[HL]
Turci ne dadu piti u slavu Božiju
Slavu slavi stari despod Đuro
O proleću danu Đurđevome,
Krsno ime slavna svetog Đorđa,
Da bi nama u pomoći bio.
Tri mu Đuro sofre postavio:
Jednu sofru od suvoga zlata,
Drugu sofru od ckrli merdžana,
Treću sofru drva šimširova,
Na njih meće piva i jestiva.
Za najprvom dvanaest vladika,
A za drugom svu srpsku gospodu,
A za onom od žuta šimšira,
Onu mi je niže pomaknuo,
Meće za njom kljaste i slijepe.
Al' da vidiš goleme nevolje,
Od kad Srblji carstvo izgubiše,
Kleti Turci zulume činjahu,
I Srbljima jade zadavahu
Krsno ime služit' ne smijahu,
Pa se boje Srblji svikolici.
Al' izađe stari despod Đuro
Na čardaku od bijele kule,
Gleda Đuro s desne na lijevu,
Kada se je polje zamaglilo:
Nije magla da bi magla bila,
Nego para konjska i junačka.
Malo stade, ne bi nikoliko,
Evo junak na konja dorasta,
Silan Turčin aga Bećir aga,
Traži vrata teškom topuzinom:
- Silan vlaše, otvori mi vrata -
Viknu Đuro svoje vjerne sluge:
- Brže, sluge, ako Boga znate,
- Otvorite vrata na avliji.
Uđe Ture mlado i pomamno.
- Bre, kauri, rodila vas kurva,
- Al' ne znate šta ste i kako ste.
- Krsno ime slavit' ne smijete,
-„Slava Božja već se ne napija.
Skida Đuro kapu pod pazuo,
Sva gospoda na noge ustaše,
Svaki muči ništa ne govori,
Staviše ga u čelo trpeze.
Niti jede niti pije kurva,
Nego mrko prebraja gospodu,
Ne da piti u slavi Božojzi,
Koja njemu ni pomoći neće.
Kad se Đuro na nevolju nađe,
Trostruke ga suze promakoše,
Valjaju se niz gospodsko lice,
Suze roni, ovako govori:
- O Jerino, moja vjerna ljubo,
- Uzmi bolje jednu kupu vina,
- Pa iziđi dolje na sokake,
- Koga prvo vidiš od Srbalja.
- Pruži njemu i kupu i vino.
- Zakuni ga Bogom velikijem,
- I našijem krsnijem imenom,
- Da napije u slavi Božojzi.
Brže ga je ljuba poslušala,
Napunila jednu kupu zlatnu,
Dolje pođe sjetno neveselo,
Boga moli, ovako govori:
- Velji Bože, i svi Božji sveci,
- Daj mi danas blizu dvora moga
- Da susretnem dobroga junaka,
- Koji će mi napit' po zakonu,
- To za slavu Boga velikoga,
- I za slavu svetoga Đorđija.
Hitro krače, a očima smatra,
Kad sokaku siđe na kaldrmi,
I susrete neznana junaka,
Pojahao konja golemoga,
Na njega je strašno odijelo,
Na junaka svijetlo oružje,
O sedlu mu koplje ubo'jito,
S desne strane topuzina teška,
Božju mu je pomoć nazivala:
- Božja pomoć, neznani junače!
A on njojzi ljepše odgovara:
- Sreća dobra, Đurđeva Jerina!
Upazi mu pogled naopaki
Kroz kosmate gornje trepavice,
Upazi mu oba mrka brka,
Đe mu gusti sjede po ramena,
Junak diše, a brci se vise,
Prepade se, da od Boga nađe,
Na tle pade i čašu ispusti,
Zdrava kupa, a vino cijelo.
Udesi se neznana delija,
S konja siđe, za ruku dofata:
- Ne boj mi se, moja posestrimo,
- Nego kažuj, što je i kako je.
