Branko Copic

BRANKO ĆOPIĆ

[Samo registrovni korisnici mogu videti linkove. Kliknite ovde da se registrujete...]

"Zadatak svake prave književnosti je da oplemenjuje
čoveka i da mu život učini lepšim i sadržajnijim.
Ona je pozvana da čoveka nadahnjuje
i podstiče na velika dela i herojske podvige".

BRANKO ĆOPIĆ

(Hašani, 01.01.1915 — Beograd, 26.03.1984)

ROĐEN: U Hašanima, Bosanska Krajina 1. januara 1915.

PREMINUO: U Beogradu, 26. marta 1984.

RODITELJI: Vid Ćopić, zemljoradnik i majka Sofija (dev. Novaković) [...]).

KRSNA SLAVA: Miholjdan.



O PRECIMA: U selu Hašanima, kod Bosanske Krupe, Sofiji, rođenoj Novaković,
i Vidu Ćopiću rodilo se, na izmaku 1914. godine, prvo dete — sin Branko.
Vid Ćopić, zemljoradnik, kao austrougarski podanik, već je bio upućen na
karpatsko bojište, gde će biti i ranjen. Deda Rade je prijavio da mu se
unuk rodio 1. januara 1915. godine, jer je računao "da će, ako se i za
godinu produži unukova regrutacija, možda dotle već propasti Austrija i
njegov Branko neće služiti ćesara..."

Taj deda Rade posebno će prirasti malom Branku za srce. Ovako će ga u jednom
kazivanju opisati:

"Moj djeda Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet sav satkan od
bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile, bio je svojevrsni svijet
oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen,
o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno
priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debeo i bezbrižan...
Ti djedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih literarnih
motiva. Odatle sam krenuo i počeo da stvaram svijet po liku i podobiju ovog
čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čovjeka."

Porodica će se uvećati 1916. godine: na svet će stići Smiljka, drugo dete Sofije
i Vida Ćopića.

A 1918. rodiće se i treće dete — sin Rajko. Te godine umreće Vid Ćopić, od
španske groznice i rane zadobijene na karpatskom ratištu.

Do kraja života Branko Ćopić će govoriti da ima dva zavičaja: prvi je Lika,
postojbina njegove majke i deda Rada, a drugi je Bosanska Krajina. Ti njegovi
zavičaji, govorio je, bili su mu "osnovni kapital, literarni". Njegovi preci
su kupili imanje u Hašanima od bogatih turskih begova "koji su otišli u Tursku"
i on je čitavo "djetinjstvo čuvao ovce i jaganjce". Bio je, kao dete, vrlo
stidljiv, dobar đak. Ujak Andrija je, posebno, uticao na Brankovo školovanje
jer je i sam bio veoma pismen i načitan.

Deda Rade je umro 1920. godine, a tada se i Brankova mati Soja preudala za
Stevana Ćuka, sa kojim će imati dva sina — Predraga i Zdravka.

Osnovnu školu je učio u Hašanima od 1922. do 1926, a nižu gimnaziju u Bihaću
od 1926. do 1930 godine.

Majka Soja je jednom prilikom ispričala jednu epizodu iz Brankovog života u
vezi s Bihaćem:

"Kad je bio završio osnovnu školu, upisali smo ga, moj brat i ja, u niže razrede
gimnazije u Bihaću. Smjestili smo ga u internat. Pola sam plaćala ja, a pola
država — ko li? Odvedemo ga tamo i ostavimo, kad — gle čuda? — moj Branko već
drugog dana strugnuo iz škole. Gladan, umoran i uplakan — dođe u selo.
Do Krupe se nekako dokotrljao vozom, a od Krupe do Hašana sat pješice.
Tada je imao nešto više od jedanaest... Dječak grune u plač i ridanje...
'Ne mogu ja tamo' veli cmizdravo majci i ujaku. Tamo je sve tuđe; u Bihaću
nemamo nikog svoga poznatoga...' Svi ga izgrdimo. Ja sam mu kazala: 'Moraš
u školu, i ja bih voljela da je u Hašanima. Bilo bi lakše i tebi i meni.
Ali, mora se ići tamo đe je škola...'"

