Branko Copic

...
U divljem klancu vjetar svira,
i voda buči niz tjesnac strmi,
zlaćana zrnca potok spira,
a obnoć nešto stravično grmi:
bi se zakleo, glavu da daš,
vozi se đavo kočijaš.

Nad vodom strši visoka brina,
vije se staza niz kamen krti,
ispod nje — klepet divovskog mlina,
kašikar točak hitro se vrti:
kapljice praše o stijenje golo,
omajom* igra vilinsko kolo.

Taljige čudne podižu buku,
s kamena na panj točkovi biju;
buljuk dječaka magarci vuku,
kažu — u zemlju Dembeliju;
kočijaš jarac, bradati Giga,
svakome usput značajno miga.

Vučica ide čupavog lica,
nečijim tragom oprezno njuška.
Prošla je mala Crvenkapica.
Starino lovče, gdje ti je puška?

Evo jezera, pravoga raja,
na njemu utva vatrenih krila,
tu junak čeka troglava zmaja,
nad njim se voćka čarobna svila.
Ponoćna jeza i sati hudi,
jezero vrije i neman gudi.
Ko će junaka od sna da budi?

Blista u gori, pod samim vrhom,
vrelo pod jelom tankovrhom.
Markov je šarac na njemu pio.
Sa biljup-češljem tu sjedi vila,
orao pada krvavih krila;
tu nam se Marko prestavio.
...

...
A kad pogledaš sa vrha gore
vidiš u dolji — treperi more,
bijele se jedra sjajna ko dan.
To plovi Mačor kapetan;
vije na vjetru zastavu ratnu,
po svijetu traži ribicu zlatnu.

Čarobna šuma, ljepša od bašte,
pripada slavnorn narodu tvome,
junaci tu su njegove mašte,
nose ih ljudi u srcu svome.

Tu ti se heroj zmaja ne boji,
sa mačem spreman u noći stoji,
nejake štiti, krvnike gazi,
tražeći pravdu pod zemlju slazi,
razbija brave, otvara stijene
il se za tajnom pod nebo krene.

U šumi ovoj, ko zna da sluša,
besmrtno diše narodna duša,
herojsko srce njegovo kuca
i vidik blistav do sreće puca.

U njenoj sjeni sporo se rađa
čudesna sprava, čarobna lađa.
Na njoj će ljudi jednom da jezde
visoko gore gdje trepte zvijezde
i kud se dječak, po poslu svom,
penjô po stablu prosenom.

A svaka bajka, ma kako čudna,
nije ni prazna ni uzaludna.
Istina u njoj pupoljak vije,
pod plaštom tajne brižno se krije,
prosine samo poneki zračak,
čak i u priči "Pijevac i mačak".

U šumi ovoj i ja sam bio,
s deset junaka vino sam pio,
išao doljom i uzbrdicom
s čarobnom kapom nevidljivicom,
s lukavim ćosom vodio borbu,
donio priča prepunu torbu.

POTOPLJENO DJETINJSTVO

Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i dječaštva, jedan mali putnik oprostio se baš na ovoj uzvišici od rodnog mjesta, stiješnjenog u dolini rijeke, i otišao u svijet strmim kamenitim drumom. Sad se tim istim drumom, ispranim i obrušenim, drumom koji više nikud ne vodi, jedan prosijed čovjek pokušava vratiti djetinjstvu, zavičaju, uspomenama.

Pred sneveseljenim putnikom nema više duboke zelene doline s nejednakim raznobojnim krpama njiva i polomljenim ogledalima rijeke nanizanim uz vrbike. Pogled više ne može da sunovratke zaroni u poznat udubljen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja će zaploviti nizvodno kao čaplje za sušna vremena. Sad je pred čovjekom samo pusto blijedo nebo odslikano u mirnoj vodi prostranog vještačkog jezera. Po njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvišni, okrenuti naglavce, ćute okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi utopljenici, ali ipak žive nekakvim svojim životom ukletih sjenki, podložni mijenama godišnjih doba, bilježeći vjerno i nepogrešivo svaki pokret i promjenu kod svoje žive braće blizanaca.

Pobjednička voda utišala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom djetinjstva, nad grajom negdašnjih jutara. Juriša ona svojim mirom i na srce došljaka.

— Putniče, nemaš više s kim razgovarati, nemaš kome otići. Vidiš li, put vodi u jezero, u dubinu, ribama. Tu, na još novoj, nezasječenoj ivici jezera, sve se prekida, nestaje.

— Ne, tu sve počinje — šapuće došljaku negdašnji dječak. — Bolje što nismo vidjeli, što više ne možemo vidjeti, kako to sve izgleda danas. Tako smo sačuvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu, sve je ostalo isto kao i nekad kad smo kretali na put. Sjećaš li se?

— Sjećam — kaže putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom, izlišan je svaki zvuk.

— Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zečeva — počinje dječak. — Bila ih je puna ona stara štala. Kad sam ušao da ih posljednji put vidim, skakutali su po sumračnoj prostoriji tako ravnodušno, tako im je bilo sve svejedno, da me je grč u grlu stegao. Osjetio sam: čim iziđem, u toj prostoriji više me niko neće pamtiti, nikom neću nedostajati.

— Jeste, žalosno je to, iako su u pitanju samo zečevi, obični pitomi zečevi, glupi i spori ... da, da. Ali zato, sjećaš li se, lugareva Dragica dugo ti je mahala iza niske ograde u cvijeću. Kad si već zavijao iza okuke, ona se naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se posljednji put okrenuo, vidio si još samo njezinu dugu mršavu ruku, koja ti je mahala. Zar nisi poželio da se još jednom vratiš za korak-dva natrag, da je još jednom...

— Da, poželio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno, gorko prekasno... Kud li mi se samo žurilo?

— A ti je sad potraži, brzopleti moj prijatelju — neveselo se smješka prosijedi sagovornik. — Nigdje više na svijetu nećeš naći jedno tako bezazleno bosonogo djevojče, koje pojma nema da od bljeska njenih očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlost nad čitavom našom dolinom.

— Znam... ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos i nepovjerljiv. To u meni i sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih četrnaest godina.

— Kako je to dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica, koja i nije baš tako bezopasna.

Smješka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku, smiješi se oproštajno i s razumijevanjem nad glatkom spasonosnom vodom, koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako je njemu, može on sve to podnijeti, ali probuđeni dječak vri i klobuča, živ mlad izvor tek proključao ispod mrke stijene.