Jerina mu stade kaživati
Po istini sve kako je bilo.
Reče riječ neznana delija:
- Bogom, sestro, Đurđeva Jerino.
- Kaži meni jesi l' vjere tvrde,
- Mogu li se u teb' pouzdati,
- Da me nećeš danas prosočiti?
Ona mu se kune i preklinje:-
Tvrda vjera, neznana delijo,
- Tvrda vjera, tvrđa od kamena!
Onda joj je tiho besjedio:
- Ja sam glavom Kraljeviću Marko
- Pozdravi mi pobratima moga,
- Rec' mu tajno, ne pominji Marka:
- Sad će doći neznana delija,
- Jer ne oće na drum piti vina,
- Ni napiti u slavi božojzi,
- No u dvoru za sofrom bijelom,
- Đe se vazda pije i napija.
Brže skoči Đurđeva Jerina,
I uleće Đuru na čardaka,
Sve mu kaže od kraja do konca,
Ma ne kaže da je Kraljić Marko.
Muči Đuro, ništa ne govori,
Al' sam sobom misli i razmišlja:
Danas nema u Srba junaka,
Ko će u dvor pit' u slavu Božju.
Malo bilo, ne bi nikoliko,
Al' evo ti Kraljevoga Marka,
Pokrio se samur kabanicom
Sa vr' glave do petnije žila.
Kako dođe odmah kavgu zivnu:
- Đe si, Đuro, iznesi mi vina,
- Od Boga je velika greota,
- A od ljudi zazor i sramota,
- Kod ovake časti i gospode
- Da se muklo ispijava vino,
- Jer se Srblji naučili nisu,
- Vino piti, a mukli stajati.
Primaknu se pri trećoj trpezi,
Kao da je tužan i sirotan.
Turčin gleda, šta oće da radi,
Primaknu se k mesu ajdučkome,
Rukam' grabi, a zubima skube,
Kao gladan kurjak ovnovine,
Pak dovati jednu kupu vina,
Po nje bješe, pak je pripunio,
Na junačke noge ustanuo,
Reče riječ: – Braćo, da pijemo
- Sad na'jprvu u slavi Božojzi.
Kad va slavu zače da govori,
Skoči Turčin ka da se pomami:
- Lakše, Vlaše, šta si naumio?
Trže sablju, skoči pro trpeze,
Doista ga pogubiti ćaše.
Al' je Marko stara varalica,
Zbači sebe bukarsku ćurdiju,
Na topuz mu sablju dočekao:
- Lakše, Ture, kud si nasrnuo,
- Al' ne vidiš da si poginuo?
Pozna Turčin Kraljevića Marka,
Sve vladike i redom gospoda.
Viče Turčin, zaklinju vladike,
A gospoda grlom bijelijem:
- Neka, Marko, ako Boga znadeš,
- Ne pogubi agu Bećir-agu.
- Ali ne znaš, ne znali te ljudi!
- Da ni s mirom živjet' ne možemo.
Marko čuje, al' čut' ne oćaše,
No s Turčinom tam' amo se maša.
Silan Turčin, ali bolji Marko,
Saveza mu ruke naopako,
Priveza ga reku o direku,
S gospodom se u obraz ižlubi,
A vladike u bijele ruke,
Tader reče: – Kamo vas, gospodo,
- 'Ajte sada pijte i blagujte,
- I 'rišćanski zakon ispunjajte.
- I ako smo izgubili carstvo,
- Duše naše gubiti nemojmo.
Piju vino, razgovaraju se.
Turčin gleda, ne zbori riječi.
Tad gospoda, zakumiše Marka:
- Bogom brate, Kraljeviću Marko,
- Pušti nama agu Bećir-agu,
- Da nas Turci ne bi pogazili,
- Sirotinju našu cvijelili.
Tad se Marko u sve misli snađe.
Pušta vraga, nek mu nije traga.
Teško Srbljem, đe im nije Marka.
[/HL]