Učiteljsku školu pohađao je u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završio u Karlovcu.
Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine.

Bio je oženjen Bogdankom.

DELO: Prvo štampano delo objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu
"Venac" 1928. godine. Ćopić je pohađao učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu,
a završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student
afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo na sebe pažnju književne kritike; 1939.
godine je dobio nagradu "Milan Rakić". Sve vreme rata bio je ratni dopisnik
zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.

Posle rata neko vreme je bio urednik dečjih listova u Beogradu, a potom počeo
profesionalno da se bavi književnošću. Smatra se jednim od najvećih dečjih pisaca
rođenih na jugoslovenskim prostorima.

[..]

BRANKO ĆOPIĆ O SEBI



Rodio sam se 1915, u selu Hašanima, pod planinom Grmečom, u Bosanskoj Krajini.
Roditelji su mi bili zemljoradnici.

Rođen sam, dakle, početkom prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao
vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo,
srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača.
Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored
drugoga.

Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj
kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne
priče.

Kad mi je bilo četiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom,
ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže.

Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih
doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri
često pričao do duboko u noć. Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, mi djeca, čistili
smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima.

Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je
stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake,
čarobnjake ratnike.

Djed me je vodio sa sobom da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po
pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode.
O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i
umio. Tako mi je , na primjer, na moje pitanje o nebu odgovorio:

— Nebo je vezano za zemlju kukama i lancima.

Kad sam ga pitao da li bi se mjesec mogao dohvatiti kad se spusti na ivicu brijega,
on mi je sasvim ozbiljno odgovorio da bi to bilo moguće. Tada sam ja načinio svoj prvi
plan za osvajanje mjeseca: jedne večeri, kradom, otići ću na vrh brijega, popeti se na
najviše drvo i dokučiti mjesec dugačkim grabljama našeg komšije Laze Ugarčine.
Moj plan se nije ostvario u prvom redu zbog toga što sam ja bio velika strašljivica pa
uveče nisam smio da iziđem ni u dvorište, a kamoli da se popnem na brijeg.

Kad sam već bio u šestoj godini dali su mi da čuvam jaganjce. Bio je to lak i zanimljiv
posao, osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nađe još koje čobanče. Onda smo se
igrali, tražili ptičja jaja, zidali kule brali jagode i pečurke. Često bismo u igri
zaboravili na svoje stado i ono bi se začas našlo u tuđem žitu. Ako bi to spazio seoski
poljar, čuvar usjeva, nadigao bi grdnu viku i pojurio da nas bije ili bi nas tužio
roditeljima, pa je bilo batina kao kiše.

Naročito sam dobro zapamtijo jednog starog poljara koji je volio rakiju i prema njemu
sam kasnije radio lik seoskog poljara i partizanskog kuvara, čiča Lijana, glavnog
junaka mojih ratnih romana za djecu.

Prvi veliki i prelomni događaj u mom životu bio je polazak u osnovnu školu. Stariji
u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete:

— Ček, ček, poći ćeš ti u školu pa će ti učiteljica oderati kožu sa leđa, a pop će ti
odsjeći jezik.

Naravno, nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me je djed Rade i uz put mi obećao:

— Ne boj se ti ništa, idi slobodno u razred, a ja ću te čekati iza živice. Ako dođe do
boja ti samo viči i eto mene odmah.

U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo
zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Da nije ostale djece, ne bih ti
se ja, majci, sam usudio da zavirim u razred.

Na ormaru, pokraj table, ugledah globus i šapatom pitam svoga druga iz klupe šta je ono.

— Bostan — kaže on.

Kad je nas, prvake, učiteljica stala ispitivati kako je kome ime i prezime, ja kazah
svoje ime, ali kako mi je prezime — nisam znao.

— Molim, on se zove Ćopić! — pomože mi jedan đak iz drugog razreda.