— A sjećaš li se kako me ispratila naša dobra stara kuja? Zapristajala je za mnom sve do iza posljednjih kuća mjesta, pratila me do pola ove iste strme kose, a onda je počela da zastaje i da se obzire. Čini se da je osjetila dalek put bez skorog povratka. Ostala je na jednoj okuci, neodlučna, tužna, i kanda malo postiđena zbog te nehotične izdaje... Eh, eh, tada sam prvi put zaplakao, osjetio sam da iza mene ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-slan ukus našeg zavičaja. Evo, opet ga osjećam, ima ukus pelina, koji škrto miriše na suncem oprljenom kamenjaru.

— Baš se vidi da si dijete, dječak — lako ga prekorijeva prosijedi. — Najteže ti pade oproštaj s kucom. Pa da... Evo, i ja kao da vidim tu istu kuju kako se s mukom otkida od znanog rodnog dvorišta, dok jezero polagacko raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu, zabrinuto sjedila na ivici vode, povlačila se i opet se vraćala, ali je jezero nemilosrdno napredovalo. Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo uvis perje, suvarke, slamu. Plutali su po njemu otpaci zavičaja, samo otpaci, a sve ostalo pokrivala je i sahranjivala svemoćna voda, životvorni vječiti elemenat koji ne stari, bez godina, bez promjene...

— Bez godina, bez promjene? — upitno se javi dječak, taknut oštricom tuge. A zašto on, ljudski stvor, nema tu čarobnu osobinu da se izmigolji iz hladne struje vremena?

— Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine sticati njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik, nekog novog dječaka. Ukriveni zatoni naseliće se dječjim tajnama, mališan putnik ponijeće sa sobrm predvečernje tišine jezera, njegov zimski okvir od inja i, možda, sliku ribareve djevojčice koja mu oproštajno domahuje iz uskolebana čamca.

— A kuca? Hoće li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna predanosti i tuge? — nije odstupao dječak.

— Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Već hiljadama godina ona postojano zapristaje za svojim dječakom, pa zašto da je baš sad otjeramo. Ako smo stvorili vještačko jezero, nismo još vještačke prijatelje. Biće i ona, i neko djevojče, i voljen kutak u šiblju, i prekinute igre, i onaj koji će sve to ostavljati, opraštati se i tugovati.

— Sve će biti — ponavlja dječak tješeći se, i sad već malo vedrije gleda ogoljeno jezero-došljaka, koje još uvijek otuđeno opipava svoje nove, tek ovlaš omeđene obale.

Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni stranci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.

riznicasrpska.ne

BAŠTA SLJEZOVE BOJE — KNJIGA SEĆANJA

1.
Delo Branka Ćopića obeležava raznovrsnost književnih žanrova kojima se ovaj pisac bavio: roman, pripovetka, kratka priča, poezija, drama, satira, humoreska, hronika. Kako sam kaže, svoju prvu priču objavio je još kao gimnazijalac u listu "Politika". U istom listu je, uoči drugog svetskog rata, publikovao 125 kratkih priča. Kratke priče mu se i danas, povremeno, pojavljuju u "Politici", a njegova sabrana dela obuhvataju niz knjiga.

Još na samom početku njegovog rada, na Ćopića je obratila pažnju Isidora Sekulić i predložila ga za nagradu "Milan Rakić", visoko ocenjujući lirsku vrednost njegovog književnog izraza. Još pre rata o književnom radu Branka Ćopića pisali su i kritičari Đuro Gavela, Sima Pandurović, Milan Bogdanović. Posle rata, od starijih kritičara delom Branka Ćopića bavili su se Velibor Gligorić i Skender Kulenović, a od mlađih Borislav Mihajlović, Milovan Danojlić i drugi.1

Najčešće se o delu Branka Ćopića pisalo sa naglaskom na osobenostima podneblja Bosne i njenih ljudi, odnosno, sa naglaskom na osobenostima likova koje je Ćopić opisivao. U ovim književno-teorijskim istraživanjima nije propušteno da se istaknu bitne odlike Ćopića kao pisca: smisao za humor, korišćenje bogatog nasleđa sačuvanog u narodnom pripovedanju i kazivanju, neobična životnost likova koji se pred čitaocem pojavljuju kao pravi sagovornici.

Bašta sljezove boje dočekana je ne samo kao zrelo ostvarenje ovog pisca čije stvaranje traje decenijama,2 nego i kao celovita pripovedna forma "najboljeg Ćopića"3 koga baš ova proza čini "najvećim lirskim pesnikom detinjstva koga je srpska književnost ikada imala".3

Uvek kada je reč o pripovedanju koje je podstaknuto sećanjem na detinjstvo, nameće se potreba i kod čitalaca i kod kritičara za uspostavljanjem neposrednije veze između događaja koji su ispričani u knjizi i zbivanja u životu pisca. Zato nije slučajno što se u predgovoru Bašti sljezove boje navodi da se "život i delo" Branka Šopića "čudesno podudaraju" i da bi se "dala sačiniti kratka Ćopićeva biografija gotovo isključivo naslovima njegovih dela".

U Bašti je, dakle, reč jednoj vrsti biografije ali ta biografija ne podrazumeva hronološki niz događaja iz piščevog života, nego one njegove doživljaje i ona saznanja koji mogu da budu i jesu za ovog pisca i podstrek u književnom stvaranju i tema njegovih pripovedačkih celina. Otuda sled biografskih podataka ne govori mnogo o načinu na koji pisac stvara, ali "duhovna biografija književnika", tačnije način na koji je on video, doživljavao i saznao svet, presudna je za tumačenje i razumevanje njegovog pripovedačkog postupka, posebno kada je u pitanju kratka priča, u kojoj se, obično, više nagoveštava a manje izriče.

Način na koji je Ćopić video, u Bašti sljezove boje kao knjizi sećanja, okolnosti života, izrazitiji je nego u drugim njegovim pripovednim celnama (Pod Grmečom, Borci i bjegunci, Planinci itd.) a iskazan je, najviše, kroz lirsko i humorističko osvetljavanje životnih zbivanja koja će kasnije postati priča.

Lirski pogled na svet kao "osobeni ugao gledanja pisca" ovde je zadržan u sećanju, što podrazumeva lično viđenje događaja u spoljašnjem svetu ali i selekciju ovih događaja u pamćenju, selekciju koja se vrši na osnovu intenziteta onoga što je pisac doživljavao: intenzivnija doživljavanja ostaju u pamćenju kao izuzetna, postaju deo piščevog skrivenog, unutrašnjeg sveta i građa njegovih pripovedačkih celina. Isto se može reći i za Ćopićeva humorna viđenja. Tako se, kod Ćopića, lirsko i humorno prepliću i ne mogu se odvojiti jer, gotovo uvek, uslovljavaju jedno drugo. "Povezani i podudarni, humor i lirika se kod Ćopića modeliraju međusobno. Ono što je lirsko, pri tom, dobija jasnije oblike i puniju uverljivost, a ono što je humorno biva toplije, ljudskije, nezlobivije",4 piše Milovan Danojlić o Ćopiću.

