, i na prsima sa obešenim dukatima i ostalim nizama od starinskog novca, pošla je sa njime u varoš, kao na neku slavu i sabor. On se oko Belke nije mnogo pogađao. Čak je i dobru napojnicu dao onome koji mu je javio za nju. I dok su bili po varoškom drumu i ravnici, bojeći se da im ne umakne, on ju je za ular vodio. Ali kada su zamakli ovamo, k njima u brda, oni su je pustili da ona ide ispred njih, a njih dvoje, držeći se za ruke, pratili su je gledajući taj svoj prvi "mal", svoju prvu tekovinu. I ona se seća sa kakvim joj je on, od sreće drhtavim, glasom govorio, pokazujući na nju ispred njih:
- Eno, vi'š ove njene male sapi koje su joj sada ugnute, da znaš kako će joj se proširiti! Pa ovi njeni roščići, što joj sada niču i vire oko ušiju, da znaš u kakve će se velike, uvijene oko sebe i razgranate rogove razviti, da s njima neće moći na vrata kod kuće ulaziti! Vi'š kako njenim nožicama ona ne stupa pravo, sitno, kopajući, kao ovi naši, brdski, već polako, savijajući ih i izbacujući ih u stranu, jer će jedino tako posle, kada odraste, moći da održava svoje krupno telo, svoje teške rogove i do zemlje dugačak rep. Koliko će puta ona, kada se dobro napase, pa, dolazeći kući, zastajati na više mesta. Odahnjivaće od silnog trbuha i od nabreklih, punih do kolena vimena, koja će joj smetati u hodu i koja će joj se još izdaleka žuteti i rumeniti kao ono kajmak od mleka. I zato će ona tada, čim ugleda našu kuću, početi još izdaleka da muče i da koga poziva od nas da što pre dođemo, izmuzemo je i olakšamo je.
- Da, takva će ona biti! - zaboravljajući se i okrećući svoje srećno lice k njoj, nastavljao je on tada: - Takva i tolika će nam ona, naša Belka, biti. A ne kao ovi naši, mali, brdski, žgoljavi. Sama koža i kost. Nogom da ga opkoračiš. Tri dana i noći da ga napasaš, pa opet kad kući dolazi, a ono glavu sa onim njegovim kao nož oštrim, pravim, kratkim rogovima međ noge, pa samo čivteta u stranu! I džilitaj se, skači. Preskače ograde, plotove, i kad ga već motkom uteraš u avliju i počneš da muzeš, a ono pola prospeš od njegovog bacakanja.
I onda kada bi tada Belka slučajno zastala i, okrenuvši glavu k njima, počela ih gledati kao pitajući ih da li je još taj put dalek koji se jednako penje uz brda, on ju je počeo, kao izvinjavajući se, hrabriti:
- De, de, neće tebi biti rđavo kod nas. Nećeš ti biti zajedno sa onim našim "džukcima" što se samo bodu međ sobom. I koliko god da ih čovek čisti, a oni su uvek do sapi umrljani od balege, a njuške im blatnjave od zemlje koju riju, jer ništa ispred sebe, ni slame, ni sena, ne trpe. Ne boj se ti. Nećeš ti biti s njima. Ti ćeš biti odvojena. Odvojeno seno, odvojenu ćeš štalu imati. Bićeš prava gospođica. Bićeš najlepša u selu.
Oni su docnije i drugu stoku kupovali, ovce, koze, goveda. Oko kuće su dokupljivali zemljište: za bašte, za guvno, a osobito za ambare i štale. A sama njihova kuća, kao i sve nove koje su se podizale od onih koji su se delili, bila je na jednom isečenom zabranu na kraju sela. Bila je mala, oniska, kao neki koš. Na četvrtastim gredama, koje su bile dobro u zemlju ukopane, zidovi su njeni bili od upletenog pruća, olepljeni blatom sa pomešanom slamom. Cela kuća bila je prepolovljena nadvoje. Manji deo sa krevetom trebao je biti kao spavaća soba, gostinska, a drugi deo bila je kujna. Ali kujna je bila sve i sva sa onim njenim velikim ognjištem i iznad njega tako širokom badžom da se i u najtamnije noći videlo nebo. Oko toga ognjišta uvek je bio naslonjen čitav tovar, naramak drva i razni trupci i tronožne stoličice za sedenje. I tako, oko tog velikog ognjišta i u toj utrpanoj, ututkanoj po svima uglovima, a opet tako prostranoj kujni oni su živeli. A u onoj sobi u kojoj su bili samo sanduci od sukna, platna, raznih ćilimova, vune, prediva, stajaćeg odela, nakita, novaca, njih dvoje, još mladi i tek sa dvoje već poodrasle dece, nisu ni osećali potrebu da tamo spavaju. Jer ovamo u kujni, kroz ili sasvim otvorena ili poluotvorena vrata, ispod kućne nastrešnice, videla se i kapija i dvorište. A sama kujna gotovo je dodirivala krovove i zidove štala od stoke, te su se osećali oni tu zajedno kao sastavni deo sa svojom stokom i imanjem. Jednako su međ njima i danju i noću. A kada bi u sobi živeli, bili bi kao odvojeni. Stoka bi se kao otuđila od njih, ne bi ih više ovako volela i slušala. Jer onda ne bi, kao sada, svaka ovca, koza, krava, gotovo kao kakav član porodice slobodno preko praga ulazili ovamo. Samo gledajući koga će od njih, nju ili decu, sagledati, onjušiti, i onda bi se upućivali onom uglu kujne gde znaju da stoje krupice soli. Čak bi se koje i nad ognjištem nadnosilo, kao da hoće da vidi u kotlu mleko koje se kuva, koliko i od njegova dela tu ima. Posle još slobodnije izlaze i šeću se po dvorištu i štalama. Zar bi mogao njihov mali Zarije, koji je tek prošle godine prohodao, onog njihovog rogonju, koga se i same sluge boje, gotovo go, samo u košuljici, onako besno da šiba i goni ispred sebe cičeći:
- Ci, ci!
A rogonja, gledajući ga, strahujući da ga dlakom svoga repa po obraščićima ne bi ošinuo, uvlači i savija rep i polako, da mu ispod kopita ne bi kakav kamenčić ili speknuto parče zemlje odletelo u njegov trbuščić i gola prsa, odlazi u štalu.
III
I za prva dva rata nije bilo potrebe da se čuva njegova Belka. Ali u ovom trećem, kada neprijatelj pritisnu zemlju, ona umalo nije izludela od straha da od celog mala, stoke, sačuva bar nju. Sve je davala da bi podmitila. I poslednje dukate zlatne, one koje je u nedrima nosila, one iste kojim ju je on darivao kada je zaprosio i kojima je mislila, ako bog da kada sin poraste, da tim istim dukatima ona svoju prvu snahu dariva, i to je dala, samo da njegovu Belku spase. Celog dana su je morali držati sakrivenu u kujni i sobi, unoseći joj sena i slame i deleći s njom poslednju koru hleba. Samo bi je noću puštali malo. I za taj strah i trepet oko Belke i sama su deca znala. Koliko puta, kada ona ne bi bila kod kuće, deca čim čuju da se na prevoju više sela, odakle silazi put iz varoši, začuje kakav topot konja i zveckanje oružja, odmah istrče uplašeno vičući:
- Belka, unutra!
- Unutra, unutra, Belka!
I makar bosi, samo u košuljicama, jedan za rogove a drugi za rep, za sapi, počnu da je guraju natrag u kujnu. Odupirući se svojim slabim nogama da je što pre sakriju, sa strahom bi pogledali da gore, na prevoju, ne vide konjanika sa kačketom iza koje se sija cev od puške, a iz čijeg, onog njenog malog otvora, uvek viri grabež i smrt.
Ali tek posle, pošto se sve odnese, opustoši, tek onda se pokaza koliko vredi ta njegova Belka. Jer sa onim sakrivenim, ispod samog ognjišta ukopanim u rupu, kukuruzom, i mlekom što je počela Belka da im daje, oni su bili osigurani od gladi i smrti koja poče na sve strane da kosi. Osobito zimi, ona im je vredela više nego hrpa novaca. Drva, zbog posečene gore oko sela i po putevima i voćnjacima, a sve iz straha od komita, nikako se nisu mogla navući. Staro pruće iz potoka, polutruli i mokri panjevi, iz koga plota po koji zaostali kolac, to je bilo sve za gorivo. A sama kuća počela da biva sve trošnija. Zidovi od opletena pruća povijali su se od zimskih vetrova kao kakav prazan koš. I pored svega njenog upinjanja, podupiranja zidova i pragova, zapušivanja rupa krpama i ostalim stvarima, mučno da bi ona i deca izdržali one ljute ciče i zime koje tada nastadoše. A s dana u dan sve je golije i pustije bivalo. Po putevima crneli su se redovi džungara od izgorelih drva od vojske; po padinama, kosama, prisojima kao neko razasuto groblje, beleli su se ostaci od posečenih mladih šuma. Pa i samo selo, kuće, krovovi kućni, pošto u selu nije bilo muških, jer ono što je ostalo bilo je ili pobijeno ili u ropstvo odvedeno, sve su ispucanije i trošnije bivale. Sve su se više ka zemlji spuštale, jedva držeći se o svoje raspadnute zidove. Retko da se iznad koga krova dizao dim, još ređe da se video kakav prozor, ukras. Samo rupe od ulaza i nad njima ti njihovi srozani krovovi. Od živih takođe retko da se ko viđao. Tek po koja žena ili dete. I ubiveno, preplašeno, jedva se vuklo od gladi. Jer što bi se požnjelo, oduzimalo se; što bi se opravilo i podiglo, to se, na prvi glas, tobož da su se videle komite, ponova rušilo i onda pobilo i ono sto je još bilo živo. Pa čak ni pasa ni mačaka nije bilo više onako kao nekada. Nemajući hrane, počelo je crkavati. I po puti, po đubristima, kako se koje dovuklo, ležalo je raspadajući se i doglođavano od drugih koji su isto tako jedva još bili živi. I to još nekoliko od pasa i mačaka po selu što je živelo, bilo je valjda samo zato da noću, urličući na mesečinu i sneg, samo još jače povećava grozotu i pustoš.
Ali jedino ovamo kod njih bilo je nekako drukčije, toplije. Osobito uveče. Belka bi ležala na ono malo slame i sena u onom kutu u kujni do sobe koji je najviše bio zaklonjen od kiše i vetra. I deca, čim bi večerala, vukući sobom svoje dunjice i pokrivače, odmah bi odlazila kod nje. I jedno naslanjajući glavu na prednje, drugo na zadnje joj noge, pripijala bi se uz njen topli trbuh. I da vidite onda Belku! Osetivši da su deca uz nju, ona bi se odmah malo protegla, da bi što više izbacila svoj trbuh i njime i kolena i noge dečje grejala. Svoje donje, do zemlje, noge jače bi podvila iza njihovih leđa da bi ih tako, kao u nekom zagrljaju, držala. Posle i sama bi ona, mati, došla i između Belkinih prsiju i glave joj legla. Belka cele noći ne bi se mrdnula, ni pomakla, da ih ne bi time možda probudila. Samo, lupkajući repom od zadovoljstva, podizala bi svaki čas svoju glavu, i gledajući ih onim svojim pametnim očima, prinosila bi k njima što bliže svoju njušku da ih još i jarom iz svojih nozdrva što jače utopljava.
IV
Ali u poslednje vreme, osobito leti, za nju, njegovu ženu, ta njegova Belka bila je najdraža. Svako veče bi dolazila k njima u kujnu. I pošto, tobož, pregleda da li su svi na okupu, vraćala bi se. Ali ne bi išla u štalu, već u baštu, u vrt. I što je najglavnije, tamo ležeći ona bi uvek bila okrenuta onom pravcu, ka onim brdima i putevima kojim je on otišao kada je poslednji put pošao u rat. Nju, ovamo, tada, ne bi moglo ništa da zadrži. Potresena, uzrujana, odmah bi se i ona dizala i dolazila i sedala do Belke. Belka, kao nadajući joj se, ne bi ni glave okretala, već bi se samo pomakla sapima i zadnjim nogama, kao čineći joj što bolje mesta do sebe. I tada nastajalo bi ono: deca u kujni spavaju, ona sa naslonjenom glavom na Belku, a sve ostalo nestaje. I selo i tolika brda, reke, planine, varoši, sve se to gubi, tone, nestaje, već ostaje samo kuća njena, a ovamo ona i Belka, on onamo na bojištu. A da zaista između njih i njega ništa više nema, eto kako Belka počinje da diže glavu, njuši po vazduhu, kao da ga traži. I kao da ga je našla, kao da je počela osećati miris prstiju one njegove ruke kojom je milovao po glavi i vratu kada joj je davao šećera, evo kako od radosti sve jače bije repom, sve više izdužuje i uvija svoju glavu kao da liže prste te njegove ruke. I tada bi i ona pored Belke počela sasvim da se gubi. Počela bi i sama da oseća kako je on zaista tu, došao. Jednom rukom milujući Belku, evo naginje se nad njom, naslanjajući onu svoju drugu ruku na njeno rame. Isprva, kao nepoznat joj je, s mukom ga razaznaje. Valjda zbog vojničkog šinjela, šajkače, ali posle, evo - on je, on! Evo iste čakšire u kojima je pošao! Evo ga, sa onim istim jako stegnutim kratkim tkanicama, pojasom, zbog čega mu vita, donja rebra prilikom disanja toliko odskaču u širinu, da njegova prsa izgledaju još razvijenija nego što su! Evo nad njom sada njegovo disanje, dah! Zna ona taj dah. Nije ga zaboravila. Evo treptanja njegovih očiju... I evo kako se sve više nad njom nadnosi, dodiruje je, zapahuje, da ona od toga počinje da zabacuje glavu i naglas jeca i plače:
- Oh! Oh! Doći će, doći će... tu je on!
I došao je.
1920.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Tetka Zlata
I
Još kao devojka, najmlađa od svih sestara, ali večito u kujni, oko ognjišta, više je izgledala kao neka njihova sluškinja. Nikada se ona nije sa sestrama pojavila na kapiji, na kakvoj svadbi, veselju; nikada da je ponela novo, za nju naročito krojeno i šiveno odelo, već je uvek nosila stare haljine od svojih sestara, samo malo doterane i prekrojene. I to ne što se i njoj ne bi kupile, nego što sama ona nije htela. Nije htela sve iz straha da ne bi tim svojim novim haljinama štetila kuću, a osobito brata, koga je tako mnogo volela. I docnije, kada su joj se sestre sve razudale, a ona ih je tako lepo opremila da im nisu bile ravne ni kćeri iz najbogatijih kuća, ona je ostala kod brata, da, dok se on ne oženi, i dalje vodi i nadgleda kuću. Ali brat dugo putovao, dugo vodio trgovinu i dugo se ne ženio, tako da kada se jednom i on oženio, ona je tada već bila ako ne usedelica, a ono stara devojka.
I, sigurno, ne bi se nikako udavala, jer je i sama bila nekako čudna. Istina, bila je dosta razvijena, jaka, sa četvrtastim belim licem, plavim očima i nežnim ustima navek razvučenim u onaj samo njen, tako topao i predusretljiv osmeh, ali je bila sva kao skrivena. Skrivenih prsiju, skrivenih pleća, ruku, kukova i svega onoga što bi na njoj opominjalo da je žensko. Ali pored svega toga ipak se morala udati. I to iz srepnje da, kada se brat oženio, došla snaha, pa kada budu dece imali i zbog toga troškovi kuće bivaju veći, da možda snaha ne bi kadgod počela osećati kako im je ona na teretu, samo zbog toga naposletku se i udala.
Da bira, to nije mogla, nego za prvoga ko je zatražio pošla. Pa ipak nije joj bilo baš tako rđavo. Muž, istina siromah, samac, otud iz Turske, ali dobar zanatlija. I valjda namučen samačkim životom, bio je sav srećan što je ona za njega pošla i donela punu kuću. A osobito što mu je donela mnogo nameštaja: dušeka, jorgana, jastuka, za čim je on najviše žudeo, da, jednom, i on, utopljavajući se, odmara svoje nažuljeno telo od tvrdih, dućanskih, momačkih postelja. A još više je bio srećan kada mu je njen brat, koji je tada već bio viđen trgovac, pozajmio i novaca i verovao za njega kod ostalih, te je mogao da otvori svoju radnju. A kada im se rodio Stojan i radnja poče bolje ići, muž joj, da bi se još više pokazao pred njenim bratom dostojan i zahvalan pažnje i potpore, sav novac što je dotada zaradio pretvorio u espap i, kada nastade jesen i sabori po okolnim varošicama, on sav espap ponese. Mislio je da ostane dva-tri meseca, pa makar i čitavu godinu, dok sve ne proda, da bi se odužio, a sa ostatkom kupio kakvu kućicu. A ona za to vreme, da se ne bi mnogo trošilo, sa Stojanom se vratila bratu. Istina da odvojeno, zasebno kuvajući, ali bar ne plaćajući kirije, tu ga čeka.
I luda njena ženska glava, da bi samo što više uštedela, ne samo da je odvajala od usta, nego - a to je ubi, zato i celog života na to nije smela da se potuži, zaropće, pusti suze - jer je sama svemu bila kriva... čak ni slava kad je došla, nije htela ni kolač da umesi ni sveću da upali... Ali zato, kao neka kazna, posle toga stiže i glas o mužu joj: vraćajući se i žureći da što pre k njima dođe, jedne noći po kiši, kada je prelazio neku reku, naišla bujica i njega, konja i bisage sa parama utopila i odvukla sa sobom. A nije se znalo gde, koja reka, na kome mestu, da bi mu se bar sveća zapalila i krst podigao.
Otada uzalud je po dva puta slavila slavu, i zimnju i letnju. Ali ne samo što nije pomagalo, nego bilo je sve gore i gore. Bar da ostade sama, onda bi trpela i gutala da je snaha ne samo popreko gleda, već i grdi, jer bi joj toliko radila po kući, da bi odrađivala onaj hleb što bi ga jela. Samo da više ne izlazi u svet, ne pojavljuje se. A što je najgore bilo, što je najviše tištalo, to je što je bila uverena da je samo zbog nje to bilo, a on, muž joj, da je samo neku drugu uzeo, ne možda, nego sigurno ne bi umro, još manje poginuo. A sada s njom bio je još njen Stojan. A dete će rasti, napredovati, i brat, ako može podneti hranu za nju pa i za njenoga Stojana sad, dok joj je još ovako, docnije neće moći. Dete će i više jesti. Trebaće ga oblačiti, izvoditi na put i za to trošiti. Iako je on, brat, dužan da nju, svoju sestru, hrani nije dužan još tuđe, njegovo dete... I zato, ponova steže srce i preudade se.
Taj joj drugi muž takođe bio udovac, istina bogat, ali što se doselio sa sela pa željan jela i pića, počeo mnogo da pije, mnogo da jede. A od prve žene imao još i sina, i to velikoga, gotovog za ženidbu. I taj joj pastorak toliko bio besan, osion. Valjda što su bili bez ženske glave u kući, živeli su svaki za sebe. Nikad zajedno nisu ručali, ni večerali, niti spavali u jednoj sobi. I tako živeći dugo, godinama, bili se gotovo i zaboravili kao otac i sin, nego došli jedno drugom strani, tuđi. A pastorak još više pobesneo kad vide da mu se otac ponova oženi. Nađe se uvređenim. Zašto pod starost da se po drugi put ženi? Zašto da ga sramoti i zašto baš nju, tu varošanku, pa još sa sinom, dovodi u kuću i da sada ona rasipa i troši ono što je njegova mati s mukom pribirala i tekla na selu. Ali ona pastorku za to nikad nije prebacila, još manje ga uvredila. Nije ga se bojala. Znala je ona da ovaj ne bi smeo na nju da nasrne, jer zna on da iza nje stoji njena rodbina, kuća odakle je došla i brat njen, nego što je htela da, prvo, u kući bude mira, a drugo, što je bila uverena da će ih, i muža i pastorka, pre tom svojom mirnoćom umiriti negoli svađom. A najviše je zato trpela, čak je i bila srećna zbog te svoje trpnje, što je osećala kako tom svojom patnjom iskupljuje i hranu i odelo za svoga Stojana. Samo da joj Stojan, kada uzme parče hleba, ne bude popreko pogledan; da kada obuče novu košulju ili mintan, ne misli se da je to od ukradenog novca iz kuće. Samo da njenom Stojanu bude kao što treba, a što se nje ticalo, za nju je moglo da bude najgore i najcrnje. I zaista, kao na neko čudo, isti taj njen pastorak ne samo da joj Stojana nije mrzeo, a od toga je ona najviše i strepela, nego ga je čak i zavoleo. A osobito otkada je Stojan pošao u školu i počeo da se najbolje uči. Onda taj njen pastorak u Stojanovom dobrom učenju nalazio kao neki i svoj ponos, jer valjda će se tamo, u školama i međ svetom, uz to Stojanovo dobro učenje sigurno pominjati i ime njegove kuće, i ne samo on i otac njegov nego i svi oni koji su odskora u varoš došli i još su nepoznati. I zbog toga ponosa i sujete bilo bi teško onom koji bi na Stojana ruku digao, a i na samu nju, njegovu mater, izdirao se kada bi video kako ona Stojanu ne da da obuče nove cipele kad pođe u školu ili kada bi cipele počele da se cepaju, a ona neće odmah nove da mu kupi.
- A mori! - počeo bi na nju da viče. Drukčije nije nikako mogao da je zove. "Materom" - ne, jer je već toliko bio veliki, a opet po imenu kao kakvu sluškinju, iako je bio toliko grub i osion, ipak nije hteo baš toliko nažao da joj učini. - Što Stojan da ide bos? Što mu ne kupiš? Što ne kažeš ocu da da para?
Ona, sva srećna zbog te njegove pažnje, mucala bi:
- Pa kaži mu ti. Ne smem ja.
- Što da ne smeš? Što da ne da? Kad može on sam tolike pare da rasipa, što dete da nema kao druga deca?
I onda bi to dete, Stojana, uzimao za ruku, vodio ga u čaršiju, kupovao mu - ne opanke, nego za inat njemu, ocu, nove cipele.
I samo to, ta njegova ljubav prema Stojanu za nju je bila dosta pa da mu sve oprosti, da sve ostalo bude - ništa!
Ništa, i ta svađa njihova, prostačko življenje po kući, nikad ručkovi i večere kao što treba. A osobito slave, Božić i Uskrs nikad ne provedeni, ne dočekivani kao što je red. Istina, donese se, zakolje, svega i svačega puno, ali uvek bi se tada izrodila svađa između njih. Komšiluk počne da se skuplja, da ih razvađa. Ona mora od stida da se krije, ni reči da ne progovori, još manje da sme da se umeša međ njih, jer je znala da pored tolike svađe, njih dvojica, otac i sin, ipak nekako su se, na "svoj" način, voleli. Sin je dopustao sebi da on oca grdi koliko hoće, ali drugi na nj da digne ruku, taj više ne bi pisnuo! A tako i otac, koliko je sina kleo, grdio, terao iz kuće, ipak, kada bi se ovaj razboleo, on ne bi žalio novaca. Sve bi prodao, čak i kuću, krov nad glavom, samo da sina izleči.
II
Ali uskoro i to prestalo. I ovaj joj drugi muž ubrzo umro i tako se svega toga otresla.
A pošto sa njime dece nije imala, to joj je bilo lako. Odvojila se odmah. Nešto od onoga novca što je sklanjala i pribirala dok taj drugi muž bio živ, a nešto i od onoga što joj pastorak pri deobi dao, i, iz straha da ga ne potroši, odmah kupila je nakraj varoši jedan plac. A tamo ulica tek se sekla, tek se delila, i u celoj njoj bilo samo dve-tri kuće podignute, a ostalo još bilo polje. A opet, bojeći se da neće biti dosta novaca za celu kuću, podigla samo zidove, da bi imao na čemu krov da stoji, a od cele kuće, kujne i ostalih soba, samo jednu sobu sazidala koja će joj biti za sve: za sedenje, spavanje i kuvanje.
I uselivši se, ona, tamo, istina nakraj varoši, ali u svojoj kući, kao da odahnu. Tek onda vide kako je dobro učinila što nije ni brata niti ikoga poslušala da ostane u kući drugoga muža kod pastorka, istina možda da i dalje trpi i snosi svađe, ali bar u bogatstvu i u izobilju. Nikako oni nisu mogli da shvate zašto ona sve to baca i ponovo ide u sirotinju. Jedino je ona znala, nadala se, strepela da će možda, možda kad tako ostane sama, sa svojim, njegovim, Stojanom, osetiti se kako se cela ona, sva, ponova vraća njemu, pokojniku, svome prvome mužu. I ne prevari se. Jer ne samo da se oseti kako se ponova vratila njemu, nego odvojivši se i ostavši sama sa svojim Stojanom, oseti da je njegova, prvoga pokojnika, oca Stojanova. I to toliko njegova kao da nikada nije prestajala biti. Uvek, svagda, jedino je bila njegova. Nikada drugoga, za koga se bila preudala... Jer zna ona da grleći toga drugoga uvek je osećala, uvek je zamišljala, kao da grli i ljubi svoga prvoga muža, prvoga svoga ženika, prve možda i jedine ljubavi svoje, prvo i poslednje milovanje i radovanje.
I koliko je tek bila srecna kad vide da i svet i komsiluk to shvati i razume, jer nisu je zvali po bogatstvu drugoga muza, "gazdaricom", nego po zanimanju prvoga, "majstoricom". I to joj tako slatko, tako drago bi...
Ali tu radost, sreću brzo je morala da ostavlja i da se sva okreće kući i svome Stojanu. A iz straha da se novac, što je preostao od kuće, ne potroši, radila je i dan i noć. Plela je, sila, tkala. I u tome imala je kao neke sreće, jer je taj kraj i ta njena ulica bila nastanjena od skorih doseljenika, većinom seljaka. I njine žene, neveste u tom varoškom predenju, pletenju i šivenju, davale su njoj da im ona to radi i nagrađivale je bolje nego da je bila u sredini varoši i da je radila za prve i bogate kuće. Jer ove, seljanke, nisu joj plaćale u novcu ne smejući od muževa, ali zato izobilja u brašnu, maslu, siru i mesu, što je za nju više vredelo nego gotov novac. Pored toga uzimala od svojih, osobito od te snahe, a i od ostale rodbine, stara odela i preprodavala ih ovamo sirotima, najviše Ciganima i Cigankama, kojih je, kao u svakom okrajku varoši, bilo puno sa njihovim razbacanim kolibama. Ništa nju nije uzdržavalo. Ni što je bila "majstorica", ni što je iz bogate, prve varoške kuće. U početku zidanja kuće, kada je još strepela da joj neće novac dostići za sve, sama je iz polja i obližnje reke dovlačila pruće i kamenje i time ograđivala baštu. Čak u prvi mrak ili ranu zoru, da je ko ne vidi, tamo u uglu bašte, a zaklonjena kakvom gomilom pruća i trnja koju bi dovukla, sama je kopala zemlju, od nje sekla ćerpiče i posle ih ređala, sušila na suncu i gomilala. I to s dana u dan, s godine u godinu toliko je bila isekla te ćerpiče, nepečene ciglje, da ređajući ih kao zid, celu baštu njima ogradila. Docnije i one ostale sobe sagradila, čak i gostinjsku i u njoj dolape i rafove, a u kujni ognjište. Nad ognjištem počeše da se lelujaju obešene nove verige, po kujni da se razleva nov pepeo, a gore, krov, grede i daske da se tamne od dima. I bunar je iskopala. Sama ga kopala sve dotle dok nije naišla na blato sa vodom, i tek onda pozvala majstore da ga sasvim iskopaju, ograde i očiste. I onda ona prva kofa vode iz bunara! Ono prvo staklo tom vodom napunjeno od kojeg, bačenog preko kuće i nabijenog na kućno sleme, i sada stoji komađe, i sada, kada sunce u podne naiđe, odbija se od toga staklenog komađa te kao neka zvezda nad kućom treperi i greje... A već gostinsku sobu nikako nije mogla da namesti. Jednako je nameštala onako kako je mislila da je trebalo namestiti još za života pokojnikova. Jednako je ređala i vešala već požutele i počađavele svoje nekadašnje, devojačke darove, peškire i marame. Čak i krevet namestila, na kome će - ne sada, nego, ako Gospod da - kada Stojan poraste, izuči zanat, postane momak, pa kad počne kao svaki momak, onim odvojenim momačkim životom da živi - da na tom krevetu spava i odmara se.
Ali što je najgore u tome bivalo, to je da što god joj je Stojan više rastao, ona kuću sve većma doterivala, nameštala i ututkavala, nju je - ni sama ne zna zbog čega, otkuda, zašto - sve veći neki strah, slutnja i trepet obuzimao. Možda, možda - a kakve je ona zle sreće - od svega toga ništa neće biti. Oh, da možda Stojan - a on već tako nemiran, tako trči, tako se noću otkriva - slučajno ne nazebe, ne razboli se, i - ne daj, bože! - umre. I onda našta sve? Već kuća i ovo nameštaja, sve to neka nosi đavo, ali šta njoj ostaje? Nešto najstrašnije. Jer, kada bi joj i on umro, onda ne bi smela da na sebe kidiše, da sama sebi dođe glave, jer zna se da je to takav greh da bi onda bila osuđena: da joj ne samo dok je u životu, niko, ni Stojan, ni muž, ni njen otac, mati niti ikoji drugi pokojnik ne sme u snu doći, da ga vidi, nego i kad bi umrla, i tamo, na onom drugom svetu, ne bi joj dali da se sa njima vidi. Ne bi joj dopustili ni da im se približi, a kamoli, kao svaka mati, kada umre, onda se sa svojima nađe tamo na drugom svetu, kada joj već nije bilo suđeno dole na zemlji. A njoj, kada bi ona zbog Stojanove smrti sebi glave dosša, ne samo što to ne bi bilo dopušteno, nego ne bi joj dali ni da im se približi, toliko bi bila osuđena zbog toga svoga samoubistva. I onda, kada zbog toga ne bi smela sa sobom da svrši, šta bi joj ostalo da sa sobom čini? Da jednako glavu kamenom tuče, ali da je ne okrvavi; da sebe glađu mori, ali kada počne da se mre, opet da mora jesti da bi ostala u životu. I tako, da se vuče, kuka s dana u dan na groblju, ukopava se u njihove već napukle grobove, samo da bi joj što pre smrt došla, a obično baš tada smrt ne dolazi. Eto toliko njih! Eno već poludele Marije, stara baba-Anđe! One pored sinova i kćeri i sve unučice pokopale, i još su žive, još se vuku... I, bože, nikome ne dosudi, nikome ne daj! - ipak ponekada se zaborave pa se najedu, napiju i počnu da se smeju!...
I kad joj te slutnje, te misli počnu da dolaze, nju - ma gde bila, ma u kakvom poslu - to kao nož preseče, te unezvereno počne da se krsti i šapuće:
- Ne daj, bože! Molim ti se, bože!
A još ako tada Stojan nije kod kuće, pa ako počne da pada mrak a njega iz škole nema, a povrh svega počnu da se otuda, iz polja i iza bregova osećaju kao neki vetrovi i oluje, ona se sasvim izgubi.
- Nemojte, bre!
I izmahujući iza sebe rukama, kao da sprečava i potiskuje te vetrove i nepogode, istrčava na kapiju. Prolaznici, uplašeni njenim licem, uzdrhtalim ustima i već sa navrelim suzama u uglovima očiju, pitaju je:
- Šta je, snaja-Zlato?
- Čekam Stojana! - odgovarala bi kratko i čisto kao ljuteći se što je još pitaju, kad znaju kakva nesreća njenom Stojanu može da se desi. A ako tada počnu pored nje da prolaze u tuči i jurenju njegovi drugovi pri vraćanju iz škole, obamirući od straha da možda u toj svađi i on nije, i da će sada prva kamenica njega možda pravo u čelo, u oko, i da je onaj krik, uzvik, sigurno njegov, ona svakoga ko god protrči pored nje pita: - A, bre, je li tamo i moj Stojan? - A glas joj se u grlu gubi i kolena klecaju.
Stojanov drug, nemajući kad da staje, bežeći od kamenice što za njim leti, samo joj dovikuje:
- Nije, nije! Iza nas je on.
Pored toga što je to donekle umiruje, ipak to njegovo nepojavljivanje u ulici sa ostalom decom toliko je izmuči da ne zna šta ce. Mada i sama vidi kako je još vidno, tek počeo prvi sumrak, njoj počne da se čini kako je još otkada pao mrak, kako je odavna, uveliko crna noć. I, onda, zašto ga još nema? Sigurno je nešto bilo sa njim, jer uzalud je ne muči i ne seče ovoliki strah. Seče je i po polovini, po prsima i po kolenima, da se jedva, eto, naslonjena uz kapiju drži. I kad se već naposletku jednom i on pojavi, ona sagleda onaj njegov alevi fes i onu šarenu torbu sa knjigama, ona mu, sa nogama otežalim već kao od tuča, samo u čarapama polazi u susret. Od toga silnog straha za njim sva se kao sparuškala, šalvare joj se smakle, kukovi joj rasklimatani. I kada već oseti njegovu ruku u svojoj oznojenoj i vreloj, pita ga i kori:
- Pa gde si, sinko? Gde si dosada? Eto već ceo svet došao, a tebe nema. A ja ovamo, sama, pa... I umalo što ne grne u plač.
Ali Stojan veselo priča gde je bio. Kada se pustio iz škole i prošao pored "ujkine", njenoga brata kuće, ujak ga zvao. Tamo sedeo, igrao se, čak i jeo, pa, evo, u torbi od toga i poneo. I dajući joj torbu, gotovo strogo govori joj da je ne pritiska rukama, a osobito njenim od posla jakim zadebljalim prstima, te da mu se ne bi time u torbi izgužvala koja knjiga, a najviše ne obrisalo i umrljalo na tabli što je toga dana pisao i crtao. I ona tu njegovu torbu čak sa strahom uzima i pritiskujući je samo laktom i dlanom od ruke nosi je, a drugom rukom njega vodi. Ne može da se nagleda kako mu se već cevanice nogu jasno ogledaju, kako mu se pri hodu kolena četvrtasto izdvajaju i kako sav on, već uveliko, liči na oca. Čelo isto kao u oca počelo da se oblo nadvisuje, obrve da se razdvajaju i crne, a ispod njih da se pomalja onaj dug, malo savijen očev nos sa onim raširenim nozdrvama. Čak i jabučica počela iz grla da odskače, da se ocrtava i isto onako kao i u oca da mu puca pri gutanju pljuvačke.
Posle večere jedva bi izdržala dok upali kandilo ispod ikone da što pre legne i, pokrivajući i sebe i njega jorganom, zgrabi ga k sebi u krilo. I uzrujana, potresena, jednako bi se naginjala nad njim, utopljavajući ga i pokrivajući ga, ali odupirući se laktovima i kolenima da ga ne bi pritiskivala. Njegove ručice uvlačila bi u svoja topla nedra; njegovu glavu bi naslanjala na svoje grudi, osećajući toplinu njenu. Pa onda miris njegove kose, kože. I onda ono što je za nju bilo najdraže, najveće, to je što grleći ga tako počela bi da oseća kako, što god joj Stojan više raste, a ono se iz njega sve jače izdvaja onaj naročiti miris, miris kojim je njegov otac mirisao. I tada kada bi Stojan počeo da je tim očevim mirisom zapahuje, svu ispunjava; kada bi počela od toga da joj snaga treperi i duša izumire, ne mogući više i ne smejući da ga ljubi, samo bi naslanjala svoje uzdrhtale usne na njegovo čelo, počela bi da grca nad njim:
- Milo moje i jedino moje!