— Zoveš li se Ćopić? — pita učiteljica.

— Ne zovem — kažem ja. — Naša se kuća zove kuća Ćopića, i ovce i goveda zovu se Ćopića,
i njiva...

Ipak, brzo sam se navikao na školu i zavolio je. Tu je bilo toliko novih drugara, igra,
trke u školu, iz škole. Naučio sam od đaka i razne podvale i smicalice i, naravno,
najprije sam ih isprobao na svome djedu. Dotrčim, naprimjer, iz škole i još s praga
pitam djeda:

— Đede, koliko ti je godina?

— Šezdeset — veli on.

— Toliko ima i moj magarac! — kažem ja pobjedonosno.

Starac na to zaprepašćeno grakne i od čuda sjedne na stolac.

— Zar si to u školi naučio, jadan ti sam ja.

Učiteljica nam je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i neznalice. Zbog
toga se jedna velika grupa đaka odmetnu od škole, pa su ujutro odlazili u jedan veliki
gaj i tu se krili čitav dan, sve dok se ne bi završila nastava, a onda su se vraćali
kući kao da toboš idu iz škole. U tome gaju načinili su čitav logor: kolibu, ognjište
itd.

Jednog dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nidže, opkoliše,
zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i dovedoše u školu. To je bio slavan događaj
o kome se dugo pričalo.

Pojedine đake iz toga đačkog hajdučkog logora i njihove podvige opisao sam kasnije u
romanu "Orlovi rano lete" slikajući Prokin gaj i dječake Jovančetove družine.

U osnovnoj školi došao sam i do prvih knjiga. Istina, bilo ih je vrlo malo, ali sam
svaku zapamtio.

Duga je to priča kako sam naučio da čitam ćirilicu još prije polaska u osnovnu školu,
pa kako sam pronašao u nekom sanduku jednu knjigu narodnih pjesama, pa kako sam se
neobično uzbudio čitajući je, pa kako je djed mislio da sam se razbolio zato što sam
bio sav uplakan, pa kako... Dakle, da mnogo ne duljim, ta pjesmarica je bila prva knjiga
koja mi je dospjela u ruke.

U školi sam, tek negdje u trećem razredu, kupio od učiteljice knjigu "Miguel Servantes"
Za nju sam iskamčio s velikom mukom dva dinara od strica Nidže. (Djed mi je već bio umro)
U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa i štampano nekoliko
odlomaka iz njegovog romana "Don Kihot". Slijedeća pročitana knjiga bila je "Doživljaji
jednog vuka", zatim, "Doživljaji jedne kornjače". Sve su bile lijepo ilustrovane.

Čitajući te knjige, bio sam tako uzbuđen i zanesen, tako razigrane mašte da sam sve
ono što sam pročitao zamišljao življe nego stvarni svijet oko sebe. Preda mnom su se
otkrivali novi nepoznati krajevi, ljudi, životinje. Sve mi se činilo ljepše, bolje i
čudesnije nego u običnom životu.

Jednom je neki moj dalji rođak dobio na lutriji paket knjiga. Znajući kako on voli
kruške, ja mu odnesem punu svoju školsku torbu krušaka, a on mi, za uzvrat, pokloni
dvije knjige: zbirku narodnih priča i zbirku priča engleskog pisca Oskara Vajlda.
Kako je taj rođak živio u jednom dosta udaljenom selu, tom prilikom preduzeo sam i
svoje dotada najveće samostalno putovanje. Na dva-tri mjesta umalo me ne ujedoše psi,
ali se ipak sve dobro svršilo: i ja i knjige čitavi stigosmo kući.

Veliki prelom u mom životu nastao je onih dana kad sam prvi put u životu ostavio
rodnu kuću i svoj zavičaj i otišao u Bihać, u gimnaziju.