Neosporno je da su ove dve kategorije — lirsko i humoristično — u Bašti sljezove boje prepoznatljive u mnogim strukturnim elementima priča, kao što se i glas pripovedača, njegovo "ja", može shvatiti kao "tačka gledišta" samog pisca. Treba istaći da su u usmenoj tradiciji našeg narodnog pripovedanja, kojom se Ćopić mnogo koristio, sadržana oba ova elementa, i lirsko i humoristično, a da je Ćopić veštinu usmenog kazivanja usavršio do izuzetne mere. Tako je usmeno kazivanje ostalo trajno obeležje Ćopićevih priča i treba ga, naročito, otkrivati u ritmu njegovog pričanja, u sačuvanom usmenom tonu dijaloga, u glasu samog pripovedača koji namerno ističe svoje prisustvo. U našoj narodnoj usmenoj tradiciji, a osobito u našim narodnim pripovetkama, kao stalno obeležje sreće se iskazivanje elemenata humora, naročito u metaforičnom obrtu izraza i iskaza preuzetih iz neposrednog govora. Isto se može sresti i kod Ćopića, iako se kod njega oba ova elementa, i lirsko i humoristično, izražavaju i samom intonacijom pripovedanja. To je, inače, čest slučaj kod autora koji najradije odabiraju kratku priču kao oblik kazivanja; kod njih je sama naracija neobično važna, pisac joj obraća naročitu pažnju jer se naracija, u stvari, ne završava u jedaoj priči nego se nastavlja iz priče u priču, tako da tek zbirka kratkih priča, kod mnogih autora, ostavlja utisak potpune celine. U kratkoj priči se saopštava jedan fragment iz života (doživljaj ili događaj) kojim pisac želi, pre svega, da nagovesti svom čitaocu suštinske sadržaje i da ga, na neki način, učini svojim saučesnikom. Ali zbirke kratkih priča ne predstavljaju uvek pripovednu celinu: nekada se događa da su objedinjene u knjizi a da međusobno nisu povezane ni hronološki ni tematski. Bašta sljezove boje je takva knjiga: to je strukturna celina u kojoj su kratke priče pojedinačno samostalne a u zbirci dobijaju potpunije književno značenje. Takve celine, kakva je Ćopićeva Bašta, poznate su i u književnoj istoriji i u književnoj teoriji pod nazivom "okvirne priče" i razmatraju se kao pripovedački postupak koji teži ka "okviru" više priča. Klasični primeri ovakve vrste dela su Hiljadu i jedna noć,5 Dekameron6 i mnoga druga.

"Okvirna priča" je, obično, povezana sa usmenom književnom tradicijom i na taj način što podrazumeva vremenske celine koje objedinjuju priče u nizu i određuju samu naraciju. U Hiljadu i jednoj noći, na primer, vremenski okvir je sled od hiljadu i jedne noći, dok je u Dekameronu pitanju sled od deset dana. Ostale priče u priči, koje čine bit okvirne priče i njen zaplet, motivišu se događajima u istom vremenskom kontinuitetu. Da bi odložila svoju smrt, Šeherezada, kao glavna ličnost okvirne priče u Hiljadu i jednoj noći, postaje narator i onih događaja koji ne utiču na njenu sudbinu. Prema tome, "okvirnoj priči" svojstveni su, prvo, vreme jedinstveno za sve priče, i, drugo, jedna ili više ličnosti koje imaju ulogu pripovedača, dok su motivi, gotovo svi, već sadržani u zapletu same "okvirne priče".

Preplitanje ovih strukturnih obeležja okvirne i drugih priča vremenom se transformisalo u osobenu vrstu grupne forme kratkih priča. Ovakvoj kompoziciji celine svojstveno je uokviravanje više priča na različite načine, ponekad i bez nekadašnje okvirne priče. Najčešće je u pitanju uokviravanje uz pomoć a) jedinstvenog vremena pripovedanja (sećanje na detinjstvo, recimo, kao u Bašti sljezove boje), b) jedinstva mesta zbivanja (grad Dablin u Dablinicima Džemsa Džojsa), c) putovanja kao niza događaja (okvir triju priča u jednom pripovednom toku u Andrićevom "Putu Alije Đerzeleza") d) sna (kao, na primer, opet kod Andrića, u pripoveci "Jelena žena koje nema").

Iz istih razloga se, na književno-teorijskom planu, za Baštu sljezove boje može reći da čini jedinstvenu pripovednu celinu koja je uokvirena jedinstvenim vremenom pripovedanja (sled sećanja) i jedinstvenim ambijentom. Pripovednu celinu same knjige čine tri podzbirke priča u kojima su svi likovi povezani unutarnjim značenjskim odnosima. Tako Ćopić u Bašti ostvaruje već pomenutu grupnu formu kratkih priča.7

Unutarnja povezanost priča postiže se ovde ne samo kroz prisustvo pripovedača nego i kroz prisustvo onih ličnosti koje se javljaju u celoj knjizi. Takve su ličnosti ded Rade, stric Nidžo, samardžija Petrak i dr. Isto tako, u nazivu zbirke i u nazivima podzbirki ("Bašta sljezove boje", "Jutra plavog sljeza", "Dani crvenog sljeza") otkriva se jedinstvena simbolika Ćopićevog viđenja sveta.

Zapaža se da je u naslovima koje smo naveli jedan od osnovnih simbola boja, kao znak za osobeno emocionalno stanje. Plavo u "Jutrima plavog sljeza" označava, u stvari, jednu svetlost u kojoj se osobeno sagledavaju događaji opisivani u toj podzbirci. To je blaga svetlost sećanja na udaljeno detinjstvo, dok je crveno, u "Danima crvenog sljeza", boja svetlosti koju uzbudljiva ratna zbivanja daju autorovim uspomenama.

Bašta sljezove boje ima, dakle, i niz simboličkih značenja bez obzira na prividno jednostavan i veoma realističan način pripovedanja. Sama bašta može se shvatiti kao trajni simbolični okvir detinjstva, kao prostor dečjih igara i intenzivnog dečjeg doživljavanja sveta. Isto tako vremenske odrednice jutro/dan, u "Jutrima plavog sljeza", mogu se razumeti kao oznake za početak života kao buđenja, dok su Ćopićeve plave izmaglice i plavetnilo uopšte oznake za pojave koje se pričinjavaju kao priviđenja na granici sna i jave. U odnosu na jutro, dan je trenutak izvesnog otrežnjenja, prisustvo jave, a crvena boja, određena i jasna — znak je zrelosti. Moglo bi se reći da sve priče u prvoj podzbirci "Jutra plavog sljeza" nose u sebi mnogo od imaginativnog, dečjeg pogleda na svet, pogleda iz "bašte detinjstva", u kojoj je sve neobično pa je čak i vuk zelen.