I onda onako u noći, sasvim sama, sasvim slobodna, potpuno, cela bi se ona podavala toj sreći, suzama, proklinjući sebe što je takva: što eto, kad nije ništa, dete je zdravo, evo ga u njenom krilu i naručju, zašto onda ona da strahuje, zlokobi i da možda - a kakva je ona pusta i crna! - sigurno mu time i nešto nasluti.
III
I samo zbog toga crnog predosećanja da joj Stojan poraste i pođe na zanat da to ne može i nije njoj suđeno dočekati, zbog toga straha Stojan je jednako morao da bude mali. Kada i svrši školu, izuči celo crkveno pevanje; kada poče da se više ne vitla po bašti i dvorištu, nego da sa drugovima ide po čaršiji, seda na dućanske ćepenke i po polju baca kamen sa ramena, i tada nikako ona nije dopuštala da je zaista on porastao. Uzalud su je uveravali. Uzalud je već odavna amamdžike nisu sa njime puštale u amam na kupanje.
Ali sve to nije pomagalo. Nikako u to nije smela da veruje, već samo dođe kući pa se isplače. Zar ona ne zna? Zašto je prave tolikom ludom? Zar ona ne vidi kako je zaista već veliki, već porastao, ali zar sme, crnica ona, da popusti, jer zna, uverena je da ona to ne sme dočekati, da joj nije suđeno da to doživi, i da će se morati, kada bude to došlo, tada sigurno, sigurno desiti nešto strašno, i to njemu. Ili će se on razboleti ili će nekako nesrećno pasti, ugruvati se, osakatiti. - I eto zato, a to niko ne zna, već je prave ludom. Jer odlažući to rašćenje njegovo, ona oseća kako odlaze i tu nesreću. Jer to: da joj Stojan poraste i pođe na zanat, i to pokojnikov, svoga oca zanat, to je toliko bilo za nju da kada bi o tome počela da misli, čisto bi je vrtoglavica hvatala od straha i sreće.
Ali pored svega ipak je i ona sama osećala kako to zaista dolazi, približava se. A to i po svome bratu videla je. On poče češće da silazi ovamo k njoj, jer se znalo da je njegova dužnost da on, ujak Stojanov, nađe majstora i pogodi se sa njime. A ona je čak osećala kod koga majstora će ga brat dati. Sigurno kod Cvetka, tadanjeg najboljeg majstora. A da je to već istina, brat svršio, ugovorio sa majstorom i da se čeka samo dan, videla je po samom ponašanju bratovljevu prema Stojanu. Prestade da ga mazi, priziva i donosi mu poklone. I, kada dođe, on počne kao da ga grdi i imenom, Stojanom, da ga ne zove već samo: "A bre... ti!" I naređuje mu da ga on služi, on donosi času vode a ne kao dotada ona.
A međutim odavno je bila krišom nabavila nove, jake cipele, potkovane "na alčama" i klincima; sašila mu čakšire, i to sa gajtanima i nogavicama, jer trebaće da su jake, durašne, da izdrže kad Stojan počne na zanatu da sluša i radi. I sve to složeno i poređano u kovčeg; svakog dana se nalazila oko njih da bi ih što više gledala. Stari kovčeg već prestade da krcka od njenog čestog otvaranja. Nekada po celo bi jutro provodila uz taj otvoren kovčeg, gledajući te haljine, jednako gladeći ih rukom i osećajući pod prstima oštrinu dlake nove materije i udišući miris od ispeglanih gajtanova. Ali ako tada iziđe iz kuće pa još počne da je obilazi, zagleda, onda je tek najluđi i najbezumniji strah hvata. Gleda kako je novo drveće već izraslo i ograđuje kuću. Sama kuća svojim velikim krovom sasvim se izdvaja od ostalih u mahali, od kapije do kućnog praga beli se kaldrma, a ispred kuće bunar već sa kapakom, čekrkom i gvozdenom kofom. Čuje se kako voda žubori i teče ispod kamenova, obraslih mahovinom; a ovamo velika gostinska soba, nameštena, ututkana, sa otvorenim prozorima. Kupa se ta soba u baštenskom zelenilu i hladu zajedno sa onim nameštenim krevetom, na kome on treba, kada odraste, postane momak, domaćin, da leži i odmara se. Tada kao da vidi na tom krevetu otisak njegova tela. Ali odmah nju spopada onaj bezumni strah, užas: da, možda, sve to neće biti. Odmah bi padala. Vila bi se u klupče, obgrljujući kolena, gledajući očajno, unezvereno oko sebe. Krstila bi se, šaputala, molila:
- Ne daj, bože! Molim ti se, bože! Nemoj, bože, oh!
I, brzo, kajući se što je izlazila i gledala, kad je znala da će je to snaći, bežala bi i zavlačila se u prvu sobu. Sedala bi tamo u kut, grčila kolena i drhtala, tresla se. A spolja, kada počne mrak, nju počne svaki huk vetra do srži da potresa; svaki krik, plač i uzvik na ulici u srce je udara i probada... Jer, eto, on, Stojan, tamo je napolju, sa drugovima, u čaršiji, ko zna, možda ti vetrovi i ti krici baš oko njega se viju, oko njega naleću, gone ga. I gotovo luda, još tako usamljena i zavučena, počne da plače, plače. Sva bi se zanosila od plača. Takvu bi je čak i Stojan uveče zaticao. I njega onako odraslog pa ga je već bilo stid od tog njenog večitog plača i počeo bi ljutito da pita, da je kori:
- Ama šta je, mori, nano? Šta ti je? Zašto plačeš?
- Pa neću, sinko, više da plačem!
Zaustavljala bi se umirena, kad bi ga videla, brišući rukama suze sa usta i očiju.
I od toga straha, neiskazanog bola i slutnja pre vremena gotovo se presavi. Oko usta, zbog tog večitog drhtanja, počeše da joj izbijaju malje; obrve i trepavice, zbog tih uvek zadržavanih suza u uglovima očiju, pobeleše joj. One njene od rada koščate ruke izdužiše joj se, i žile i kosti na njima zbog jednakog znojenja, vreline od straha, počeše da joj se žute i bele. Sva dođe četvrtasta sa izbrazdanim i oštrim licem, ali zato sa nekim tako toplim, blaženim i napaćenim izrazom.
Ni tada, ni docnije, ne može da se seti u koji dan, u koje vreme beše, kada dođe bratovljev sluga i javi joj da će sutra Stojana da odvede majstor-Cvetku na zanat. Čak i slugu ne dariva ničim, a to se posle celog života nije mogla da nakaje, jer toliko se izgubi. I posle ništa nije znala. Ni kako je Stojana sa igre dozvala, ni kako pokupila svu komšijsku decu, njegove drugove, i dala im večeru da Stojan zajedno sa njima večera, kao praštajući se od njih, ni kako ga posle okupala, metala u postelju, a više glave poređala spremljene haljine. I onda legla sa njime i, kao tobož, spavala. Zapaljeno kandilo je dogorevalo i prskalo, i ona, ležeći do njega, i to nepomično, da ga ne probudi, osećala je pod šakom i prstima onu rosu i znoj što je Stojanu izbilo po čelu i licu od kupanja i zdravoga sna. A odozgo, kroz noć, kroz tavanice jasno i čisto poče da silazi, da se leluja nad njima on, pokojnik, muž, otac njegov. U istim onim čakširama, u istom fesu, mintanu, zakopčanom do grla, i to onom mintanu što ga je nosio svaki dan, sa tesno zakopčanim rukavima, da mu se ne bi smetali pri radu. A same ruke, prsti izbodeni od igle, voska, umrljani ćirišom. Samo mu lice drukčije. Ne izbolovano, ne mrtvačko, nego usplahireno. Kao nikako ne verujući da je zaista već to dočekao: da je njegov Stojan zaista porastao, i da sutra polazi na zanat, i to njegov zanat. On, kao plašeći se i prezajući, sve se više naginjao nad njim, da ih što bolje vidi, i uveri se, a ona, pokazujući na Stojana kako je sve to istina, plakala je i govorila pokojniku:
- Eto dočekasmo, dočekasmo...
Ali sutra je za nju bilo najgore. Već dok ga je oblačila i spremala i bila u kući, hrabrila se, ali kada ga povede i iziđe iz ulice u čaršiju, tek tada vide koliko je to. Sredinom čaršije vodeći ga morala je na sve strane da se okreće i javlja. Sama čaršija, dućani, tezge i poređani espapi na njima, - sve joj to igralo i bleštalo. Prolaznici, videći je takvu kako ide sredinom čaršije, a ne zabrađenu duboko, ne obučenu u novo, odmah, a naročito po tom njenom idenju, sredinom čaršije, znali su da sina vodi na zanat. I gotovo svi počeše da ustaju i da je pozdravljaju:
- Srećno, srećno, tetka-Zlato!
- Hvala, dabogda i vi dočekali! - Jedva je mogla toliko da odgovori, jer joj usta bila puna vode koju je s mukom gutala, a oči pune suza, da je morala da krije glavu.
I što god se više pela i približavala majstorovom dućanu, njoj čaršija sve gušća i načičkanija izgledala. Dućani puni, ćepenci puni, čak puna i ona velika i prazna pijaca. Svi piljari, prodavci, nosači, pa i seljaci, i njihovi konji sa svojim tovarima, kao da sve to stalo, okrenulo se, pa samo u nju gleda. Nije znala kuda će i kako će. Držeći Stojana za ruku i osećajući kako mu je ruka sve hladnija (a to zato što je njena bila sve vrelija i znojavija), ona kao da tobož njega hrabri, da se ne boji, ne plaši, a ono u stvari sebi poče da govori:
- Ne boj mi se, čedo! Ne boj se, nanino!
A s mukom jedva je išla i prolazila, jer joj se sve većma i većma sužavala čaršija, a sve to svršavalo se i tonulo u onu crnu tačku gde je bio majstorov dućan, jer iza njega i oko njega za nju ništa više nije bilo. Što se više približavala tamo, sve više je osećala kako sustaje, kao da joj se noge ne miču. I kada već priđe, skoro domile, gotovo samo još nekoliko koraka joj je ostalo, već poče da sagleda sam dućan, tezge i u njemu unutra da razaznaje i majstora i svoga brata, koji je tamo čekaše, umalo je ne uhvati nesvest. Oseti da više ne može, da će pasti, načiniti larmu, skupiti čaršiju oko sebe i time možda novoga majstora naljutiti i brata osramotiti...
No srećom brat, koji je sigurno gledao kako ona dolazi i kako sve sporije ide, pa kad vide kako ona stade i poče da se muči da produži, on, dosetivši se šta je, brzo istrča pred nju. I kada vide kakva je: bleda, unezverena, jedva držeći se na nogama, on joj gotovo ote Stojana iz ruke, naljutivši se na nju:
- Sada hajd, pa idi tamo gore, kod nas!
Ali ona kao da ništa nije ni razumela ni osećala da je on to, brat joj, ispred nje. Utom dođe i majstor. Rukova se sa njome, ali ruke su joj bile tako hladne i tako ukočene da, pošto se rukovala sa majstorom, ona zaboravi da spusti ruku.
Majstor, videći je kakva je, poče kao da je teši i hrabri:
- Ne boj se, ne brini se, tetka-Zlato, za Stojana! Ne brini se, čuvaću ga ja, ne boj se ti...
- Ne bojim se! - samo promuca, a ono njeno oko, kojim odgleda kako joj Stojana odvedoše u dućan, bilo je toliko puno suza, toliko se bleštalo, da brat joj, da preseče sve to, čisto je otera:
- 'Ajd sada idi! Idi kod nas gore! Idi i sedi tamo sa ženama.
I ona se odvuče. Samo što joj u očima ostade zapažena unutrašnjost dućanska i tamo u kraju njenom Stojan kako stoji unezveren i uplašen.
I zaista, celo popodne ostade kod bratovljeve kuće. Ali kad dođe veče, poče da pada noć, niko je, ni brat, nije mogao da zadrži da ostane da noći. Ja! Zar to? Zar ona celoga života to, ovo veče, i ovu noć, čekala pa sada da ostane. I navlaš čekajući da što gušći mrak padne, ona pođe kada je bilo dockan. I kad pođe, oseti mrak, oseti se kako prvi put u životu ide sama, bez sluge, bez fenjera, od sreće i radosti sva se ispravi, nozdrve joj se raširiše. Kad dođe kući, kapiju ne zaključa, već pade preko kućnog praga. Jer eto i to bi! On joj ode na zanat i zbog toga ona prestade da je udovica, već postade majka Stojanova. Jer eto, sada, kao svaka majka, ona može u crni mrak da odlazi, u samu kuću čak i da ne ulazi, još manje da se zatvara, zaključava, već ovako ispred kuće, oko kuće, gde hoće, da leži, čuva... I to je ono zašto je ona toliko strahovala, drhtala i plakala da možda ona neće dočekati i doživeti. Jer to sada što svoga Stojana odvede na zanat, nije bilo samo što je time dokazano da joj je on sasvim očvrsnuo, pa da neće odsada trebati svaki čas se brinuti za njegovo zdravlje, niti što će posle nekoliko godina, kada izuči zanat, on postati domaćin, on voditi brigu o kući, niti što ona time, dajući ga na zanat, i kao neki svoj dug odužuje prema njegovome ocu, svome mužu; nego što je ona sada prestala da je ženska, već samo majka. Čak i svoje kršteno ime gubi i jedino se zna kao "tetka Zlata", majka Stojanova. I onda ne samo da je slobodna i ravna svakome, nego i više od ostalih. Svaka mora sa poštovanjem i podižući se da je pozdravlja; kada hoće gde da sedne, da joj čini mesto do sebe. U očima svih, celoga sveta, ona nije više ni kao nekadašnja devojka, ni kao žena, ni udovica, već samo kao mati Stojanova. Mati onoga Stojana što je isto kao i oni, eto sada, posao na zanat, i isto će kao i oni uskoro ga izučiti, uskoro kao i oni kućiti kuću, biti domaćin i onda, kao takva, sama može da ide kako hoće i gde hoće. I nezabrađena, i nezakopčana, čak i bosa. A ne kao dotada da ne sme da se pojavi a da nije obučena kako treba. U novom i zatvorene boje odelu i zakopčana do grla. Od šamije samo nos i usta da joj se vide, a nikako košulja na prsima. Kad ide čaršijom, nikako da ne sme sredinom već samo jednom stranom, i to sve uza zid. A već u prvi mrak kod kuće da je, prva svetlost u mahali mora da zasvetli iz njene kuće, da bi time dala na znanje da je tu, u sobi, a ne napolju, izvan kuće, međ svetom... A sada sve je to otpalo, prestalo. Ne samo da je slobodna nego, kao svaka majka, i čista, čista od svakoga i svačega!
1909.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Stari Vasilije
Kad bi iznenada, u nevreme, obično posle ručka, sa crkve počelo veliko staro zvono puno i teško da zvoni, oglašujući nečiju smrt, svaki koji ne bi u susedstvu i među poznanicima imao koga jako bolesnog, a nestrpljiv da dočeka i dozna ko je, govorio bi:
- Sigurno stari Vasilije! Ko će biti drugi?
Otkada, godinama, toliko njih umiru, a on nikako. Najstariji u celoj varoši. I to jednako najstariji. Odavno se zaboravilo otkuda je i koliko mu ima godina. Znalo se samo to da on za svakog zna ko je, čiji je, kako se zove, kada se rodio. Tako je znao i za očeve im i dedove kada se ko oženio, kojom devojkom, iz čije kuće. Za svaku oveću zgradu, "binu", kada je i od koga zidana. Tako za prvi, drugi i treći seraj, kada i od koga paše podignut. Za crkvu kada je prvi put počela da se zida, kada i kako je od Arnauta rušena i posle kada i pod kojim pašom, i to noću, pod stražom, ponovo zidana... Svaki znatniji "carski" drum kada je pravljen i kuda je nekada išao i kuda sada vodi; preko kojih je brda, gora, dolina, polja, žitnica išao i na koji han i koju varoš udarao. Bitke pojedinih paša, počev od prolaza čuvenog Škodra-paše, pa sve naovamo. Svakog je pašu poimence znao. Otkuda, sa koje je strane koji naišao, gde se susreli, kako se sudarili, pobili, koji poginuo, bio ubijen, otrovan, i to u svima sitnicama, tačno, naširoko, i to toliko da se, sažaljevajući ga, mislio tobož da se hvali, da priča jednako o tome.
I, začudo, u svima tim događajima on je imao, ako ne glavnog, a ono živog učešća. O tome su već svi znali, bili uvereni, kako se nijedan manastir, crkva ne bi podigla, ni pomogla, a da njega nije bilo. Nijedan paša, čuveni krvnik, nije, bilo mitom premešten, bilo krišom ubijen ili otrovan, a da i on u to nije bio umešan. Pre oslobođenja nijedan preobučen učitelj, Milojević ili drugi ko, nije došao, a da prvo njemu ne dođe, pa onda dalje ide. Nijedne knjige nije bilo koja nije prvo njemu slata, pa se onda od njega dalje rasturivala.
Na dan oslobođenja zajedno je sa gostima, veseleći se sa vojnicima, sam on u gostinskoj sobi kuršumima tavanice rešetao. Onda je zatvorio i više nikoga u nju nije puštao, do samo kada bi došao vladika ili tako neko.
A bio je osoran, prek. I što stariji, to sve osorniji. Sve je odreda grdio, osuđivao, i to glasno, javno. Naročito kada bi čuo da je neko od ovih novih, skorotečnih gazda koji su prvo počeli bakalukom, sitničarstvom, a posle pozajmljujući, dajući novce pod interes, ogazdili se, nekome naivnom siromahu ili udovici digao kuću i sve imanje, nikako ne bi mogao da se skrasi, čekajući da taj ma sa koje strane naiđe i prođe ispred dućana.
Čim bi taj naišao, usred dana, pred svima čaršilijama, dočekivao bi ga:
- Okreni se da ti vidim čakšire, da li su ti tešnje, da li si se ugojio?...
Onaj muca:
- Ama nije, dedo, sve tako. Nije sve samo za interes. I svoje sam pare dao.
- Tvoje pare!? Otkuda tebi tvoje pare? Sigurno od oca ti ostalo. Ne znam ti oca, dedu? Turski izmećari! I sada - trgovac! Zabio se u onaj dućan kao pauk. Čakšire široke, brojanice u ruke - i gazda! Gazda od sirotinje, pezevenku nijedan!
Onaj, kao kroz šibe, okrećući se, crveneći, krijući glavu, odlazi, grabi...
Bogataški sinovi koji posle očeve smrti počeli imanja da prodaju, upropašćuju na piće, na ženske, a očevi im bili njegovi drugovi, poznanici, kad god bi ga još odozgo videli kako se ispred dućana, na ćepenku crveni u svojim čohanim širokim haljinama, odmah bi se okretali u stranu ili vraćali.
- Eno ga! - govorili bi i bežali, jer znali su šta ih čeka, kakve grdnje, psovke, čim ih vidi, spazi...
Još gore je bilo kada mu dođe ko i počne da se tuži na koga priznatoga gazdu i tada prvoga trgovca u glavnoj čaršiji, ali koji je odavna prestao da trguje već počeo sirotinji, prilikom smrti, ženidbe, udaje stari espap, sa pomalo novca, pod interes da daje, pa to posle sve kao gotov novac i sa interesom na interes beležio, zaduživao; čim bi takav pred starcem počeo da plače, zaklinje se, dokazuje, kako mu gazda nikada za toliko godina, što god mu je otplaćivao, nije ništa beležio, već samo interes na interes, i sada hoće kuću da mu proda, - starac, crveneći, vrteći se, kao da je on taj gazda, planuo bi, počeo bi da grdi onoga:
- Neka te proda! I tebe, i kuću, i sve! I tebe neka proda, kad si slepac! Ne umeš još ljudski da jedeš, da se obriješ, umiješ kao što treba, a hoćeš pare. Zar su za tebe pare, slepče?!
I najurivao bi onoga, ali i on bi se odmah dizao i odmah pravo išao gore, u varoš.
To bi bilo jedini put kad bi ga videli kako se penje i ide glavnom čaršijom. I to brzo. Onako dežmekast, punih, kratkih nogu, poštapajući se, zavrnutih rukava, od jeda, ljutine, ide čisto spotičući se. Gazda, čim ga vidi kako k njemu okreće i već s praga, sa ulaza, počinje da viče, zna šta je, ne sme da mu se protivi. Ćuti, jer zna da bi još gore bilo, zna da bi ga posle, čim ga vidi u društvu sa najviđenijim trgovcima, nasred čaršije, grdio, pljuvao, a posle, koja vajda da ga tuži, jer zna da bi i tamo, u sudu, plaćajući kaznu, opet ga grdio i psovao. Zato mu se i svi sklanjali, nešto zbog toga, a nešto zbog starosti i zbog bogatstva, jer se računao među prve, najbogatije.
Odmah niže pijace čitav ćošak bio je njegov. Sa čaršije bili dućani. Ali sem prvog kraja, u kom je on sedeo, svi su bili uvek prazni, jer kirajdžiju nikada ne bi tužio, ne bi zadržavao zbog kirije, pa zato ih nije izdavao.
- Neću, veli. Kada se jedanput kaže "nije platio" - nije! Što još da se mora i u sud, i tamo da se ide i tamo da se govori, zaklinje. Zato neću!
A sa ulice, od početka pa čak do sredine, dokle je dopiralo njegovo, bio je jednostavan visok zid sa takođe jednostavnim krovom. Tu su bile magaze, štale i ambari i sve to bilo, sav taj jednostavan dugačak zid i krov, prepolovljeno takođe velikom na svod kapijom. Već unutra bila je ta njegova čuvena kuća za koju se znalo da je najlepša. Na dva sprata, okrečena, sa baštom iza sebe. Spreda patosana pločama, s ogradom od potkresanog u redovima starog šimšira. A najglavnije, bila tu iza kuće njegova čuvena bašta, njegovom rukom zasađena, negovana, nadgledana. Govorilo se da nije bilo voćke, drveta, presade, da ga tu nije bilo; kruške, jabuke i ostalo voće otuda se samo bolesnicima, kao lek, davale.
Ali, ipak, sve je to bilo uvučeno, sakriveno, nije se videlo. Sa čaršije dućani, sa ulice taj jednostavan zid, a na kapiji sem njega niko se više ne bi video da otuda izlazi i ulazi. Pokatkad, ali i to retko, u mesec dana ako jedanput, sigurno od dosade, kada sve poslove svrši, videla bi se kako na kapiji stoji njegova snaha, udovica od starijeg sina. Ali i ona bi tako pripijena uz kapiju stojala da se ne bi gotovo ni videla. Poznala se samo njena crna šamija i belo joj, nežno, ali tužno lice.
Stariji mu sin davno umro, ostavivši nju sa dvoje muške dece. Mlađega sina, čim oženio, odmah odvojio, a on ostao sa tom snahom i unučićima. Stariji unuk već bio veliki, već išao u školu. Starac najviše muke imao za tog starijeg.
Bio je to najbolji đak u školi, a miran, ćutljiv, povučen, - isti otac. Bila ista očeva, pametna, velika, ali bleda glava. Starcu se to nije dopadalo. Bojao se, strepio, bio uveren da zbog te rane "mnoge pameti", bledoće i mirnoće, i on, kao otac mu, ne bude kratka veka.
Najgore je bilo kada je taj unuk, kao sin najbogatije kuće, a i prvenac, trebalo da produži školu i nauke, da se poslje "dole u Srbiju". Po čitave je nedelje starac bio ljut. Jelo mu nije dobro, postelja nije meka, nije nameštena kako treba. Duboko u noć čulo se odozgo, kroz tavanice, njegovo, istina polako, u čarapama po ćilimima hodanje i zvuk brojanica. Da je živ otac, starac bi znao kako bi. Naredio bi da sina ne pušta od sebe, da ga zadrži kod kuće, odvoji se od kućne nege i kućne postelje, možda brže, ranije umreti. Ali otac umro, a on, deda, oca zastupa. I da to učini, svet bi kazao: "Deda nije dao. Stao detetu na sreću. Nije hteo da ga izvede na put." I nastalo jače hodanje, okretanje, meškoljenje po postelji čak do zore. U zoru dizao bi se. Ljut, neispavan. Snahu, koja bi ga dočekivala i služila i ispraćala, ni da pogleda. Dok, kada došlo pri kraju, poslednja nedelja, ne počeo svakog dana snahu, kao hrabreći je, da grdi, što je tobože njoj nepravo, ne može da izdrži rastanak sa sinom, pa valjda sad u potaji nariče, plače...
- Ići će, ići, Marija! To je! Šta ću ti? Nije trebalo da se udaješ i majka da budeš! To je! Mora da ide. Ne može on za tvoju ljubav slep doveka ostati. Ići će!
- Ako, tato! - odgovarala bi, kao uvek, ponizno snaha.
- Mora, ja! - Ne može, ne ide to tako! Nego jesi mu sve spremila?
- Jesam.
- Sve, ali sve, sve što treba da mu spremiš, jer posle neću, ne mogu da svaki čas te ovo, te ono. Odjednom sve da mu spremiš, pa nema više! Jer ja to ne mogu svaki čas!...
Pri polasku, na samoj železnickoj stanici, uveče, pre no što će poći voz, iznenada pojavio se on. Došao da tobož ne da, da zastraši mater mu, strine, tetke, da se pri opraštanju i grljenju s njime ne zaborave i ne počnu naglas da plaču, nariču i svet oko sebe skupljaju. Zaista, sve tetke, strine bile su sišle čak do na stanicu. Izdvojeno, na peronu, uza zid sve tu, kao preplašene, sedele zgrčene. U sredini međ njima, do matere, stojao je on, unuk, istina bleda, tužna lica, ali radoznala, radosna oka. Videlo se kako ga mati, znajući da je niko ne vidi, obgrlila oko nogu i tako obgrljena drži. Naravno da stari Vasilije njih, te žene, nije ni pogledao.
Pravo, odmah je otišao na voz i počeo, onako poštapajući se, da ide iz vagona u vagon birajući gde će biti najbolje da unuk sedne i da otuda, sa perona, sve stvari, zavežljaji, korpe, jela, pite, kolači budu otuda doneseni, oko njegova sedišta ostavljeni, da ništa ne bude zaboravljeno, i kada je sve uredio, naposletku, pri oproštaju, prilikom ljubljenja u ruku, krišom, da niko ne vidi, tutnuo je u šaku unuku zavežljaj s parama i samo što mu rekao:
- Pa gledaj sada tamo. Otvaraj oči.
I pravo, kako je iznenada došao, tako i sada, pre svih, ne čekajući da voz ode, odmah seo na kola i odvezao se natrag u varoš.
I prvo pismo, u kome je unuk, pored svega toga što mu se tačno, redovno slalo novaca, kao i u svakoj prilici ponuda, jela, kolača, bilo poštom, bilo po pojedincima, ipak sad više zatražio novaca nego što je trebalo, porazilo ga je.
Zgranut, prestrašen, da možda nije i on kao drugi, oslobodivši se kuće, stege, nege, nadzora, po običaju sada tamo počeo da troši, rasipa, možda i lumpuje, možda čak počeo i sa kojekavim ženskinjama da se vuče, odmah đipio sa ćepenka i, ne zatvarajući pismo, držeći ga onako razvijena u ruci, nemajući kada ni cipele da navuče, bos, u belim čarapama, pravo odjurio kući. I još sa ulaza, videv snahu ispred kuće, mašući pismom počeo:
- Evo ti tvoj sin! - I besno joj bacio u krilo pismo. - Vidi! Pročitaj: pare! Misli on da ja kujem pare, da zakopane suve pare imam, pa daj samo! "Za knjige"! Kakve knjige, kakve su i kolike te knjige? Ne znam ja knjige! I da mu pišeš: više ni slovce da mi ne piše, ni paru da ište. Ne dam, nemam ja para. To da mu pišeš, jesi čula! Nemam ja para.
I ostavljajući snahu, kao uvek, nemu, poniznu, sa bačenim joj u krilo otvorenim sinovljevim pismom, od koga ona nije mogla ništa da dozna, da vidi sem mrlje od testa kojim je pismo bilo zapečaćeno, - besno, jednako vičući, otišao je gore.
Ali, posle ručka, iznenada, u nevreme, kada je on obično spavao, čulo se kako odozgo viče:
- Marija!
Snaha otrčala i videla ga kako, ležeći, podbočen, onom drugom rukom pipa se ispod glave, barata ispod jastuka tražeći nešto.
- Pa, Marija, koliko da mu pošljem?
Jedini put tada snaha iznenađena, grcajući od radosti, počela da muca:
- Pa koliko ti hoćeš, tato!...
- Da mu nije malo koliko on traži? Da mu pošljem više, Marijo! Jer znam: tuđ svet, pa tuga je golema. Dete samo. Sve na paru. Gde god se okrene, svuda novac, para treba. Da mu pošljem ovoliko, Marija? Da li će biti dosta? A, Marija?...
Snaha je jednako grcala.
- Ti koliko hoćeš, tato! Ti koliko hoćeš.
- Na! - I omekšalom, nežnom rukom, uzdrhtano vadio iz duboke, kožne, pozelenele od bakra kese pregršti novaca i izručivao snahi u bošču. Raznežen, potresen, nastavljao je: - Pa kaži mu, piši mu, Marija, neka mi pošlje one knjige za koje sam ga molio. Odgovara mi: "Stare su, pa ih nestalo." Kako da ih nema? Odatle sam ih ja dobijao. Ako ne zna gde ih ima, neka ode kod Kole Rašinoga i samo neka mu se kaže da je naše dete, da je moj, pa će mu Kole na glavi mesta... Zašto ja još u njemu njegova oca gledam, još njega imam...
I da ga ne bi "svet" video tako raznežena, potresena, ostajao je da i dalje u sobi sedi, a da snaha tamo dole, po slugama, pošlje novac i uradi sve što treba.
I da ga ne bi to, te "sitnice", unuk, kuća, po kući sluge, sluškinje, bunili, svaki čas mu dosađivali, tražili, te on ne bi mogao da je što više miran, povučen, odvojen, sam, to je snaha imala o svemu da se brine, o kući, deci, slugama, da naređuje, zapoveda, sprema, čisti, da radi kako god hoće, jela da gotovi koja hoće i koliko hoće. Samo, moralo je sve da bude u redu, čisto, uređeno, spremno. I to kao i nekada što je bilo i ništa da se ne poremeti, ne pomeri, izmeni. Drva na istoj strani da stoje; đubre na istom mestu da se izbacuje; stari bunar sa već zarđalim od gvozđa uzetom nikad da ne zjapi otvoren; ploče ispred kuće, isto kao nekada, da se čiste, da se polivaju; šimširi, zna se u koje vreme, da se potkresavaju; dole, na ulazu u kujnu, da su testije poređane i pune hladne, sveže vode, navek da su pokrivene belim čestim peškirom; gore, na gornjem spratu, njegove sobe, kao prvi put kada je ona došla u kuću kada je bila dovedena, i kako su tada bile nameštene, tako je moralo uvek da bude. A naročito, to nikako nije smelo da se zaboravi, propusti, smetne s uma, pa da, kad dođe Božić, Uskrs, ona, snaha, otuda, iz kuće, po slugama ovamo njemu u dućan što više brašna, masti, sira i drva ne navuče, ne donese.
Tih dana, a još poslednjeg uoči praznika, kada pazar, vreva, čaršija počne da se proređuje, iz mehane sluge, starci i deca da nose furunama kolače, pečenja, i on bi, starac, celog toga dana bio uplašen, unezveren. Sluga jednako uz njega. On zabrinuto gleda kroz čaršiju. Čim spazi koju ženu, samu, staru, u crnoj šamiji, kako polako, pognute glave, čuvajući se da je ko ne prepozna, ide, odmah je zove. Sluga trčeći dovodi je preda nj.
Ova, stideći se, prilazi mu ruci.
- Gde si bila? - pita je.
- Pa po pazaru. Gledam da nešto kupim.
- Idi tamo! - upućuje je u dućan.
Sluga već zna šta treba. Učas se žena vraća sa torbicom brašna, masti i sira.
Jednako crveneći, opet mu prilazi ruci. On ne da, već pita:
- Imaš li drva?
- Imam, imam, dedo! Svega imam.
- Ako nemaš, kaži.
- Imam - uverava ga ona -, kupila sam pre jedan tovar.
- Ako, sinko! Ako nemaš, kaži da dam, - otpraća je on.
I tako bi celog toga dana. Svaki čas bi išao kući, otuda se vraćao živo, brzo, zabrinuto, jednako brzajući i uplašeno da štogod nije zaboravio i zagledajući svako slabije obučeno dete, strepeći da možda to nije čije kojima je on zaboravio, smetnuo s uma, da i njima kao i drugima pošlje.
Ali to je bio jedini put kada bi on tako izlazeći i dolazeći ceo dan probavio kod kuće, trčkarao po njoj i brinuo se, dok u ostale dane on je imao da naređuje i zapoveda i ništa više. Celog dana i uvek ga je bilo na ćepenku ispred dućana. Kući jedino što bi za vreme ručka dolazio. A i taj ručak ili večera morala je tačno u minut da bude gotova, i to odvojeno, zasebno postavljena, u širokoj, pozlaćenoj siniji, gore u njegovim sobama. Posle jela bi ili spavao ili ležao ili, kao što se govorilo, krišom prebrojavao svoje silne novce, i to zlatne, stare, izbuđale, iz svakog doba! Ili bi čitao opet takođe svoje, stare knjige, koje je samo on čitao i samo on za njih znao.
I da bi kao bio što odvojeniji, mirniji, snaha za sve što joj je trebalo, za odelo, novac, imala je da se obraća i uzima od nekog njegovog zeta, trgovca gore iz čaršije, s kim bi on posle u godini dana jedanput pravio obračun, samo da bi bio što mirniji i što više odvojeniji, a sve zato da što više može, i to celoga dana, da je tamo u čaršiji, ispred dućana, na ćepenku, i opkoljen čaršilijama, da što više, jednako, neumorno, svaki dan priča o tome svom već toliko puta pričanom: o tim crkvama, manastirima, njihovim spratovima, sobama, česmama; od koga je esnafa, hadžije, u spomen čije duše, i u slavu čega i kada što podignuto. Naročito da priča oslobođenje, pripreme, noći pune strepnje i straha, pretnje Turaka, spremanje njihovo, da se - kada odvedu svoje - vrate i sve njih ovamo pod nož metnu; zatim, kako se preoblače muški u žensko, i ženske u muško odelo; pa sam dan oslobodjenja: sa koje je strane, sa koga je brega, tačno u koje je doba noći prvi, bratski, slatki, mili top groknuo!