Nastanio sam se u jednom đačkom internatu. Prvih dana svake sam noći plakao tugujući
za majkom, za kućom, za svojim selom. Činilo mi se da više nikad neću vidjeti rodne
Hašane, da nikad više neću loviti ribu u riječici Japri, slušati brujanje malog mlina,
ni poigrati se s bratom, sestrom i svojim negdašnjim drugovima. Mnogo godina kasnije
te uspomene na djetinjstvo pomenuo sam u knjizi "Deda-Trišin mlin".

"Čim oči sklopim, ja odmah vidim
i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Triša, starina sed ..."

U Bihaću su me čekala nova poznanstva, nova saznanja i doživljaji.

Evo najprije novih drugova iz svih okolnih gradova i sela, pa i iz drugih krajeva.
Čim smo se malo upoznali i zbližili, najprije smo jedni drugima doznali nadimke ili
smo ih na licu mjesta izmislili. Sjećam se i danas nekih: Strunjo, Snašica, Čukan,
Kravica, Baja-Bajazit, Krakija, Šuckor. Najduži nadimak imao je neki naš kolega Vid,
koga su zvali "Simon Fite, trgovina pite".

Nadimke su, također, imali i naši profesori, poslužitelji, policajci itd.

Jedan od mojih nerazdvojnih drugova, s kojim sam inače najviše ratovao i ja i ostali,
bio je moj dalji komšija ispod Grmeča, Dušan Divjak. I njega i te nezaboravne dane i
doživljaje dobrim dijelom opisao sam u svom romanu za djecu "Magareće godine".

Zbog svog dugačkog jezika često sam dolazio u sukob i sa starijim đacima, pa sam znao
i batina dobiti. Sjećam se, naročito me zbog mog "lajanja" uporno jurio oko internata
đak Stojan Matić, koji je 1942. poginuo na Lapcu komandujući ličkim partizanima i
proglašen za narodnog heroja.

Da imam smisla za pisanje, to sam najprije čuo od svog nastavnika srpskohrvatskog
jezika.

Donese on jednog dana u razred naše đačke sveske s ispravljenim zadacima, spusti ih
na sto i ozbiljno upita:

— Koji je to među vama Branko Ćopić?

Meni se odsjekoše noge. Gotov sam, pomislih, sigurno me je neko tužio zbog mog "lajanja".
Lagano ustadoh i promucah:

— Molim, to sam ja.

— Napisao si vrlo dobar zadatak! — grmnu on, a ja od velikog iznenađenja i olakšanja
— coc! — ponovo sjedoh u klupu, opet mi se noge podsjekoše.

Tih godina pročitao sam čitav niz odabranih knjiga koje su mi preporučili moji nastavnici.
Gotovo isto toliko pročitao sam i raznih drugih knjiga koje su mi slučajno do ruku došle.
Među njima je bilo dosta petparačke, šund-literature, ali ja sam i to halapljivo gutao.
Čak mi se ponekad činilo da su te knjige bolje od one prave, umjetničke literature, a
tek sam kasnije počeo uočavati razliku između njih.

U prvom razredu gimnazije napisao sam i svoju prvu pjesmu.

Jednog dana, poslije obilne kiše, ja se sklonim u ćošak učionice i počeh da pišem pjesmu
o minuloj kiši:

"Nad gradom se oblak vije, iz oblaka kiša lije" ...

Poslije te pjesmice počeo sam da pišem pjesme u prozi, jer mi je to, čini mi se, lakše
išlo od ruke.

...

Prvu štampanu stvar, jedan kratak prozni sastav, objavio sam 1928. u omladinskom
časopisu "Venac". Bio sam tada u četvrtom razredu gimnazije, imao sam gotovo četrnaest
godina.

Po završetku niže gimnazije upisao sam se u učiteljsku školu u Banjoj Luci. Opet sam
se nastanio u internatu.

U tome novom internatu, među starijim i odraslijim drugovima, bilo je mnogo življe i
interesantnije. Tu je već bilo više đaka koji su pisali i štampali pjesme i priče.
Osim toga, u internatu je izlazio, u jednom primjerku, pisan rukom nedjeljni
humoristički list "Zembilj", a u našem razredu, u školi, sličan list pod naslovom
"Ogledalo". Naše "Ogledalo" bilo je još i ilustrovano, i to čak i slikama u boji.
Radio ih je naš razredni kolega, današnji akademski slikar Miloš Bajić.