U Bašti sljezove boje stalno se prepliće prošlost saopštavanih zbivanja sa sadašnjošću pripovedanja: vezuju se dečja iskustva života, iskustva iz onih trenutaka kad su se zaista odigravali događaji iz prve podzbirke, sa sadašnjim autorovim saznanjima o vrednostima istih životnih pojava. To naknadno, sadašnje saznanje, izražava se kroz plavetnilo i crvenilo sleza, drugim rečima, boje su ovde metafore za iskazivanje tog naknadnog saznanja: svoje sećanje autor, iz sadašnjosti, boji na određen način kako bi tom sećanju dao značenje više.

______________________

1 Kritika o delu Branka Ćopića, knjiga XIV, Sabrana dela Branka Ćopića, Prosveta, Beograd 1975
2 Borislav Mihajlović: Branko Ćopić u "Bašti sljezove boje", knj. XIV, Sabrana dela Branka Ćopića, Prosveta, Beograd 1975.
3 Milovan Danojlić: Najbolji Ćopić, knj. XIV, Sabrana dela Branka Ćopića, Prosveta, Beograd 1975.
4 Vidi fusnotu3
5 Hiljadu i jedna noć, naslov arapske zbirke od preko 300 bajki, povezana okvirnom pričom, pretpostavlja se da je nastala oko 10. veka.
6 Dekameron, delo italijanskog pisca iz 14. veka, Đovanija Bokača, zbirka od 100 priča povezana okvirnom pričom.
7 Kompozicija grupne forme kratkih priča nastala je kao estetički pojam iz zbirke priča povezanih okvirnom pričom. Ovaj pojam se najčešće odnosi na plastične umetnosti i podrazumeva ponavljanje jedinice strukture, a u pripovednoj formi zbirke priča, jedinicu strukture čini jedna priča.

riznicasrpska.net

BAŠTA SLJEZOVE BOJE — KNJIGA SEĆANJA

nastavak

2.
Bašta sljezove boje građena je, dakle, kao celovito delo sa mnogim slojevima značenja. Jedan od tih slojeva iskazuje se i kroz kompoziciju zbirke. Naime, ako su pripovedačke celine iz "Jutara plavog sljeza" pretežno lirske, se nenaglašenom anegdotom, priče u "Danima crvenog sljeza" pretežno su humorističkog karaktera sa naglašenom anegdotom. Humor, naravno, ne izostaje ni u prvoj podzbirci, ali je u drugoj elemenat, bitan, same anegdote: na primer, u priči "Bombaši pred muzejom" humorni elemenat se iskazuje u međusobnom natezanju partizana oko reči medresa i muzej. U trenutku rata, u kratkom predahu, Ćopićevi vojnici-partizani najednom reaguju kao deca: njih ne zbunjuje situacija u kojoj su granice između života i smrti gotovo izbrisane, nego način na koji oni izgovaraju nepoznate reči. Humor se tu javlja kao spasonosni elemenat, psihološki motivisan, i u tom humoru se otkriva jedan vid junaštva pred životom. Vrednost svake Ćopićeve priče uvećava se tim humorom, jer je taj humor sposobnost da se svet posmatra ne sa podsmehom koji obezvređuje, nego sa smehom u kojem sve postaje čovečnije i trajnije.

Mnoge od ličnosti Branka Ćopića pripadaju redu onih junaka iz narodnih predanja koji nisu svesni svoje veličine kao što to nisu ni bombaši pred muzejom. Oni umeju da se vedro žrtvuju za druge. Ta vrednost samodavanja upečatljivo je izražena i u "Trešnji s kraja rata" i to kroz način na koji ded bere trešnje: to "branje trešanja" je čin koji potiskuje u drugi plan i pohare, i razaranja, i sve zlo rata.

Pojedine priče u ovoj Ćopićevoj knjizi, naročito u podzbirci "Jutra plavog sljeza" nose mnoga svojstva bajki, iako su saopštene kao sasvim realistične. To dolazi otuda što je detinjstvo za Ćopića prostor ličnih i kolektivnih predanja o ljudima iz jednog podneblja kojeg više nema, kao što više nema ni tih ljudi. Oni se kroz predanja-bajke ponovo vraćaju u život. Prva priča, koja i imenom i značenjem uokviruje celu knjigu, liči na bajku i o detetu i o detinjstvu. Glavni junaci neobičnog zapleta u ovoj priči, zapleta koji je najviše u sukobu različitog primanja pojava iz spoljašnjeg sveta, i sami su različiti između sebe: to su dečak i njegov ded. I jedan i drugi na svoj način reaguju na zbivanja iz spoljašnjeg sveta, a to je ono što prvenstveno zanima samog autora.

U ovoj Ćopićevoj zbirci lako se prepoznaju obeležja bajke kao usmene pripovedne forme: to su, recimo, sećanja što prethode priči kao što predanje prethodi bajki, isprepletani san i java kao okvir svemu što se zbiva, zatim neobična svojstva izvesnih predmeta i pojava životinja kao učesnika u zapletu, prisustvo priviđenja i snoviđenja kao delova dnevne realnosti. Svi ovi elementi potvrđuju metaforičnost značenja ne samo pojedinih scena u priči nego i njene forme u celini. Još jednom podsećamo da je metaforičnost svekolike pripovedne forme jedan od najbitnijih odlika bajke.

Uspelo preplitanje sna i jave ostvaruje se, na primer, u priči "Mlin potočar", u kojoj Ćopić pripoveda o životu onog kraja iz kojeg su njegovi junaci ded Rade i stari Petrak. U tom kraju su verovanja u ono što je nadrealno postala, u usmenom pripovedanju, deo realnosti. Književni efekat fantastičnog i nadrealnog Ćopić postiže i tako što izvesnim predmetima daje neobična svojstva. U priči "Ti si konj" takav je predmet nož, koji ima osobenu ulogu u zapletu priče. Tražeći nož, dečak će biti primoran da izgubi značajan "komad" iz razgovora odraslih, razgovora koji ga mnogo zanima i koji je sama srž priče. Tako će nož biti uzrok tome što je priča ostala (namerno) nedorečena, odnosno, dorečena i za dečaka i za čitaoca samo uz neophodna podrazumevanja onoga što se zbivalo a što nije ispričano do kraja, nego je ostalo samo nagovešteno.