*
I dok se cela varoš na svako ono iznenadno, na ono u nevreme, posle ručka, zvonjenje i oglašavanje smrti nadala, čak i kao želela, da se već jedva jednom i njegova smrt oglasi, da i on jednom umre, dotle je njega, kao uvek, bilo ispred dućana, na ćepenku...
Iznegovan, kratkih, punih nogu u širokim čohanim čakširama, u belim, čistim čarapama, s kolijama takođe čohanim, gore na glavi fes mu povezan belom, nežnom maramicom, a takva ista, nežna i bela maramica, vezana je i oko vrata, ali ovlaš, kao da mu stara, zbrčkana koža nije mogla da trpi tesan dodir te nežne, bele marame.
Ako ne bi bilo besposlenih iz obližnjih dućana, mehana i furuna da kod njega sede i da im on priča to "njegovo", sedeo bi sam. I to uvek okrenut naviše, ka varoši i čaršiji, i uvek sa nadnesenom rukom iznad očiju, da bi mogao što bolje, jasnije, da gleda celu varoš. Naročito u proleće i u leto, kada je čaršija suva, sveža, kada, sunčajući se na ćepencima, raskomoćeno i toplo sede terzije i drugi u poslu. Odozdo, sa Tekije, dopire sveže šumorenje lišća s visokih topola. Sunce jasno, svetlo sija. Sa Pljačkavice koja sada nije, kao nekada, gola i isprepukla, već posumljena, dolazi miris zelenila i planinske vlage. Markovo kale se već, kao uvek, iz magle ne vidi. Varoš, ne kao pre tamna, mala, kao da nije smela da se pojavi, već sada, sa svojim novim kućama, pravom čaršijom, obasjana suncem, slobodno se i jasno na suncu sija i širi sa okrečenim i po planu podignutim zgradama. Starac ne može da je se nagleda. Podupirući se jednom rukom, a sa onom drugom iznad očiju, jednako se izdiže, naginje, napreže, da je što bolje, sasvim jasno vidi, da je se nagleda, a vidi se kako mu dignuta iznad očiju ruka drhti, a usta u zbrčkanom mu podbratku srećno, blaženo trepte...
*
Jednom posle ručka, kada je sunce jače grejalo, leto počelo da osvaja, voda u vadi već po žednoj kaldrmi mrmoreći milela; kada je već počela da se oseća draž hladovine mračnih magaza, uvučenih dućana, i besposleni nadničari, nosači, sluge pekli se raskomoćeni i naslonjeni uza suncem obasjane zidove, čisteći se i krpeći se, - odozgo, sredinom čaršije, pojavio se konjanik. Iza njega fijaker. Ljudi sa ćepenaka počeli da se podižu, dohvataju kape. Zatim se videlo kako u fijakeru blešti kačketa, niže nje redovi dugmadi od mundira, u sredini sablja. Sigurno novi kapetan, načelnik, šta li?
Kola su silazila polako, pravo sredinom, sunčajući se. Ljudi su se dizali i odavali poštu. I stari Vasilije koji je, kao uvek, na ćepenku naslonjen gotovo ležao, okrenut ovamo i gledajući u varoš, - i on je već nogama tražio cipele, a rukom pipao za štap, da pozdravi... Ali, što se kola više primicala, kapetan se jasnije video: mlad čovek, u novom odelu, sigurno tek sada postavljen, bezizrazna lica, sa podsmehom, žmirkavim, prezrivim pogledom, raskomoćeno, s dosadom... oko sebe gleda. Starcu ruka, pružena za štap, ukočenija bivala; rukav od ruke, nadnesene nad oči, jače drhtao. Videlo se kako se napreže, bulji oči da, ne verujući nikako sebi, jasno vidi, pozna ga... dok ga kao nije sasvim poznao, video, uverio se da je zaista to on, - sin čuvenog turskog špijuna, zbog koga su oni nekada podneli tolike jade, muke, krvi... Kola su bila odavno izmakla, dok on, đipiv, stajao. Grč ga uhvatio u grlu.
- Dete... sinko!...
- Šta, dedo? - istrča uplašeno unuk iz dućana.
On je stajao, okrećući se, unezvereno, ne znajući šta da radi. Odjednom brzo pojuri u dućan. Iz dućana, kroz magaze, jednako okrećući se, kao tražeći da ma što nađe. Ali sve je bilo u redu. Sluge su stajale ukočeno, uplašeno. Po magazama burad, bačve poređane s obe strane, čiste kao što treba. Čepovi čisti. Ispod svakoga koji kaplje metnut sud...
Uđe u dvorište. Sluge sve zaprepašćene stadoše.
- Hm! - I kao samog sebe koreći za takvu ludost, vrati se. Ali opet, na po puta, usred magaze, zastade. - Ama, istina je! Jest! On je. Sin Trajka gurbetina! Sin Trajka suruntije, što imaše ženu tursku pomećarku, od koje u mahali nijedna devojka ne ostade poštena, ne upropašćena, ne podvedena onom psu, - pas mu se na grob!... krvniku Sulejmanu. Ooh!
I opet, očajan, besan, pojuri u kuću, u dvorište, zverajući, tražeći, da ma nad kim, nad slugama, sluškinjama, snahom, izlije sve ovo... da ma šta tamo po ambarima, štalama, dvorištu nađe što nepočišćeno, neuređeno, neostavljeno na svoje mesto, samo da bi mogao koga da izbije, na mrtvo ime da izbije, sav ovaj jed, očajanje, bes da iskali! Ali sve je bilo kao što treba. Sve u redu. Kuća široka, okrečena, izdizala se i belela. Ispred nje polivene ploče tamnele se i hladile... Snaha, videvši ga, izašla uplašena i stala ispred kuće.
A njemu, od očajanja, došlo da svoju ludu, staru, belu glavu počne da lupa i čupa, ne znajući šta da radi, kuda da se dene, videći da nema ništa da nađe zbog čega bi nad kime mogao sve to da iskali. I čisto bolno, predišući, idući po kutovima, đubrištu, zagledajući, počeo da tuži, kao da kori snahu:
- Marija! Marija! Slatka snajo!... Zašto? - kao zašto i što da baš danas nađe da sve počisti, sve uredi, ništa ne ostavi, da on sada štogod nađe.
Odjednom pojuri pravo u baštu. Kao da je našao, tako pravo odjuri pred jednu oblu, visoku mladicu, ali koja baš u sredini beše iskrivljena, i onako visoka, zbog poleglih oklembešenih grana, zbog sočnog mladog lišća izgledala još iskrivljenija.
- Sekiru! - viknu, i besno, dršćući, poče da optrčava oko nje. - Da je isečem! Šta se iskrivila? Što joj je da se iskrivi? Što da nije kao drugo pravo, lepo - ko što bog rekao - nego ovako? I da isečem! Da ga nema, kada nije kao što treba.
I, besno, sa nasladom, odišući, klecajući, sekirom koju mu sluga uplašeno dodade, poče udarati po drvetu. I dokle god ne vide da ono, krckajući, nišući se, sasvim ne pade, ispruži se i svojim mladim, vitkim stablom, raskrečenim krtim granama i sočnim lišćem gotovo se zatrpa u travu i u suprotnu leju, onda tek, kao zasitivši se, baci onde sekiru i odahnu:
- Taaako!
I isto onako unezvereno, besno, brzo, što pre, odjuri gore, u one svoje sobe na gornjem spratu, da se tamo zatvori, da nikoga ne vidi, ne čuje, nikoga k sebi ne pusti, niti iko da se k njemu sme da javi.
Posle, čak u mrak, tiho, da ih on ne bi odozgo čuo ili video, došla je snaha u baštu i sa slugama sklonila drvo, počistila sočne, krvave od srži treščice oko isečenih korena i izravnala mesto, da se ne poznaje...
1906.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
MANASIJE
Klisarnica na groblju bila je odmah više crkve, a iza nje bila je ledina za nove grobove i reka po kojoj, gdegde, bilo je mladih, visokih topola, a ostalo bilo puno starih, krivih vrba. Od celog groblja, stare crkve, okolnih zidova koji su na nekim mestima već bili srozani i kapije, jedino je ta klisarnica bila jaka, zdrava. Podignuta na direke s kujnom i sobom. Docnije dozidana je jedna oveća dugačka soba sa drvenom sofrom, u koju bi, kad pada kiša, a parastos je, podušje nekome, imali gde da se sklone i trpezu postave. U klisarnici stanovao je klisar i klisarica. Upravo, klisarica bila je pravi klisar, a muž njen, neki miran, slabunjav čovek, samo je kopao grobove, a ostalo, što je najteže, otvaranje, zatvaranje, čišćenje crkve, nadgledanje groblja, noću obilaženje, paženje grobova, a naročito noću rasterivati pse koji se kupe i loču zejtin iz kandila po grobovima, sve je to ona, žena mu, klisarica, radila. A pored toga morala je da vodi brigu i upravo nosi se sa svima prosjacima i sumanutima, kojih je uvek bilo puno. Svi su oni bili tu, na okupu. Istina, mnogo njih je bilo koji su živeli i spavali po ambarima i štalama pojedinih bogataških kuća, po izvesnim mahalama, čak i po obližnjim selima... Ali, opet, kad bi hteo čovek da ih traži, tu bi ih, na groblju, našao. A najradije su bili oko porte, uza zidove, i tu se vukli, ležali. Danju bi, ako je lepo vreme, išli u reku, i tamo ispod vrba sedeli, ili se prali, čistili. Neki tamo su i spavali po rupama, a neki od njih, naročito stariji, kao neko prvenstvo, spavali su tu, oko klisarnice. Ali ih je bilo mnogo. Sama klisarica, mada je toliko godina bila s njima, svakoga poznavala, ipak ih nije znala sve. Uvek bi poneki nov nadošao. Niko ne bi znao odakle je koji, tek bi počeo da se viđa među ostalima i vuče onako kao drugi tu oko klisarnice, reke, groblja. A opet niko od njih u samo groblje, međ grobove, nije kao smeo da uđe. Svi su bežali. Sem nekih, obično sumanutih, koji su naročito, ludo, strasno se zavlačili po ispucalim, trulim grobovima. Ali od tih i ovi drugi su bežali, bojali se.
Koliko bi puta koji od njih, prolazeći pored kakvog groba, kao oparen pobegao odatle i doleteo klisarici, drečeći:
- Ete ga!
- Koji? - istrčala bi klisarica uplašeno.
- Ete ga... u hadžijskom, gazda-Jančinom grobu. Tamo leži! - govorio bi ovaj tresući se od straha i groze što je u grobu video živa čoveka kako ničke leži i kao diše, miriše grob.
Klisarica, mada je bila slobodna, ipak ovo joj je bilo najteže. Ako joj nije bilo tu muža, ona bi skupila njih, prosjake, oko sebe, i zajedno s njima išla i izvlačila iz groba toga što se bio zavukao.
I zato je ona jedva dočekala toga Manasiju i toliko ga trpela da joj se on čak i po kući vuče, jede što nađe, pa i na nju samu se istresa, gunđa. I onako prljav, balav, osušenih nogu, ruku, a zdepast, sve prlja oko sebe gde god prođe. Ali on je uvek obilazio grobove i čisto sa nekim uživanjem tražio te koji se zavlače po grobovima da ih otuda izvlači, goni ih i bije. Cele nedelje bi tu oko klisarnice i groblja sedeo, da zvoni kada dolaze mrtvački sprovodi, ide s popom ili klisaricom po groblju i pomaže joj, a samo bi subotom odlazio u varoš, išao po čaršiji i prosio. I kad bi naprosio, sav ubrljan mašću, jelom, što je kupovao i častio se po aščinicama, dolazio bi on onda natrag i davao klisarici na čuvanje od prošenja preostali novac.
- Da mi čuvaš! - pretio bi joj on dajući.
- Hoću, hoću! - uzimala bi klisarica. Pa od tolike njegove prljavštine ni novac ne bi mogla da ostavlja gde treba, već odvojeno, na zemlju, u kakav kut, ćošak.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
ZADUŠNICA
Jedna pada u zimu, druga u leto, pred letnjeg Svetog Nikolu. A to je onda kad počnu prve trešnje da zru i kad zemlja, onako već uveliko zelena, počne da diše novim, letnjim životom. Ta je zadušnica najvažnija, jer za nju vele da onda mrtvi, cele zime dotada zatvoreni gore, na nebu, puštaju se s neba, te da oni onako željni, gladni, siđu u svoje grobove i iščekuju da im toga dana njihovi, živi, dođu na grob, prepoju ih, okade, zakite cvećem. I to mnogo. Ceo grob da im prekriju cvećem i drugim zelenilom te kao da bi ih time opomenuli šta se ovamo, na zemlji, više njih zbiva i događa. Pa pored toga da im još iznesu jelo, piće. I to opet mnogo. Jer će im to biti dosta za celo leto. Ono, istina da se onima što su sad skoro umrli iznosi na grob i razdaje još i svake subote i praznika, ali onima, starim mrtvacima, koji su već i po nekoliko puta prekopavani, njima se samo tada, na zadušnici iznosi i razdaje, jer, vele, oni, onako stari, odavno umrli, već i ne jedu. Dosta je njima posle samo pomen i molitva.
I zaista, na taj dan, njihovi živi dolaze im. Iznose im jela, pića, i razdaju. Na taj dan, mada muški ne idu na groblje, i čaršija je zatvorena. Od žena ne može da se prođe. Iz sviju mahala, kapija i čaršija stiču se i idu drumom što vodi groblju. Stare, poštapajući se, u prazničnim odelima, sa svećama, zajedno sa obudovljenim snahama i kćerima idu napred, a iza njih sluge nose spremljena jela, piće. I to toliko, kao da će na groblju da godinuju. Cela kuća se iznosi. A još, pored toga, opet, svaki čas zastajkuju, osvrću se i vraćaju sluge da od kuće još što ponesu što su one zaboravile, a sad se, usput, setile (a naročito je to ono što je pokojni za života rado jeo). I tako u povorkama, iz svih mahala otiskuju se i žure ka groblju. A groblje nije daleko. Ono je odmah tu, blizu, do varoši. Ograđeno zidovima, sa crkvom u sredi od koje se samo njen ugnut krov i krst vidi. Veliko je i prostrano groblje. Kažu da se četrnaest kolena ljudi tu isposahranjivalo. A ovo, sada, petnaesto je koleno koje počelo da se sahranjuje.
A čim se iziđe iz varoši i sagleda groblje, odmah se oseti miris od tamjana. I što bliže groblju, njegovim zidovima, tim jače iz njega tamjan, plač. Ponekad, čisto vas uplaši, kao preseče, - te se trzate i zastajete, - kakav iznenadni krik, cviljenje sa nečijeg groba. Ali ono odmah počne da pada i gubi se u onoj opštoj tišmi od sveta i plača.
Na kapiju grobljansku ne može da se uđe. Mada je ona velika, dvokrilna, na svod, uvek širom otvorena, ipak, kad se uđe, ne može od sveta, žena, dece, slugu, sluškinja koje s korpama jela na glavi i sudovima pića u rukama, zbijene, tiskajući se, jedva ulaze i razilaze se po grobovima. A groblje? Puno. Što kažu, čitava gora od grobova. Naročito oko crkve, jedno do drugog, pa i preko drugog, - kao da žele da probiju zidove i uđu u samu crkvu, - grobovi znanih ljudi, bogataša, hadžija. Svuda upaljene sveće, tamjan. Na svakom grobu beli se prostrt čaršav, a po njemu poređano jelo, piće. Čelo groba kleče starije, matere, a u strani mlađe, žene, sestre. I sve, unesene u plač, krijući lica o grob, plaču, nariču. Matere malaksalo, starački, a mlađe jako, zdravo. Plaču mnogo, i nekako raskomoćeno, jednako nameštajući se oko groba ugodno, slobodno kao kod kuće. I to valjda zato što ima mnogo da se plače. Mnogo se nakupilo. Cele zime i proleća. Pa sve to ima da se isplače, izjada, iskaže mrtvima. Šta se u kući, otkako je on umro, dogodilo. Ko koliki porastao, oženio se, udao. Koliko puta on, mrtvac, u snu im došao, te se videli, razgovarali. Kakav je došao: prek, ljut. I zašta takav? I plače se dok god traje služba u crkvi. I zato, što bliže kraju služba, tim jači, užurbaniji plač. Jer čim se svrši služba, pop počne da prepojava grobove, prestaje plač, nastaje onda deljenje, razdavanje jela i pića u pokoj duša. I to najviše prosjacima i drugim ubogim ljudima. Jer vele: da što se tad njima, za u pokoj duša mrtvih, da, da oni pojedu, popiju, kao da se samim mrtvima dalo, kao da se oni mrtvi digli iz grobova te sami oni jeli, pili, krepili se. I zato, čim se služba svrši, popa iziđe iz crkve, zacrni se njegova mantija preko grobova, tada sve uzavri od plača. Polete krici, praštanje, ljubljenje grobova. Tada počne ono čuveno cviljenje. Cviljenje koje se na sve strane širi i čak u varoš dopire. A naročito cviljenje mladih matera za prvencima. Praštajući se, padaju kao u neki zanos, rasprostiru se po grobovima, viju, ljube, bacaju šamije.
Pop prepojava. Brzo, užurbano, da bi što pre prestalo to cviljenje, plač. Zaustavlja ih, onde diže čas majku, staru, samu, koja već iznemogla od plača, poklopljena, tiho cvili, onde čas udovicu, sestru... I tako svuda. Pogdegde bi, ali to retko, bio kakav muški. Udovac, sam, svi mu pomrli, pa mora on da im dolazi na grob, iznosi. Nakupovao simite, penjerlije iz furundžinica. Poređao po grobu. I, ukočeno, čisto očajno pogledom moli popu da što pre dođe do njega, prepoje, te kako bi mogao što pre da ide, pobegne, ne sluša oko sebe taj plač, cviljenje.
- Tugo, Mito, domaćine!
- Lele, sinko! Tugo, čedo! Pa što mi se, čedo, u snu češće ne javljaš, ne dolaziš? Dođi, sinko, javi mi se, te majka bar češće da mi te viđa... - cvili već iznemogla majka.
Ali joj pop ne daje dalje. Brzo prepoje, očita, da bi se ona digla i, utirući suze, brecajući još od plača, počela da razdaje prosjacima, slepcima, kljastima. A naročito da gleda ako koje slepo, kljasto prosjače liči po godinama na njeno umrlo čedo, ona da njega najviše gosti, poziva: "'Odi, čedo! 'Odi ovamo!" - da ga dovodi, pa, kao da joj sam sinčić ustao, da ga postavlja za grob, hrani ga, trpa mu i nudi. - "Uzmi, uzmi, sinko. Obiđi, kusni od ovoga. Najviše ovo uzmi. Dobro je to. Slatko je. Pokojno moje čedo najviše mi je to voleo da jede. Uzmi, sinko, uzmi, čedo!"
Pa da i ostale prosjake zove, i njima da razdaje. Svima da da, a nikoga od tih prosjaka, božjaka, da ne propusti. A njih je puno. Iz cele varoši, svih mahala. Pa čak i sumanuti, poluludi. A naročito tada, na zadušnici. To im je kao neki njihov praznik. I dok traje plač, služba u crkvi, dok ne počne da se prepojava i razdaje, svi su oni tamo, na ulazu, oko porte. Tu Menko, Taja, Naza, Stevan, Ljuba... Svi oni. I, s obe strane ulaza, lepo poređani. Neki umiveni, zakrpljeni, s velikim torbama, bisagama u koje će jelo da meću i s testijama za piće. I, gledajući na groblje, slušajući pojanje iz crkve, čak se neki od njih i krste. Sumanuti već ne. Oni, onako polunagi, kao bežeći ispred nečega, grče se unezvereno i uplašeno gledaju na groblje, plač, upaljene sveće. I opet svi, svaki čas željno pogledaju i iščekuju kad će da se svrši služba i počne da se razdaje. Neki, još odsad probiraju lepše, bogatije grobove. A neki, i to čuveniji, stariji prosjaci, imaju naročite, svoje, grobove kakve čuvene porodice kod koje oni uvek idu, i tamo, kao gosti, za trpezu sedaju, jedu, piju za u pokoj duša mrtvih.
1902
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
LJUBA I NAZA
Iza groblja, do reke, živela je ona. Ispočetka u rupi, docnije načinila kolibu. I svakim danom sve više i više je pokrivala. Čas sušenim korenjem duvana, čas prućem, trnjem, crepovima ili zemljom... kako je gde našla i stigla. Bila je vredna. Svi su se prosjaci nje bojali. Naročito na groblju. Tamo im je bila kao neka domaćica. Uređivala ih je. Pazila da ko čije mesto ne zauzme. Naročito je terala one druge, bogate prosjake koji po selima prose, imaju u varoši svoje kuće pa i novac pod interes daju, pa kad je zadušnica ne samo što dođu, nego ponesu i najveće bisage i testije za prošenje. Naza ih je terala. Čak se i tukla s njima. Zato su je ostali prosjaci voleli.
A isprva ona nije prosila, već je služila u varoši, kod nekog gazde. Ali kako je taj gazda hteo da je siluje, to preplašena od toga pobegla iz varoši i više nije htela da služi, već počela da prosi. Bila je suva, kao spečena, a još mlada. I da joj nije bio spreda jako narastao vrat, guša, bila bi i lepa. Pa i ovako, kad se poveže šamijom, prebaci je preko vrata, te joj se ne vidi ta narasla guša, izgledala je dosta lepa, A naročito kad je nasmejana, te bi joj se videli njeni zdravi, beli zubi. Uvek je bila oprana, iskrpljena i lepo povezana. A njene bose noge nisu bile kao u drugih prosjaka, raspucane, prašnjive, već uvek oprane, male, hitre... Bila je toliko čista da čak i neki varošani počeli oko nje da obilaze. Ali ona je od njih bežala kao luda. Ni novac, ništa nije htela da primi.
A izgledalo je da je od svih zavolela nekog Ljubu prosjaka, koji je večito ležao i spavao. Bio je to mlad, razvijen dečko. Crne masti, crne kose, crnih očiju. Pogleda istina blesastog, ali nekako upornog, prkosnog. On je večito, gotovo go, u nekoj dugačkoj, prtenoj košulji, samo spavao i ležao. Taj nije prosio više nego što mu je trebalo, a nikad ne bi, i da mu dadu, obukao odelo. Uvek je išao u toj dugačkoj, prtenoj košulji koju niti je prao, niti svlačio dok je ne pocepa.
Pa i to, kad dođe na groblje da prosi, on seda u kraj, naposletku, i samo gleda gde će moći da ispruži komotno svoje dugačke, pune noge i nasloni se. Ako mu ko udeli - dobro, ako ne ništa. Leži jednako. A otkada počela ona, Naza, da mu od svoga odvaja i daje, otada je još manje prosio, a još lenje, upornije ležao.
I Naza mu je zaista davala. Ali da ne bi palo to u oči kod ostalih, ona bi ga prvo korela da sedne gde istaknutije, gde može štogod da se naprosi, a ne tako, u kraj, gde ga niko ne vidi.
Ali kad on Nazi od lenosti ne bi ni odgovorio, tada bi ona uzela njegovu torbu i metnula pored svoje, mada bi prosjaci, pored svega što su se nje bojali, počeli onda da se pogurkivaju. A sakata i jezična Vela digla bi tada glavu, i naslonjena pazuhama o štake, počela bi visoko, na slogove da muca... tobož kao da pravda, brani Ljubu što neće da prosi.
- Pa što traži da se muči, da prosi? Kad etete te ete... - mucila bi se ona da odjednom celu reč izgovori - eto ima sestru. - I tu reč "sestru" ironično bi naglasila. Starci bi se onda iskašljavali, drugi okretali se od Naze, namigivali. A Naza od stida ne bi smela ni u koga da gleda, a kamoli da koga izgrdi i izbije, već bi krišom iz svoje trobe prenosila u Ljubinu, tobož da je to naprošeno, samo da joj se ne bi posle još više smejali kad bi morala da mu pred svima, naočigled, odvaja od onoga što je za sebe naprosila i njemu da daje.
Ali to je svakoga dana bilo tako sve gore i gore, da ona nije mogla više. I jednog dana, pošto se groblje ispraznilo, svi prosjaci razišli, a pop seo ispred klisarnice da se odmori od prepojavanja, ona stala pred njega.
- Koje dobro, Nazo? - upita je on.
Ona ga pogleda, uplašila se i htela da pobegne, ali se opet, zbunjeno, vratila.
- Ete... - počela da muca.
- Pa šta? - hrabrio je popa.
- Iskam da se udam.
- Za koga? - strogo zapitao je pop i već ljut što mu još i time dosađuje.
- Za Ljubu...
Pop počeo da se šali:
- Kako za Ljubu?
Ona, od stida, ćutala. On počeo i dalje da se šali.
- Pa dobro, dobro, Nazo. Pa, je li te Ljuba voli? Voli li te on?
Naza od stida, zbunjenosti, počela da pocupkuje, premešta se s noge na nogu i ugušeno, tiho, da odgovara:
- Hoće i on.
- Kako hoće? - počeo pop da se jače šali. - Pa je li ti rekao, kazao da te voli?
Naza, od stida, jedva je odgovorila:
- Nije mi to rekao, ali znam. Hoće me. - I počela da navodi dokaze. - Ete, još otkad ga ja čuvam, hranim. Sve ja za njega radim, dajem mu i on jede, uzima, prima. Voli me.
- Pa dobro, dobro, uzmite se. Ko vam brani? - prekinu je pop odobrovoljen tom njenom ljubavlju.
Ali Naza jos zbunjenija nastavila:
- E, ali ja iskam da se venčam. Hoću u crkvu kao i svi drugi.
Popa se, odjednom, zbunio i unezverio, ali opet okrenuo na šalu.
- E, pa dobro, dobro. Ali znaš da za to treba para. I to mnogo. Imaš li ti toliko novaca?
- Imam. Skupila sam nešto, - radosno ga dočekala ona.
- Pa donesi. Da vidim.
I ona, vesela, otrčala kolibi. Brzo se vratila s novcem koji je izvukla ispod zemlje u raznim zavežljajima... Sve dala popi. Ovaj, kad video popriličnu sumu, još više se zbunio. I nije znao šta da joj kaže.
A ona ga gledala unezvereno, radosno, iščekujući od njega odgovor.
On skupio novac, zadržao ga kod sebe i rekao joj:
- E, sad dobro. Pare neka stoje kod mene. A ja ću da pišem vladici i čim on odobri, venčaću vas.
Ona radosno, zbunjeno, kao svaka isprošenica, prišla da mu celiva ruku, ali on je, grozeći se, odbio:
- Neka, živa bila. Idi sad.
Ona pošla. Ali se opet vratila.
- A ako li da se spremam?
- Šta?
- Pa ne li dar? Eto za tebe što ćeš da nas venčaš. Pa za kuma, starojka... boščaluke, i drugo što treba.
Popu došlo još više neugodno slušajući ono: crkva, kum, a gledajući je onako iskrpljenu, s torbom. Zato, da bi ugušio smeh, on joj rukom odobrio i otpustio je.
Ali od vladike nikako ne dolazi odobrenje. Dok bilo leto, Naza i ne dosađivala popu toliko. Stid je bilo. Jedino, kad bi on došao na groblje, ona se uvek nalazila oko njega, usluživala ga, samo da bi mu pala u oči te da se on seti nje i kaže joj ako je što od vladike došlo.
Ali od vladike ne dolazilo. A, međutim, dolazila zima. Za sebe se Naza nije bojala već za njega, Ljubu. Jer oko groblja i u varoši nije imao gde da spava. I, kao svake zime, hteo da ide u kakvo selo i da tamo u slami po štalama leži, prezimi, ali ga ona nije puštala. Znala je: kakav je on, pa ako naiđe na kakvu dobru kuću, gde će da ga puste u štalu i da mu daju po komad hleba, da, kakav je len, više otuda ne bi se ni vratio ovamo, u grad. A da ga opet kod sebe, u kolibu pusti, nije mogla. Stid je bilo da ga tako, nevenčanog, kod sebe primi, jer "šta bi posle za nju kazao svet?" A ovamo, zima sve jača. Ljuba, istina, nije se tužio, ali sav, onako go, u košulji, naježen od zime i, kao u inat, samo još više je ležao, a već ponekoga raspitivao za kakvo selo. Zato Naza zaboravila i na stid i na sve i počela svako jutro da odlazi popu kući i čeka ga na kapiji.
- Nema, Nazo, - odbijao je pop osećajući se neugodno kad bi je video kako ona ispred kapije bosa tapka po snegu i pilji u njega. Čeka kad će da joj kaže da je od vladike došlo da se venčaju. - Kad dođe od vladike, ja ću da te zovem, - odbijao je jednako popa.
Ali Naza nije mogla da čeka. Zima stegla i puca. Ljuba da se ukoči. Zato zaboravi sve i nevenčanog primi Ljubu kod sebe, u kolibu. I, otada, čisto se promenila. Došla lepša, čistija i vrednija. Od jutra do mraka trčala je, prosila, donosila. No samo više nije izlazila u varoš ni na groblje, među prosjake. Nije više tamo prosila i pokazivala se gde su znali za nju i Ljubu, već počela da prosi i ide po selima. Ali opet koja vajda kad Ljuba isti onakav. Otada još lenji. Samo leži i spava. Više mrtav nego živ. Naza luta, prosi, donese mu, i on ni da se okrene na nju, a kamoli osmehne, progovori. Samo, pošto se najede, raskreči se posred kolibe da onako, go, slobodan, leži, spava. Koliko puta donosila mu odelo. Čak i celo, nigde nezakrpljeno. Donese, nudi ga i razastire preda nj da mu pokaže haljine.
- Evo, bre, evo. Nove. Još nezakrpljene. Odmah mi dadoše čim zatražih. - I samo da bi ga kao zainteresovala za sebe, kao pred njime se uzdigla, počela bi da mu priča kako su joj, čim je zatražila, odmah dali.
Ali na sve to Ljuba, i ne gledajući u haljine, jedva ako bi odgovorio:
- Tesne su! - I onda bi se opet okrenuo od Naze i od haljina što mu ih nudi i, kao strepeći da mu ne navuku te haljine, još slobodnije bi se raskrečivao, rasprostirao da leži, spava, ne gleda u Nazu.
Naza, od muke, posle počela i da pije. Prosi, prosi, pa se napije i dođe. Stane Ljubu da drma, budi, miluje, a on umorno, mrtvo prevrće se na drugu stranu da zaspi odišući i braneći se od nje.
- Ne diraj me, mori! Pusti me! Oh!...
*
Sada, jednoga dana sretoh Ljubu. Bila kiša. Blato na sve strane. A naročito iz njiva i bašta odakle je on dolazio. On je dolazio iz Donjo-Vranje, gde je bio sabor. Bio već ostareo, sav crn, krupan, mastan. Kao uvek, bio je samo u košulji, a ogrnut nekom debelom, ulepljenom ponjavom. Prigrćući tu ponjavu, torbu i košulju oko sebe, išao je kao uvek nemarno, upadajući posred blata svojim dugačkim, bosim nogama i gledajući u stranu, uporno, natmureno.
- Šta bi, more, sa tvojom Nazom? - upitah ga.
- Koja Naza? - poče on natmureno da mumla i da se skuplja onako go pod onom svojom ponjavom i košuljom.
- Pa tvoja žena.
- A! - poče on kao da se doseća - umre ona. Još otkada je umrla!
- Kako? Gde je umrla?
On jedva okrenu glavu da me pogleda. I, isto onako napućeno, prkosno, gledaše me kao da me ispitivaše. I posle dugog gledanja, kao da se reši da mi odgovori:
- Umre. Zimi, u selu... i tamo - vuci li? psi li? - rastrgli je. Ko zna?
I gegajući, blatnjav, produži put jednako skupljajući se ispod one svoje ponjave i masne košulje.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
TAJA
Od svih prosjaka on je bio najlepše obučen. Kao da je bio neki njihov starešina ili vladika im. Naguntan, sa po nekoliko pari odela na sebi, u nekim širokim, čohanim čakširama, dolamama, opasan pojasevima... sve "pustinjsko" odelo, što su mu žene od umrlih muževa i sinova davale. Čak je imao i kao neku prevlast što je samo on mogao do klisarnice, u jednom zaklonu od streje i pruća, da u toj, kao nekoj sobi, samo on spava i dovlači ta svoja pustinjska odela.
- Žene davav, Taja buta! - gunđao bi on stenjući i navlačeći na sebe ta odela. A ostalo, što ne bi mogao da obuče, krio bi po uglovima te svoje kolibe ili zemljom zatrpavao, bojeći se da mu ko ne uzme ili ukrade.
Ali ne samo što u to niko nije dirao, još manje krao, već su mu i svi davali. Čak i prosjaci. I oni, od onoga što naprose, odvajali su i davali su. A on je sve halapljivo jeo i uvek, uvek bio gladan.
Bilo na daćama, godišnjicama, parastosima, pomenima po groblju, prvi bi on morao da sedne, najede se, pa onda ostali, drugi prosjaci.
On, čak, nije ni prosio. Njemu se na noge donosilo. Čim ko umre, to se zna da odelo u kome je umro, to mora njemu, Taji, da se pošlje. Njegovo je to. A on bi uvek, nezadovoljan što mu se donese jedan ili dva para, koliko je tad umrlo u varoši, gunđao i drao se:
- Što već svi ne pomru?
I svi su mu davali. Kao da su ga se bojali, i time kao hteli da ga zadovolje, ućutkaju, te da ne gunđa i zlokobi. A verovali su da sve što on prozlokobi ispunjava se.
Tako i klisarici predskazao. Jednog dana seo na prag njene sobe i počeo da se dere na sav glas, gledajući ispred sebe:
- Klisaričina, ete klisaričina ćerka, umreće...
Klisarica izletela na nj sa sekirom. On pobegao.
- Neće, neće...
Ali čim se izmakao od nje, opet je počeo da viče:
- Umreće, umreće...
I popu, za sina mu, predskazao.
- Na popa! - I opet jednoga dana isto tako počeo da se dere. - Na popa sina, po glavi... puc! - I rukama je pokazivao kako će ga kamenom udariti.
I zaista, popova sina deca u igri kamenom udarila te ovaj od toga umro.
I zato su ga se svi bojali, ugađali mu, sve mu činili samo da čuti, ne gunđa, ne proriče, ne zlokobi... A on je, opet, samo gunđao. Nikoga u oči ne gledao, već ispred sebe, natmureno. I stenjući, koje od mnogog odela, koje od suvišnog jela, vukao bi se dišući mrtvo, teško, prosjački... Jedva bi išao i vukao se, mada je u tom nagomilanom, večinom novom pustinjskom odelu, a još ovako krupan i koščat, izgledao dosta i lep.
U to vreme bila prebegla iz Turske jedna prosjakinja, neko ulavo mlado devojče. Zvala se Vejka. Od zuluma pomerila pameću. Turci, da bi je ugrabili, sve joj poubijali. I tad se po njoj moglo još da vidi kako bi ona zaista postala lepa, samo da je nije to, taj užas kao presekao, te se od toga ona kao iskrivila, sasušila. Bila je sitna, mala... Nikad nije smela sama da ostane, a još manje napolju sama da zanoći. Pričinjalo joj se kako uvek idu za njom Turci da je grabe, kako ih čuje, vidi... I tad bi, pišteći od straha, gotovo luda, zaklanjajući glavu rukama, trčala, bežala, krila se...