Naravno, ja sam bio revnostan saradnik oba lista. Objavljivao sam u njima šaljive
pjesmice, anegdote i člančiće. Mnogi su mi zbog toga prijetili batinama, a naročito
moj stari drug još iz niže gimnazije, Dušan Divjak, svojeglavi De-De-Ha iz "Magarećih
godina".

Pod uticajem SKOJ-a (Saveza komunista omladine Jugoslavije) među odraslim đacima počeo
je da buja vrlo živ politički rad. Revolucionarno raspoloženje nezadrživo se širilo u
redovima omladine. Popularisana je i čitana napredna literatura, organizovani štrajkovi
protiv loše hrane u domu, protiv rđavih nastavnika; upoznavali smo se sa teškim
životom naših radnih ljudi pod kraljevskom Jugoslavijom.

U isto vrijeme počeo je i progon i isključivanje iz škole svih naprednijih učenika.

Tako, u četvrtom učiteljske, isključiše i mene zbog čitanja i širenja napredne literature.
Razred sam završio u Sarajevu. Sljedeće godine opet se vratih u Banju Luku i opet me
isključiše zbog istih stvari.

Konačno, učiteljsku školu završih u Karlovcu, u Hrvatskoj.

U učiteljskoj školi počeo sam da pišem svoje prve priče i da ih objavljujem po đačkim
listovima i po novinama.

Sjećam se kako mi je teško polazilo za rukom da "sastavim" svoju prvu priču. Opisi prirode
u samoj priči išli su mi glatko, jer sam njene ljepote osjećao još iz dana djetinjstva,
ali nisam poznavao ljude, nisam još počinjao da ih ozbiljnije posmatram. Tek onda kad
se kod mene probudilo življe interesovanje za ljude oko mene i za njihov život, i moje
je pričanje postalo tečnije i uvjerljivije.

Napredna, revolucionarna literatura, koja je govorila o borbi, stradanju i patnjama ljudi,
također me je upućivala da posmatram našeg čovjeka i njegov život. Razvijala je kod mene
ljubav i divljenje za čovjeka borca. Tih godina naročito su mi bili prirasli za srce od
naših pisaca ogorčeni buntovnik Cankar i snažni revolucionar Krleža, a od stranih pisaca
Maksim Gorki, veliki i neumorni čovjekoljubac.

...

...

Po završetku učiteljske škole upisao sam se na Filozofski fakultet u Beogradu. Tada
počinjem ozbiljno da se bavim književnim radom. Tokom četiri godine studija redovno
sam objavljivao u dnevnom listu "Politici" kratke priče iz života krajiških seljaka.
Jedan dio tih priča objavio sam prije rata u zbirkama "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci"
i "Planinci".

U tim svojim pričama opisivao sam ljude svoga kraja koje pamtim još od najranijeg
detinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vračare,
Cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, ugljare, lažove, kradljivce, sanjare, zanesene i
tužne dječake. Šaren je i zanimljiv bio taj svijet mojih junaka.

Naučili moji seljaci da ih, kaže, "mećem u novine", pa mi neki prijete, drugi se smiju,
a neki se, opet, ućute kad me vide i sve šapuću:

— Ne govori ništa pred njim jer će te odmah metnuti u novine, pa puče grdna bruka!

— Motikom bi njega trebalo negdje iz mraka — preporučivao je poneko.

Tokom studija počeo sam da pišem i priče za djecu. Opisivao sam doživljaje raznih
životinja, sve od leptirova pa do medvjeda. Te priče objavljene su u knjizi "U svetu
leptirova i medveda".

Godine 1941. otišao sam u partizane i tamo ostao sve do oslobođenja radeći, uglavnom,
na kulturno-prosvjetnom sektoru.