Sličnu ulogu ima i časovnik u priči "Čudesna sprava": naime, dobro je poznato da se časovnik, u mnogim književnim ostvarenjima, najviše zbog ritma svoga mehanizma, izjednačava sa živim bićem. Nekada se verovalo da su svaki časovnik i njegov vlasnik u tajanstvenoj vezi, odnosno, da su u vezi otkucavanje sata i život njegovog vlasnika. Takvo verovanje podrazumeva se u priči "Čudesna sprava", u kojoj to što časovnik koji mu je ostavljen na čuvanje radi ("živi"), uverava deda Rada kako i vlasnik časovnika, odsutan, mora da je još u životu. Ima još jedan predmet koji se često pominje u podzbirci priča "Jutra plavog sljeza", a to su vile koje su ovde, na neki način, shvaćene kao sredstvo za "rešavanje" svih zapleta. Ded Rade, na primer, preti vilama stricu Nidži kada ovaj "luduje" (pije i peva o nepoznatoj Marjani), preti i dečaku koji, posle dedovog sukoba sa učiteljicom (prva priča u zbirci), prkosno tvrdi da je vuk ipak zelen. Ali vile nisu samo sredstvo za razrešavanje sukoba ili iskazivanje agresije: vilama (ili grabuljama, svejedno) ded Rade pokušava da jedne jasne, bleštave noći, domaši sam Mesec. Tu su vile, dakle, u funkciji autorovog prizivanja fantastičkog elementa. Na danu, u kojem iščezava čarolija noći što i stare ljude mami, neobičnim tkanjem svoje svetlosti, da maštaju, sa dečakom, o onom što je nedostižno, vile, kojima su, u tom zanosu, hteli da dosegnu Mesec, napuštene i sasvim obične pod svetlošću dana, ipak ostaju kao svedoci ove noći zanosa. U prostoru junakovog sećanja te vile dobijaju i druga svojstva: iako im je oblik običan, značenje im je neobično: vezuju dan i noć, stvarnost i nestvarnost.

U prvoj priči "Nesmirenog ratnika" pojavljuje se velika riba strica Nidže koja je u isti mah i realna i irealna: za njom se, nekada, u svim virovima detinjstva tragalo, a sada ona ostaje trajni vodič kroz neotkrivene tajne vrbaka pored reka koje su i tajne detinjstva. I docnije, kada više niko ne bude tražio u rekama velike, nepostojeće ribe, pogled pripovedača kao da vidi prošlost, kao da ponovo zagleda u vlažna isparenja iznad voda, u svetlucanje šljunka na dnu, jer ista slika uvek izaziva ista sećanja, a isti doživljaj zaostao u davnom detinjstvu i iz davnog detinjstva priziva iste slike. Životi se menjaju i prolaze, a velika riba, simbol onoga što je u detinjstvu ostalo neostvareno, i sama ostaje, sačekujući kraj reka drugu decu.

Detinjstvo kao osobeni splet zbivanja u vremenu i osobeni splet emocionalnih doživljavanja, Ćopić je, videli smo, simbolično označio kao baštu sljezove boje. U zbirci pod istim naslovom svaka od priča govori o jednom sastavnom delu te bašte i svaka je obeležena sljezovom bojom sećanja. Blagost i spokojstvo detinjstva Ćopić takođe, simbolično, označava bojom plavog sleza, a upornost i žar mladosti u ratu bojom crvenog sleza. Ali u mladiću iz podzbirke "Dani crvenog sljeza" još živi dečak iz "Jutara plavog sljeza", dečak sa tavana na kojem su se doživljavale najtananije misterije detinjstva. Ćopić je majstor koji ume da, u pripovedanju, od tavana, od jaruge, od male napuštene seoske kuće, stvori autentičan prostor na kojem se, u obilju detalja što svedoče realnost svakodnevnog, odigravaju susreti sa nesvakodnevnim koje nije uvek i irealno, susreti sa tajnama u biću čoveka. Tako, setimo se, u Ćopićevom "Mlinu potočaru", mlin ima onoliko oblika i značenja koliko ima, među ljudima koji su na bilo koji način vezani za ovaj mlin, različitih ponašanja. Za seljane, mlin je jedino mesto u selu na kojem se saznaje o tajnama skrivenih, tuđih života; za deda Rada, međutim, mlin je prostor oživljen ritmom i zvukom, na kojem se on, daleko od ljudi, ispoveda, poveravajući melodiji vode koja protiče i mlinskog točka koji se okreće najzapretanije tajne svoga bića. Mlin je ovde prostor koji posreduje između dve stvarnosti: one u čoveku i one izvan njega.

Može se, dakle, reći da u Ćopićevoj kratkoj priči nijedna pojedinost nije slučajna. Ako predmeti (nož, vile) svojom ulogom postaju pokretači najbitnijih zbivanja; ako oživljeni prostori (tavan, jaruga, mlin) postaju medijatori između čoveka i sveta koji ga okružuje, onda se i životinje ovde uvek moraju shvatiti i kao metafore kojima se mogu iskazati neka suštinska obeležja u odnosima među ljudima. Značenjima koja imaju u ovim pričama životinje se prikazuju kao neophodna dopuna stvarnosti i to, pre svega, moralne stvarnosti. Kako kaže samardžija Petrak u priči "Ti si konj", životinje su "bolje od ljudi", i one se zaista javljaju kao opomena na neophodnost delovanja etičkih normi ili kao moralni katalizatori. Ni to nije sve: načinom na koji postoje u Ćopićevoj prozi, na koji se u njoj javljaju, životinje svojom pojavom često unose i elemenat fantastičnog.


3.
Uopšte u kratkoj priči "junaci", odnosno glavni likovi, nisu samo učesnici u zbivanjima nego i činioci atmosfere, činioci osnovnog "tona" priče. Po tome se kratka priča i razlikuje od duže pripovetke, u kojoj se, najčešće, lik sagledava u jednoj vremenskoj ravni a teži psihološkoj celovitosti. U kratkoj priči likovi se iskazuju kroz neki ključni detalj iz života, u fragmentu neke značajne situacije. Pre i posle toga, opisivanje ličnosti, njenog ponašanja i odnosa sa drugim likovima, nije svojstveno kratkoj priči, pa je tako, uglavnom, i kod Ćopića.