- Nane, slatka nane, Turci! - cvilela bi ona tako po čitave sate bežeći i vrteći se u kovitlac od straha.
Pa samo da bi je Taja k sebi pustio, da ne bi sama napolju noćevala, ona ga je slušala, dvorila... Sve mu činila što god je on hteo. A bila je vredna. Ubrzo ona onu Tajinu kolibu, sobu, jače i bolje učvrstila prućem i zemljom; iznutra počistila, pa odnekud nabavila i sudove, posuđe, te je uredila kao neku kuću. Čak mu je i jelo gotovila. I tako oni dvoje počeli su da žive mirno, lepo. Naročito Taja, hranjen i dobro negovan od Vejke. Bilo mu je dobro. Više nije gunđao, a još manje kao pre onako halapljivo jeo, ždrao...
Vejka ga je zvala "čičom" i uvek, noseći njegove torbe, išla za njim, da mu je na ruci, da, umesto njega, kad Taja ili ne može, ili neće, mrzi ga da preko grobova ode do neke žene, ona umesto njega ode, otrči i uzme ono što im daju.
Ali to ne bi duga veka. Tajom prevlada druga. Varošanka je bila. Bila sluškinja, pa se propila i počela da prosi. Nova je bila, tek odskora došla na groblje. Mada je već bila stara, usahla, ipak je bila nekako meka i sa još dobrim prsima i licem. Ona poče oko Taje obletati, a i Taja oko nje. Ali ipak Vejka se nije nadala da će Taja toliko nju, Vejku, da omrzne i otera je, da joj ne da da spava u njegovoj sobi.
Jednog dana prosili su... Taja, kao uvek, a sad još bolji, očišćen i iskrpljen od Vejke, sedeo je u sredi na prvom mestu. S desne strane stajala je ta varošanka; s leve mu, uz koleno, kao uvek, bila je Vejka i trudila se, brinula da u njihovoj, zajedničkoj torbi što više bude naprošeno. I ono što ne bi koja žena pravo u torbu spustila, već na zemlju do torbe, ona je dizala, čistila i metala u torbu. A od svega što je najbolje, pribirala je i davala svome "čiči", Taji, metala mu u skut, da on jede.
A i varošanka. Ona opet, da bi se pred Tajom kao pokazala, glasno se zdravila sa ženama koje su ih darivale i s kojima se ona poznavala.
- Snaške, kako si, snaške? - pozdravljala se ona, istina promuklo, ali nekako strasno, pa i ona, od onoga što joj dadu, i ona je odvajala i davala Taji, metala mu u skut... i, kako se Vejki činilo, navlaš ga dodirivala svojim strasnim rukama.
Vejka ju je, uzdržavajući bol, odbijala.
- Pa ima si... - branila je Taju od njenih darova i još više iz svoje torbe davala je Taji.
Taja je sve jeo. Ali više od varošanke nego od svoga i Vejkinog.
Utom prošenje prošlo. Groblje se ispraznilo. Svi drugi prosjaci otišli, samo oni ne. Vejka skupila torbe, uvezala ih i, kao osećajući nešto, počela s trepetom da iščekuje kad će Taja da se digne i po običaju, kao uvek, on i Vejka odu kući u onu poznatu sobicu Tajinu, iza klisarnice. Ali Taja je jednako jeo, a varošanka se još ne odmicala od njega. Ona je isto onako stajala i kao nešto očekivala, nadala se nečemu od Taje.
- Čičo, 'ajdemo si doma! - naposletku ponudila Vejka Taju, kad je videla da je već sunce zašlo i mrak počeo da pada.
- Ja! - odjednom se na nju obrecnula varošanka. - Šta će tamo? Dobro mu je i ovde!
Ali Vejka nju nije slušala. Znala je ona unapred da će to od nje čuti. Sad je samo gledala u Taju i, služeći ga, drhteći od straha, iščekivala šta će joj on reći.
Taja je međutim jednako jeo, mljeskao, i gledao ispred sebe. Videlo se da je i njemu teško da se reši.
- 'Ajdemo si! - još jednom se, preplašeno, usudila Vejka da ga pozove.
- Neću kod tebe! - jedva on promumlao. Istina, videlo se kako se s mukom rešio, ali je ipak odbio Vejku.
Vejka ništa ne rekla. Samo ostavila torbe, skupila se i odvukla do klisarice.
- Teto, "čiča" me neće više! - proplakala kod nje.
I zaista, Taja je više nije hteo, kod sebe, u svoju sobu. Primio varošanku. A Vejka nije imala više kod koga, no je od tada morala sama po polju da noćeva. Zatim se brzo izgubila, umrla, više od straha što je sama, napolju, nego od gladi.
I tako Taja ostao sa varošankom. Čak izgledalo je da mu je s njom i bolje. Ova ga je dvorila nekako raskošnije. Lepše mu i ukusnije gotovila, nameštala... Sve po varoški. Ali posle varošanka kao da se brzo zasiti Taje i odjednom ga ostavi. I ne samo što ga više nije dvorila, donosila mu, davala od svoga što naprosi, već je i njegovo uzimala, jela, te je on ostajao gladan. A počela opet i da se opija.
Ode tako, zaređa po kućama i počne da prosi, moli, ne za sebe, već tobož za njega, Taju. I laže kako se on razboleo, pa leži bolestan. A i ne jede... Već ako imaju da joj dadu rakije ili novaca te da ona kupi i odnese mu. A posle od toga se ona napije, pa kad dođe kod Taje, ne samo što mu ne da ništa, već ga tera od sebe, izgura iz njegove sobe, te on mora napolju da noći... A često i bije ga.
Svi su se nadali da, kakav je bio pre Taja, da će on varošanku odmah oterati od sebe. Ali on ne samo što je nije oterao, već se nije ni tužio. Samo je ćutao. A kad ga neko upita za to, on bi se izdrao na onoga:
- Gledaj ti svoj put!
I, kao u inat nekome, više nije hteo ni da dolazi ovamo, među prosjake, niti da prosi, i viđa se s kim. Sedeo je tamo, ili ispred svoje sobe u koju ga varošanka nije puštala ili u reci, iza groblja.
I, da li od starosti, ili od gladovanja, zemljosa. Odelo poče da mu se raspada i vuče za njim u dronjcima i krpama. A drugo odelo više mu nisu ni donosili. Kao da ga se viče nisu bojali, jer je on odavna bio prestao da gunđa, prorice, zlokobi... Još odonda otkada počeo da se drži, meša sa ženama.
On se više živ nije čuo.
Samo pokadikad noću. I to kad obično varošanka, pijana, s drugim prosjacima dođe, pa se s njima zatvori u njegovu sobu. Tad bi se Taja digao, došao pred vrata i počeo da je tera, goni iz te svoje sobe.
- 'Ajde, idi si, mori, idi! Moje je to! - i pokazivao bi on na sobu u kojoj se ona razbaškarila s drugim prosjacima. - Moje je. Klisarica mi je dala.
A ona, mameći ga sebi da ga izbije, pretila mu je iznutra:
- 'Odi, 'odi da ti dam tvoje...
- Oh, lele! Oh, lele! - uzmicao bi Taja uplašen i obilazio oko ulaza i tako cele noći dreždao.
A opet, uvek mu je milo bilo kad bi se ona na njega odobrovoljila, te ga pustila unutra, kod sebe.
I ko zna dokle bi tako, da se sam popa nije umešao. Silom oterao varošanku, te Taja opet morao sam, u toj svojoj sobi, da sedi, noćeva. Ali, otada Taja kao da ne beše više onaj Taja. A zar i godine dođoše. Više nije jeo. Samo, kad ga pustiše u sobu, leže. Više ništa. Ako bi ga koji ponudio - dobro, jeo je; ako ne - gladovao je i sam ne znajući i ne osećajući da gladuje. Samo se uvijao svojim krpama i dronjcima od odela... Čak i zemljom koju bi mogao oko sebe rukama da dohvati; i nju je na sebe bacao... kao da se živ zakopavao, dok ga jednog dana ne našli mrtva. Ko zna kad je i koga dana izdahnuo, samo tad na njega naišli i videli da je mrtav.
1901.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
BEKČE
- ...Ha! Zort! - utrči on i posred njih, prosjaka, padne. - Trzajte se. Tamo... prosjačka vero, bre!
I počne da ih gura, rasteruje, dok on, u sredini, najbolje mesto ne zauzme.
Neki gunđaju. Slepci se povlače, sakati hvataju za štake, a neki mu, uzmičući se, i prete:
- Bekče, miran! Miran da si, Bekče!
A on ih jednako gura od sebe. Što dalje da su od njega. I kad ih rastera da može on komotno, slobodno da sedi, ne dižući šajkaču s očiju i ne prestajući da grdi prosjake, vadi skrivenu u nedrima svoju torbu, meće je pred sebe, naginje se na nju, širi je, i počne onda na sav glas da priziva prolazeće žene da mu udele... Sve ih po imenu zove. Svaku poznaje i od svake prosi. Čak kad neka njemu ne pruži, već do njega kome drugome prosjaku, on se izdiže, grabi joj iz ruku i meće u svoju torbu. A kad napuni torbu, odmah prestaje da prosi i diže se. Pa ono što mu je suviše u torbi, naročito parčad hleba od nepšenična brašna, ne dobro i masno umešenih pita, banica, on to izdvaja i daje. Deli oko sebe, međ prosjake, jednako grdeći ih:
- Na, na... - baca im u krila, lica. - Nasiti se, prosjačka vero.
I, radostan, poskakujući, odjuri u varoš s onim što je naprosio, pevajući iz sveg glasa.
Obično ide u one mehane po čijim štalama spava. I tamo, ono što je naprosio, razdaje seljacima grdeći i njih, seljake.
- Na, bre... na, seljo... Uzmi, jedi... U tvom veku ovako što ubavo, meseno, nisi izeo... i nikad nećeš da izedeš... Jedi, seljo... - I sve što god je naprosio ređa pred seljake da jedu.
A seljaci, ako mu za to koju rakiju plate, dobro, ako ne, ne traži. Samo ni tu ne ostaje. Opet odjuri dalje, po mahalama, kućama, da što posluša, iscepa drva, donese vode... A uvek veseo, s pesmom, nabijenom šajkačom do očiju, bos, razgolićenih grudi...
Bio je lep čovek. Mlad, plav, koščata, izvijena lica s punom, kratkom bradom.
Svi su ga znali, a i voleli ga. Koliko puta bane ma u čiju kuću, i zatraži od domaćice:
- Rakije da mi daš!
- Šta će ti rakija? Hleba da ti dam! - nudi ga domaćica.
- Hleba sama jedi! - odbija on uvređeno. I, s rukama ostrag, još jače nabijenom šajkačom nad oči, unosi se u nju ljutito: - Šta će mi hleb? Hleb je za prosjake. A Bekče prosjak nije! Rakiju da mi daš.
Domaćica šta će? Da mu.
I tako od jedne do druge kuće, napije se. Ali tad ne ide kao drugi, ne zavlači se međ plotove i ambare da tamo spava, rče, valja se onako pijan po prašini, već pevajući iz sveg glasa, kršeći se kao neki "ergen", prolazi pored kuća najbogatijih i najlepših devojaka i ide u najbolje mehane da tamo peva i igra. A to njegovo igranje, neko tresenje snagom, pocupkivanje, udaranje kolenima o pod, zemlju, toliko je, da kad bi drugi tako što uradio, nedelju dana ne bi se digao iz postelje, a njega ni znoj ne probije. Pa kad i mrak, noć padne, ni tada se ne umara ni smiruje. Onda ide iz varoši u krajnje, puste ulice, u njive, vinograde i tamo sam peva, luta...
I kad nije pijan, opet luta. Naročito kad nastanu noći s punom, jakom mesečinom. Tada ne peva, već viče i igra, igra spram mesečine. Čak i kad se mesec od mutna neba ili oblaka ne bi video, on bi opet k njemu, u pravcu u kom bi se nazirao kroz oblak, išao, lutao.
Ljudi, slušajući to njegovo pevanje i lutanje za mesečinom, govore:
- Bekče pijan peva.
- Hoće nešto da ga 'aloše, zlo snađe, bog ga ne ubio, - čudili bi se i drugi ispunjeni strahom od tog njegovog pevanja i lutanja po pustim poljima za mesečinom.
1901.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
MITKA
- A, i ti li? - graknuli bi na nj svi prosjaci čim bi se i on pojavio i ušao na groblje.
On, zaobilazeći ih, okretao bi od njih glavu i odbijao ih prezrivo od sebe.
- More, 'ajd! Zar ja da prosim?
I, ne putem, već bi odmah preko grobova počeo da ide po groblju.
I zaista on nije prosio. Kad bi se približio kome grobu, on bi izdaleka počeo da se gladi, šmrkće, kašlje i stidljivo da zaobilazi oko groba, gledajući željno u rakiju, vino. Žene se sete. I zovu ga, daju mu. On pije sve: čas vino, čas rakiju, i to odjednom, naiskap.
I tako, jednako stideći se, željno zaobilazeći oko grobova, začas izređa celo groblje. I onda se vraća, ali slobodniji, rasplakan, pijan. Tada bi išao na svoje grobove, gde veli da mu je žena i kći zakopana. Seda tamo. Pošto nema da im zapali sveće, on ono što je naprosio vadi iz pojasa i ređa to po grobovima. I onako pijan, plačući, nudi prolaznike:
- Uzmite, uzmite za njinu dušicu, - i razdaje pokazujući na te svoje odavno propale, ugnute grobove.
Ali niko ne bi od njega uzimao. Svaki zna da je on za sebe to jedva naprosio. A on jednako nudi, plače i moli prolaznike:
- Za njinu dušicu, za njinu dušicu uzmite...
Ni popa ne sme da zove. Već kad bi se groblje počelo da prazni i popa počeo da zailazi po krajevima groblja i kad bi tad naišao na nj, on bi ga molio:
- Dedo, prepoj i ove moje...
Popa, ako je dobre volje, prišao bi, prepojao bi mu ih, on bi ga tad ljubio u ruku, metanisao za njim, a ako nije dobre volje, ne bi ga ni gledao, već bi drugima prepojavao koji mu plaćaju. Mitka bi tad uzalud gledao za popom i, onako pijan, molio ga, plakao, pokazujući na te svoje grobove.
- Dedo, i ove moje...
I mada pop odmakne daleko od njega, neki put ode i iz groblja, pošto sve prepoje, on jednako plače, viče za popom:
- Dedo, i ove moje prepoj!
I posle, pošto pojede sam ono što je naprosio i nudio drugima i razdavao, poslednji bi se dizao i stenjući odlazio. Pa ako na ulazu zatekne pijane prosjake, one iste koji ga uvek onako zlurado dočekuju kad god i on dođe na groblje, on se umeša među njih. Prosjaci, zasićeni, daju mu tad od svog preostalog vina, rakije, da bi ga posle mrtva pijana ostavili te da tu, na ulazu, ničke leži i valja se do gluhog doba noći... Pa da ili natrapa na ulaz i iziđe iz groblja, ili zabatrga međ grobove i tu prespava.
*
A u obične dane ne možete da ga poznate. Čist, vredan. Tako je vešt u sukanju užeta, da se o njega otimaju majstori. A najviše i zbog toga što nije tražio novaca. I ne samo što nije tražio, već je i odbijao kad mu se da.
- Ne mogu, majstore, ne mogu, - odbijao bi uplašeno.
Koliko puta bi ga našli, a obično uza zid, u ćošku ispred kakve ćerane. A to obično za vreme ručka, kad svi radnici iz ćerana iziđu da jedu. Ostali radnici, onako u gaćama, prljavi, posuti trunjem i vlaknima od konoplja, ručavaju zajedno. Kako ko ima: jela, pića, a on ne. I čist. Kao da nije radio, zajedno s njima sukao užeta. Očistio se, oprao i, sklonjen od ostalih, jede samo hleba. Pred njim ništa drugo do testijica vode.
Pitate ga:
- Zašto samo suva hleba?... Što drugo ne jedeš?
On bi, jednako zagledajući se i čisteći se, izgovarao se kako nema. Ali ako pokušate da mu date jelo, piće, on odbija:
- Ne mogu, ne mogu.
- Zašto? - čudite se i počnete da se ljutite na nj.
On počne da muca.
- Tako, snaga mi ne trpi.
- Pa kako?
- Tako. Ne mogu, - pravda se. - Ovako kad ništa ne jedem i ne pijem, miran sam. A čim meso, piće... Posle hoću sve, i to mnogo, mnogo! Pa bolje ovako ništa da ne jedem i miran sam.
I zaista, čim okusi što masnije, a još ako makar kap pića popije, onda se provali od pića, pobesni, valja se. A dok tako ne jede, posti, vrednijeg, mirnijeg nema. Uvek čist, utegnut pojasom. Rukavi mu, i nogavice, ako ne dugmetima a ono vrpcama uvezani, stegnuti. I začudo kako je bio lep, naočit. Samo kad ide, ide zgrčeno, krijući se, sve uza zid i jednako trepćući i šmrkćući kao na plač.
Niko ne zna odakle je, tek znaju da se odjednom našao međ slugama čuvenog gazda-Pante. Dok je bio dečko, niko za nj nije znao ni da postoji. Slušao tamo sluge gazdine te ga oni trpeli da spava u štalama među konjima i bivolima i davali mu od svoje hrane što je preostajalo, i tako on živeo. Tek kad porastao, pao u oči samome gazdi. Ne zbog čega drugoga, već zbog te njegove čudne lepote. Naročito bile su mu oči lepe. Velike, crne, ali nekako i čudno meke, meke, čak do tuge meke. Gazdi se dopao i uzeo ga kod sebe, posle ga oženio, dao mu svoju sluškinju. S tom ženom imao i kćer. Ali ga žena toliko volela da ga nije mogla gledati da tako on trpi, posti, gladuje, već je radila, ponova služila i njemu davala te on pijući, valjajući se, i ženu i kćer oterao u grob.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
Sam
Sam. I to toliko da ne sme slobodno ni na zemlju da stupa. Uvek krijući se ide. I, obzirući se uplašeno oko sebe, polako, kradom stupa. A sav u bradi, kosi; sa golim rukama iz odrpane košulje i golim kolenima iz starih čaksira koje se jedva drže na njemu. I tako kradući se, zazirući od svakoga, ide i jedva čeka da nađe i zavuče se, sakrije u koji kut, ćošak. Pa da tu, tako sam, zgrčen presedi ceo dan.
Pitate ga:
- Šta radiš, more?
- Gledam si.
I počne da se krije ispred vas.
- Šta gledaš?
- Pa neću više da gledam.
I odmah okreće glavu, zatvara oči da ne gleda, jednako skupljajući se uplašeno ispred vas i strepeći da vam čime nije na smetnji, za šta kriv, a najviše da vam nije kriv zato što je tu, ispred vas, te vi morate da ga gledate.
A odakle je? Čiji je? Niko ne zna.
Ako ga o tome upitate, - Otuda, otuda, batke... - još uplašenije počne da vam se pravda, pokazuje na susedne gore, planine, i jednako da se sklanja, uzmiče ispred vas, kao bojeći se da ga ne bijete.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
PARAPUTA
Za njega se ne bi znalo niti bi ga toliko gledali kad bi se on, obično subotom, pred mrak, pojavio. Sav naguntan, sa po deset pari košulja i gaća oko sebe i pun drugih krpa što jednako kupi i halapljivo trpa u svoje pazuhe, nedra, nogavice. Drugi od tih krpa ne bi mogao ni da kroči, a kamoli da još kao on poskakuje pred svetom i dere se:
- Paraputa! Paraputa!...
A još manje bi ozbiljniji, stariji trgovci gledali u nj da nisu znali da njega još jednako kod sebe drži, hrani i neguje sada već ostarela hadžika Tašana. Ona evo dvadeset godina kako ne izlazi iz kuće, niti se pojavljuje u svet. Pa i sada, mada od starosti obnevidela, poštapuje se, pored nekoliko snaha, toliko slugu, sluškinja, još ne da da je ko u dvorenju i služenju Parapute odmeni. Još kao nekad, dok je bila mlada, sama ona mu čisti njegovo sopče, nadgleda ga, hrani, čuva i gotovo jedina s njime razgovara.
Tako, kad bi mu u čaršiji deca iznenada prišla, i bacajući u nj već upotrebljene žigice, počela da viču:
- Žiža, žiža! - i pokazivala kako će on od te žigice da se upali, sav izgori... Pa kad bi on, prestrašen, pobesneo od toga, počeo da baca sa sebe odelo, da beži natrag kući, uleće u kapiju i da juri po dvorištu, bašti, jednako bacajući sa sebe odelo i drečeći besno da se čak i sluge sklanjale od njega... onda se zna da će tada ona, stara hadžika, izići. I onako stara, stenjući, silazeći niz stepenice kuće, počela da ga umiruje:
- O, majčice moja. Zar mi te opet ti nakolnici uplašili? Ne boj mi se, ne boj... Evo, ja, ja idem... - utišavala bi ga idući k njemu.
I nekako izmučeno, bolno prilazila bi mu šireći ruke kao da joj ne utekne, išla za njim stešnjavajući ga u kakav kut dok ne bi došla do njega, uzela za ruke, odvela u njegovo sopče, tamo vodom osvežavala, umivala, polagala u postelju, uvijala i ostajala da stoji uza nj dok se on ne bi smirio, prestao da unezvereno trese se i muca:
- Žiža! Žiža! - pokazujući na svoje krpe, odelo koje će da mu izgore od bačene žigice na nj.
A svi su znali zašto ona tog Paraputu, evo već celoga veka, nadgleda, čuva. Muž joj, kao što u ona vremena dolikovaše jedincima i naslednicima bogatih očeva, tako i njen muž, sevdišući i pijući umro rano, te ona usred cele, velike, čuvene kuće ostala sama sa dvoje dece. Ona bila mlada, lepa, i kako ostala udovica, još više se prolepšala, nabujala, a onako sama u svojoj velikoj, bogatoj kući, prevarila se i zagledala u nekog lepog, čuvenog sa svoje lepote takozvanog Manu Grka. Ubrzo se to doznalo. Skupila se porodica. Ne toliko s muževljeve joj strane koliko s njene. Naročito otac joj. I šta su mogli da čine s njom? Da je bez dece? Onda se zna šta se u tim prilikama radi. Da se otrov da se dobrovoljno popije. Ali, šta će s decom? Da su deca sirota, onda bi ih uzeo deda, otac njen, da ih čuva. Ali tolika imanja, bogatstva! I svet bi kazao da je on uzeo decu da čuva da bi im prigrabio imanje. A da je, opet, kao što je i to običaj, udaju za nekog slugu, kakvoga blesastoga, poslednjeg u mahali, iskvariće se porod... I šta su mogli drugo?... Naposletku jedva su iznašli: doveli toga Paraputu i dali joj ga da celog veka, gotovo zatvorena u kući, samo njega hrani, čuva, nadgleda. Prvo njemu da odnese ručak, večeru i sve što treba, pa onda sebi... I to joj je bila kao kazna, ispaštanje.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
BILJARICA
- Lale, lale! - čulo bi se kako ona svake subote viče ispred kapija po ulicama. - Bilje, travke, lale! - I nudi žene kad se ove iskupe oko nje rastvarajući im svoje zavežljaje, bošče pune trava, korenja, bilja.
Mala, zgrčena. A sva u krpama i dronjcima, sa isušenim, skupljenim nogama te ne može da ide, već se vuče. Lice joj sitno, staro i puno nekih belih, velikih malja. Usta joj i vilice sve obrasle u te malje kao u neku bradu. Samo joj oči krupne, bele. Onako uvijena u krpe, naročito oko glave, te joj se lice gotovo ne vidi, sa tim svojim zavežljajima i torbama, kao neko klupče vuče se i puzi po ulicama, jednako vičući i nudeći bilje, trave.
- Lale, lale! Bilje, travke, lale!
Živi tamo, gore, više Markova kaleta, među papratom i zdravcem, jednako čekajući da nadje "raskovnik"... A to je, vele, travka kojom se otvaraju svi zatvori, naročito gde je blago, zlato zatvoreno. I ko nju ima, biva bogat, mnogo bogat. Pred njom se sve otvara. Pare zakopane u zemlji same iz zemlje izlaze čim se raskovnikom dotakne mesto gde su bile zakopane... Tom travkom se ima sve što duša zaželi, čovek pomisli... Ali nju je teško naći. Jedva se za ponekog pamti da je taj "raskovnik" našao, imao ga. I zato je posle mnogo bogat bio. Njega samo željka nalazi i čuva pod jezikom. I u izvesno doba, a i to se doba ne zna, misli se da obično leti, pri velikim vrućinama, ako jedanput u godini ispusti, no ga ona opet, brzo, u tren, uzima i dalje drži pod jezikom, da ga ne bi ko našao... I zbog toga ljudi nikad ne mogu da naiđu na "raskovnik", niti ga imaju. I zato i nisu tako bogati, srećni.
A ona je htela da bude bogata. Da i ona, kao sve, prve, najbogatije devojke u njenom selu, pođe na sabor. U volujskim kolima, pokrivena lepim ćilimom, a ona u kolima, oko nje umešene pite, panice, ona obučena u novu, vezenu futu, s parama na prsima... Pa tako šareno, lepo, da ode na sabor, pa da tamo igra, igra... Pa čak, kao što se sad radi, da kupi kišobran i da ga u kolu otvori. I da, držeći ga otvorena više glave, igra, igra, a "pare" da joj zveckaju na prsima, vezena futa oko nje da joj se širi i krši, a visoke na "kopče" cipele da joj škripe.
To je ona htela. Zato je pobegla iz sela gde je služila i došla u Kale da traži "raskovnik".
- A mori! - pitaju je žene - zar te nije strah što si sama, i to tamo u Kale, u goru? I to još noću sama?! A znaš, vuci, pa 'ajduci, seljani... Ubiće te.
- Ne! - brani se ona. - Niko me ne dira. A noću ja i ne spavam. Sedim tako i gledam ovamo, k vama, u grad... - A da znate - počne kao da im neku radosnu vest saopštava - kako vam grad tada dođe mali, mali; samo se crni... Gledam, pa, iako je noć, sve vidim.
- Pa šta radiš tamo sama cele noći? - plaše se one od nje.
- Ništa, - produžava. - Ne li tada berem bilje? U gluho doba, kad gora, voda, sve se smiri... Kad trava oko mene počne da raste i kamenje po gori da puca, a tada se bilje, u to, gluho doba, ono vidi... tad ono od boga pada.
- Pa kako ga ti poznaješ i vidiš noću?...
- Vidim si. Zamiriše, pa ga osetim i idem da ga uzberem. Ali ono se krije. I svakome se ne da da ga vidi. Sve po mrtvačkim mestima raste. Teško je da se bilje vidi, nađe i uzbere. - I da bi ih uverila kako je zaista teško, razgrće i pokazuje im svoja izgrebana, krvava kolena kojima se vukla i pentrala po gori, stenama, urvinama, berući te lekovite trave, bilje.
- Pa što se, more, mučiš, što ne siđeš ovamo, u grad? - groze se žene kad vide ta njena izgrebana, krvava kolena.
- A - odbija ona -, još nisam raskovnik našla. A kad ga nađem - uverava ih -, tad ću da dođem kod vas... Da si i ja kupim kuću, zemlju, stoku... da sam i ja kao vi... A dotle, neću... Ja i sad ne bih došla, nego hlebac mi nestade... Ne bih došla. Ne smem željkarnik da ostavim... Ko zna šta je tamo sad?...
I pri pomisli da je možda od toliko željaka koje ona iz cele gore kupi i meće u ogradu od kamenja, a u kojoj ogradi, željkarniku, i ona sama spava, da je možda koja od tih željaka baš sada, dok je ona ovde, ispustila raskovnik, a nje nema tamo da vidi, uzme ga od željke... Pri toj pomisli odmah prestaje da prosi, da nudi bilje i brzo, uplašeno, počne da skuplja i savija torbe, zavežljaje, i zajedno s hlebom što su joj dotad dali, odjuri, upravo odgeguca, opet tamo gore, u planinu, kod željkarnika, da pazi i traži raskovnik...
I taj joj raskovnik došao glave.
Posle nekoliko godina drvari je našli u toj ogradi od kamenja, njenom željkarniku, mrtvu, zgrčenu. Željke probile se kroz ogradu i odmilele u goru, a ona ostala tu i bila već počela da se raspada kad su je našli mrtvu.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
MENKO
Uvek u govoru, i to onom brzom, dokazujući, kao kad se čovek pobije ili prisustvuje kakvoj pogibiji, pa odlazeći od nje prestrašen, priča o tome, dokazuje... Takav, zanesen u taj govor, svagda se viđao. Nestane ga, i to cele zime. Kažu da je tada obično u svome selu, i da tamo radi, kao da se smirio, došao k sebi. Obilazio bi manastire, crkvišta, i tek jednoga dana opet bi se pojavio u varoši. I to uvek na jednom istom mestu, ulazu, dolazio je u varoš, isto onako zanesen u govor, u dronjcima, visok, suv i sitna, crna lica.
Čim uđe u čaršiju, sluge, šegrti iz pojedinih dućana kao nekog svog davnašnjeg poznanika dočekuju ga. Zivkaju, šale se, dajući mu duvan i mešajući barut da bi posle, kad u cigari bukne barut i sprži mu lice, bradu, on od toga preplašen, sasvim pobesneo, krešteći sumanuto da se cela čaršija uzbuni, počeo da ih juri, gađa kamenicama, i to smrtno. A to je šegrtima i bilo glavno. Pa da tako preplašen, pobesneo, celog dana posle krešti po čaršiji, juri.
- Izedoše me, braćo, izedoše!...
- Ko, Menko, ko?
- Asan-paša... - i zaprepašćeno počne da se dere i priča: - Ne li begler-beg kad dođe po desetak!...
I onda bi nastala ona njegova zbrkana, ubezeknuta priča o tom begu, o kupljenju njegova desetka u selu. A to bi nagnalo čaršilije da se sete njegove nesreće, od koje je tako šenuo, te da bi posle između se pričali kako taj begler-beg, dok Menko bio mlad, tek se oženio, nov domaćin, kad je kupio desetak u Menkovom selu, bacio oko na njegovu ženu. Menko sa još nekima uhvatio bega i izbio. Ovaj otišao, vratio se sa zaptijama, Menka vezao, kuću mu zapalio i na njegove oči obeščastio mu ženu, kojoj posle odsekao glavu i bacio u krilo vezanom Menku.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
JOVAN
- A, a... Jovane! - hrabre ga prolaznici, gledajući ga gde, zaduvan, stenje vukući svoje torbe pune hleba, brašna, naprošenog po selima. - Stići ćeš, stići... Još je rano!... - hrabre ga oni i pokazuju mu na crkvu čiji se krst svetluca iz varoši.
- 'Oću li? - raduje se on i izdiže na prste da vidi varoš i uveri se da li će zaista na vreme, pre mraka, stići. Pa se onda još više upinje, žuri, vuče te svoje teške, pune torbe da bi što pre stigao u varoš, pred crkvu, i da bi pre mraka izručio hleb, brašno, što je taj dan naprosio za nju, crkvu.
Ali čim uđe u mahale, opet se zaboravi. Počne da ide po kućama. Gde ga ne poznaju, beže od njega, jer tako besno, halapljivo počne da upada u dvorišta. Čim upadne u dvorište, on počne da se unosi u kuću i viče:
- Sveta Bogorodica poručila...
Žene, pošto umire decu, iznose mu hleba. Neke, kad ga vide onako koščatog, krupnog, nikad ne ošišanog ni obrijanog, da se jedva video iz kose i brade, a sveg oznojenog i ranjavog od prošenja i vučenja tih svojih punih torba, darivaju ga i pitaju pokazujući na njegove pune torbe:
- Pa imaš. Šta će ti više?
- Nije moje! - dere se on na njih.
- Pa čije?
- Gospodnje, svete Bogorodice... Njeno je! - I pokazuje na crkvu.
I zaista, od svega što naprosi, ništa ne uzima, već tamo, u crkvu, vuče i rasipa pred vratima. Ispočetka klisari i popovi bili ga i terali što tako pred vratima crkvenim čini đubre, ali pošto su uvideli koliko on svakog dana donese, navuše hleba, brašna, pustili ga te oni posle od njega to uzimali, čistili, pa ili to posle prodavali, ili njime hranili svoju stoku.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
STANKO "ČISTO BRAŠNO"
Mlad, visok, ali sa preplašenim, plačnim izrazom lica. Trese se, drhti, a uvek golih grudi, raskopčanih čakšira i raspasanih pojaseva, koji se za njim vuku... Što god nađe usput - krpu, prut, kakvu tuluzinu - sve, jednako drhteći od zime, sa onim istim plačnim izrazom lica, skuplja i zajedno s parčadima hleba, lukom, paprikama i drugim što je naprosio mesa. Trpa u pojas, po pazuhama, jednako obzirući se oko sebe da nije štogod zaboravio, ne video još koju krpu, prut što treba da uzme, ponese. I tako, skupljajući sve oko sebe, drhteći, ide po mahalama i kućama.
- Čisto brašno iskam, čisto...
Odbija žene kad mu koja slučajno da hleb od "nečista", nepšenična brašna. A obično i ne čeka da mu se da, već čim uđe, zaleti se po dvorištu i, pošto pokupi sve po njemu krpe, pruće, vraća se. I tako, drhteći, skupljajući, juri iz kuće u kuću, iz mahale u mahalu. Pa zađe izvan varoši, i zaređa po selima, te posle bogzna gde ga nađu.
A što je najgore, bio je iz jake, zadružne kuće u obližnjem selu. Braća mu prvi domaćini u selu.
Dok mu je mati bila živa, ona je trčala za njim. Naročito zimi, kad se od kuće iskrade, ona potrči za njim. I, bilo na putu, bilo čak ovamo, u varoši, ako ga sustigne. Stigne ga, zaustavlja i plačno kori:
- Zašto, sinko... što će ti to? Imamo kod kuće to. - I počela bi da mu iz pojasa nedara ono pruće, kamenje, krpe, što je on usput pokupio, vadi, čisti.
Ali on ne da, prigrće ono što mu ona uzima.
- Imamo si, imamo... - odgovara joj -, ali još iskam da imam. - I opet pojuri po putu da skuplja oko sebe.
Majka ga opet sustiže.
- 'Ajdemo, 'ajde doma... - moli ga. - Sneg je, mećava, sinko... - odvraća ga i skida sa sebe šamiju, ogrtač. Hoće da ga ogrne, utopli te da onako go, bos, ne juri po zimi.
- Zima, mećava je tamo! - odvraća ga ona jednako i očajno pokušava da ga zadrži. Ali on je i ne sluša, već jednako, onako zanesen, drhteći juri po putu i skuplja oko sebe.
Majka, dok on ne dođe do varoši, juri i sama za njim. Ali kad ovaj uđe u varoš, zaređa po čaršiji, mahalama, ona ne sme. Poznaju svi nju i njihovu kuću. I zato počne da se sklanja, krije od varošana da je ko ne vidi, pozna, a u isto vreme da pazi na njega da joj ne izmakne. I, kad opazi da ulicom nema nikoga, ona pretrči prolaz da bi ga stigla i tako on ne izmakne joj, izgubi se sasvim.