Tokom čitave narodnooslobodilačke borbe trudio sam se da što više vidim, čujem i zapamtim
od svega onoga što se oko mene događalo tih slavnih dana.

A ja sam gledao svoje školske drugove, komšije i poznanike, dojučerašnje čobane, seljake,
radnike i đake kako preko noći izrastaju u ratnike, heroje i u komandante narodne vojske.
Gledao sam našu raspjevanu mladost kako se bori i gine za slobodu rodne grude, za spas
čovječanstva od fašističkog mraka i ropstva.

Tada sam, 1941, iz punog srca počeo da pišem pjesme o našoj slavnoj partizanskoj vojsci
i njenoj borbi. Tako su nikle pjesme "Grob u žitu", "Pjesma mrtvih proletera",
"Na petrovačkoj cesti". One su kasnije sabrane u zbirci "Ognjeno rađanje domovine" i
štampane još u toku rata.

Tokom rata napisao sam i veći broj kratkih pozorišnih komada, koje su izvodile omladinske
pozorišne družine širom slobodne partizanske teritorije.

Nisam zaboravljao ni naše prve, ratne, pionire, čije su čete nicale po svim našim
oslobođenim selima i gradovima. Pisao sam za njih pjesme, a krajem rata završio sam i
štampao i knjigu priča za djecu pod naslovom "Priče partizanke".

Jedanput me tako, u toku rata, susrete u selu Duboviku jedna četa pionira pa kad me
prepoznadoše, njihov komandir zaustavi me i reče:

— Druže Branko, evo ti olovka i hartija pa nam napiši jednu pjesmu, a mi ćemo malo
pričekati.

Pioniri pobodoše svoj barjak u neku hladovinu i posjedaše oko njega. Sjedoh i ja uz neko
drvo i napisah im na onoj hartiji pjesmu "Moj mitraljez", koju sam uz put već bio u
glavi sročio.

— Dobra je — reče njihov komandir kad je pročitah naglas. — Evo ti jedna pregršt lješnika,
daj kapu.

...

...

Oslobodilački rat i narodna revolucija dali su mi ogroman materijal za književnu obradu.
Vidio sam toliko bitaka, upoznao bezbroj smjelih boraca, heroja, delija, plemenitih
ljudi, požrtvovanih majki, slavnih mitraljezaca, bombaša, kurira, partizanskih kuvara,
minera, konjovodaca.

Jednoga dana, u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, upoznao sam i jednog neobičnog
mitraljesca prema kome sam, kasnije, obrađivao lik svog popularnog junaka Nikoletine
Bursaća.

Bilo je to ovako.

Početkom četrdeset treće, kao ratni dopisnik "Borbe" za Petu krajišku diviziju, napisao
sam pjesmu "Marš Pete divizije", koji je počinjao stihovima:

"Petokraka zvijezda sija, gura Peta divizija ..."

Pjesmu su borci divizije brzo naučili i često je pjevali na moju veliku radost.

Ubrzo grunu četvrta ofanziva. Naša divizija, uporno se boreći, povlačila se pred
nadmoćnijim neprijateljem. Jedne večeri, duboko u planini Klekovači, dok smo se kratko
odmarali stojeći u snijegu, jedna krupna i nosata delija, s mitraljezom o ramenu,
odjednom se obrati meni i reče:

— Ama gdje li je sad onaj Branko Ćopić što je spjevao onu pjesmu "Gura Peta divizija"?
Baš bih ga volio vidjeti kako sad on gura kroz ovaj snijeg.

— I ja bih ga volio vidjeti — dodadoh ja ne kazujući ko sam.

— Baš bi mu valjalo dati po turu! — dobrodušno grmnu delija mitraljezac i zakoluta očima.

— Pravo kažeš! — složih se i ja oprezno škiljeći u nosatog ratnika.

Uto niz kolonu dođe hitna komanda:

— Mitraljesci, naprijed!

— Aha, dok mene zovu naprijed, bogme su došle gaće na rešeto, valja negdje probijati
obruč! — graknu delija s mitraljezom i žurno zakorači prema čelu kolone.

