"Svaka pesma ima pricu - Poreklo pesme Vodenicarka"


U kragujevačkom restoranu "Solunac" traje pomalo zaboravljeni šumadijski život

U restoranu "Solunac" u kragujevačkom naselju Mala vaga, te noći kroz alkohol i dim,
Rajko Jovičić pevao je svoju pesmu "Vodeničarka" prodornim, promuklim glasom, ne
zaboravljajući ponos koji u njemu izaziva jedna od najlepših pesama naše narodne muzike.
Snimio ju je još 1965. (dva puta zlatna i pet puta srebrna ploča) neposredno po dolasku
iz Francuske.

Svirali smo svadbu u jednom mačvanskom selu. Pitamo gazdu odakle je snaja, šta radi.
On kaže da je vodeničarka. Tada sam dobio ideju: pesma je došla sama od sebe, i tekst
i muzika. Kao vino. Nekada je u Šumadiji bilo puno vodenica i vodeničarki, tako da me
je dirnulo u srce razmišljanje na mladost, lugove — priča legenda kragujevačke boemije
koji i danas s kolegama Milanom Radosavljevićem Šaletom i Brankom Srećkovićem, tu u
"Soluncu", ostaje ono što je već decenijama — boem.

(Dok pričamo o "Vodeničarki" atmosferu upotpunjuje doajen kragujevačkog glumišta Bratislav
Slavković Keša recitujući besmrtnog Milana Rakića. U prepunoj sali, tamo desno, stihovi u
maestralnoj recitaciji odzvanjali su dole u noć gde Lepenica, danas tiha i beščujna,
nosi sve u (ne)zaborav).

Pesmu "Vodeničarka" snimiće kasnije čitava plejada pevača, a među njima i Predrag Živković
Tozovac, Dobrivoje Topalović, kao i Dragan Pantić Smederevac. Vremenom palo je u zaborav
i ko je njen autor.

Niko me nikada nije ni pitao za dozvolu. Bezbroj puta sam dolazio u situaciju da čujem
kako neko svira tu pesmu. Jednom u kafani prišao sam kolegi i kažem: "Pogrešili ste tu
i tu". "A otkud vi znate" — pita me čovek. "Znam". Okrenem se i odem. I onako ne bi
verovao da sam je ja napisao — kaže Rajko.

Nekako u ovom delu Kragujevca svaki razgovor se dotakne i Dragiše Nedovića (1916—1966)
narodnog pesnika iza koga su ostale nezaboravne melodije "U lepom starom gradu Višegradu",
"Stani, stani Ibar vodo", "Tekla reka Lepenica", "Obraše se vinogradi dole kraj Topole".

Sami smo krivi jer sve zaboravljamo. Dragiša je ovde provodio svoju mladost — priča gazda
Raka Srećković i sam boem i kragujevačka legenda, koji je, iz inata, pre 13 godina svoj
restoran nazvao po dedi — Marinku, učesniku ratova 1912—1918. godine.

Zbog imena restorana imao je i problema sa ondašnjim vlastima. Povrh svega, najpoznatiji
šumadijski vajar profesor Zoran Ilić u samom restoranu uradio je reljef na kojem se
prepoznaju likovi kralja Petra Prvog Karađorđevića, vojvoda Mišića i Putnika, a na drugoj
strani je i solunac Marinko Srećković. Ispred kafane urađen reljef na kojem dominiraju
krst i srpski vojnik na straži.

Igrom sudbine i Rajko i Nedović svirali su zajedno. Tu i priča skreće na Šumadiju koja
polako nestaje.

I udade se vodeničarka — setno će Rajko, listajući stranice svoje mladosti.

Nekada samo na Lepenici bilo je sijaset vodenica. I vodeničarki. Sad čujem da je ova
poslednja poplava odnela i one preostale vodenice — priča Rajko koji danas više ne snima
ploče, iako je u svoje vreme sarađivao sa Miodragom Todorovićem Krnjevcem.

Kaže, u njegovo vreme zagrebački "Jugoton" je plaćao ogromne honorare za srbijanske pesme,
a sada je došlo vreme da "on plaća da bi snimio ploču, što sebi neće da dozvoli".
Zanimljivo je da njegov tročlani sastav ne peva pesme koje nisu sa srpskog podneblja.


Pre neki dan došao čovek i traži "Kćeri moja Aliji da l' da te dam". Mi kažemo:
"Žao nam je, to ne sviramo". On insistira. Kažem mu: "Ma dobro čoveče, razumemo mi
šta je bekrijanje, ali za te pesme gazda silazi sa sprata" — priča u šali pevač Branko
Srećković.D. Alempijevic (05.042000)

riznicasrpska