I tako, krijući se, crveneći, a nekad i plačući od stida što će je ko videti i poznati, sklanjajući se od sveta, brižno, preplašeno, trudeći se da joj ne izmakne, po nekoliko dana ide tako za njim. Čak i po selima prati ga, juri za njim, da ne bi noću u kakvu jarugu pao i ostao mrtav.
To, dokle je ona, majka mu, bila živa. A posle, snahe, braća mu, ispočetka i oni ga gledali, ne puštali, stid ih bilo pred svetom, ali posle im se dosadilo i digli ruke od njega, te otada on mogao slobodno da ide, drhti, skuplja oko sebe po putevima i prosi odbijajući hleb od kukuruzna, nepšenicna brašna.
- Od čisto, čisto brašno, snaške, iskam.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
COPA
Od njega su se deca najviše bojala. A on bi baš na njih išao da im se plazi, i da se onako u dugoj košulji, s torbom, štapovima, raskrečenih, dugih, mesnatih nogu, unosi u decu mumlajući im:
- Mu-u...! - i radujući se kako će se tad sva deca razbeći, ostavljajući mu svoje komađe hleba što su jeli.
I uvek bi se vukao tako uprljan, mastan i plazeći se svakom.
Čim bi u čarsiji naišao na dućan kakvog čuvenog gazde, sve bi tada okolne dućandžije nekako radosno i zlurado izvirivale po nj i pratile ga. Jer su onda znali kako će Copa sigurno, i bez straha, prljajući sve oko sebe, da se uvuče u gazdin dućan, da sedne sproću gazde na ulaz, razbaca štapove, torbe i počne da se gazdi plazi i prezrivo, prkosno da mu mumla:
- E, šta si ti?...
Ali, na iznenađenje okolnih dućandžija, gazda bi se tada obično dizao, dolazio do Cope i blago, kao ne smejući da ga uvredi, odobrovoljavao ga dajući mu novaca:
- Ništa ja, Copo, ništa ja nisam.
Ali bi Copa bacio te njegove pare.
- Neću! Šta će mi to? - izdirao bi se on na gazdu.
A gazda bi dozivao slugu i davao mu Copu da ga on odvede u njegovu, gazdinu kuću, te tamo da ga nahrane, očiste, preobuku i ne puštaju od kuće da se tako prljav vuče, gladuje.
Ali bi se Copa od gazdine kuće iskrao i opet počeo da se vuče, lunja po ulicama, samo tad zasićen, nahranjen, mrzovoljniji.
Samo, a to su svi znali, kad god bi hteo neko da ga uplaši, on bi mu prišao i načinivši prstima krst pokazivao.
- Copo, na! - i počeo da mu unosi taj krst. A to je kod Cope značilo krst od njegova, Copina groba. Copa bi na to počeo da viče, baca se štapovima i torbama, derući se za onim, a tužeći se na nj prolaznicima:
- Krst! Krst!
- Nije, nije. Lažu te. Nije to krst. I ne boj se, još nećeš ti umreti, - tešili bi ga, smejući mu se, prolaznici.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
Č'A MIHAILO
Bio je iz planina. Meni je uvek bilo milo da ga vidim. Kao da se od njega širio onaj planinski, čist, na majčinu dušicu miris. Začudo kako je bio pitom. Uvek nasmejan, pun bele brade, bos, samo u čakširama, bez pojasa i u prtenoj košulji iz čijih su širokih rukava virile njegove dugačke, kosmate, ali nežne ruke. A sve je birao gde će da stupne, nekako stideći se, gledajući preda se i nešto u sebi mrmljajući nasmejano, blaženo.
To je bio vesnik proleća.
Čim otopli, zamiriše na zelenilo, eto njega u varoš s punim nedrima zelenog zdravca.
- Eto - smejao bi se on stidljivo i pokazivao na zdravac -, zelen, ubavo!... - I svakom, čak i deci, razdavao bi.
Pored toga gledao je, pogađao po borama lica i čela, ko koliko ima godina i koliko će da živi.
Pitate ga:
- Koliko imam godina?
On počinje da vam se stidljivo unosi u lice i smešeći se, ponizno, da zagleda u vas.
- Ima... trideset i dve, tri... - odgovara, ne vama, već kao sebi.
- A ovaj? - pokazujete na drugoga.
- On? - I opet se, isto onako i drugome unosi, zagleda ga. - Ima četrdeset... četrdeset i pet godina. Toliko, nema više... - samog sebe uverava.
Tako isto i za život, koliko će koji da živi.
I, ne kao drugi prosjaci, on niti prosi, niti šta traži. Ako mu date što, dobro, ako ne, on ide. Isto onako stidljivo, nasmejan, blažen, bos, u starim čakširama i uvek, uvek pognute glave, s rukama u džepovima i probirajući gde će da stupne, sklanjajući se svakom. I tako ide svuda. Za njega nema ni granice, ni Turska, ni Srbija, niti ga opet ko zadržava.
*
Jednog večera svratih u mehanu. I to krajnju, blizu groblja, koja je u isto vreme bila i kasapnica i bakalnica i sve što treba za celu tu mahalu. Kad uđoh, iznenadih se. Pored kasapa i ostalih pijanih momaka zatekoh i njega. Uhvatili ga i ne puštaju. On seo na kraj klupe sa spuštenim rukama u krilo i isto onako nasmejan, blažen, stidljivo odbijao je piće što su mu ovi davali, a svaki čas se dizao da ide, jer ovi počeli da ga diraju, peckaju za ženske i druge stvari. A jednako su ga nudili pićem. On je odbijao.
- Hoćeš vode?... - počeše oni silom.
On naposletku pristade. Mehandžija mu donese u časi vode, ali pomešane s rakijom. On je uze i poče s nepoverenjem da zagleda.
- Voda, voda... - silom počeše svi da ga uveravaju te on ispi. Ali odmah skoči i gadeći se poče da se trese, rukama briše usta...
No oni ga silom opet posadiše i počeše još više da ga diraju, peckaju za ženske.
- A, jesi li, a?... Jesi li se voleo s kojom?
On je jednako brisao usta, okretao se od njih, ali, već ugrejan rakijom, poče da muca:
- Pa... imao sam...
Ali dalje ništa nije hteo više. Oni su morali sami da nagađaju, opisuju mu, a on je samo ili odricao, ili tvrdio jednako brišući usta i gadeći se od rakije, otimajući se da ide.
- A kakva je ta bila koju si voleo?... - produživali su oni da nagađaju. - Je li devojče... malo, sitno?
- Ne, ne!...
- A da ne visoko?... a oko je crno, golemo... snaga?...
- A, a!... - poče on kao da tvrdi, raduje se, grca. Svi udariše u smeh. On, odjednom kao da se otrezni, skoči. Svi opet još u veći smeh. A on, preplašen, briznu u plač i poče da metaniše, krsti se, muca:
Sveta Petka, sveta Petka crkvu gradi,
Gospode pomiluj, Gospode sažaluj!
Oni još u veći smeh. On izlete napolje i poče da beži od njih jednako metanišući, krsteći se, pevajući uplašeno tu svoju svetu Petku...
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
MASE
Srednjeg stasa, ali onako presavijen i sa napred ispruženom glavom izgledao je mali, zgrčen.
Čim počnu da dopiru u varoš zvona sa crkve iz Šapranca, meni se uvek, kad god sam čuo to njihovo tiho, prostrano, grobljansko zvonjene, uvek, zajedno s tim zvonima, pričinjavao i on, gde onako zgrčen, gegajući ide ispred sprovoda, vodi, kao pokazuje mu put za groblje, i ispijajući strasno, do nokata, cigarice koje kupi usput.
I zaista, ne pamti se ni za jedan smrtan slučaj, sahranu, a da je bila bez njega. Čim čuje da je ko umro, eto ti njega tamo. Da se nađe, sluša a najradije da ode klisaru da javi za smrt, te ovaj mrtvaca čak i sa grobljanske crkve da oglasi zvonima, pa onda popu i drugima. Posle tako celog dana da trčkara, osobito da vidi da li su sanduk i krst gotovi, da li je grob na groblju već iskopan... Po njemu, čim se on ukaže s kraja ulice u kojoj mrtvac čeka, zna se već da onda za njim ide pop i drugo što treba za sahranu.
Takav je uvek. Niti ga ko zna od čega živi, gde stanuje. Samo onako ispružene glave, gegajući, a crna, koščata lica, ne gledajući ni u koga, ide, vuče se po čaršiji skupljajući oko sebe ispušene cigare. I čekajući da čuje da li je ko umro.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
MARKO
Kažu da je usled nađenih nekih u zemlji starih para pomerio pameću. Bio krupan, koščat. A mračan. Nikad ne govorio, niti se čuo kad išao. Išao kao neka senka, ali pravo, kruto. Svako bi jutro njega bilo pred varoškom, sabornom crkvom. Ali nije smeo da ulazi unutra, već bi stajao do ulaza, virio u nju, u oltar, kao da nešto iščekuje otuda. I tako pažljivo vireći u crkvu, jednako mračan, ne mičući se, godinama je odstojavao svaku službu. Danju se zavlačio negde i tamo ceo dan i noć preležao da bi sutra, ujutru, opet poranio čak i pre klisara, na vreme, u početku službe, došao da, vireći u crkvu, iščekuje nešto.
A nekad bio dobar domaćin. Imao ženu i decu već oženjenu i razudatu. Dolazili bi njegovi iz sela. Nekad molbom, nekad silom, vezanog, odvodili ga natrag ili u selo, kući, ili u manastir na molitvu i isceljenje. A tamo su ih, vezane, u dugačkim košuljama, bili, tukli. Ali on bi sve, i uzeta, kidao i zatvor obarao, rasturao, da bi samo opet ujutru, tačno, kad počne u varosi sluzba, bio pred crkvom da isto onako cutljiv stoji na ulazu, viri unutra i iz oltara nesto iscekuje. Uzalud bi mu njegovi opet dolazili, molili ga da ga vode kući, on bi ih nekako strašno, krvnički sve odbijao.
- Bogorodica! (Varoška crkva bila je posvećena svetoj Bogorodici.) S Bogorodicom imam rabotu... Ona me zove... Čekam Bogorodicu.
Odgurivao bi svoje da bi i dalje ostajao da onako nepomično, pažljivo viri u crkvu.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
Majka mu, nekada, u svoje doba, prva, čuvena lepotica, a posle hadžika, koja je s ocem mu čak i na Sveti grob išla, pre vremena umrla zbog njega što ga rodila takvog. Braća mu, bogata, od čije bogaštine i siline ceo grad strepeo, da ih niko ne vidi, zatvoreni u svojim kućama i sobama, plakali su zbog njega... Čak, mlađi mu se brat sa ženom razveo zbog njega. I to zato što jednom, kad nije bilo po kući koga od slugu i sluškinja, nije smela sama u njegovu sobu da uđe i unese mu večeru, te je tako on ostao gladan. A da ženu za to nije kaznio, pred svetom bi to značilo da ona namerno nije htela da mu da da jede, te kako bi on, mučen glađu, što pre umro... I zato muž joj, brat mu, tu svoju ženu, mada je voleo, razveo se, oterao je od sebe zbog njega.
Pa kad ocu, materi daju parastos, spomen, oni ujedno i njemu. Iz očajanja. Ne znaju šta da rade. Što više stari, raste, tim gori. Niti živi, niti mre. Dugačak, bled, a beskrvna mu snaga nežna, nežna... više mrtva. Uvek u drugoj, naročito za njega sašivenoj košulji i tako nepomičan, bled, samo leži. U kući odvojili mu čitavo odeljenje za njega; dali mu sluge i sluškinje, koji su imali samo njega da dvore, čuvaju. A kad ko od braće mu dođe da ga obiđe, on, onako ležeći nepomično, ne otvarajući oči a mljeskajući ustima kao da nešto siše iz vazduha, tuži se blesasto bratu:
- Bato, srca nemam...
A kad izvara sluge i iskrade se od njih, onda pojuri kao sumanut i beži, juri po ulicama, čaršiji, te se od njega svet grozi, smeje.
A to ga snalazi u noćima s jakom mesečinom.
I posle bi ga sluge, negde tamo na kraju varoši, ili u kakvom jendeku, njivi, našli palog, i onda poneli kući i počeli da ga tiho, kradom unose da niko od ukućana, a naročito ko od braće mu ne vidi, jer znaju koliko je to za njihove gazde jad, sram... A ono baš kao u inat uvek bi tada slučajno koji od braće naišao i video. A već po tom kako ga kradom, tiho, kao mrtvog, unose, on već zna šta je! I odmah bi se vraćao u kuću, zatvarao u svoju sobu, jer zna da se on iskrao, jurio po varoši te svet ga gledao i smejao mu se, a time i njima, braći, celoj kući... I tad bi besneo. Dolazila bi mu na um ona davnašnja neka ogovaranja, šaputanja o pokojnoj im materi, o njenom ašikovanju u mladosti s nekim agom, čiji su čivluci i sad njihovi.
Pa onda, sto god bi slučajno od materinih stvari našlo se u toj sobi, on bi cepao, bacao.
- Kurvo majke, kurvo majke!...
Ili bi mu dolazili na um očevi gresi. Da možda nije, kad je tekao imanja, kupovao i gradio ove kuće na nepravo, na silu, kao svaki bogat što može, kome sirotom ili sirotoj udovici zauzeo više zemlje, prisvojio kuću, i nju s decom ostavio bez krova... I sad, zbog toga bog, kao kaznu, a bez greha roditelja lako se porodica ne kvari, dao im takvog brata s kime svet da se smeje, te oni, braća mu, cela kuća, pored sve bogaštine i siline, ne mogu u svet da iziđu kao što treba, jer im on stoji kao pečat, žig.
I onda, ne znajući od besa i muke šta da čini, odlazio bi u njegovo odeljenje. Sluge bi se tada sklanjale. On bi ušao k njemu i kad bi ga, mada presvučenog, no još umrljana zemljom, kako je jurio po čaršiji, valjao se, tako ispruženog video na postelji, gde kao uvek gotovo mrtav leži i samo blesasto mljeska, siše ustima, tada bi mu dolazilo da ga udari, bije, izbije... Ali zna da onako providnog, bledog, samo da ga darne pa bi ga i nestalo. A opet ovaj, kad vidi brata, osvešćuje se i, kao uvek, blesasto, molećivo, tražeći pomoći, tuži mu se:
- Bato, srce nemam.
- Imaš, batin, imaš, - počne brat da ga hrabri i uverava, pa od muke, jada, gledajući ga takvog, zaplače se nad njim.
Sluge se tad još više uklanjaju, jer znaju da, ako on, gazda im, po njihovoj blizini, oseti da su mogli da čuju kako je on plakao, teško onda njima za to saznanje.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
LUDI STEVAN
Samo bi se onda drao i psovao kad bi mu hadžija i trgovci uzeli iz kese novaca da mu sa ostalim njegovim novcima ostave na čuvanje. Tad je bio besan, i sve - trgovce, hadžije, pa i samog vladiku i pašu - psovao, po nekoliko dana dolazio ispred njihovih kuća i dućana da se dere tražeći da mu vrate njegov novac. I, kako on ne da da oni od tog njegovog novca grade sebi kuće, hanove i pune svoje dućane espapom.
- Paša 'ajduk, vladika 'ajduk!... - svi 'ajduci! 'Ajduci!... - drao se je.
A oni su uzimali i čuvali mu. Od tog su mu novca posle haljine kupovali, plaćali ženi koja ga je prala, čistila. Pa su čak, posle njegove smrti, od tog novca kupili ikonu i kandilo i umetli u ikonostas crkve za u pokoj duše njegove... Toliko je bilo mnogo što je on naprosio. A svi su mu davali. Naročito Turci, koje je on najviše grdio i psovao i terao ih da "idu, idu daleko".
Stanovao je, upravo bio čuvan u kući hadži-Tome, prvog i najuglednijeg hadžije. Pored toliko slugu, sluškinja i ostalih sirotih žena, neke iz rodbine hadžijine, neke iz komšiluka, koje su tu, kod hadžije, hranile se i živele, poslužujući po kući nešto, njega kao da su najviše pazili i gledali. Čak i sam hadžija, koji je retko i sa ženom i decom govorio, a kamoli sa ostalima, pazio ga i ponekad s njim se razgovarao... Po tome bi se poznavalo da je on dobre volje kad bi, dolazeći u kuću, ne išao pravo gore, na gornji boj, u svoje odaje, već bi zastao i spazio Stevana kako obično u dvorištu oko ambarova i štala, kao uvek, vuče neko kamenje, trpa na gomilu, hadžija bi počeo da ga zove, pita:
- Stevane, kako si, Stevane? Jesi zdrav, Stevane?
Stevan, zanesen oko toga kamenja, gunđao bi otuda i kao pretio mu:
- Đidi, đidi!
Koji od slugu, da bi se udobrovoljio gazdi, potrčao bi Stevanu da ga otrgne od tog njegovog posla i kaže mu kako mu to gazda, hadžija govori.
Ali bi slugu hadžija vraćao:
- Ne diraj ga, ne diraj! - i opet produživao da se s njime razgovara, kao šali, pita šta će mu i zašta toliko kamenje koje on jednako vuče.
I zaista, on je uvek, gde god išao, po čaršiji, ulici, vukao, skupljao kamenje i trpao u nedra, pojaseve. Kad negde naiđe na mnogo, on izuje čakšire, gaće i, posto uveze nogavice, trpa u njih, puni ih i onda nosi. Pa kad tako nakupi, onda sve odvuče i nanese gde je bila crkva. I sad, kažu da je putanja koja vodi od porte (kapije) do crkve od toga njegovog kamenja načinjena.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Bozji ljudi
Sećam se. Bila je jesen, i to jesen na izmaku. Onda kad se ne zna ni dan ni noć, a uvek, sa sviju strana samo šušti i razleva se jednostavna, silna kiša. I to ona jesenska, mutna, krupna kiša. Takve jedne noći, kad se sem te kiše i gustog mraka, ništa nije videlo, zakucaše na našu kapiju noćni čuvari. Umro neko od tih prosjaka, božjaka. Ne pamtim ko beše, samo znam da ga mrtvog našli negde u jendeku, u kiši, i poneli ga. Pa, pošto je naša kuća bila prva do ulice, a onako visoka, okrečena, odudarala od gustog mraka i kiše, to ga doneli k nama. Stara majka se odmah diže. Nas, decu, pa i oca, preseli u drugu sobu, a ona ode u gostinsku da je osvetli. Slugu posla da ide i javi po komšiluku ostalim starim, viđenijim ženama, a sluškinji naredi da u kujni naloži vatru, u velikom kotlu ugreje vode i sve ostalo spremi što je potrebno za kupanje mrtvaca, a ona osta u velikoj, gostinskoj sobi da je rasprema, namešta. Ubrzo zatim počeše da dolaze iz komšiluka ostale stare žene, praćene slugama s fenjerima koji su im osvetljavali put, pošto se od silne kiše i mraka ništa nije videlo. Svaka je od njih nešto nosila. Neka vosak, sveće, tamnjan, neka čisto, belo platno u koje će se mrtvac uviti.
- Umro? Bog da ga prosti! - govorile su ulazeći kod babe u osvetljenu, gostinsku sobu.
Zatim, kad se sve iskupiše, odoše u kujnu gde je mrtvac bio odnešen. I pošto ga tamo okupaše, urediše kao svakog mrtvaca, uviše u čisto belo platno, onda ga, mada su se od starosti jedva one držale - ne dajući nikome od nas, mlađih, ni da gledamo, a kamoli im što pomognemo -, same izneše gore i uneše u sobu. I pošto ga, ispod ikone, na belom čaršavu polako, nežno, namestiše, onda ga svaka, prekrstivši se, celiva u čelo, zapali mu sveće više glave, i onda se poređaše oko njega da sede, čuvaju ga. Da mu svaki čas brižno, kao svome rođenom, ispravljaju skrštene ruke, lice, oči, jednako pazeći da više glave mu bilo sveća, bilo kandilo ne ugasi se.
- Eh, zar kadgod što za sebe znalo, ili štogod slatko popilo, okusilo, ili leglo u čistu, meku postelju? Nikad, ništa! - kao izgovarajući se što ga toliko nadgledaju govorile bi.
I tako bi one cele noći presedele oko njega mrtvog, ostavljenog, pazeći, čuvajući ga i čekajući da dan osvane, da dođu muški, dovedu popa da ga očita, opoje i posle da ga u crkvu odnesu. A tamo, i sam prota da dođe, a i sve hadžije i stari ljudi. I svaki, paleći mu sveću više glave i ljubeći ikonu preko njegovih prekrštenih mrtvih ruku, krsteći se i odmičući se da odstoji opelo i šapuće:
- E, šta ćeš? I ono je bila božja duša...
Pa čak bi ga i do groba pratili, da ga tamo, kao što treba, kao i svakog drugog čoveka, domaćina sahrane.
1902.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Nas Bozic
More, kakav san? Nedelja evo ima kako se ne spava. Te Božić došao do Skoplja, sad je u Preševu, pa u Bilači, i sve bliže i bliže k nama. Na verigama osušeni vrapci već se troše. Cipele s "kopčama", mintan od jumbasme i šajkača od vojničkih šinjela odavno su gotovi i čekaju me. Eno ih gde poređani jedno do drugog stoje na sanduku. Naročito cipele, - one mi nikako ne daju mira. Žute se, cakle, i miriše im đon na ćiriš. Čim ode majka na pazar, zatvaram sobu i oblačim se u novo. Šetam po sobi i zagledam se, da vidim kakav ću izgledati na Božić. A Božić? Eh! Nije ovo Božić. Ovo je nešto što miriše na oman i suh bosiljak više ikone! Sada me i majka već ne grdi ako štogod slomim, a kamoli da me bije, jer "lošo" je pred Božić. Čak me drukčije nekako i gleda. Ne kao majka, već nekako drukčije, ponizno, kao starijeg od sebe.
- Idi da "trguješ"! - šalje me u čaršiju da pokupujem sitnice za kuću. Pa, i ne brojeći, daje mi novaca.
Odem. Vraćam se. Zavalio sam se od zavežljaja i paketa što mi je dućandžija naređao u krilo i po pojasu. Ona me čeka na kapiji i odmah uzima, da mi odlakša. Čak mi i kusur ne traži, već mi ga ostavlja da njime zveckam po džepovima i hvalim se drugovima. A ona? Nedelju dana kako ne seda da ruča ili večera. Cela je kuća na njoj. Niko vode da joj donese, a kamoli što drugo pomogne. Rastrgla se od posla. Kukovi joj izišli, šalvare se smakle, učkur otpasao. Svakog časa zavezuje bošču, koja joj posle odmah pada, jer ili uzice olabave, ili popucaju od njena silna sagibanja. Pogrbavila se od starosti, a ide, radi.
Zasukala rukave, ruke joj umrljane, oko noktiju joj koža ispucala od silnog pranja. Nema kad da papuče ili nanule obuje, već onako, u nekim starim, iskrpljenim čarapama ide i gaca po blatu i mokroti, što je svuda po kući. Na polici se sjaje sahani; uza zid prislonjene sofre i tepsije, da se što pre ocede, žute se, i od njih cure mlazevi vrele vode, od koje se još diže para. Polica, vrata, pragovi i ćerčiva prozorska, sve je to oribano, vlažno, žuto. Cela kuća miriše na čistinu, vlagu i opranost. Pa i ona sama, majka, otkuda li joj toliko snage? Radi, a kao da ne posluje. Ne oseća umor. Već jednako, istina ne brzo ali polako, durašno, klateći se, i sva unesena u posao, radi od rana jutra do mrkla mraka.
Pa pored toga mora i oko mene da je. Da mi ne da da se omrsim ili od mesa što pristavljeno krklja u loncima pri ognjištu, ili od kolača što, tek izvađeni iz peći i pokriveni čaršavom, omeknuli, tako lep, primamljiv miris šire po sobi, gde su sklonjeni.
- Nemoj, čedo, - odbija me blago, kao bojeći se da me ne uvredi. - Nemoj; nana je za tebe sve to spremila. Za koga drugog?... Nemoj! Čekaj Božić. Sutra će. Eno, već je došo u Tekiju...
- Kod koga u Tekiju - pitam ja razrogačeno -, da idem da ga vidim? - I potrčim.
- Ne, ne, - zaustavlja me. - Ne mo'š da ga vidiš. Doći će i kod nas...
I zaista, Božić dolazi, ali kako?
Nano moja slatka! Zora puca, dan se dani. Prangija odjekuje i potresa prozore. Sa ulice dopire oštar bat novih cipela. Više moje glave, do jastuka, poređane haljine i preobuka, od kojih me zadahnjuje miris na čistotu i novo. Ispod ikone puckara kandilo, miris od tamjana sobu puni. A soba topla, oribana, meko nameštena i ututkana... A ti si u kujni; kroza san te čujem kako posluješ, unosiš korito, bakrač tople vode. Onda dolaziš k meni, otkrivaš me, podvijaš tvoje koščate, smežurane ruke poda me i, onako golišava, ugrejana snom, dižeš me iz postelje i uzimaš u krilo, ljubeći me među oči:
- 'Ajde, sine, ustani, Božić došao... 'Ajde, domaćine moj...
A pri reči "domaćine" osetim kako ti nabrana, topla usta zadrhte, i suza kane na moj vreo obraz.
Kupaš me. Sva se topiš u punoći i belini moje snage. A zvona zvone! Ne zvone, nego nekako tiho, izdaleka, kao svom snagom i na sve strane bruje, kolebaju se. Kandilo puckara. Mirišu opajani ćilimi u sobi i slama iz asura. Sa ulice se razabiru već glasovi. Probija modrina kroz prozore i lomi se sa svetlošću sveće u čiraku. Oblačiš me. Ali sve je odelo na meni veliko. Cipele, čakšire. Ja se ljutim.
- Nije, nije... Još ti je kratko. Ta ti si mi veliki. Ja, koliki si?!...
I raširivši ruke, onako klečeći, odmičeš se da bi me bolje videla koliki sam. I da bih bio veći, stariji, opasuješ mi očev svilen mor pojas. Njegov sahat mećeš mi u nedra, vadiš lanac i raspoređuješ ga, da mi lepše i istaknutije stoji. Na moj mali fes mećeš kitku, staru, očevu, od samoga fildiša, koja mi do ispod ušiju dopire. Opremiš me. Daš sveću, bosiljak, maramicu. Čak do kapije ispraćaš me, i jednako, sa sviju strana, zagledaš me i popravljaš odelo na meni. Čak i kad izađem na ulicu, pomešam se s drugovima, ja vidim tvoju glavu gde viri iz kapije i gleda me, prati...
Da je drugi praznik, ja bih radije otišao na tursko groblje da gledam kako pune i pale prangije negoli u crkvu. Ali sada, na Božić, to mi ni na um ne pada. S rukama u džepovima, svećom o pojasu, ukočen u novim haljinama i stegnut novom jakom košulje, idem, slušajući zadovoljno kako mi luparaju nove cipele i kako šušti i krši se nova basma na mintanu.
Čaršija zakrčena. Iz svih ulica izlaze i stiču se u nju. Naročito starci. Uvijeni, u dugim, postavljenim kolijama, i pogrbljeni, idu polako. Iz cipela im se pomaljaju noge u belim čarapama. Oko vrata bele im se ispletene jake, "koliri". A na glavama im velike, tople šubare. Svaki s obe strane vodi po nekoliko unučića, pazi da se koje ne odvoji, izgubi, i ućutkuje ih kad se posvađaju među sobom.
Još izdaleka zamiriše tamjan. Iznad crkve se leluja krug svetlosti od sveća i probija se krstovima kroz tamni krov. Čuje se tiha pesma. Oči mi se zasene od mlazeva tolikih voštanih sveća što ih je oko crkve pripaljeno. A ona, crkva, usred tih sveća, koje ližu njene kamene zidove, onako široka i velika, jasno odudara od vedrine svanuća. Još s kraja ulice skidam kapu, dobro je uguram u nedra, da mi je ne bi ko izvukao, i palim sveću. Jedva ako se proguram do porte. Svuda svet, jedno do drugog, pripijeno, zgušeno, sa svećom u ruci, gologlavo, i svaki čas krsteći se, ponavlja molitve ili pesme što dopiru iz crkve. A unutra, u crkvi samo se vide ljudske glave, između njih svetlucaju plameni sveća od kojih se dim polako, vijugavo diže, stapa i gubi među svodovima. Sproću se sjaji ikonostas, po njemu žmirkaju zapaljena kandila, a više svega, kao zvezde, trepću i prodiru ozgo upaljene sveće oko Raspeća. Na amvonu, okrenut leđima ovamo k nama, stoji đakon s uzdignutom desnom rukom, glavom uprtom više dveri i čita, - ne, nego peva na sav glas jektenija!... Svetlost bleda, a iz dubine, s pevnica, naizmence polazi i diže se gore pesma:
"Roždestvo tvoje, Hriste bože nas!" Pa jedva ako se izgubi u jeci zvona i prangija što jednako napolju gruvaju, te se smrznuta i gola zemlja potresa.
*
Naforu nikako da dobijem od sveštenika sa amvona. Moram da se zadovoljim onom što je daje tutor s diskosa. Vraćam se kući. Kapija širom otvorena. Dvorište počišćeno. Drva pod strejom naslagana uza zid, drvljanik bačen iza kuće. Ispod basamaka izbačeno trunje, krpe i ostalo što je bilo pre. Polica se cakli sahanima, beli se dugačka a široka marama što pokriva testije pune vode. Oko ognjišta krkću lonci, a pod vršnikom cvrči pečenje. Ulazim u sobu. Majka me, tobož, ne vidi. Nešto sprema po rafovima i uređuje šolje, zarfove i jabuke.
- Hristos se rodi!...
Ona se okrene. Pa kad me vidi u fesu s kićankom očevom, u pojasu, čisto ne verujući da sam to ja, prilazi mi.
- Vaisitnu se rodi!... - I kao da bi pre ona moju ruku poljubila, tako mi teško pruža svoju i celiva me u čelo, oči, obrve i obraze... Još bi htela, no ja se trzam. Pružam joj naforu i pitam: da li je ko dolazio? Ali, da znate kakvim je glasom pitam! Glasom od koga ona sva raste i ponizno odgovara:
- Kumašini, sine. Zaustavljah ih, dok ti dođeš, ali nemaju kad. Eto, ostavili su ti... tugo, tugo, slatko moje dete!
I brzo mi iznosi delove od osušenog vrapca da od njega prvo okusim, kako bih cele godine bio lak kao što je vrabac. Onda ostalo. Jedem. Ona jednako trčkara oko mene, pazi da ne uprljam nove haljine, i odmah skuplja mrve, da se ne bi poznalo kad ko dođe. A napolju je sve mirno, tiho. Čuju se svirači iz "gornje čaršije", što sviraju u gospodskim kućama. Ulicom i ako prođe ko, to žuri, grabeći da svrši čestitanja, pa da što pre ruča. Ja jednako jedem. Hoću još. Ali mi ona ne daje:
- Nemoj, dosta je. Pokvarićeš ručak. A i doći će ko!
I ona sklanja jelo od mene. Ja hoću na ulicu, ali mi ona ne da, već mi skida fes, ponovo očešlja kosu, mintan pri grlu razgrne, da mi se vidi nova košulja, i ostavlja me u sobi:
- Sedi! Ko će goste da dočeka? Zašto si domaćin! Ja ne mogu. Vidiš, imam rabotu u kujni, a nisam ni obučena...
Ostajem ja. Šetam se krupnim koracima po sobi. A soba miriše. Topla je, čista, suva. Kandilo puckara. Tamjan se vije i širi polako, talasasto. Iz kujne mirišu jela. Gosti dolaze. Dočekujem ih. Još s kujinskog praga viču:
- Hristos se rodi! - I hoće majci da priđu ruci. A ona se, tobož, trza, ne daje, već ih upućuje u sobu k meni. Ulaze oni. Sedaju po minderluku s rukama na kolenima, gotovi da odmah skoče i odu. Pitaju me. Razgledaju po sobi, mada znaju kako sve u njoj stoji. Nije im ovo prvina. Ja se izmaknem onako gologlav, razuzuren, malo se isprsim, pa im prinosim duvan u taslici. Razgovaramo tj. pričam o njihovoj deci, mojim drugovima, šta smo radili, kuda smo išli sa sankama itd. dok, eto ti matere. Ulazi pognuto, glavom napred, tarući ruke o bošču.
- Pa kako ste mi? Kako na doma? - pita ih i uređuje im izuvene cipele: okreće ih tako kako bi ih oni mogli odmah, i ne gledajući, da obuju kad pođu. Zatim prilazi im, ljubi se i povlači opet u kujnu, da skuva kafu... Ostavlja mene, da ja - ne da ih dvorim, već samo s njima, onako, kao svaki domaćin, sedim, razgovaram. A ona, ne zatvarajući vrata za sobom, svakome posebice donosi kafu u belim šoljama. Pa onda se, iza vrata, do zida, ili blizu peći, povuče, stane s prekrštenim rukama na pojasu i čeka da uzme šolju, kad onaj ispije. A onoga stid što ga ona tako stara dvori, pa nadohvat posrće kafu, izvadi iz pojasa limun ili pomorandžu i ostavlja, odlazi.
Ona ga isprati čak do kapije. Red je da ga ja ispratim, ali ona ne da, jer zna da bih, čim bih izašao na kapiju i video ulicu - onaj niz velikih, starih porta, ispucale zidove, na nekim mestima srozane i polomljene crepove, pa još drugove kako se vuku po ulici tamo-amo, hvaleći se kolačima i novcem što su dobili -, odmah i ja otišao tamo, i onda s teškom mukom da bi me ona našla i u drugoj mahali, a kamoli u našoj.
Zato tada ni iz sobe ne izlazim. Ne da se bojim nje, njene grdnje, nego teško bi mi padao tada onaj njen plačljivi prekor lica, kad bi me gde jedva našla, uzela za ruke, ne prekorevši me, već dovela kući, čak i zaklanjajući me, da me ne bi ko spazio i video kako sam je samu ostavio čak i danas, na ovaj "blagdan". Tada ona ne bi kao sada, ovako, sva srećna, postavila sofru, metnula hleb, so, zapaljenu sveću na sredi i onda ostalo; donela u sahančiću jela iz kujne, da se ne bi posle morala dizati za vreme ručka.
I, pošto opere ruke, ode do ikone, i skinuvši šamiju jedan jedini put u godini, počne da čita molitvu za "slatko jelo". Stojim i ja iza nje. Krstim se. Ali ne mogu tako da metanišem kao ona, sagibam se jako i brzo, padam kolenima i odupirem se rukama i dodirujem čelom pod. Soba se ispuni masnim, jakim mirisom jela. Više nas polako i tamno gori kandilo, osvetljavajući naročito nju, njenu prosedu, gologlavu glavu i razdeljeni joj beli zatiljak, a ona šapuće:
- Gospode, Hriste, sveti Nikola, čudotvorče, slavo moja! Pogledaj, Gospode, smiluj se i pomozi! Blagoslovi sofru, hleb tvoj, što ga ti dade... - I pada kolenima tako silno, da pod odjekuje, i čujem kako joj zglobovi pucaju.