Prema tome nepoznatom ratniku počeo sam jednog dana da radim lik Nikoletine Bursaća,
partizanske junačine.

Poslije oslobođenja Beograda postao sam prvi urednik dječjeg lista "Pioniri" i taj
sam posao radio više godina. Kao urednik pročitao sam bezbroj dječjih radova, naročito
pjesama. Neki od tih nekadašnjih pionira pjesnika već su danas postali sasvim ozbiljni
mladi pisci.

Sada živim u Beogradu kao profesionalni pisac. Bavim se, dakle, samo književnim radom.

U godinama poslije oslobođenja napisao sam veći broj knjiga, pretežno s motivima iz
revolucije.

...

...

Napisao sam dosad romane "Prolom", "Gluvi barut", i "Ne tuguj, bronzana stražo".
Zatim imam zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Ljubav i smrt",
"Doživljaji Nikoletine Bursaća", "Gorki med", "Sveti magarac", "Ljudi s repom" i zbirke
pjesama "Ognjeno rađanje domovine" i "Ratnikovo proljeće".

Za djecu sam napisao romane "Orlovi rano lete", "Slavno vojevanje", "Bitka u Zlatnoj
dolini" i "Magareće godine", zatim zbirke priča "Priče partizanke", "Vratolomne priče",
"Priče ispod zmajevih krila" i "Doživljaji mačka Toše", a od zbirki pjesama "Čarobna šuma",
"Armija, odbrana tvoja", Partizanske tužne bajke", "Večernje priče", "Deda Trišin mlin"
i "Nestašni dječaci".

Za pozorište sam napisao komediju "Doživljaji Vuka Bubala" i komad za djecu "Udarnici"
("Družina junaka"), a za film scenarija za ratne filmove "Živjeće ovaj narod" i "Major
Bauk".

Knjige su mi prevođene na ruski, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, mađarski i njemački
jezik.

Tokom rata i u godinama poslije oslobođenja imao sam bezbroj puta prilike da vidim koliko
naši ljudi, kako odrasli tako i djeca, vole knjige i književnost, a naročito ona djela
koja govore o životu i borbi naših ljudi, bliskih svakome od nas. To me uvijek podsticalo
na to da sa još većim žarom i poletom radim svoje književne stvari.

Nezaboravni mi ostaju u sjećanju brojni susreti sa mojim najmlađim čitaocima, pionirima,
razgovori s njima i književne priredbe po školama. Tom prilikom uvijek se sjetim svog
djetinjstva i svoje žudnje za knjigama, pa sam sebi obećam da ću još više pisati za
naše najmlađe čitaoce, svima nama najdraže.

Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor.
Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam
s neke velike majske svečanosti.

-Iz knjige: "Dečiji pisci o sebi"
Beograd, 1966.-

BIBLIOGRAFIJA BRANKA ĆOPIĆA


ZBIRKE PRIPOVEDAKA

1938. Pod Grmečom,
1939. Borci i bjegunci,
1940. Planinci,
1946. Rosa na bajonetima,
1946. Sveti magarac,
1948. Surova škola,
1949. Ljudi s repom,
1950. Odabrane ratne pripovetke,
1952. Izabrane humorističke priče,
1953. Ljubav i smrt,
1953. Dragi likovi,
1955. Doživljaji Nikoletine Bursaća,
1959. Gorki med,
1970. Bašta sljezove boje;