Kako je Bašta sljezove boje realizovana kao pripovedna celina, kao knjiga sećanja, nekoliko ličnosti predstavljaju, u tim sećanjima, ključne likove. To su ded Rade, stari Petrak, stric Nidžo i rođak Sava. Dečak je prvobitno ličnost-učesnik a potom pripovedač-ličnost-svedok svega što se zbivalo i postalo sećanje; on je glavni junak sveg doživljavanja u Bašti sljezove boje: da nije njegovog odnosa sa drugima, pre svega sa dedom, ne bi se, u potpunosti, izrazila ni poetična starčeva ličnost a ni čudesno spajanje snova i zbilje u svim pričama ove zbirke. U svom traganju za istinitim, Ćopić je način gledanja na život i na svet mirno prepustio dedu i dečaku: oni ga iskazuju. Sve je viđeno njihovim očima. Svoja shvatanja pisac je uklopio u njihova, i to nije nimalo slučajno. Stvaralačkom oblikovanju, kao što se zna, kod svakog pisca prethodi stvaralački vid življenja i otkrivalački način posmatranja. Svoja životna iskustva Ćopić je u Bašti predao dečaku koji, okružen svojim detinjstvom i u njemu, traga kroz prostor i kroz vreme, kroz maštu i kroz san. To je dečak koji ne priznaje sve vidove realnosti, jer ima svoje, dečak za koga je vuk bio zelen i za koga je glas žabe gatalinke donosio odjek obećanja o srećnoj budućnosti, to je dečak koji je umeo da, jedne bleštave noći, krene u "pohod na Mesec" i da, mnogo godina kasnije, zauvek sačuva, u rečima svojih priča baštu sljezove boje i sve ljude koje je u njoj susretao. Između dečakovog "ja" i piščevog "ja" može se ovde, donekle, staviti znak jednakosti.

Druge ličnosti, a naročito ded Rade i samardžija Petrak, koji, kao u drevnom mitskom predanju o "večitom povratku" svega, na zalasku života osećaju njegove prave vrednosti, vrlo su bliski dečaku koji je još na izvoru života. Otuda stari samardžija u priči "Pohod na Mesec" i pristaje da prati dečaka u njegovom traganju za smislom svetlosti.

Ali i druge ličnosti Bašte sljezove boje, naročito one glavnije, bez obzira na svoju starost i na prirodu događaja u kojima učestvuju, imaju, sve, nešto zajedničko: to je težnja ka autentičnom životu i duboka osećajnost kroz koju se prelamaju sve pojave spoljašnjeg sveta. One često čine postupke koji nisu uobičajeni a koji doprinose da se sačuva lepota života. Tako ded Rade brine o slepom konju, stric Nidžo, do iznemoglosti, sa dedom bere trešnje, a bivši ratnik (priča "Zatočnik"), Stevo Batih, daje svojoj izginuloj četi pomen žrtvujući celo svoje stado, koje je njegov jedini imetak. To davanje od sebe, poneseno i gotovo detinje, često suprotstavljeno neposrednim zahtevima realnosti, ostaje trajno obeležje svih Ćopićevih likova u Bašti sljezove boje; iskazuje se, u strukturi priče, ponekad u lirskoj atmosferi nastaloj na granicama sna a, ponekad, kroz humorni obrt neke situacije.


4.
Za potpuno razumevanje strukture Ćopićevih priča i sutestivnosti njihove pripovedne forme izuzetan značaj ima razumevanje književnog jezika kojim se ovaj autor služi.

U ovom jeziku, najviše u dijalogu, sačuvane su osnovne karakteristike usmenog govora, tako da se taj govor prima kao sadašnjost pripovedanja, znači doprinosi vremenskoj dimenziji priče. U isti mah, u tom govoru sačuvana su sva svojstva lokalnog jezika, ali i psihološke karakteristike likova. Govor, dakle, sadrži i iskazuje u ovoj prozi i dimenziju psihološkog. Pored toga, čak i najpovršniji čitalac otkriva, već na prvim stranama, onaj karakterističan humorističan ton Ćopićevog pripobedanja koji se smenjuje sa čisto realističkim. Moglo bi se reći da kod Ćopića sintaksa, sklop njegovih rečenica iskazuje njegovu sklonost ka realističkom pripovedanju, dok humorni ton, postignut najčešće određenim redom reči, iskazuje njegovu sklonost ka unošenju irealnih elemenata. Jedan od načina na koji autor postiže ove efekte može se otkriti u priči "Pohod na Mesec" u času kada ded Rade, u nastojanju da izagna sve čarolije noći, naziva učesnike u "pohodu na Mesec" rečima-imenima punim podsmeha: naziva ih budalama, magarcima, vantazijama, budalašima, konjskim muvama, starom benom i slično. Ali zvuk tih reči otkriva da to nisu samo reči podsmeha nego i reči kojima se priziva magija neke drevnosti, da su to reči slične onima iz bajalica kojima se teraju zli duhovi što se nadnose nad ljudsku nevinost i čistotu. Ćopić uvek, a naročito u Bašti, traga za rečima koje su na neki način bivale u korenu drevnog života a koje su opstale i u sadašnjosti; takve reči same po sebi imaju snagu da dovode u vezu prošlost sa sadašnjošću i da tako proširuju smisao priče, odnosno da je čine višesmislenom. Takve su reči, da navedemo samo neke od mnogih koje Ćopić upotrebljava, parip i pobratim u priči "Ti si konj", delija ("Pohod na Mesec"), stube ("Dečak sa tavana") i druge. Gotovo bi se moglo reći da bi se cela jedna mala priča mogla sačiniti od ovakvih reči u Ćopićevoj Bašti sljezove boje, ali ne samo u njoj.

Bašta sljezove boje moderno je ostvarena zbirka kratkih priča, zbirka koja je i pripovedačka celina i prava knjiga sećanja. Najsugestivnije u ovoj knjizi je način na koji je Ćopić uspevao da poveže prošlo i sadašnje, mitološko i istorijsko, fantastično i realno, lirsko i humoristično. A sve je to postigao zahvaljujući čudesnoj moći nad jezikom.

Mirjana Popović-Radović

riznicasrpska.ne

NAPOMENA PRIREĐIVAČA

Neosporno je da Bašta sljezove boje čini pripovednu celinu i tako je i tretirana u predgovoru ovog izbora priča. Međutim, sudbina izdavačke celine ove knjige u različitim izdanjima je različita.

Bašta sljezove boje se prvi put pojavljuje u celini knjige 1970. godine u izdanju Srpske književne zadruge u Beogradu, sa dve podzbirke priča: "Jutra plavog sljeza" i "Dani crvenog sljeza".

U istom obliku, sa dve podzbirke, nalazi se u okviru Sabranih dela (jubilarno izdanje), Prosveta, Beograd 1975.

Ali kako je u širem obimu, sa pričama posvećenim stricu Nidži i sa podzbirkom "Nesmireni ratnik", bila data u izdanju "Prosvete", Beograd 1972. godine, to je ovakav oblik knjige korišćen za izbor prilikom formiranja ovog izdanja namenjenog lektiri za srednje usmereno obrazovanje.

Ovo je učinjeno stoga što je namera priređivača da se Bašta sljezove boje, kao knjiga sećanja o detinjstvu, do kraja, čak i u izboru priča, prikaže kao jedinstveno delo sa ključnim ličnostima sećanja, pa su poštovane sve tri podzbirke priča:

1. "Jutra plavog sljeza", 2. "Nesmireni ratnik", 3. "Dani crvenog sljeza".