Kad svrši, metne šamiju i seda za sofru, dahnuvši slobodno pošto još jednom baci pogled po sobi, što je trebalo učiniti pre ručka. Ja joj, držeći čašu rakije na dlanu, onda prilazim ruci, i nudeći u isto vreme svoj obraz čestitam praznik:
- Hristos se rodi, nano, i srećan dan!
- Vaistinu i s tobom, čedo moje! Ove godine majka ovako s tobom, a dogodine da bog da da mi ti... - i zagrcne se, te jedva ispije čašu.
Ručamo. Ona se jednako diže i donosi jelo iz kujne. Od svačega ja moram prvo, a ona nadohvat, klečeći. I, kad se ja sit odmaknem, tek onda ona seda i jede mnogo, zdravo.
Posle? - Mirno je, tiho. Čuje se kako mačka prede i kokoš u kujni kljunom bije po tepsiji i sahanima, tražeći mrve.
Sve kuće mirišu na masno i silno. Jela mrsna, jaka, te svi leškare ili spavaju u sobama oko mangala ili peći, uvijeni, u kolijama, a žene s prebačenim boščama na glavi. Prvi je dan Božića, pa ne ide da čovek odmah... Ima kad, tri su dana.
I zaista, eno, drugog dana, jedva ako je ponoć prešla, a pogdegde tek zapišti zurla i dopire koji glas pesme.
Ujutru, samo popovi ako odstoje službu, a ovi ostali samo pripale sveću i odmah izlaze natraške, krsteći se mnogo, brzo, užurbano, kao da odužuju nešto. Iz dimnjaka po kućama počne da kulja gust, smolast dim od pečenja, mesa, kobasica. Cela ulica zamiriše na pastrmu. Kroz kapidžike i po avlijama počnu da promiču žene, zajapurene, noseći čaše, stolice. Ulicom po deset njih idu. Ovlaš zabacili kolije, cipele im dobro neobuvene, jer ih svakog časa skidaju, oči im se zakrvavile i ovlažile. I već počeli, koga god sretnu od dece i slugu, da šilju po Fatimu, čuvenu, prsatu Ciganku s belim licem, crnim i okruglim očima. (Nju je, posle, opština morala silom da uda, jer, kad se s njom nađu, onda zaborave i ručak, večeru i noć. Do zore piju rakiju, kite je i oblažu novcem, svoje žene biju i teraju iz kuće radi nje.) Učas se sve promenilo. A i u vazduhu kao da struji golicava raskošnost i izobilje. Gde god se okrenete, svuda žagor, pesma, svirka. Svirači samo niču pred kućama, zajedno s gomilom dece. Zurle pište, bubnjevi biju, da se tresu prozori i gase kandila.
Samo kod nas! Eh!... Odavno smo ručali, i to većinom jučerašnja jela, što su nam ostala. Posle ručka izišao sam na kapiju da slušam svirku, pesmu i gledam gde se ludi Menko pijan valja po ulici, raspasuje i baca sa sebe odelo. Kad se povratim u sobu, majku ne mogu da poznam. Obukla se u stajaće ruvo, oprala glavu, zabradila se lepo šamijom, te joj obrazi odskočili. Sela do prozora i sa zavučenim rukama u pazuhe gleda na ulicu, naslonjena čelom na okno. Mada joj je lice smežurano, ipak joj sada došlo čisto, mirišljavo, a oko jagodica izbila jedra, topla rumen. Na njenom, istina starom, ali jakom vratu vide se gde brekću i trepte vene. U sobi tek što se staložila prašina od čišćenja posle ručka. Na sanduku, u starom poslužavniku, stoje poređane čaše, do njih velika čeprnja vina, a u kujni testija, takođe puna vina, u koju smo izručili iz svih sudova što su nam bile poslale bogatije komšije. I kafa je bila skuvana u loncu, i meze je bilo spremljeno, sve je bilo spremljeno. Ali uzalud, kad nikoga nema da ga ugostimo i dočekamo. Što je dolazilo, to je došlo izjutra, na rakiju, kao da nas štede, jer znaju da nemamo, i zato su dolazili ujutru na rakiju, pošto se tada ne zaseda i ne pije tako mnogo. A mi ne bismo štedeli. Kako bih ja njih dvorio, gostio, slušao ih i, najviše, pojio, samo da oni nama dođu, da nas neštede, nego da smo i mi kao svi!... Zato, valjda, majci igra težak osmeh, i oči je počele da svrbe gledajući kroz kapiju na ulicu, po kojoj svet vrvi, promiče ispred naše širom otvorene kapije, a niko u nju ne ulazi, te nam dvorište i kuća pusti i tužni. A odasvud, sa sviju strana, po komšiluku pesma, svirka, veselje. Pa čak se već zašlo i u piće.
Eno: Jovan Palamar zaseo nasred kuće. Izbacio mangal i peć - vrućina mu, polomio sve čaše, i privukao tendžeru i iz nje pije. Goste ne dočekuje stojeći, ne da im da idu, već oni moraju posle da se kradu i tako odu od njega. Rista bojadžija već se pobio i zatvorio kuću. Seo na doksat, puca iz puške, silom nagnao ženu da peva, a on iza sveg glasa grdi i psuje gospodu "stoparce". Iz nekih dvorišta čuje se kako tutnji kolo, zveckanje dukata i dubla u nizama, na grudima devojaka... A od Stojana Donjovranjčeta dopire pisak dece, plač žene i njegova vika. Traži konja i sablju, neku staru, veliku, koju je za vreme oslobođenja dobavio odnekuda. Zatim, eto ti njega na svome vitkom i besnom doratu, obučen u vojničke, crvene pantalone, sa šajkačom na glavi, s praznim redenikom i isukanom sabljom. Ulazi na kapije, uskače s konjem u sobe, goneći ispred sebe svirače i Fatimu, koja se, u belim, svilenim jelecima i šalvarama, vije oko njega, igra mu, zapara palcem dahire, pevajući besno iz sveg glasa:
Ja ne žalim snagata moja!
Žalim srmali jelek,
žalim srmali jelek!
- Ovamo, bre! - odjednom se ču ispred naše kapije.
Majka skoči. Suza joj se skotrlja. Na našu kapiju uđe zanoseći se, sa zavaljenom šubarom, naš č'a Jovan, ortak i pobratim pokojnog oca, a za njim, tiskajući se, svirači.
- Ovamo, - govori im on, i pokazuje na našu kuću. - I u ovoj se kući pesma poje.
Za majku ne znam kako je izašla preda nj u kujnu, samo meni znam da srce stade.
- Ej, domaćine! - viče č'a Jovan penjući se.
- Tu smo, tu! - odgovara mu mati, grcajući i trudeći se da se pribere.
- Hristos se rodi, domaćice! Kako, gde je domaćin?...
- Tu je, tu je! - pokazuje na mene i nudi, čak i Cigane propušta u sobu. Ulazi č'a Jovan; ljubim ga u ruku; on, saginjući se, mene u čelo, obuhvativ celu moju glavu u svoje suhe, stare ruke. I seda nasred sobe, prekrstiv noge.
- Sviri, bre! - zapoveda Ciganima, koji su se zbili uza zid.
- Šta, gazdo?
- Domaćin šta hoće! - i pokazuje glavom na mene. Cigani gledaju u mene iščekujući, a ja crvenim od zabune i sreće. Majka ulazi i u prolazu šane: "Kaži: Đul miriše, đul se rascvetao!" - Kažem ja to Ciganima.
- A! aferim! - poskoči č'a Jovan od zadovoljstva što sam mu pogodio baš tu, njegovu pesmu. - De sad! To da svirite!... - I počne da im priča o nama, našoj kući, ocu, s kojim je on jeo so i hleb, i tolike godine ortak bio: kako se kod nas nekad po tri dana pevalo, veselilo. A, opet, od Cigana nađe se neki koji je oca lično poznavao, svirao mu nekad. Majka, sirota, klecajući od sreće, i njima, Ciganima, daje, ne iz čaše, već iz stakleta, svu rakiju, i nudi ih, daje im mesa, hleba, a oni što ne pojedu guraju u pazuhe ili pojaseve.
- Zlato, sestro slatka. Nemoj. Sedi! - zaustavlja je. - Ima ko, - pokazuje na mene. - Eto ga, neka služi on. Vidiš li ga koliki nam je porastao? Sedi ti, tako, do mene.
I pomiče se, da joj načini mesto. Majka seda, klekne, i nudi č'a Jovana, a ruka joj drhti...
- Kusni, Jovane. Obiđi. Ja baš za tebe ostavih. Hvala ti što si nas se setio, - i ne kazuje svoj bol, ne govori o sebi, već o meni. - Da mu je otac živ, drukčije bi sad bilo, a ovako... Ali hvala ti, hvala što si se bar ti setio i došo nam.
- Ja! - vikne č'a Jovan uvređeno. - Zar ja da zaboravim ovu kuću?! - Pa, da bi posvedočio, okreće se i silno zapoveda: - Sviri, bre!
I Cigani zasviraju. Zapišti zurla, pa mislim da se čuje čak u Tursko. Bubanj bije, staklo igra u ćerčivima, kandilo prska, i s greda, ozgo, pada crvotočina. Napolju mrak s vlagom. Č'a Jovan peva zavaljenim, istrošenim, sitnim glasom:
Đul miriše, đul se rascvetao!
A majka, sa suzom koja joj polako, polako mili niz obraz, gleda me gde gologlav stojim između njih i svirača i dvorim ih, s očevim sahatom na prsima, pa kao da mi veli:
- Božić, sine. Vidiš li?
1900.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Jovca
I
Kuća mu je bila nakraj mahale i opkoljena visokim zidovima; od nje se video samo širok, ugnut krov i vrhovi od drveća oko nje. Njena velika, dvokrilna na svod kapija otvarala se samo kad se ulazilo i izlazilo. Retko je ona kao druge zjapila celog dana otvorena, već je uvek bila zatvorena, i to nekako teško, kao zamandaljena. Jedino, u jesen, stajala bi ona otvorena kada bi čivčije dovlačile berićet sa čuvluka. A on je čivluke imao mnoge. Pored toga i trgovao je. Vodio je trgovinu ružama po Turskoj. I to uveliko. Po godinama bi probavio trgujući, kući je retko dolazio. A i kad dođe, on kao neki gost. Tada cela kuća samo njega mora da gleda, nastojava mu i dvori ga. I pre njega, dok on ne bi bio gotov, dok njega ne usluže, udvore, niko ne bi smeo što drugo da počinje, radi. Tako, izjutra, ni sluga ne bi smeo iz kuće da iziđe dok on ne bi ustao, obukao se, i tek kad on, prvi, iziđe iz kuće, onda su smeli drugi.
A čim on iziđe, kroči u čaršiju, unapred se zna gde će i na koji kamen da stupne, tako je išao polako i ozbiljno.
Beše pun, plav, jak, i sa širokim, kao u neke žene, gojnim prsima. U čohanim čakširama, utegnut svilenim pojasima, sa uvek zapaljenom cigarom, išao je on onako ozbiljno, pognuto, ne gledajući ni u koga, već samo preda se i jednako pušeći cigaru, duboko nekako zamišljeno. Mada je bio uvek utegnut, u čisto, novo obučen, ipak dolamu nikad nije nosio obučenu, već samo ovlaš, onako preko ramena prebačenu i oko vrata je uvek bio raskopčan, kao razdrljen, te mu se belela čista košulja i pomaljala njegova kosmata, krupna prsa sa jakim mu vratom.
Takav je bio otkako ga pamte. Ozbiljan, odvojen i nekako zamišljen, kao unesen u sebe. Ne samo njegovi u kući, već i po mahalama i varoši bojali su ga se. Žene su ga čak i mrzele.
- "Turčin!" - gunđale bi one kad bi videle gde im se on onako natmureno, a čist, u novo obučen, još svež i zdrav, približava. Ali bi opet one skočile i ustale mu na noge kad bi pored njih prošao, ne gledajući ih, niti otpozdravljajući.
I zaista, živeo je on čudno. Pored ostaloga, triput se i ženio. Ali se uvek razvenčavao. Nijedna nije mu bila dobra, kao da se od svake brzo zasićivao i razvodio. Nije žalio ni novaca, ni imanja, samo što pre da se odvoji. Makar i protiv zakona. Silom bi je oterao. Bio je uvek usamljen, nekako odvojen. Mada je imao toliku rodbinu, niti je kome odlazio, niti mu je opet ko smeo da dođe. Za komšije kao da nije znao ni koji su mu. I u kući je bio takav. Imao je sve svoje, odvojeno, za sebe, u koje niko, ni žena mu, za živu glavu, nije smeo da dirne. Svoje vino, naročitu rakiju, sahane, posuđe za jelo... sve svoje, kojim se samo on služio i koje se samo za njega u kući upotrebljavalo. U sobi, u kojoj je on spavao, makar kod kuće godinu dana ne bio, u njoj niko ne bi smeo da sedi, a kamoli još i spava. A opet, nikako da mu se ugodi, potpuno zadovolji. Uvek ponešto nije bilo dobro. Bilo haljine da mu nisu lepe, dobro skrojene, bilo postelja mu nije dobro nameštena, te san mu se razbije, bilo u jelu. Naročito s tim jelom bio je nezadovoljan. Ako nije dobro, ukusno, baca ga; ako je dobro, suviše mnogo jede. U kući čitav događaj je bio ako on ne bi za što zamerio, izgrdio ženu ili ma koga, već na miru prošlo. Beše bogat, silan, kao da nikoga nije gledao, niti mario šta će se za nj bilo u čaršiji, međ trgovcima, bilo u rodbini reći. A još manje pak da je ko smeo njemu samom šta u oči da kaže, primeti. Tome ništa ne bi rekao, samo bi ga nekako prezrivo, silno gledao, gledao, i onda bi se okrenuo i otišao. I taj posle nikad više u životu ne bi smeo na oči da mu iziđe, a kamoli približi.
Često bi, i to kad je pijan, govorio:
- Gospodara nemam. Za sebe, ja sam gospodar. Od nikoga ništa ne tražim, a daću.
I davao je. Koliko je njih on udavao, ženio! O svom trošku svadbe im činio. Pa i njima je retko išao. A kad bi mu se koji veoma blizak rod ženio, te je morao da ide, opet bi sam. Ukućani bi otišli pre njega. Po sluzi bi se poslali darovi, a i njegovo piće, vino, jer on će čak i na svadbi svoje da pije. A Jovča bi, tek kad gosti već počnu da sedaju za sofru, dolazio. Sviračima bi ga dočekivali, odmah do starojka davali bi mu mesta, ali bi on opet onako ozbiljno i usamljeno sedao i ostajao samo dok traje večera, a posle, pošto bogato sve obdari: devojku, mladoženju, svirače, aščiku... odlazio bi ostavljajući svoje, da i posle njega i dalje na svadbi ostanu.
A kad bi, što je veoma retko, i on zaseo, zapio se, onda se već znalo njegovo. Zna se da bar svirači samo njemu, ni starojku, nikom više, moraju da sviraju i pevaju. I to sve pesme: od rođenja, mladosti, ašikovanja, venčanja, sve bez prekida kao jednu pesmu da otpevaju... I tek onda bi on, prekrštenih nogu, zavrnutih rukava i naslonjen počeo da pije, i to mnogo, halapljivo, i terao bi svirače da mu pevaju, igraju. Ali retko da mu tad oni sasvim ugode. Uzalud bi sve svirače iz varoši dovodio, ali niko da mu otpeva i odsvira to što on traži. Po neki put, u nekom glasu, otrgnutom zvuku, kao da naiđe na to:
- A! de to!
I ništa više ne da do samo to. Cigani, iznenađeni, baš to prekinu i pitaju:
- Šta, gazdo?
- Ah! - počne on da besni, bije Cigane i goni da ponovo to sviraju. Ali oni nikad više da to pogode.
Žena mu, kad vidi da on počinje već to da traži, beži i trči kući. Zna da će on sada nju. Da će doći kući, da će je zatvoriti u sobu, dovući jatagane, pištolje, poređati ih ispred sebe, pa da će nju nagnati da se svuče i da mu tako, podalje od njega, peva, peva... A on cele noći da pije i puca iz pušaka. Da je čas uzima, meće na krilo, kiti i, sav raspasan, razdrljen, gotovo krvav od neke siline, peva besno, ali nekako tužno, čežnjivo kao za nekim nikad neostvarenim snom... Pa bi se i toga brzo zasitio, i opet bi dizao se i opet sa sviračima, čitavom halabukom odlazio, ređao mehane, išao čak u čivluk, vraćao se, opet tamo išao, opet se vraćao... i tako do zore lutao jednako pevajući to, kao tražeći tu momu, šta li...
A posle toga odmah bi otputovao. Ili, ako bi ostao, on bi, kao neko kajanje, stid, tada bivao još povučeniji, osorniji i suroviji.
Tada, mada mu beše već pedeset godina, već oronuo, odebljao, lice mu počelo da se brazda, opada, podvaljak počeo mlitavo da visi... bio je već najstarijeg sina oženio, od njega i unuka dobio... ipak, umalo što se i sa ovom trećom ženom ne razvede.
Ali ona, na sreću svoju, kao poslednje dete, rodi mu kćer, Nacu, koju Jovča kao nekim čudom zavole.
Otada on poče češće kod kuće da ostaje. Istina još onako prek, surov, ali ipak nije više bežao od kuće, dugo na putu ostajao. Pa i kad je bio na trgovini, po Turskoj, on je otuda kupovao darove: basme, svile i slao toj kćeri, Naci. Pa pored nje slao je čak i svojoj ženi, snasi. Uopšte, otada, prema svima on postade drukčiji, nekako mekši, blaži. I to sve radi Nace, kao bojeći se da od onakvog njegovog pređašnjeg ponašanja što njoj ne bude. Svi su se čudili. A naročito kad Naca poraste i poče da se razvija i prolepšava. Jovča više nije davao niko da ga služi sem nje. Ona ga je dvorila, brinula se o njemu, gotovila mu jelo i začudo sad tako ukusno da se Jovča nije tužio, a još manje vraćao jelo, bacao ga, kao što je pre činio i najviše zbog njega, kako govoraše, i razvodio sa ženama... Naca bi ga dočekivala na kapiji, ispraćala čisteći ga usput. Koliko puta njegovi su se iznenađivali i gotovo uplašili kad bi ga videli gde se noću diže i odlazi u žensku sobu, kod Nace. I tamo, nagnut nad njom, ostajao je on čuvajući je i gledajući kako ona spava, diše.
A Naca je uvek mirno, tiho spavala i, što kažu, u snu rasla. Jovča dugo ne bi se odvajao od nje, kao da je u onim njenim od zdravlja toplim obrazima i u orošenim joj usnicama od disanja on nešto nalazio, kao da ga je valjda podsećalo na nešto što je on uzalud toliko dugo tražio. I zato bi se s mukom, jedva, jedva odvajao od nje.
Koliko puta ga je tako i zora zaticala nad Nacom, gledajući je,unoseći se u nju i brižno posmatrajući da joj što nije rđavo.
- Da ne tražiš štogod? - pitala bi ga žena uplašena već tolikim njegovim gledanjem.
On bi se tada trzao, odvajao i pokretima ženu umirivao da se ne bi Naca probudila.
- Ništa, ništa. Lezi tam' i ćuti. Dođoh da vidim da je što ne boli.
Ali Nacu nije ništa bolelo. Ona je zdrava, od svih čuvana, najviše od njega, rasla i razvijala se u krasan, redak cvet. Prolepša se ona kao nijedna. Njena vita snaga ne toliko jaka, krupna, koliko puna; njeno lice, ne toliko belo koliko čisto i rujno; sa očima krupnim, crnim i duboko, duboko toplim... Ali što najviše kod nje beše, to beše ona blagota i pitomina ne samo lica joj, već cele njene snage. Kad prođe, zamiriše.
I Jovča, ljut, besan, što je unapred znao da neće biti toga koji će moći to da oseti, uvidi toliku lepotu... da bude dostojan njegove Nace, odvoji je, kao ogradi od sveta.
Nikad ona, kao ostale devojke, nije smela s njima na kapiju ili na svadbe, slave, veselja, gde bi mogli da je vide muškarci. Jedino, vodio je na sabor u Sveti Pantalej, kome je sveću bila zavetovana radi zdravlja. Pa i tamo, samo da ne bi, kad je mnogo sveta bilo, sa još kojom porodicom u jednoj sobi sedeo, on je, u prilog manastiru, svoju, naročitu sobu sazidao. I tad, Naci bi bila sva provodnja, sabor, što bi sama u sobi, nakićena, sva u dukatima, gledala kroz prozor dole, u sabor, ora, veselje...
Uzalud toliki prosioci. Dolazili su prvi, čuveni. Ali je Jovča sve odbijao. I bez ikakva snebivanja što su neki od njega bili i bogatiji i čuveniji, čak i sa nekom nasladom odgovarao im je:
- Za mene nema zeta!
I ne jednu, dve, tri, već deset godina je tako odbijao. Naca je cvetala, gorela. Beše joj već i dvadeset i pet godina, što se retko pamti da je koja druga toliko devovala. Svi se prosioci već odbiše, ali tako da odmah opet je prose.
Uzalud su mu svi govorili, molili ga: da ne radi što niko ne radi, da udaje kćer dok je za udaju... Ispočetka on se izgovarao:
- Ima kad!
A posle, besno i jasno sve je odbijao:
- Ne dam!
I otada svakoga koga je video da mu za to, za provodadžiluk dolazi, predusretao je:
- Ako si za drugo došao, dobro! - govorio je on, a već besan. - Sedi, da pijemo, veselimo se. A ako si za to došao, eno ti! - I vrata bi mu pokazivao. - Ja sam gospodar! Često je puta govorio u sebi: Ja imam svoje čedo, ja sam hranio, čuvao, i ne dam!...
I bojeći se da mu Nacu kao ne ukradu, zavedu za nekoga, još strožije, čisto zatvorenu je držao. A sve joj je donosio. Što god je mislio da ona hoće, da joj se dopada, sve joj je kupovao, dovlačio. Odelo vrh odela pravio. Nize dukata već nije imala gde više da meće. Čak joj je najbolje svirače, čočeke koji bi došli u varoš, dovodio da joj sviraju i pevaju pesme, vesele je.
- Naco, sine, da ne zaželiš za što! - razdragano je on uzvikivao gledajući kako Cigani pred njom ponizno sviraju i pevaju.
A Naca uvek se pred njim činila kao da se raduje. Ali se je videlo kako je baš te svirke i pesme još više rastužuju i teško joj padaju.
I zaista, po licu joj se poznavalo kako joj je teško. Počela beše da se suši, kao kopni, vene, od neke da li vatre? da li dugog čekanja?... Ali Jovča to ništa nije video. I kad mu se žena, bojeći se da joj Naca tako i ne umre, usudi da ga i ona opomene, on se zgranu. Jedva su je oteli od njega. Ali otada ni ona, ni snaha, ni sin, niko nije smeo k njoj, Naci. Otera ih. Spavali su dole, u kući. Tamo su oni za sebe, kao druga kuća i gotovili, jeli. A gore, u odaji, kod Nace, samo je on bio...
Jednog dana dođe mu tast, stari hadžija. Čak i on se diže i dođe mu na noge da ga moli.
Hadžija dođe, sede, i, posle pozdrava, okolišeći, poče o tome. Jovča htede i njega, ne gledajući što mu je tast, kao druge oterati, ali hadžijin onaj starački, već beo pogled kojim ga on gledaše nekako čudno, sumnjivo, Jovču zadrža. On pocrvene. Odjednom se seti zašto ga on tako gleda. Pomisao da ga oni tako svi zato gledaju što se boje, sumnjaju da on, otac, s Nacom nema možda kakva rđava posla, pa zato je i ne udaje... To ga zadrža da i sa hadžijom mu ne učini kao s drugim, već da, dišući teško od straha, žureći se da što pre tu sumnju otkloni, uvede tasta u sobu, posadi ga i gledajući mu pravo silno u oči, počne:
- Hadžijo! (Tastom ga nikad nije zvao). Znaš, čovek ceo vek žedan traži nešto. Ne nađe. Pa... digne ruke, pregori. Ali, žedan, bar hlad da nađe. Ni to nema. Sam on uzme, posadi drvce, čuva, pazi da ono poraste, te bar tu, ako ne žeđ da ugasi, a ono hlad da nađe... Drvce poraste, zazeleni, zahladi... ali oko njega nigde bor, topola, sve sučke... E sad, biva li da to drvce osečem, dam, vežem ga za sučku... biva li? Kaži de!... - poče Jovča besno i u hadžiju da se unosi, gledajući ga široko, očajno, upinjući se da ga ovaj razume.
Hadžija, ustupajući kao pod nekim teretom, saginjući ramenima, dizao bi se i odlazio.
- Jovčo, sinko! Ne razbiram šta govoriš, ali znam, osećam... Radi šta znaš.
I ostavljao bi Jovču da dalje čuva, drži Nacu. Ne da nikome kod nje, sve bojeći se da je ne zavedu. Samo je on kod nje ulazio, donoseći joj što god je htela. Ali Naca je sve više i više malaksavala. Koliko bi puta Jovča zaticao je unezverenu, okupanu u znoju i kao ubijenu. Jedva bi mu se ona na noge digla kad bi on kod nje ušao.
- Šta ti je? - trgao bi se i zastao Jovča brižno gledajući je.
- Ništa, tate...
- Da ti nije teško?
- Ništa mi nije! - odgovarala bi mu ona ponizno, stidljivo ali toliko ubijeno i bolno da je Jovča tad se vraćao, ostavljao je, osećajući u tom njenom bolu neki veliki, nem, gorak prekor.
I otada, jedva, istina sa nekom mržnjom, ali ipak, iz potaje, poče da gleda, motri, ne na mladoženju za koga će je udati, već "kuću" koja bi bila dostojna njega i njegove Nace.
Zato čak i otputova. Ode u Tursku da tamo traži međ čuvenim, bogatim porodicama s kojim bi se orodio. Ali je opet i to trajalo dugo. Godinu dana provede tamo na putu.
II
I jedva naiđe na takvu kuću. Iz Prizrena, čuvena klinčarska porodica. Iz nje je jedan i vladikom bio postao. Jovča tamo dade Nacu.
I kad je dade, onda otpoče veselje. Tri dana novi prijatelji piše i veseliše se. Onda zajedno pođoše ovamo da piju i da je prstenuju. Drugi put za dan Jovča stiže otuda, a sad trebalo je dva dana. Sve varoši, hanove, mehane uz put ređali su i odmarali se. Sve svirače na koje su naišli poveli su. I kad u noć ovamo dođoše, cela varoš prenu i probudi se od njihove svirke, halabuke. A Jovča, čim banu pred kuću, poče silno da udara u kapiju i viče:
- Čedo, Naco, otvori! - Pa razdragan mišlju kako će prijatelji mu da se kao trgnu, uplaše od njene lepote kad ona iziđe i otvori vrata, okreće se sviračima i zapoveda im da sviraju. Svirači sviraju. Kroz kapiju videlo se kako se u kući tek upalila sveća i kroz veliku sobu počele da promiču senke ljudske, vrata se otvaraju, čuje se lupa nanula. Jovča, da bi zagovorio prijatelje, priča im, pokazuje dokle je njegovo, šta mu je od starine ostalo, šta je on prinovio, kupio. Zagovara ih on dok ne spazi kako se kuća osvetli, velika soba zasja svetlošću.
- Ama što se to ne otvara?! - planu Jovča i poče besno da lupa kad vide kako oni iz kuće, nekako kao uplašeni, sporo se žure i ne dolaze da im vrata otvore.
- Sad će, sad! - ću se tanak glas snahe mu.
I zaista, mesto Nace, iziđe snaha mu i onako na brzu ruku obučena i zabrađena otvori im.
- Dobro došao, tate! - pozdravi ga ona, ali se trže uplašeno kad vide da, sem njega i svirača, još i drugih ima.
- Drž' konje! - preseče je Jovča.
Ona mu pridrža. Prijatelji sami poskakaše. I napred on, oni za njime uđoše. Ali sami, niko ih ne pričeka, niko ne iziđe. Svi se bili kao posakrivali.
Jovča ih uvede u veliku gostinsku sobu, ostavi ih i brzo iziđe u kujnu.
Opet nikoga. A svi, i sluge, sinovi, snaha, svi su bili budni. Videlo se kako se svećama promiču, tumaraju.
- Kamo ste? - preteći viknu Jovča.
- Tu smo, tu! - odazvaše mu se, a opet niko kao da nije smeo da mu se približi, već svi kao da su bili u nekom poslu i išli po dvorištu, podalje od njega. Jedva se izdvoji žena mu i pođe, priđe k njemu. Ali i ona išla je nekako čudno i dizala šalvare da se ne spotakne. Kao da sad prvi put ide u njima, tako je išla smeteno.
Samo se ona ispnu i dođe k njemu.
- Ovamo, ti! - prizva je Jovča a već jedva uzdržavajući se od besa.
Ali ona, od straha, kao da nije znala gde će. Poče čas na jednu čas na drugu stranu da ide, spotiče se.
- Gde ćeš tamo? - uhvati je on kad vide kako se ona uputila gostima u gostinsku sobu.
I sam on morao da je uvede u drugu, spavaću sobu. Ali i tamo nikoga nije bilo. Samo su se belele i zjapile njihove otkrivene postelje. Nace ni tamo nije bilo.
- Šta je? - viknu Jovča kad se vide sam, daleko od gostiju. Ali i žena mu se beše kao pribrala. I stojeći ispred njega onako pognuta, rešena na sve, beše digla glavu i gledaše ga kao nikad dotle, pravo, dugo i gorko, gorko.
- Ama šta je? - ustuknu preneražen Jovča od tog pogleda.
- Ništa! - jedva ona prošapta.
- Pa... kamo je?
I glavom pokazivaše za Nacu.
- Bolna.
On odahnu, oslobodi se, i tad poče da besni.
- Kako bolna? - poče da od besa prediše i nadnosi se nad nju, i čekajući da to izgovori pa da je posle bije, makar ubije. - Zašto je bolna? Dokle će da boluje? Šta si ti gledala, čekala, zašto je nisi lečila?... Zašta si majka, zašta ti je ona kći?...
Ali on opet ustuknu. Čisto mu se kosa podiže kad ga ona opet poče onako dugo, i gorko, gorko da gleda, i proplaka:
- Kučka je ona, a ne kći!
Ništa više nije trebalo. Jovča je sve, u tren, odmah sve znao. Da ih je obeščastila i zašta, od čega i kako je bolesna. Zašta je u kući nema.
Samo pregrize jezik.
- Av! - I brzo, ne gledajući ni kakav izgleda odjuri gostima. - Prijatelji!...
Ali brzo zastade. Sam se uplaši od strašne šupljine svoga glasa. Vrati se. Iziđe u kujnu. I kad vide da nikoga nema, zavuče pesnicu u usta i zagrize je, te krv poteče. I kad ga bol od ujeda osvesti, vrati se gostima i produži:
- Prijatelji! Kći (a to "kći" gušilo ga) bolna je. Danas, sutra, ako ne umre.
Prijatelji uplašeno pođipaše. Počeše da ga teše, žale. A nesuđeni tast čak se i zaplaka, tešeći ga.
- Ne boj se, prijatelju. Ozdraviće ona. Ne odričem se ja. I bolesnu, ja ću da je uzmem.
- Nema joj leka! - preseče ih Jovča.
Čak ih ne isprati kad oni uplašeno pođipaše, brzo odoše. Odgleda ih iz sobe u koju se zatvori.
I onda zaćuta. Ćuta, ćuta. Sve živo posakri se i sa trepetom iščekivaše kad će on da iziđe i sve ih pobije. Ali on jednako u sobi presede. Niti se diže, ni prošeta, ni uzdahnu, ni zatraži sveće, postelje, ništa.
Posle đipi. Sam izvede konja i po noći odjuri u selo, u čivluk. Ali je tamo ne nađe. Mada je čivčije bio, na muke metao, misleći da neće da mu je prokažu, pošto znaju da će je ubiti, ipak je ne nađe. I zaista, tamo ona nije bila. Majka joj znala da će je on tamo tražiti i zato je sakrila nju u varoši, u komšiluku.
U zoru se kući vrati. Opet mu na oči niko ne iziđe. Opet se on zatvori u sobu i ceo dan i celu noć presede jednako ćuteći. Samo je rakiju pio. I to ljutu, prepečenu. Celu varoš i mehane izređali su ne mogući da mu rakijom ugode. Svaku je vraćao, jer ne beše za njega dovoljno - ljuta.
Posle se diže i ode na put, u Tursku. Tobož po trgovinu.
III
Sinovi mu, bez njega, niti smejući da mu to pomenu, udali su Nacu za toga s kim je ostala trudna. A da je bio ko, već sluga njihov, Manasija.
Naca, na toliki boj i muke od braće, nije htela ništa da kaže. Samo, trpeći kao s nekom nasladom udarce, sebe je krivila.
A njima, braći joj, tek sada bilo je jasno ono Nacino nekadanje moljenje i preklinjanje kad su oni u dugim zimskim noćima išli svi na veselje, sedeljke po rodbini, a nju ostavljali kod kuće, ne smejući od oca da je tamo povedu.
- Ne smem sama! Ne ostavljajte me samu! - preklinjala ih je tad ona.
A oni su joj se čak i smejali, zadirkivali je; otkuda je sama kad u kući spava Manasija, a pored njega po štalama i ambarima još toliko slugu?
I pošto se venčala za toga Manasiju, dali su joj kao miraz, i to nakraj varoši, međ seljacima, neku baštu na kojoj je bila stara, već opala neka kuća.
I otada, ne samo braća, snahe, rodbina, već cela varoš zaboravi na nju. Istina da niko za nju ne reče ni dobro, ni rđavo, ali niko je više i ne spomenu. Kao da nikad ni bila nije. Neku su iz radoznalosti čak išli tamo da je vide. Ali nisu imali šta da vide. Kuća je bila ista onakva. Opala, polegla, samo sa tri kamena zida i pokrivena pločama. A nju, Nacu, nikad niko nije video. Viđali su samo toga Manasiju, njena muža, kako na leđima dovlači sučke, drva iz planine. I da se pokatkad nije video dim kroz krov, ispred kuće nešto malo počišćeno i ono nekoliko zasađenih brazda, ne bi znali ni da li je ona i živa.
IV
Jovča je zaista, opet, kao pre počeo da trguje, putuje. Kao da nije ništa bilo. Čak izgledalo je kao da se i raduje što se tako svršilo, i što je opet počeo kao pre da živi. Za sebe, sam, odvojen. Ali ipak, ipak. Naročito su mu teško padale noći, kad od jeda što misli na nju, Nacu, cele noći oka ne sklopi.
Mada mu niko nije kazao, ipak je on o njoj sve znao. Kako je udata za istoga Manasiju. Žive nakraj varoši. Nemaju ni hleba da jedu, a kamoli da je ona još onako lepa i da se nosi i kiti kao pre, kod njega... On, ne siteći se njoj, već više sebi što je radi nje bio drukčiji, toliko je voleo, pa čak i prema drugima bio mekši, popustljiviji zbog toga, od jeda, često zaboravljajući se uzvikivao je siteći se sebi:
- Tako! Hoćeš ti.