ROMANI

1952. Prolom,
1957. Gluvi barut,
1958. Ne tuguj bronzana stražo,
1964. Osma ofanziva,
1975. Delije na Bihaću;


ZBIRKE PESAMA

1944. Ognjeno rađanje domovine,
1945. Pjesme,
1947. Ratnikovo proljeće;


KOMEDIJE

Doživljaji Vuka Bubala
Odumiranje međeda


DELA ZA DECU

1940. U svijetu medvjeda i leptirova (pripovetke),
1944. Priče partizanke (pripovetke),
1945. Pjesme pionirke (pesme),
1945. Bojna lira pionira (pesme),
1945. Družina junaka (pripovetke)
1964. Bajka o sestri Koviljki (proza)
1964. Doživljaji kuma Torbe (pripovetke),
1947. Vratolomne priče (pripovetke),
1947. Armija odbrana tvoja (pesme),
1948. Sunčana republika (pesme),
1948. Rudar i mjesec (pesme),
1949. Ježeva kućica (pesma),
1950. Priče ispod zmajevih krila (pripovetke),
1952. Pijetao i mačka (pripovetke),
1954. Doživljaji mačka Toše (pripovetke),
1957. Lalaj Bao, čarobna šuma (pesme),
1957. Orlovi rano lete (roman),
1958. Partizanske tužne bajke (pripovetke),
1958. Večernje priče, (priče u stihu),
1960. Djeda Trišin mlin (zbirka pesama),
1960. Priče zanesenog dječaka (pripovetke),
1960. Magareće godine (roman),
1961. Slavno vojevanje (roman),
1963. Bitka u Zlatnoj dolini (roman),
1971. Mala moja iz Bosanske Krupe (pesme),
1971. Glava u klancu, noge na vrancu (pripovetke),
1975, Lijan vodi karavane (pripovetke).


SABRANA DELA

1964. objavljena u 12 knjiga,
1978. objavljena u 14 knjiga.

[Samo registrovni korisnici mogu videti linkove. Kliknite ovde da se registrujete...]

Spomenik Branku Ćopiću ispred Banjalučkog muzeja

ČAROBNA ŠUMA


Na kraju svijeta, kod zadnjeg druma
diže se stara, prastara šuma.
Tu zlatan Mjesec postelju vije,
diže se Sunce u jutro rano,
u noći Bauk u bubanj bije,
šapuće lišće ko začarano.
Sunčeva majka u dvoru prede,
vreteno sjajno u ruci pjeva,
unuka traži u zore blijede
srdita baka Mjesečeva;
niti je sluša, niti je pita,
čitave noći po nebu skita.

U šumi ovoj, u čarobnoj,
imade čuda neviđen broj.
Odasvud tajne vrebaju oči,
za bukvom starom divoto lice;
tu neznan čovjek smije da kroči
uz pomoć kape nevidljivice.
U svakom kutu, po svakoj stazi
po neki junak iz priče gazi.

Patuljak Palčić tiho se krade,
družinu vodi, igraju žmurke,
a čim je kiša, odmah se znade,
učine juriš — pod pečurke.
Noću se sretaš sa čudom drugim,
kao iz mašta đavola pisca:
to Lakat-Brade sa kopljem dugim
oprezno kaska jašući lisca.
...

...
Bogazom tajnom idu hajduci
za harambašom na dalek put,
svaki je brkat, s puškom u ruci,
vučijim ćurkom orgnut.

Na kraju šume kućica stoji,
tuguje u njoj mačak šepa,
kroz prozor gleda, časove broji,
pjetlića čeka zelenog repa,
dok tamo negdje, na strmoj kosi
prosuto perje kišica rosi.

Ponekad vidiš zoricom ranom
Međedovića sa buzdovanom,
lomi se gorom u ludom trku.
Od koga bježi, kuda li žuri?
Pogledaj samo ko li ga juri!
Vidiš li za njim strašnoga brku!

Sumom se šulja lukavi ćoso,
mudrijaš teški, nema mu mjere.
Na visu raste čarobno proso,
uza nj se dječak na nebo vere,
dok jedna koza, pogledaj bijede,
stabljiku prosa bezbrišno jede.

Bezdana evo ko ponoć sušta.
Dolje se junak u korpi spušta.
Nebojša pravi! Zar nije, kaži?!
Podzemno carstvo kroz tamu traži.
U čarnoj gori koliba stoji,
ko kog je vidi, trese ga strava,
vještica baba oko nje broji
kolac po kolac, na svakom glava.
Delija momče kroz goru grabi,
ide u najam opasnoj babi.
...