Iz sve tri podzbirke je načinjen izbor priča.
riznicasrpska.ne

HRONOLOGIJA

1915.
Branko Ćopić rođen u selu Hašanima, pod Grmečom.

1919.
Sa četiri godine izgubio je oca i ostao sa majkom, stricem Nidžom i deda-Radom. Te dve ličnosti su značajne za pripovednu strukturu "Bašte sljezove boje" i za njegovo sećanje na detinjstvo. Sam Ćopić kaže: "...Zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom se prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta". (...)
Moj djed Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštanja... predstavlja osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva".

1926.
Završio je osnovnu školu u rodnom mestu i stupio u gimnaziju u Bihaću.

1928.
Započeo je svoj književni rad još u đačkoj klupi. Prvu crticu, kratak prozni sastav, objavio je 1928. pod nazivom "Braco" u časopisu "Venac", urednika Jeremije Živanovića.

1930.
Po završenoj nižoj gimnaziji pohađao je učiteljsku školu Banjaluci, Sarajevu i Karlovcu.

1934.
Upisuje Filozofski fakultet u Beogradu, gde je diplomirao 1940.

1936.
Objavljuje prvu priču u listu "Politika" pod nazivom "Posmrtno ruvo Soje Čubrilove".

1939.
Kao pripovedač dobija nagradu za pjesništvo "Milan Rakić", na preporuku Isidore Sekulić.

1941.
Kao napredni intelektualac, odmah po izbijanju ustanka u Bosanskoj krajini stupa u narodnooslobodilačku borbu.
Sve do kraja rata ostao je u partizanskim redovima radeći kao saradnik partizanskih listova i ratni dopisnik "Borbe".

1944.
Postaje urednik "Pionira".

1964.
Objavljuju se Odabrana djela Branka Ćopića u Rijeci, a iste godine u Beogradu i Sarajevu Sabrana dela u 12 knjiga.

1975.
Datum izlaska iz štampe Jubilarnog izdanja sabranih dela u 14 knjiga. Kao izuzetno popularan i čitan pisac, član Srpske akademije nauka i umetnosti i Akademije nauka BiH, Branko Ćopić je doživeo niz profesionalnih i društvenih priznanja, među kojima i Njegoševu nagradu za "Baštu sljezove boje".

riznicasrpska.ne

RAT I DJECA KOZARE


Dug palim borcima

Događaji iz prošlosti jednog naroda, ma kako slavni bili, vremenom izblijede i zaborave se, ako ih neko ne zabilježi. Zato je s pravom rečeno:

— Ono što se ne zapiše, nije se ni dogodilo.

Usmeno kazivanje podložno je izmjenama, dodavanjima, prekrajanju i, konačno neumitnom zaboravu.

Ono što je trajno i sigurno jeste zapis, slovo, knjiga. Još kad se knjiga ilustruje i dopuni slikom, ona postaje, dobrim dijelom, čitljiva i nepismenom. Neko je, vrlo uvjerljivo, o knjizi i slici kazao ove riječi:

— Knjiga se sve više gleda, a slika sve više čita. Ovi brojni i bogati zapisi o Kozari iz pera Dragoja Lukića, ilustrovani mnoštvom fotosa, daju vrlo uvjerljivu i upečatljivu sliku slave, podviga i tragedije boraca i naroda herojske Kozare.

U ovu knjigu ugrađene su godine solidnog i strpljivog rada u kome su se srećno preplitali marljiv trud i talenat njenog stvaraoca. Pisana je s izuzetnom ljubavlju i divljenjem za podvige junačkog naroda Kozare, pričana s uvjerljivošću jednog učesnika.

Najveći dio knjige govori o djeci, učesnicima slavne i tragične epopeje, o jednom detinjstvu kaljenom u vatri velike bitke vođene na Kozari. Govori o djeci Kozare razvijane vihorom rata na bezbroj strana.

Evo, i ovako, na ovakav način, slovom, jezikom i slikom, bivši borac, dostojno i s pijetetom, odužuje se sjenima svojih palih drugova i saboraca koji ne dočekaše raspjevane dane slobode i novog života.

Branko Ćopić
19. VIII 1978.

riznicasrpska

SUDANIJE BRANKU ĆOPIĆU

Partizanski borac od prvoga dana, nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena bratstva i jedinstva, Ordena zasluga za narod (dva puta), Ordena Republike, nagrade AVNOJ-a… najpopularniji i najčitaniji poslijeratni pisac, Branko Ćopić je bio i jedini pisac koji je zbog svog književnog djela imao posebne dosijee u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda i ondašnjoj Udbi. A za to ima da zahvali svojoj "Jeretičkoj priči" objavljenoj 1950. godine, kao i kasnijim satirama, potom romanu "Gluvi barut" (1957.) i komediji "Odumiranje međeda" (1958.).

Nijedan književni prilog objavljen pedesetih godina nije tako odjeknuo i doživio žestoke osude kao Ćopićeva "Jeretička priča". Već u sljedećem broju "Književnih novina", na naslovnoj strani, Ćopića kritikuje ratni drug i prijatelj Skender Kulenović. Kulenović piše da je Ćopić stvari prikazao neistinito, posmatrajući ih iz "babje perspektive", a ne iz jednog vrhunca iz koga se vide šire.

Ćopić ipak nastavlja da u "Ježu" objavljuje svoje satire. To pokreće novu lavinu optužbi. Vodeći partijski ideolog iz Vojvodine, Dušan Popović, piše da je Ćopić primjer "zabrinjavajućih" pojava u našoj književnosti. Ćopić je, kaže Popović "malograđanski kritizer", otpadnik od partijske linije i klevetnik razvitka socijalističkog društva a uz to i loš pisac satiričnih priča. "U momentu kad je naša Partija", nastavlja Popović "povela borbu protiv nepravednih i prekomjernih povlastica ustanova ili pojedinaca – koje su nepisanim i neozakonjenim privilegijama primljene nekritičkim i šablonskim kopiranjem pojedinosti društvenih odnosa u SSSR-u, Ćopić je stavio pod udarac baš te koji se bore protiv tih privilegija, iako je to vjerovstno prvi slučaj u istoriji da ih neko sam sebi oduzima, dobrovoljno i svjesno. Umjesto da oštricu svoje satire uperi na one koji su tom mjerom politički najviše poraženi, a to su kominformci i domaća reakcija, on je svoju 'satiru' upravio na one koji tu mjeru sprovode, podižući neiživljenu malograđansku stihiju kritizerstva protiv ljudi koji daju sve od sebe za socijalizam, i time pretvorio satiru u klevetu".