I otada, kao u inat nekome, diže ruke. Sinovi mu počeše da upravljaju imanjem. Oslobodiše se i počeše "u svet da izlaze", piju po mehanama i kartaju se. A i Jovča, pod starost, opet poče kao i pre sa ženama. I to sad luđe, bešnje. Sve kao u inat nekome. Kući nije dolazio. Sedeo je jednako u čiviluku. I seljanke, žene njegovih čivčija, Ciganke, sve je bilo oko njega. Jedna umalo ga ne stade čivluka. Ne beše toliko lepa koliko je imala velike krupne oči... Nalik kao u njegove Nace. Za nju su morali čak i sinovi mu da se umešaju, krišom je odvuku, odvoje od njega i negde preko granice odvedu.
Jovča, na to, ništa ne reče. Mada su mu sinovi strepeli i bojali se da ih on sve ne razjuri. Ali zato, Jovča, kao u naknadu i u inat sinovima, poče češće da dolazi u varoš. I to s jeseni, kad počnu vetrovi da zavijaju oko ogolelih kuća, jure se po poljima. Obično bi tada noću useo na konja, došao i otišao tobož sve u inat sinovima, čak kod nje, Nace. I stojeći više njene kuće, ne gledajući ni na noć ni vetrove koji su i njega s konjem zanosili, on je gledao kako ti isti vetrovi zavijaju oko njene kuće, ulaze unutra i možda je šibaju, šibaju...
- Tako, tako! - mrmljao je on zadovoljan vraćajući se i krijući da ga ko ne opazi.
Ali, kako koja godina, on sve češće i češće tamo odlazio. Opet tobož u inat nekome. Ispočetka dobro krijući se, ali docnije sve manje i manje, da su ga neki već bili opazili, viđali tamo. Ubrzo, cela varoš je saznala da on ide kod Nace. Ali niko nije smeo da mu to kaže. A on je gotovo svake noći tamo odlazio. I uvek tobož krijući se, na konju, oko pola noći. Pa pored toga, posle svake takve pohode, znalo se da dovodi neku Ciganku kod sebe koja mu vraća, gleda u "kost".
Obično, čim se vrati, siđe s konja, uđe u čivluk, odmah počne čivčijama da se izgovara kako je išao da sačeka Arnaute i bar nekoga ubije.
Čivčije, mada znaju gde je bio, srećni što on, gazda im, razgovara s njima, otpočeli bi da se tuže na te Arnaute, nabrajajući njihove upade, krađe, ubistva.
Jovča, i ne slušajući ih, još uzdrhtan od puta, sam se penje u svoju sobu, odžakliju, na gornjem boju. S njime bi pošla koja od žena da ga ogrne, utopli mu noge. Jovča seda sproću vatre, u sobi pušta da ga žena zaogrne, utopli i onda zapoveda da mu dođe Ciganka.
Odmah dolazi stara Ciganka, vračara, koju je Jovča zato čak iz Turske doveo i u čivluku čuvao. Od svake pojedine kokoši, živine, njoj se morale da nose kosti, kobilice, po kojima je ona gledala, vraćala.
Čim Jovča oseti da je ona ušla, još s vrata joj zapoveda:
- Gledaj!
Ciganka dođe. Seda do njega, sproću vatre, i pošto razgrne šamiju te joj se još jače osvetli od vatre njeno staro, koščato lice, počne da se unosi, gleda u kobilicu, u njene pege, šare... A napolju tek ponoć prevalila. Vetri još jače i bešnje duvaju. Tresu čivluk, zgradu. Vatra praska, gori. Njeni plameni lizu čađ i čas Ciganku, čas Jovču osvetljavaju. Ponekad izdvojio bi se od huke vetrova i dopro bi dug, otegnut urlik kakvog psa... A Ciganka nikako ne diže glavu. Još jače, tajanstvenije, dublje unosi se u kost, i gleda, gleda... Već Jovču strah poduzme.
- Gledaj! - vikne on hrabreći se.
- I arno i lošo! - počne ona, ali nekako teško, kao ne mogući da se odvoji, otrgne od silnih znakova, znamenja. I onda nastavlja: - Bio si bogat, silan. Što god si zaželeo, sve je bilo tvoje. Hazne, bisage s parama...
- More i sad to imam! - prekide je on.
- Drugo šta ima? - pita se Ciganka i ne slušajući ga. - Ijafige što si tolike zemlje video, gradišta proputova, i na Bak'rnom Gumnu bio, tri puta tamo zanoćio, ono, što ti je srce tražilo, nikad nisi imao.
- Hm, pa... - prezrivo i radoznalo Jovča mrmlja.
- U tvojoj bašti cveće, fidani... Jedan fidan, jedno drvce, od svih najubavo, najlepše. I ti si ga mnogo čuvao, mnogo voleo. Ali kad ono poraslo, zalistalo, zažednelo, ti mu ne dade...
- Sve sam davao! Šta joj nisam dao? - pravdajući se i čisto plačno počne da viče Jovča i odaje se pred Cigankom.
Ciganka, ne izdavajući se da zna o kojoj on govori, nastavlja:
- Ne znam, gazdo. Ovde tako stoji. - I da bi se opravdala, uverila ga, ona mu podnosi kost i pokazuje prstom:
- Evo, gazdo, evo ga to drvce, a evo odovud kao neki mlaz kako je pošao da ga osveži, napoji... ali, evo gde si i ti, između njih, i kako ne davaš, prečiš... I zato si grešan. Zato te san ne hvata. Sve na to drvce misliš...
- Napolje! Lažeš! - prekida je Jovča i dere se besno terajući je i bacajući joj novaca. - Sve lažeš. Nisam ja grešan. Nisam joj prečio, ne davao... A što je ona bila kučka, azg'i, pa nije mogla da čeka, dočeka muža...
Ciganka ponizno, brzo odlazi. Zna ona da kad mu ne bi o tom njegovom drvcetu, grehu, već o nečem drugom, lepom vračala, da bi je, istina ne grdeći, ali opet oterao i ne davajući joj novaca.
I zato ona svake noći to mu vrača, govori... Zato je Jovča, dajući joj novaca, grdi, tera od sebe da bi je opet iduće noći, kad se vrati od Nace, opet zvao, terao da mu gleda o tom njegovom drvcetu kome on nije davao, prečio...
V
Ko se je nadao i mislio da će nekad doći vreme kad se njega niko neće bojati? Već da će se sada oko njega da kupe i gledaju ga kako samo u gaćama, košulji, opasan dugačkom anterijom, gologlav ide i švrlja po čaršiji. Vuče svoje oteknute, u papučama i belim čarapama, noge i radosno ispija pangur rakije koji uvek sobom nosi smejući se srećno, blesasto. Čaršilije pored kojih prolazi diraju ga. Istina, još ne mogu da mu se smeju u oči, ali ga ipak zadirkuju, zadržavaju, kako bi uživali u njegovom blesastom pogledu i pomućenom govoru. A on kod svakog seda i pruža im onaj pangur rakije, nudi ih.
Pitaju ga:
- Kako je, č'a-Jovčo?
On, smejući se, gledajući ispred sebe, u daljinu, tresući se od smeha, sav srećan, odgovara:
- Eeeh... ete. Tako.
Ili, da kad iziđe iz varoši, uputi se svojoj Naci u goste, pa ne može. Pada. Deca se iskupe oko njega. Čas ga vode, slušaju šta mu treba, čas počnu da ga diraju, vuku za anteriju, te on pada smejući se zajedno s decom:
- A... a... a!...
A deca klikću, raduju se, skaču oko njega i produžuju da se dalje igraju s njim, obarajući ga, dok ne naiđe ko od starijih ljudi te ih rastera, a njega podiže i povede.
- Kuda da te vodim? - pita ga.
On se jedva diže, muči da ide i okreće lice k Naci.
- Tamo, tamo... - muca i pokazuje.
- Kod Nace li? Dockan je. Skoro će noć - odvraća ga onaj. Ali on počinje radosno da prepleće noge, žuri se samo što pre kod nje da stigne i muca:
- Ako, ako...
Ovaj, dok traje njegov put, vodi ga, onda ga predaje drugome na koga naiđe. I tako, predajući ga jedan drugome, odvedu ga kod nje, Nace. Ona ga radosno dočekuje, pere, čisti, čuva dok od kuće ne pošlju kola da ga od nje natrag, kući, odnesu.
1901.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
U noci
Na njivi je sedela Cveta i očekivala muža, Jovana, da dovede vodu, te da natope duvan, što su još prosle godine zasadili, a nikako dosad "navadili". Ona beše sela, zgurila se, naslonila bradu na skupljena kolena, i gledala je sanjivim pogledom u toplu, tamnu noć. Po polju, svuda oko nje, viđahu se ljudi, kako po izbrazdanim zasađenim njivama rade pri fenjerima. Na istoku ocrtavahu se bregovi i bila planinska, odudarajući od tamnorujna neba, na kojem trebaše da iziđe mesec; a ispred nje, po reci i putu, dizahu se visoke topole i guste vrbe, te u ovoj tamnoj noći, sa svojim šuštanjem i njijanjem, izgledahu kao živa, ljudska bića... Ponekad čuo bi se tup, metalan zvuk motike, promukli glasovi radnika i njihovo dozivanje, ali je sve to, opet na mahove, raznosio još topao vetrić koji je pirkao preko ove ravnice.
Cveta beše mrtva umorna, ali se silom savlađivaše da ne zaspi. Odjednom, ona ču bat ljudskih koraka koji joj se približavahu, i posle razabra glas svoga muža.
- Eto, na! - govoraše on nekome. - Pogle, brate moj: cele godine suša, ni kapke vode da padne... Gle, kako je uvelo, grehota čoveka i da pogleda... Eto, od deset korena ako jedan prihvati. Nesreća, kažem ti!...
- Istina, istina! - odgovaraše onaj drugi.
- Bože, opet on?! - trže se Cveta preplašeno kad ču onaj drugi, više ženski no muški glas. I zatim brzo se diže i, kao bežeći, uđe u njivu, uze motiku i poče kopati. U tome dođe Jovan.
- Radiš li? - oslovi je. Zatim skinu motiku s ramena, zabi je u zemlju, ostavi fenjer i sede na među. - Hodi ovamo, gazda-Stojane, - okrenu se on onome koji iđaše za njim. - Hodi, sedi malo.
- Sad, sad! - ču se. I nesigurnim koracima, upadajući s jedne i s druge strane međe, ukaza se visoka, protegljasta prilika, takođe s fenjerom i motikom. - 'Bro veče! Radite li? - upita on tiho i nekako plašljivo.
Cveta na pozdrav ništa ne odgovori. Tobože, zaneta poslom, nije čula.
- Eto, mučimo se, gazda, kao svaka sirotinja, - odgovori mu Jovan i pomače se, te mu načini mesta do sebe. - Sedi. Odmori se. Hoćeš duvana?
- Pa, mogu. Daj! - I, obzirući se, polako sede, skrsti noge i uze da savija i puši duvan, ali nevešto i brzo. Međutim, Jovan otpoče da mu se tuži na zle godine, rđava vremena, opštinu, vodeničare i na sve što mu smetaše, te ne mogaše da dobije vode. Stojan ga slušaše, klimaše glavom u povlad, pušaše odgovarajući mu oretko i kratko. I ko zna dokle bi to tako trajalo, da Jovan odjednom ne đipi, nagnu se nad zemljom i oslušnu; pa kad ču kako voda izdaleka dolazi, ono njeno miljenje, tih žubor, baci od radosti cigaru, zgrabi ponovo motiku, i bez fenjera otrča u susret.
- Cveto, spravljaj te brazde, - reče njoj, koja jednako kopaše podaleko od njih. - A ti, gazda, čekaj; eto mene sad, odmah... - E-e-hej! - rastegnu on veselo i izgubi se u noć.
Stojan kao da se uplaši od njegova nagla odlaska, jer se i on brzo diže i pođe za njim, ali se opet vrati, sede, i uze da čupka suvu travu, slušajući Cvetine udarce motikom. Odjednom, prema Cveti opkoli rukom usta i tiho viknu:
- Cveto!
Ali od nje ne ču odziva, do samo udarce motike.
- Cveto! - viknu on jače.
Ona opet ćuti.
- Cveto, čuješ li? - i naže se, napreže sluh i oči, ali vide samo nju kako se zgurila, pa udara silno motikom, iz koje ponekad, kad naiđe na kamen, odsevne svetlac. - Cveto, dođi, ili... - i htede da se digne, ali se trže iznenađeno kad vide nju gde dođe i naže se nad njim.
- Što si došo? - upita ga ona prigušeno.
- Ja?! - zagrcnu se on i uplaši. - Nesam, veruj, nego znaš, pođoh na njivu, i tvoj me čovek nađe, te... dođosmo! A ti se ljutiš?
- Odmah da si išo! - i okrenu se ljutito od njega.
- Ljutiš li se? Nemoj!
- Ne ljutim se, - poče ona da guta, kao suze. - Ne ljutim se, ali šta će da kaže svet, ljudi! Idi, ako misliš dobra. Šta hoćeš ti? Ta ja sam žena!
- Istina je, - odgovori on meko.
- Pa kad je istina, što dolaziš? Što me ne ostaviš?... Eto, imaš ženu, decu.
- Eh, - odbi on rukom - ne spominji mi.
- Da, ti imaš, a ja? Pa još i to, da nešto on čuje, onda gde ću ja, gde?
- Nemoj, Cveto, - viknu on kad oseti kako joj glas na plač zadrhta. - Idem, evo odmah sad. Istina što kažeš, ali ja... Znaš ti mene. Ja samo onako..., dođoh da te vidim. A ti, eto, baš kad hoćeš, neću više, neću... Zbogom!
Ona mu ne pruži ruku, da se s njim rukuje, nego se odmače od njega i reče oštro:
- Zbogom. Idi!
- Eh, ljutiš se ti! - potvrdi on udivljeno i, prebaciv motiku preko ramena, ode.
A kad se on izgubi, ona brzo, silom i, kao braneći se od nečega, okrenu se i uze motiku da opet produži kopanje, šapćući u sebi:
- Laže on, laže. Opet će doći. Oh, a šta traži? (Mada je znala.) Što je ne ostavlja već jednom? A da kaže mužu, ne sme. Jer, kakav joj je muž, i krv bi potekla... A ovamo, opet, s njime se viđa; govore, on joj dolazi, i muž joj ne zna zašto je sve to... Kud će joj duša i telo na onom svetu?... Grešno je to, grešno... Majko Bogorodice!
I otpoče da se krsti, šapuće molitve! Ali ova topla noć, tup i metalan zvuk motike, micanje ljudskih senaka s tamnim fenjerima... još je više to potrese, ispuni strahom i slatkim sećanjem. Pamet, nasuprot volji, kštenju, molitvama, poče joj silno stvarati i iznositi sve što beše...
...Bila je dete kad je njeni ubogi roditelji dadoše Stojanovima, da tamo služi, kako bi je ovi posle lepo udomili. Otac Stojanov beše prek i surov čovek. Po natmurenom i kosmatom licu izgledaše da niko od njega nije čuo blagu i nežnu reč. Sa ženom i Stojanom, koji mu beše jedinac, postupaše kao sa ostalim slugama. Svi su se njega bojali i strepeli od njega. I da ne beše matere Stojanove, žene milostiva srca, možda bi i Cvetu postigla sudba njenih drugarica, sluškinja u tako bogatim kućama, koje bivaju ili upropašćene od slugu, a nekad i od samih gazda, ili zakržljave od prekomerna rada. Ali mati Stojanova poče je paziti, jer se njen Stojan, kao dete, najradije igraše s njom. I zato je zaklanjaše od slugu, ne davaše joj težak rad, te se ona docnije razvi i prolepša. Ona njena snaga, lepota, jedrina, zanošaše svakog, a najviše Stojana, koji se docnije, kad je odrastao, gotovo nikad nije ni odvajao od nje. Uvek su bili zajedno. Na njivi, polju, uvek, uvek behu oni jedno do drugog. On joj nikad ne dade da oseti da je ona kod njih samo sluškinja. Svakad joj je poklanjao ponešto, davao - krijući od oca - žita, brašna i drugo, da ona odnese svojim sirotim roditeljima. Beše on blag, miran, tih i raden kao niko. Ah, ti dani!
Odu na njivu da filize duvan.
Korenje ih pokriva do pojasa, pod bosim nogama krši se i roni suha zemlja, a oko njih, svuda, u nedogled, zelenilo i bujnost. Svež, čist i sjajan zrak greje ih, te im krv brizga u jedre obraze. Oni rade, kidaju mlade izdanke. Iz reke duše vetrić, a iz požnjevena polja, strništa, dopire pesma grlicina... Rade, utrkuju se, dirkaju jedno drugo, pa se sporečkaju i, tobož rasrđeni, odmiču se. Čute oboje. A ovamo gledaju se krišom ispod oka, a oko usta im igra prkosan osmeh. Ona, u tesnom jelečetu, povezana šamijom, s nestašnim i prkosnim osmehom na rujnim joj ustima, gleda ga krišom, vidi: kako se on češe, vrpolji, gleda u nju i hoće nešto da joj kaže, a ona mu tada okreće leđa i čini se nevešta.
- Cveto! - veli on naposletku. - Hajde da pevamo.
- Neću.
- A što? Eto, ja te molim!
- Pa baš i ti. Neću.
- Ali kad te ja molim? - pita on slobodnije i pristupa joj.
- A što me ljutiš? - govori ona, pa se tad nasmeje od srca i, tobož srdita, prilazi mu. - Hajde. Počni!
I počnu. Zapevaju pesmu koja se tad najradije pevala. Glasovi im čisti i dršću od radosti. Ruke im lete na rad, a okolinom se razležu reči pesme:
Vetar duše, vetar duše, al-katmer miriše;
dragi dragoj, dragi dragoj, sitnu knjigu piše!
- Cvet-o-o! - klikće Stojan i odmiče se od nje da bi je bolje video.
- Šta ti je? - pita ga ona vragolasto.
- Ti si, ti - moja!
- Eh! - nehotice, iznenada poleti joj usklik iz dna grudi. I brzo se saginje da sakrije radost i kao krv rumene obraze. - Nemoj, Stojane! Hajde da se radi.
- Ne, ne... - muca on. I ostrag, ispod pazuha, hvata je i stiska... Ona se otima, izvija, brani, ali tako malo, malaksalo, da mu se baš time još više podaje i privija uza nj.
- Nemoj. Dosta je, dosta, slatki Stojane... - šapće ona i krije lice. - Dosta... videće ko... oh!...
- Još, još. Daj! - grca Stojan i sve je više stiska, grli i ljubi gde stigne.
- Ta dosta... Oh, baš si ti!... - I, iznemogla, obamrla, blažena, predaje mu se i pruža mu onda čas levi čas desni obraz da ga on celiva naizmence.
Ali jedne jeseni, uveče, rekoše joj da se lepo obuče i nakiti. Zatim iziđe Stojanov otac, uze je za ruku i uvede u gostinsku sobu.
- Ljubi u ruku! - reče joj i pokaza na ljude koji behu tu. Ona klecnu, pogleda ga preklinjući prestrašeno i htede pasti, ali njegov oštar pogled i surov izraz lica povratiše joj snagu. I, jedva idući, poljubi sve one ljude u ruku. Oni je darivaše, pa čak i Stojanov otac, na iznenađenje sviju, poljubi je u čelo i izvadi veliki dukat - dublu.
- Neka ti je srećno, ćerko, i dugovečno. U mojoj kući jela si drvenom kašikom, a u tvojoj srebrnom, dabogda!
I izvedoše je. Ona pade. Celu noć nije znala za sebe. Od toga dana do svadbe, Stojana nikako nije videla. I udade se. Pođe za ovim Jovanom, čovekom istina ne sirotim, ali udovcem, tvrdicom i prekim do zla boga... Srce joj htede pući, ali jaka priroda i večit, težak svakodnevni rad pobediše... Uguši sve što beše. Ali, eto sad, od neko doba, opet on, taj isti Stojan, gleda, vreba zgode da se s njom nađe, vidi i razgovara. A ona ne može da ga gleda ni da sluša taj njegov mek, više ženski glas. No i on se nije usrećio. Oženili ga bogatom devojkom, iz znane kuće. Ali kao da ga nisu oženili, jer on otada nikad da se skrasi kod kuće. Ženu ni da pogleda, već uvek, tobož poslom, beži u sela kod čivčija, gde su njihove njive, i tamo ostaje po čitave nedelje. Šta ti nisu radili, samo da ga zamiluju sa ženom, ali ništa ne pomaže! Prskali ga nekom vodom, čini mi se od tatule, davali mu bilja, vodili manastirima i među vračare, ali on nikako da postane razgovorniji, življi i bolji. Uvek samo ćuti, radi, dopušta materi da radi s njim šta hoće. Ni s kim se ne prepire. Otac mu da pobesni. Jednom ga istukao na mrtvo ime i isterao. Otada niko nije smeo njegovo ime u kući da spomene. Mati mu, sirota, da presvisne od tuge i srama. Molila ga, preklinjala, bar njoj, ako ocu ili kome drugom neće, da kaže zašto beži od kuće i žene, ali uzalud... I ko zna dokle bi to tako trajalo, da rodbina mladina, kad vide u čemu je stvar, ne poče iskati da im se devojka, iako venčana, vrati natrag. Jer, vele, nisu oni nju dali za njega, starog, i njegovu kuću, već za Stojana... Tada ga dozva otac k sebi, ne znajući šta da čini.
- Sedi! - rekao mu mrko i pokazao mu mesto do sebe na minderluku.
Stojan, kao uvek, samo stao pred njim.
- Neka - odgovori mu -, mogu i da stojim.
- Sedi do mene, sedi ko što priliči mužu, domaćinu! - i reč "domaćin" naglasi. Stojan je pokorno ćutao i nije seo.
- Sedi i govori! - odjednom je planuo starac i skočio sa svog mesta. - Jesi onemeo, dabogda! Govori, hoću da čujem, vidim: da li znaš, da li umeš da govoriš; hoću da ti čujem glas... Da znam, živ li si?!
- Šta da ti govorim? - šanu Stojan i, gotov na sve, slegnu ramenima.
- Šta, šta???... - ubrzao starac i počeo, sav nakostrešen i guzvajući svoj gunj, da se nadnosi jarosno nad njime. - I još pitaš, pitaš? Ubiću te, bre, ubiću, nikakav sine! - I diže pesnicu. - Zar ja to da dočekam, da mi devojku, venčanu, natrag odvedu?... I to ja, ja?!... Govori, kazuj! - I uhvati ga besno za prsa, te ga poče da drmusa, gnjavi. - Kazuj... Ubiću te, ubiću te! Bar da te ne gledam takvog!...
- Ubij me!
Starac odskoči od njega.
- Da te ubijem? I hoću, sad, evo! - I poče da se vrti po sobi, kao da nešto traži čime će ga ubiti. Stojan samo ćuti, pognuo glavu i čeka... Hoću, evo sad! - govori starac i odjednom viknu: - Ne, bre, sinko! - Nemoj tako, molim te!... Evo, ja, ja te molim! - I dršćući, sagao se pred Stojanom, skinuo kapu, te mu se bela kosa rasula po vratu i ramenima. - Evo, na! Ubij ti mene... ti me ubij! - grcao je starac, a ruke mu, pleća, glava, celo telo drhtalo je.
Stojan, na sve gotov, spreman, samo ne na to - njegovu, očevu molbu, trgao se preplašeno:
- Ne!... - i prignu se da ga digne, uspravi; ali kad spazi čak i krupne, vruće suze kako iz starčeva oka kaplju i padaju mu na ruke, on ustuknu, prepade se i pobeže iz sobe.
I od toga dana za nekoliko meseca Stojan se popravio, zamilovao sa ženom i otpočeo da živi ko drugi oženjeni ljudi. Sedeo je kod kuće, nadgledao rad i išao ponekad sa ženom i materom po rodbini i saborima... I svi se tome zaradovaše. Ali, evo, opet, otkad nastade leto - ko zna šta mu bi? -, on otpoče ponovo da ide kao i pre po polju, selu, i tamo da ostaje duže i - što je najvažnije i najstrašnije za nju, Cvetu, on poče dolaziti k njoj. Istina da je dolazio svakad s njenim mužem, ali je ipak ona znala, osećala, zašto on dolazi. Uvek je gledao da se nađu. Ako ona pođe na njivu, on bi izdaleka išao za njom, obilazio puteve samo, kako bi izgledalo da se slučajno sretaju. I mada joj, sem uobičajenih pozdrava, nikad drugo onako što nije kazao, ipak se ona bojala. Ne mogaše da ga vidi a da je ne prođu jeza i strah. Samo kad ga sagleda gde se primiče k njoj, a očiju ne skida, trepće, i oko usta igra mu neki bolan, učmao osmeh, - njoj se srce steže, snaga ustreperi i suze polete... Sebe je odavno prežalila, već kad ga vidi takvoga, dođe joj da njega žali, oplakuje. Ali mora da se uzdržava, čini se silom stroga i uvek gruba prema njemu, jer ko zna šta bi onda bilo da ne radi tako? Ali, sve uzalud. Istina, svakad, kad god dođe njoj, zaklinje se da više neće drugi put dolaziti, a opet dolazi, opet!... Ah, a od prošlih dana ostao mu samo lep, zvučan, mek glas. Retko je otada pevao. Ali sada, kad god bi zapevao, pevao je tako tužno i izrazito, da bi svi padali u sevdah... Koliko puta, sama ona, u zoru, kad mesečina sja, gleda ga kroz svoj prozor gde izdaleka, na konju, s paše dolazi kući i peva tiho, jasno, tužno... peva on, a niotkuda glasa, samo mesečina sja i trepti. A njoj tada dođe - sačuvaj bože, kao neka napast! - da i ona, kao što se u pričama kazuje, poleti, sedne do njega na konja, obgrli ga, i da oboje, zagrljeni, na mesečini, preko polja i gora pobegnu daleko, daleko!...
- Na mesečini, zagrljeni, daleko, daleko!... - nesvesno otpoče Cveta da šapuće glasno, njihajući se napred i stiskajući prsa. - Na mesečini... Jaoh! - kriknu ona sva prestrašena i odstupi korak uplašeno, kad spazi sebe i okolinu osvetljenu od meseca, koji beše za to vreme davno izišao i sve obasjao.
- Bože moj, Gospode!... Gospode bože, sveta Bogorodice... Gospode, Gospode... bože, šta je ovo? - šaptaše ona, dršćući od straha i krijući pogled od svetlosti. - Umudri me, slatki Gospode!... Oh, grešna i crna ja! - I misao o grešnosti, mučenju na onom svetu zbog takvih nečistih misli, sve to iziđe pred nju u crnoj i strašnoj boji... I da bi sebe koliko-toliko umirila, opravdala, diže se, pa gledajući u osvetljenu okolinu, prateći mesečevo jurenje preko čista neba, poče da se krsti, metaniše, šapuće molitve od zlih duhova, napasti i nečiste krvi... A svetlost je obasjavala svu: njen vitak stas, široka ramena, lepo razvijeno i zažareno lice s vrelim ustima i crnim, tamnim, dosta upalim i užagrenim očima... Ona se krstila, metanisala, a mesec je sjao i obasjavao sve. A kao da je sa svetlošću došao i život. Sa sviju strana čuo se žagor, vika, dozivanje i pesma ovog noćnog, radenog sveta. Osvetljena prostrana polja, blage udolice, reka i potoci s visokim topolama i gustim vrbama, sve se pokrenulo, kao dahnulo, i učas se osetio onaj tih i kao balsam noćni miomir. Cveta se krstila, drhtala, slušala u daljini kako žubori reka, šuštanje lišća, konje kako sputani pasu, udarce motike... Slušala je, strepela, a ništa nije mogla da radi. Misao o svome grehu, što je o tome, njemu, Stojanu, mislila, pamet joj obuze i svu ispuni neopisanom tugom i strahom. Stajala je kao ukopana, naslonjena na motiku, i ništa nije videla, pa čak ni vodu koja je došla i, romoreći, šušteći, upadajući u suve, žedne rupice, tekla u drugu, susednu njivu... I odjednom usred ove blestave sjajnosti i noći, jedan jasan i tužan glas uzdiže se, zatrepta i razastre se na sve strane.
Cveta je već znala, i obamre.
- U-u-uh! - strese se ona i poklopi se ničke na zemlju.
... - Hej, Stojane! Čuj, Stojan peva! - kao odgovor na njegovu pesmu čuše se odasvud oduševljeni uzvici i glasi. I, zaista, to beše Stojan, koji, udaljen, idući valjda kući, pevaše onu istu pesmu:
Vetar duše, vetar duše, al-katmer miriše;
dragi dragoj, dragi dragoj, sitnu knjigu piše!
- Oh, dosta, dosta!... - kao i sebi i njemu poče besvesno šaputati Cveta, onako poklopljena, zgurena, stiskajući prsa i gušeći se od suza i navrelih osećaja. I, ne mogući da izdrži više, besno, mahnito ljubljaše i ugrizaše prsa, gojne mišice na ruci, gurajući pesnicu u usta, kao da bi sprečila ono što iz nje izbijaše i svu je obuzimaše... Međutim, pesma jednako brujaše. Stojan pevaše tako izrazito i tužno kao nikad dotle. Njegov jasan glas treperaše i gr'otaše, unoseći se u obasjane, bleštave visine ove tihe i sjajne noći...
Da znaješ, mome mori, da znaješ
kakva je žalba, mori, za mladost!
Ču se gde zapeva on.
- Žalba!... - dahnu silno Cveta. I slomljena, pobeđena, diže glavu, zinu put Stojana, otkud dolažaše njegov glas, te kao da htede da i poslednji akord njegova glasa, kojega nestajaše, upije u sebe.
- Voda došla, a ti? - trže je muževljev glas. Učas beše dotrčao Jovan, radostan što je jedva doveo vodu. Ali, kad spazi kako ona nije pazila niti otvorila brazde, da bi voda u njih išla i natapala ih, već ih ostavila, te voda otišla na stranu, u susednu njivu, on se zgranu, uzdiže motiku i, sav cepteći od jeda i besa, ustremi se na nju.
- Šta je ovo, a-a-a? - zaciči on.
- Ne, Jovane! - poče ona da muca, jer tek sad vide da je na vodu bila sasvim zaboravila. I, osećajući se kriva, očekujući udarac za to, samo je zaklanjala glavu i mučila se da pred njim ustane. I, ne znajući čime da se izgovori, poče ga moliti:
- Nemoj, bolna sam!
Njeno obasjano i zažareno lice, ugrizena usta, vrele oči, kosa u neredu, jelek raskopčan, sve to učini te Jovanu sinu misao da je možda trudna i baš sad osetila čedo pod pojasom. On spusti motiku i zadrhta radostan.
- Pa šta ti je?
- Oh, ne znaš ti! - grunu ona u jauk i silan plač. - Ne znaš!
Jovanu se učini to kao prekor: što je on, mada vidi kakva je, trudna, opet goni noću da radi.
- Ta ne plači! Što ne kažeš, pa da te ostavim doma. Čekaj! - reče on meko i saže se, uze je u naručje, odnese do međe, položi, skinu sa sebe gunj i pokri je, da ne ozebe, zatim brzo otrča i vrati vodu...
- Ama dosta, ne plači. Ne boj se. Proći će to, - hrabraše je on natapajući vodom brazde i slušajući kako ona grca, plače i bunca...
1899.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Nuska
Već uveče i kojekako. Zabunite se, zaboravite i zaspite. Ali, kad vas noću probudi mesečevo sijanje - a on baš upro u lice -, ne znate da se jedva diše. Gledate, gledate, pa... More, i zemlja je tamo druga! Ležite i pružate se slobodno i proverljivo po njoj kao pored majke.
Pukne li leto, u kuću se ne zaviruje. Sem što se iznose ili unose spavaće haljine i gotovi jelo, ostalo sve u dvorištu, u bašti. Znate kako je to kad se uveče poprska dvorište, prostru asure, dušeci i jorgani. Ležite, a miriše ovlažena prašina. Mesec sija, te se crne stare, zelene, već obrasle mahovinom ćeramide na kućama. Čisto ne smete da dahnete. Ako se nakašljete, strah vas hvata, jer se samo vaš kašalj čuje i ništa drugo. Zagnjurite glavu u jorgan, udišete miris skoro oprana čaršava, slušate kako popac u ognjištu iz kujne cvrči, iz bašte kako šušti lišće, kako skaču po drveću i žbunovima još nezaspale ptice, do vas, u bunaru, kako kaplje voda sa ovlaženih kamenova, a odozgo iz ciganske mahale jedva dopire zurla, koja tanko pišti i čuje se daleko, daleko...
Danas bila nedelja, a mene jedva otrgli sa svadbe. Komšija Trajko ženi sina prvenca. Kuća mu odmah do naše. Majka i otac otišli tamo na večeru, a mene doveli da nije sama Nuška, gošća, koju je mati još u subotu uveče dovela. Jedno, da ima ko kuću da očisti i ručak zgotovi, dok majka i otac idu u svatove, a drugo, da se i ona, Nuška, toga dana provede: da iz naše bašte preko zida gleda svadbu i oro što će se igrati celoga dana. I Nuška je gledala celi dan. Pokupila kamenje i trupove što je našla po bašti, naslonila ih uza zid do višnje, i popela se na njih, te gledala oro. Bio je silan svet u igri. Čak sam i ja igrao. Hvatao se do najboljih momaka. Oni me rado primali, ne radi mene, već radi nje, naše gošće, Nuške, čije je belo, okruglo lice sijalo preko zida ispod granja i lišća. A od cele nje video se samo gornji deo prsiju joj koja su se, naslonjena o zid, bila izdigla, odapela, te po njima legle velike nize dukata i dubla... I otud je gledala ovamo u oro, ali tako gledala kao da ni u koga ne gleda. To je jedilo momke. Naročito Mladena, crvena, visoka momka iz njene mahale, koji je čak ovamo došao radi nje i ubi se vodeći kolo i dajući bakšiša Ciganima. I da joj, valjda, pokaže kako je voli, on, kad kolo povede, ne pušta nijednu devojku do sebe, već uzme mene, njenog rođaka... kao da sam ja, nešto, ona! A Nuška se na to samo osmehne, prevuče očima i - ne gleda ga!... Eto, zato su me, kad je nastala noć, silom sa svadbe doveli kući, zatvorili kapiju, a otac i majka otišli na svadbu, a mene i Nušku ostavili da spavamo. Zato sam i bio ljut na Nušku. Bacao srdito orahe i kestene što mi je davala. Čak nisam hteo ni da jedem. Ona je bila polila dvorište, prostrla postelju i iznela u tepsiji večeru. Ali, ko će da jede! Pred nama tepsija, večera nedirnuta. Mesec sija kao rastopljeno olovo. Senke velike, mrke, talasaju se i šire. Sa svadbe, kroz našu baštu, dopire mrka, žuta svetlost, isprekidana i izlomljena od granja i lišća dok do nas dopre. I oni tamo, na svadbi, večeraju. Čuje se zvek tanjira, čaša, okanica i tiho, sevdalijsko sviranje svirača. A više nas, kroz obasjan vazduh, klizi nešto toplo, opija.