No, još ubojiti udar protiv Ćopića došao je četiri dana poslije ovog objavljenog teksta — sa stranica zvaničnog lista "Borba". U dva nastavka, na po dvije trećine stranice velikog formata lista, pojavio se nepotpisani tekst "Junaštvo Branka Ćopića". Ako se zna da je "Borba" tada štampana samo na šest stranica, jasno je koliko pažnje je posvećeno Ćopićevim satirama. Inače, autori tih nepotpisanih tekstova bili su, kako se ubrzo saznalo, Moša Pijade i Milovan Đilas. U tom članku oni ocjenjuju da je Ćopić uspio da podvali graditeljima socijalizma i socijalističke demokratije i blati čitav sistem, a njegove satire su u stvari izraz buržoazije i njenih prirepaka koji "guraju ka anarhiji". Prema autorima članka, Ćopić smatra da nema razlike u životu današnjih rukovodilaca i predratne, "nenarodne", vladajuće klase, niti između stare i nove Jugoslavije, i on svoji satirama "samo otkriva svoju potajnu ćud pristalice buržoaske ideologije i buržoaskih pojmova slobode..."

U isto vrijeme kada je objavljen drugi nastavak ovog članka održan je Treći kongres AFŽ-a na kojem je govorio Josip Broz Tito. U svom govoru Tito je osudio Branka Ćopića zbog satire "Jeretička priča": "A šta to znači", rekao je između ostalog Tito, "kada se u jednoj satiri uzmu ljudi od ministra, generala i pomoćnika ministra do udarnika, kad se tako treći obuhvati čitavo naše rukovodstvo države i privrede. On je uzeo čitavo društvo i prikazao ga, odozgo do dolje, kao negativno, što znači da ga treba slistiti. Takvu satiru mi nećemo dozvoliti i ostaviti je bez odgovora. Ne treba se bojati da ćemo ga mi zbog toga što je pokušao, hapsiti. Ne, njemu treba javno odgovoriti i kazati jednom zauvijek da neprijateljske satire koje idu za tim da razbiju jedinstvo ne mogu da se trpe kod nas".

Branko Ćopić ne bi bio Branko da i toj mučnoj situaciji nije iskazao superiornost svoga duha, svjedoči Joža Horvat. Branko je iz novina izrezao ono "Nećemo ga hapsiti... Tito" — i taj isječak pričvrstio na ulazu svog stana, kako bi, ako naiđu neki drugovi, pokazao šta im poručuje Tito.

(Izvor: R. Peković — Sudanije Branku Ćopiću)

riznicasrpska

BRANKOVA SATIRA I JERETIČKA PRIČA

Poslije objavljivanja "Jeretičke priče" Ćopić je zajedno sa drugim odgovornim urednikom "Književnih novina", Dušanom Kostićem, bio na saslušanju u CK kod glavnog partijskog ideologa Milovana Đilasa. Ćopić svjedoči: "Po objavljivanju čujem s različitih strana da će moje gaće otići na panj. Tako i bi. Pozove mene u CK Milovan Đilas i osu paljbu:

— A ti onako, Ćopiću! Tvoja satira i Jeretička priča! Hrana za malograđane, povlađuješ sitnoj buoržaziji i čaršiji... A i tvoja literatura, sve sami seljaci, Jovandeke i ostala seljačka bratija, a gdje ti je Partija, nje kod tebe nema..."

Obimnim člankom u "Borbi" i Titovim govorom nijesu okončani napadi na Ćopića. Oglašavaju se i književni kritičari, pisci, a po partijskoj direktivi je i predmet rasprava na "terenu", a naročito u svom rodnom Podgrmeču, u kojima, iako nerado, učestvuju i mnogi prvoborci, piščevi ratni drugovi.

Najpopularniji i najčitaniji domaći poslijeratni pisac je, prema njegovim kritičarima, stvaralac čije je djelo lišeno idejnosti, malograđanski kritizer, seljačko-kulački anarhista, otpadnik od partijske linije, reakcionar, neprijatelj socijalizma i socijalističke demokratije, protivnik progresa, pristalica buržoaske ideologije, i šta još sve ne.

Ćopić je, prema svjedočenjima, teško podnio nepravedne udarce koji su mu pisci i političari zadali. O tome najbolje svjedoči njegovo pismo koje je vjerovatno pisao u vrijeme najžešće kampanje i koje se čuva u njegovoj zaostavštini u Arhivu Srpske akademije nauka i umjetnosti. Ono je naslovljeno sa "Dragi druže Veljko" i pretpostavlja se da je bilo upućeno Veljku Vlahoviću. Vasilije Krestić o tom pismu kaže. "Pismo predstavlja ispovijest jednog časnog, visokomoralnog i savjesnog pisca, koji zna koje su mu obaveze, i koji neće, radi ličnog komfora, da pravi kompromise sa, u mnogo čemu devijantnim i od naroda otuđenim, vladajućim sistemom i njegovim nosiocima".

U ovom pismu upućenom Veljku Valhoviću, Branko Ćopić iskazuje svoje uvjerenje da je put kojim je pošao "častan" i "dostojan pravog narodnog književnika", ističući da se ne stidi što je "udario linijom satire". Ćopić u pismu posebno ogorčenje ispoljava protiv poltrona, beskičmenjaka, idolopoklonika, ljigavaca, špekulanata, među kojima je nemali broj i hrabrih revolucionara iz predratnog i ratnog doba. Očito vjerujući u moralne vrline onoga kome je pismo upućeno, Ćopić, u ime Partije i svog viđenja negativnih pojava u društvu, izražava želju da se sa njim lično sretne i saopšti mu sve što ga boli.

U jednom intervjuu koji je dao tridesetak godina docnije, na pitanje kojom cijenom je platio svoje bavljenje satirom, Ćopić odgovara:

"Pomenulo se, ne povratilo se! Očekivao sam da će me pohvaliti za tu moju rabotu, ali je na mene odjednom otvorena vatra iz sviju mogućih kalibara. Javila se čak i teška artiljerija, a ja stisnuo zube i šapućem: 'Ipak ja imam pravo!' Istina, imao sam i podrške od niza divnih ljudi, drugova, da ih ovdje ne pominjem poimenice. Jednom je traženo od mene da pismenim putem objasnim šta sam to mislio pojedinim mojim satirama, ali mi onda jedan moj drugar dade savjet: 'Prije nego počneš da pišeš, zamisli da je već prošlo pedeset godina, da nema u životu ni tebe ni onih koji te danas saslušavaju, a neko počne da pretura po njihovoj arhivi. Piši tako da te ne bude sramota pred tim nepoznatim čovjekom u budućnosti'. Tako sam i uradio".

riznicasrpska