- Večeraj, Nuške!
Ona uzela hleb, premeće ga po prstima i gužva u kuglice. Pomera se s mesta, otkopčava čas jelek, košulju, čas razgrće i zanosi kosu za pleća.
- Vrućina mi! - govori, a glas joj kratak.
Gledam je i čudim se. Nije ona takva. Znam, i pre, kad je tako majka dovede u goste, a ona živi vrag. Posle večere skupi oko sebe devojke, pa dođu i mlade žene. Otac, kao uvek, povuče se u sobu da rano spava. Samo majka s njima ostane, a one, pošto dobro pritvore kapiju, zapuše rupe na njoj, počnu da igraju i pevaju. Šta ti ne rade! Oblače se u muška odela, plaše jedna drugu, valjaju se po travi u senkama od drveća po bašti. A Nuška im kolovođa. Kad samo razastre crne kose, razuzuri se i obujmi neku, a naročito onu koja se plaši od tmine i noćne vlage, pa se s njom vine u baštu. Trči tamo, vitla se i peva pesmu kako "kumita bulu grabi, beži s njom u planinu na konju, a bula se nećka, grli ga i muca: "Ah, džan'm, džan'm!""
- "Ah, džan'm, džan'm!" - Izleti ona iz bašte, ostavi onu s kojom se vitlala, pa uzme tepsiju i, udarajući po njoj, poče da se previja, trese, igra. Kose joj šibaju, obrazi gore, oči cakle, a ona igra i peva.
- Šta ti je? - pitam je sada. Ali ona glave ne diže. Kao da ne sme da me pogleda. Samo se jednako raskopčava, hladi, zavrće rukave na košulji, i gleda nekako čudno, meko. A mesec, čisto trepti. Od našeg dvorišta, gde mi sedimo, samo se to sjaji, a ostalo sve je u senci od tolikog drveća što je oko nas i po baštama.
Utom sa svadbe svirači zasviraše brzo, sitno, valjda na zdravicu starojkovu, i čuše se uzvici...
- Oh! - viknu Nuška i diže se. Poče da se proteže. A sa svadbe žagor veći. Odjednom uze me u naručja, prigrli celim rukama i ponese u baštu. - Da gledamo, - šaputaše noseći me kroz baštu.
I donese me do zida. Izabra najtamnije mesto, u ćošku do jabuke. Mene metnu na zid i okrenu tamo, svadbi, a ona osta iza mene. Odupre se o stablo nogama, izdiže, nasloni na zid, prigrli me i, tako sakrivena iza mene, zagleda se u dvorište, svadbu: u one stolove do zida, ljude oko njih, starojka, svekra i ostale zvanice, koji se, već zagrejani pićem, zavalili, raskopčani mintane, bacili gunjeve i počeli da kašlju, krkljaju, teško uzdišu! Mlada ih i mladoženja služe. Samo je jedan fenjer, okačen o granu kajsijinu, osvetljavao ozgo.
Na sredi dvorišta bunar, a oko njega se sjaji razlivena voda. Iz kuće svakog časa izlaze poslušnici, donose jela, kotlove s vinom. A do kuće, ispod streje, između muških u dvorištu i ženskih u sobama, seli Cigani. Svi u senci. Sviraju. Samo za Šabana, šupeljgdžiju, nema mesta. Izgurali ga drugovi ispred sebe, na svetlost. On prekrstio noge, pognuo se. Beli mu se čalma, crni koščato lice, a po beloj šupeljci, u koju svira, padaju krupni mu, crni i koščati prsti. Svira on, a njegov kusi pas (koga smo mi, deca, uvek jurili, jer nas je ujedao kad god smo hteli da se približimo njegovom gazdi) čučnuo preda nj, digao glavu, zagledao se u gazdu kako ovaj svira i samo prednjim nogama mrda, kao po svirci. A svi sviraju. Grneta gr'oću, ćemane klizi, dahire zvone, a Šaban svojim šupeljkom sve njih vodi, izvija, upada, prekida, seče, te da čovek još više pobesni. I zaista. Eno, starojko i još nekoliko njih ustali. Drže se za stolice; hteli bi u oro, ali kao da im je žao da prekidaju pesmu, pa samo stoje, zanose se po svirci i rukama, po taktu, odobravaju:
- A, ha... Tako! O-o-o-o!
Pa, kad starojko ne može više da izdrži, viknu Šabanu:
- Šaban, de onu, tešku...
Cigani im zasviraše. Žene to jedva dočekaše i istrčaše iz kuće, sada, tobož, samo da gledaju, a posle će se već i one uhvatiti u oro. A oro već počelo. Njih nekoliko izdvojili se, izvadili maramice, peškire, i, pognuti, pazeći da ne pogreše, počeli da igraju, ali polako, teško i silno.
- A, bre, Mile, dušu da dam, samo da sam ja - ti! - prepade me i trže od gledanja zagušljiv glas ispred mene. Pogledah, a ono se izdiže zaturen fes na čelo i ukaza oznojeno i zažareno mrko lice Mladenovo. Nuška se iza mene još više saže, poniknu, i rukama me poče jače privlačiti k sebi, kao da me odbrani od njega. A on se jednako izdizaše na prste da bi mogao pored mene da vidi nju. Ali nije mogao. Samo je u mom krilu video njene bele, pune ruke, kojima me stegla i, onako poniknuta, krila se iza mene. On izvadi kesu s novcima i pruži mi dinar:
- Na, da si kupiš... - pa, mećući mi novac u nedra, pusti ruku na njene ruke i zadrža ih.
- Ne uzimaj, ne uzimaj! - iza mene čuh kako mi Nuška prestravljeno šapuće.
Okrenuh se, a ona se sagla čak do zemlje i nogama kleca. Jedva se drži. Osećam kako u mom skutu otima, čupa svoje ruke od njegove; ali on ne pušta. Svirači sviraju, oro se već raširilo i počelo da dopire čak ovamo, do nas, a on nikako da digne ruke s njenih, i da se odvoji i ode.
Nuška se jedva oslobodi.
- Hajdemo!
I skinu me sa zida, uze, prigrli još jače na grudi i pođe, ali krijući se, po senci, uza zid. Odupro sam se o nju. A ona sva vrela, oznojena. I ja sam oznojen od nje. Kako sam je desnom rukom obgrlio oko vrata, prsti moje ruke dopirahu čak do njenih toplih, vrelih joj usta. A nedra joj topla, tvrda. Čisto osećam kako se neke grudvice rastvaraju i krše u njenim nedrima pod mojim laktom. Čak mi i noge gore od njene toplote...
- Ne slušaj ti njega... Lud je on, lud! - kao da se pravda, govori mi ona, zanosi se i jedva ide. A ja njega vidim gde se izdigao, gleda, odupro se rukama o zid, pa čisto za nama što ne preskoči. A ona kao da zna za to, pa ne sme da se okrene, samo mene jače grli i njija se, spotiče o najmanji šljunak. Zaustavlja je najmanja grančica i trzaju je i plaše senke i vlaga noćna. Kao da se oslobodi nečega kad se vide u našem dvorištu i kad sede na postelju... Poče da se tare rukom po čelu, skuplja kosu, hladi... Ode do bunara, izvadi vode, poče da se umiva, zapljuskuje...
Osveži se, pribra. Oči joj sinuše, obrazi zaplamteli, a po njima ulepljeni prameni joj kose... A sa svadbe jednako oro. Počeše puške. Isprva tiha, dugačka i monotona pesma, pa posle brža, veselija... A šupeljka pišti, te srce kida... Odjednom se razleže pesma:
Jovane, prvo gledanje...
Nuška skoči. Nije mogla više. Dohvati tepsiju i poče da igra. Nikad to neću zaboraviti. To beše nešto!
Znala je da nas niko ne može videti, pa je igrala, vila se, cikala, i prevrtala, kao da joj je od toga bogzna kako slatko dolazilo. Rastresla se, jelek razgrnut, košulja otklopljena, te joj grudi kao mramor blešte; kosa crna i vlažna, šiba je i mrsi se... Snaga joj se krši i vije kao zmija. Samo joj oči raširene, čudne, tamne, a opet tako svetle... Pesma i svirka sa svadbe sve jače. A mesečina se razastire i pliva, pliva... A ona prva pesma otuda još traje:
Za malo mi se, tugo, gledasmo!
Nuška se izvi natraske. Kosa joj dodirnu zemlju, prsa odskocise, rukavi joj se zavrnuse cak do ramena, padose dole. A ona, presavijena, drzeci tepsiju, koja blestase od mesecine, poce:
Jovane, prvo gledanje!...
U to se beše sva unela. Kao da beše pala u neki zanos, šta li? Onako otvorenih usta, kao da je gutala sve što dolažaše sa svadbe: i mesečinu, i noć, i sve, sve... Jedva se trže. Razgrnu jorgan, pade, uze me u naručja, prigrli, privuče u skut, i metnu moju glavu u nedra.
- Spavaj, spavaj! - umirivaše me i uspavljivaše, a sva se tresla, valjda od svega onoga što je oko nas sve silnije i silnije bivalo. Tresla se ona i sva mirisala, mirisala, tako mirisala!
1899.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Djurdjevdan
Ako ikada srce zaboli, duša se razdraga i slatka tuga obuzme duše - to je pri uspomenama na prošlost, minule dane, rodno mesto, drugove iz detinjstva... One koji su pomrli spominješ s pobožnošću i poštovanjem, a one koji su još živi gledaš čudom kako su se promenili...
Gledam živu, tesnu ulicu, ograđenu visokim zidovima, s velikim kapijama i razgranatim drvećem, koje se pruža, te je kiti zelenilom. Slušam viku drugova, gde me zovu da idemo na reku i sečemo zelene vrbe. Vidim majku kako pogurena ide po bašti i bere razne trave, pa sve to sa uskršnjim jajetom i srebrnom paricom meće u čanak vode pod bokor ruža.
Sutra je Đurđevdan!
Veče. Na nebu sija mesec, a ja sedim na pragu i pratim njegovo jurenje preko oblaka. Prosula se ona slatka, puna čežnje, mesečeva svetlost, te sve obasjala i obavila mekotom i snom. Drveće, senke, šuštanje lišća, cvrčanje popaca, sve to klizi, bruji i obuzima dušu, a ona drhti i strepi. Htela bi da poleti, ali ne zna kuda. Da brojim zvezde? Da pevam?... S ulice se čuju glasi i bat koraka. Poneko zapeva, glas mu se prostre, razastre na sve strane i polako, dršćući, utone u ovu slatku, letnju, tihu, večernju tišinu!...
U ranu zoru budi me mati. Onako sanan i razdragan jutarnjom svežinom, idem u baštu. Tu, među cvećem, ispod ruža, stoji voda, a po njoj pliva crveno jaje, zdravac, dren i druge lekovite trave. Svlačim se i kupam. Pucnji i veseli glasi prolamaju jutro. Okolina, a naročito rečna, ječi od pucnja pušaka i usklika. Tamo, u reci, svaki se kupa. Jer ko se tada - na Đurđevdan, ujutru, pre sunčeva izlaska - okupa, biće cele godine zdrav k'o dren, čije lišće, tada nabacano, pliva na vodi...
Pošto se okupah, zađoh po bašti i otpočeh da berem cveće, koje će mati, sa svećom, odneti na očev grob. Među ružama opazih poveći zemljani sud - "ćupče", pokriveno lišćem.
- Šta je ovo, nano? - pitam, a već sam se sag'o i dižem maramu kojom beše pokriveno.
-Ne, ne! Ostavi, sine, to je mantafa.
Polako dođe, pa i prođe podne. Seo sam blizu prozora i uzeo da čitam. Iz bašte duše vetrić. Zanese me čitanje, utonuo sam u pripovest, pa gotovo i ne dišem. Odjednom čuh kikot, trgoh se i pogledah, a ono bašta puna komšinskih devojaka.
Skupiše se oko onog ćupčeta, sve lepo obučene: na glavi im bele, k'o sneg, marame - šamije; tesni jelečići pripili im se za oble grudi; šalvare široke, lepo nabrane na bore; rukavi od providnih košulja takođe široki, te se iz njih slobodno pomalja bela, obla, puna ručica... Neke sele u travu, druge kleknule oko cveća, a treće uzele lišće i njime pucaju, te tako kušaju vernost i ljubav svojih dragana.
Nagoh se na prozor.
- Šta ćete? - pitam ih.
- Ta sad ćemo da vadimo mantafu. Znaš li da i ti imaš? Metnula je "ona".
- Eh?! - i nagoh se jače k njima.
- Jes', jes'! - povikaše one - znamo čak i kakve su! Njene su kite vezane crvenom vrpcom, i u svakoj ima po jedna lala.
- A vaše?
- E, ti to ne treba da znaš. Nego, hajde, probudi tetu.
- Dobro, dobro, A smem li i ja tamo, među vas, da dođem?
- U tvom je dvoru, pa možeš!
I odoše iz bašte u dvorište. Učas počeše dolaziti i ostale iz cela komšiluka. Žene, devojke, devojčice, deca, sve to dolažaše, tiskaše se oko bunara, biraše bolja, hladovitija mesta ispod velikog duda i kajsije, koji behu odmah do bunara. Kako koja dođe, izvadi vode iz bunara, umije se, polije bose noge, zatim, brišući lice "boščom", seda u hlad i ćereta s ostalima. Žagor se sve više dizaše. Smeh, klicanje, ugušen prekor usled jaka stiska, slatko, strasno kikotanje i tiho šaputanje - sve se to dizaše, brujaše i gubljaše u svetlom, žarkom danu, čija jara treperaše u vazduhu.
Kad se sve iskupiše, dođoše njih nekoliko u sobu, kod mene, te probudiše mater. Jedna donese vode, druga joj namesti šamiju, treća je poli i ubrisa peškirom. Zatim je izvedoše tamo, među njih, i posadiše u sredu. Posle donesoše ono "ćupče", pokriše velom jednu devojčicu i dadoše joj ogledalo, te poče vaditi iz "ćupčeta" kite.
Tek što da počnu, dođe i "ona". Visoka, puna. Crna joj kosa u dugim kurjucima pada niz leđa. Oči velike, crne i pokrivene dugim, tamnim trepavicama; usta mala, puna, nabubrela, ali ne crvena, već tamnorujna, kao od velike vatre, oprana, pogorela. U jelečetu od plave svile, šalvarama od đizije, bosa u nanulama, s blagim i milim osmehom, dođe i sede baš do moje matere.
I otpoče se mantafa. Moja mati prvo je izgovori na turskom jeziku, pa je onda prevede na srpski. Sama mantafa na turskom jeziku kratka je, u stihovima; ali u Vranju žene, prevodeći je na srpski, oduže je, iskite, i same dopune. Prvo se izgovori mantafa na turskom, onda se izvuče kita, i onoj čija je, kao u nekom prevodu, kaže se: mantafa.
Otpoče:
"Ja ne znam šta mi je! Otkad te videh, svet mi je tesan. Uzalud igra, pesma i veselje, uzalud sve! Dođi, dušo, ili prođi pored pendžera, da te vidim, osetim miris tvoje kose i sagledam sjaj tvojih očiju. Ah, devojko moja, da znaš kako te volim i ginem za tobom! Draža si mi no rođena majka i sestra moja, milija mi je tvoja tanka polovina i ravna snaga, no sve blago stambolsko! Dođi doveče ili lupi na kapidžik, baci mi makar kamen preko zida, te da ga metnem u nedra i ljubim... Oh, dođi, dođi i javi mi se!"...
Devojčica, pokrivena velom, zavuče ruku u ćupče, promeša i izvadi jednu kitu. Sve se nagnuše da vide čija je. Zaplamtelih obraza, pognute glave, pruži jedna ruku i uze kitu.
- A čekaj! .... - poviče jedna starija žena i poče je peckati: - To li ti svako veče, kad se vraćaš s njive kući, prolaziš onamo, a?
- Ama, teto! - promuca siroto devojče i pogleda je pogledom punim molbe.
"--- Zašto mi srce cepaš? Ne smej se na drugoga, ne gledaj ga; svest mi se gubi! Tako mi Boga, zakukaće kukavica pred našom kućom. Reci mi, pogledaj me, nasmej se, te i ja da vidim biser tvoj, da i mene ogreje sunce tvojih očiju. O, devojko, zašto me ubijaš?! - Majka moja plače, plače ona, a ja venem. Kažem ti: ubila si me! Nemoj! Tako ti duše, tako ti milošte materine, nemoj, devojko, ne okreći glave od mene! Zašto kriješ lice u jašmak kad prođem, zašto bežiš u ćiler kad dođem?... Hajde! Vidiš, cveće je zamirisalo, đul se razvio, karanfil rascvetao... sve miriše i peva, hajde i naše duše da pevaju... Hajde, devojko! Majka te moja čeka. Ćul'su je nakupila za tvoje ruse kose, baklavu za medna ti usta, šerbet i madžun da te hrani i čuva... Hajde! Reci samo, pa eto mene da te vodim u kuću svoju, raj tvoj!"...
Od treće mantafe čuh samo svršetak:
"--- Dođi, dragi! Dođi doveče, biću na kapidžiku. Evo već tri dana kako čuvam jagode za tebe. Dođi, kucni na kapidžik, pusti kroz rupu svoj glas, te da osetim dah ti vreo. Dođi! Koliko puta čekam u bašti i gledam na tvoj pendžer... Dragi, dušo duše, dođi da osetim raj svoj i izumrem na ust'ma ti!"...
I kita se pojavi. - "Čija je?" viču sve razdragano, ali se od stida nijedna za nju ne javi. Ostaviše je nastranu.
"Prvi put iziđoh u baštu, uzabrah cvet, pomirisah ga, ali iz njega iziđe osa i ujede me. Tako i ti, dragi. Prvi put kad me vide, slatko me pogleda. Posle, zamrsi kose moje guste, raskopča jelek, razgrnu grudi i ljubljaše me. Komšike, crne duše, rekoše ti da sam neverna, i ti me, naruženu, ostavi. Srce mi puca, ali još te volim. Idi drugima, ljubi ih, celivaj, pa opet dođi, dragi, meni. Ne ljutim se ja, već hvalim Boga što mi te dade. A još više ću da ga hvalim i slavim, ako mi se opet vratiš i celivaš me... Ah, moje cveće tako lepo cveta, jer ga suzama zalivam; ptice mi tako slatko i tužno poju, jer ih leblebijom hranim, što sam za tebe čuvala... Dođi, dragi, dođi, mili!"...
I otpočeše se ređati sve lepša za lepšom. Sunce beše već klonulo, hladovina se raširila, a iz bašte pirka vetrić. Među granjem ruža i jorgovana izvija slavuj, a povrh drveća, kuća i celog ovog zelenila, u svetlom zraku, klikće ševa. One se sve skupile, zgurile i, zajapurenih obraza, svetlih pogleda, zatalasanih grudi, slušaju mantafe, a ručicama stiskaju srce, da im ne kuca tako jako i silno...
Odjednom iziđe i moja. Poznadoše je po crvenoj vrpci. Mati je, pri prevodu, poče izvrtati. Ali uze druga žena i poče je prevoditi:
"Ne boj se ti mene! U dno mora sići ću da izvadim alem za tvoje čelo, zlato celoga sveta doneću ti da te ukrasim, nakitim i nagizdam!... Sve što se može, to ću ja da učinim, samo tebe da obasjam i uznesem... Ah, da znaš kako mi duša gori za tvojim dahom, kako grudi strasno dišu za tvojim nedrima!... Dođi u moju baštu, naberi cveće, zakiti se njime. Pa tako zakićena, urešena i umivena jutarnjom rosom, padni na moje krilo, da te njijam i ljuljkam... Da snevaš lep sanak, da snevaš mene i moje želje... Kad mesec obasja, noć dođe, javi mi se. Reci mi da me voliš, te da lakše spavam... Da me ne pije svetlost mesečeva i blaga, tiha noć... Hoćeš li? Uzećemo se za ruke, poći ćemo u svet, da se ljubimo i grlimo... Bežaćemo daleko, daleko!"...
Iziđe i njena:
"Svu noć sedim i mislim na tebe. Đerđev ne mogu da držim. Ako vezem, vezem tvoje oko i usta; ako pevam, pevam tvoje pesme!... Ah, da znaš, dragi, kako te željno čekam! Kako mi sva snaga trepti k'o list na gori... Ah!"...
Mati umuče. Ona se nagnula k njoj, ručicom joj zapušila usta, a, od stida sva zažarena i uzdrhtala, sakrila lice u njena nedra.
- Teto, molim ti se, stani... Slatka teto!... - šapće i sve više u krilo moje matere krije lice.
- A... Ne može! - viknuše ostale.
- Stani, oh stani! - šapuće ona očajno.
Mati metnu ruku u ćupče, pa kad vide da u njemu nema više kita, šanu joj nešto, ona skoči, uze od devojčice ono ćupče i poče prskati vodom iz njega sve ostale. Jer, koja bude tom vodom poprskana, biće skoro udata.
I ona ih prskaše. Pod pazuhom joj ćupče, zadigla šalvare, šamija joj pala, kosa se razbarušila, jelek popustio... Jedva dišući, sva zažarena, vrela, prskaše ona drugarice, koje bežahu ispred nje smejući se, kikoćući.
Sa zajapurenim licem i k'o krv rujnim ustima dođe ona i do mene, zasta - pa onda golom do lakta, belom ručicom zgrabi vode i poprska me.
- Na! Evo i tebe!
U tom njenom razdraganom uskliku beše toliko prkosa i ljubavi, da mi duša polete. Potrčah za njom.
Ona bežaše ispred mene, smejući mi se i navlaš zastajkujući da je stignem.
- Drž' je, drž'! - viknuše ostale, i svi potrčasmo za njom.
Šalvare joj šuštahu, prameni raspletene kose šibahu je po plećima, a ona se previja, beži, smeje slatko, silno, razdragano... Trčim, jurim, a ne vidim ništa sem vitkog joj i oblog stasa, razvijenih pleća, svilenih šalvara i raspletene, duge joj kose. Stigoh je. Otimam joj ono ćupče, a ona se trese, grca, brani se i nesvesno pripija uz mene. Iz zažarenih joj obraza tek što krv nije kanula. Zažmurila, naslonila se celim telom na mene, stisla mi grčevito ruku, a iz suvih joj, nemih usta ide vreo, sladak dah. Tako prigrljenu, stisnutu i obamrlu, držah je u naručju. One druge stale i tapšu rukama. Osećah stid; ali je ipak ne puštah od sebe. U zraku bruji klik devojaka i njihovo tapšanje, iz bašte pirka svež vetrić, a hladovina sa svežinom se sve više širi... Ruka mi se dotače njenih toplih grudi, klecnuh, stisnuh je; glava mi klonu više njenog ramena, te moj obraz dodirnu njen, i ne znam ni sam zašto šapnuh:
- Paso!
Ona se trže, strese i osvesti. Pogleda me uplašeno, i glasom koji opija i zanosi, dršćući, jedva čujno, protepa:
- Nemoj! Sramota je!
1898.
-
Odg: Borisav Stankovic - Proza
Borisav Stanković - Pripovetke
Stanoja
Cela ga je čaršija i donja mahala znala. Kad dođe pazarni dan, uzajmi ma od koga dva-tri dinara, pa trguje sitnurijom, preprodajući je. Uzajmljeno vrati, a "ćar" popije.
Pričaju, a i on koliko se puta hvalio, kako je bio nekad imućan: držao bakalnicu, imao dućan, kućicu i jednu sakatu sestru. Ali nekako otkad se moj stric oženio strinom, on se propio, i malo-pomalo dućan napustio, kuću dao sestri, i počeo da služi, dok naposletku nije došao kod strica, ne tražeći nikakve plate do samo hleba, starog odela i prenoćišta u štali.
Kad se napije, skupi svu strininu decu, a i mene, pa nas vodi po šećerdžinicama, kupuje nam šta hoćemo; onda nas pošlje da odemo strini i pohvalimo joj se, a on pođe pozadi nas, gleda, smeška se i peva svoju omiljenu pesmu:
Mehandži, more, mehandži,
donesi vino, rakiju,
da pijem, da se opijem,
dertovi da si razbijem!
- Poj, poj, - a sutra? - dočekala bi ga strina srdito.
On zastane, nasloni se na zid, pa je gleda nekim čudnim pogledom.
- A što? Ti li si mi ga dala?... Moje pare! - I, kao u inat njoj, seda na zemlju, prekrsti noge, baca kapu, vadi iz pojasa staklo rakije, pije iz njega i produžava pesmu.
A kad je trezan, radi kao crv. Što god mu se naredi, on samo radi i ćuti. Ponekad, kad mu mi, deca, suviše dosadimo dirajući ga i vitlajući se oko njega, bacio bi posao, razjurio bi nas, i onda otišao. Ali, ma ko da ga naljuti, čim bi strina pristupila njemu, metnula ruke na rame i blagim glasom zamolila ga: - Stanojo, što si ljut? Nemoj. 'Ajde učini to i to! - odmah bi uzimao rad i radio kao besan.
Moj stric beše prek čovek. Njegova reč bila je u kući zakon. Koliko puta on tuče strinu i goni je od kuće. A naročito kad se napije, onda, što kažu, u svet da se beži. Sećam se jednom: došao on kući pijan, uhvatio strinu, zavalio je ispod sebe, i tuče dušmanski. Mi se od straha sakrili po ambarima. Stanoja utom iza kuće, u dvorištu, cepaše drva na drvljaniku. Dok ćutaše, ništa; ali kad je stric uhvati za kose i, obviv ih oko svoje ruke, otpoče da je vuče i drmusa ko lud po kući, strina tiho, utušeno, pisnu; Stanoja, kad ču strinin pisak, oslušnu, da se uveri da li je zaista to njen, pa brzo ostavi rad, baci sekiru i uputi se k njoj u kuću.
- Ne, Stanojo! - viknusmo mi iz našeg skloništa.
- Hajd vi! - oseče se on na nas, a glas mu drhtaše.
I uđe u sobu, stade između strine i strica. Ovoga uhvati za ruku, te se strina oslobodi i uteče. On tada pusti ruke stricu, stade preda nj, i otpoče ga moliti:
- Nemoj, gazda, grehota je, nemoj! - branio je strinu. - Ženska strana!...
A stric stao, zgranuo se i sav se trese od jeda. - Ti li bre, pseto?! - viknu on gušeći se, i dohvati štap te lupi Stanoju po glavi. Šiknu krv. Stanoja se povede i, sav obliven krvlju, iziđe, dođe do bunara, ispra glavu, metnu duvan na ranu, te krv zasta. I, metnuvši ruke pod pojas, klateći se, ode pognute glave...
I valjda zato strina ga je pazila. Svako veče, uz jelo, davala mu je po jednu veliku čašu vina. A uvek stara odela i zimi ponjave da ima čime da se uvija noću.
Jednom se strina razbole. Stric beše na putu, te nemaše niko da se brine o deci i kući. Tada Stanoja uze sve na sebe. Čistio je kuću, nameštao decu, oblačio ih i radio sve poslove po kući kao neka žena. I kad bi uveče sve spremio, decu namirio, uspavao, onda bi seo na prag od sobe u kojoj ležaše strina i celu bi noć probdeo, čekajući da joj štogod ne zatreba. Ako slučajno čuje što od žena da joj treba kakve ponude, odmah bi otrčao i donosio. Jednom uzeo pa napunio pojas i nedra pomorandžama, limunovima i drugim voćem. Ide, smeje se; mi trčimo oko njega tražeći mu, on nas odbija:
- Hajd, hajd! Nije za vas!
Zatim uđe strini u sobu i, ne govoreći joj ništa, sve sruči pred nju.
Strina se zabezeknula, pa srdito gleda:
- Lud li si? Šta će mi to, a?...
On ćuti i češe se po glavi.
- Kazuj, šta će mi to? Gde nađe pare? Neću ti ovo, neću! - I poče da baca i gura od sebe.
On se sagao, pa ono što ona baci skuplja i ponovo joj pruža.
- Jedi, jedi! - nudi je.
Strina ljuta što on i onako nema, pa još sada kupuje, troši; srdita i ne gleda ga.
- Neću. Ne gledaš sebe! Dokle ćeš...?
- Ako, ako... Dok živim, dotle... Suđeno je!... - A glas mu još više drhti.
Šta će? Da ga ne bi sasvim odbila, strina uzme i nešto okusi. On tada od silne radosti istrči u kujnu, skače, grli nas, ljubi i diže čak do tavanice.
I za njena bolovanja ni kapi pića ne okusi. Ali, čim se ona pridiže, ode i napi se kao zemlja.
I stric je pio. Beše, istina, bogata kuća, izobilna svačim, ali nemaše sloge i ljubavi. Sirota strina! Onako visoka, crnomanjasta, suva, s crnim krupnim očima, dugačkim tankim obrvama, malim i upijenim ustima - beše i radenica ko krtica. Od rane zore do mrkla mraka ona je bila uvek u poslu. Koliko bi puta u pola noći došla kod nas, bežeći od pijana strica, prespavala bi tu, dok se on istrezni, i uvek pre svanuća vraćala bi se natrag kući. Poče i pobolevati onako "s nogu", ali joj niko ne obraćaše pžnje! Ali jednog dana pade u postelju i ne diže se više!
Beše jesenje veče. Zahladnelo. U kujni plamti velika vatra. Mi smo se, deca, načetili oko nje, zapretali bose noge u pepeo i pečemo kukuruze na žaru. U sporednoj sobi ležaše strina. Sigurno je bila mnogo bolesna, jer moja mati i druge žene čas po čas izlazahu i ulazahu šapćući. Stanoja, kao uvek, seo do vrata njene sobe, skupio se i ćuti. Odjednom se vrata otvoriše i iziđe stric.
- Idi, zove te! - reče Stanoji, a on sede na stoličicu do vatre, zavaliv glavu u ruke.
Stanoja uđe, a vrata za njim ostaše otvorena.
- Stanojo! - ču se otuda iznemogao strinin slab glas. - Skupljaj pamet, Stanojo, mene neće biti više. Skupljaj pamet, jer ti nemaš nigde nikoga. Sam si. Nemoj da piješ. Zbogom i - oprosti mi!
Pogledah strica, a njemu se oči ovlažile, trepavice od nadošlih suza podnadule i brk mu igra.
Sav zacenjen, gušeći se, iziđe Stanoja, i opet sede, savi se u kut do vrata. Zagnjurio kosmato lice u ručerde, pa jeca. Suze mu idu niz ruku.
Stric ga pogleda mrko.
- Što plačeš? Ćut'! - oseče se na njega, a nama mahnu rukom da idemo spavati.
- Ga-a-zda!... - čuh Stanojin tup glas.
Drugog dana posle toga zakopali smo strinu.
Dani prolažahu. Stanoja sve više opadaše. A i stričeva se kuća raskući. Stanoja napusti stričevu kuću i iđaše od kuće do kuće po mahali. Radio je, cepao drva, klao, kopao grobove, i sve što god bi mu se naredilo.
Leto, zima, njemu je bilo svejedno. U iscepanim čakširama, nekim pojasima i krpama od košulje provođaše dane. Njegova strulja kosa, snisko nabrano čelo, nos mali, usta debela, ispupčene jagodice, razvijene vilice s gustom i čekinjastom bradom, - sve to beše podivljalo, mutno i tužno. S tupim i učmalim izrazom lica, razdrljenim i kosmatim grudima, pogledom besvesnim i tužnim, činjaše on na čoveka utisak snažan i nekako odvratno tužan. Kad samo pred kim stane, obori pogled i ište što, a glas mu tup, mlak i monoton, čoveku dolazi da beži od njega, samo da ga ne gleda takvog. Noćivao je kod nas. Dali smo mu jedan sobičak. Koliko mu je puta moja mati davala spavaće odelo, ali on to odmah odnese, proda i popije.
Posle nekoliko godina umre mi mati. Da bismo njoj grob iskopali, morali smo strinin raskopavati. Stanoja je već bio tu i rado pristao da mojoj materi kopa grob. Uze motiku i stade preda me:
- Mile, da idem?
- Idi, Stanojo, ali lepo da skupiš kosti.
- Hoću, hoću!
- A znaš li čiji ćeš grob da raskopaš?
- Ne.
- Strinin.
- Neću! - reče uplašeno, poblede i sede na zemlju.
- Što?
- Neću, neću! - i odmahivaše rukom od sebe sav drušćući.
- Kako? Zar hoćeš drugi da kopa grob?
On se diže.
Ja mu iznesoh malo rakije.
- Ne, ne, oku mi daj, oku! - i poče da uzmiče.
- Posle, Stanojo. Sada je ovo dosta. Opićeš se, pa nećeš znati.
- Ne, ne!... Oku, Mile, oku!... Oh!
Iznesoh mu punu okanicu. Uze staklo, pogleda ga naspram sunca, prodrmusa rakiju, brk mu se nasmeši, pa naže i otpi dopola.
- Ah! - i strese se. Zatim uze motiku i ode.
Posle podne dadoše mi torbicu od čista platna, te odem na groblje, skupim u torbicu prah strinin, koji će se posle opet prepojati i metnuti s materinim sandukom u grob.
Odoh tamo. Još izdaleka spazih više strinina groba gomilu izbačene, crne zemlje, a po njoj komađe od trulih dasaka, krpe i parčad od zemljosana odela i ubuđale obuće. Na ivici groba stajaše ispijeno staklo rakije, a do njega motika i Stanojin iscepan mintan. Nagoh se grobu, ali se brzo ustrašeno trgoh natrag.
Na podu groba behu poređani ostaci strinini: glava, ruke, rebra... A više njih, naslonjen na budak, sav umrljan zemljom, natuštena čela, razbarušene, zemljom posute kose i golih, crnih, kosmatih grudi, stajaše Stanoja i gledaše u strinine poređane kosti.
Trgoh se i pogledah nebu. Ono čisto i plavo. U daljini, preko ograde, zelene se bašte i vinogradi. U čistom i suvom vazduhu klikće ševa i lastavica. Ohrabrih se i opet pogledah u grob, a Stanoja crnom, umrljanom rukom pređe preko očiju. Odjednom pade ničice kostima.
- Kato... zar ovo ja tebi, ja?...
- Stanojo! - dreknuh uplašeno.
- A? - đipi on i pogleda me strašno; ali kad vide ko sam, brzo se pribra, uze budak i otpoče da kopa, šanuv: - Ti si, Mile!
- Tu da skupiš, - rekoh, a i meni glas drhtaše.
- Ako, sad!... - poče on pokorno. Pa uze torbicu, saže se polako, prekrsti se, i kao najveću svetinju, otpoče skupljati njen prah. Ruke mu drhtahu, a ponekad tek vrcne suza niz umrljano mu i zemljom posuto lice.
- Što plačeš, more?
On podiže glavu. Pogleda me pogledom u kome beše sve: zakopana ljubav, proćerdan život i večita tuga za nečim.
* * *
Posle nekoliko godina umro je. Pričaju da je pred samu smrt pobegao iz bolnice, a čuvari ga našli mrtva na putu ka groblju.
1898.