Gde je mesto psima?

Ne znam da li ovo ima veze sa godinama sa kojima se trenutno borim, ali neke stvari me brinu, ili možda blaže rečeno, nisu mi jasne. Jedan moj prijatelj je pre nekoliko dana izgovorio rečenicu koja umnogome oslikava trenutno stanje stvari kada su u pitanju naši odnosi sa psima, a ja sam se našao zatečen iako sam toga odavno svestan. Verovatno što je to izgovorio neko drugi, a ne ja.


Naime, on svog malog maltezera hrani već godinama samo skupom hranom renomiranog proizvođača. Kada sam ga upitao zašto to radi, rekao je da na deklaraciji piše kako je to najbolji način da mu pas živi dugo i zdravo.


Priče jedna drugoj slice


Nije problem u deklaraciji. Problem je u tome što je njega zbunilo ponašanje njegovog psa kada je u pitanju kuvana piletina, obarena crna džigerica, obična svinjska kost itd. Pas je jednostavno sa uživanjem tamanio svaku od gore navedeninh namirnica. Možda je to zbog toga što ne ume da čita, pa nije mogao da sagleda istinu, a možda je i zbog toga što domaća hrana bazirana na mesu, iznutricama, mlečnim proizvodima ima tako dobar (čitaj, nastrano dobar ukus).


Idemo dalje. Vlasnici psa starog pet meseci su se iznenadili kada su u razgovoru sa mnom saznali da pas može da jede i kosti. Naime, zar ne postoji opasnost od pocepanih creva. Ista je reakcija i na ishranu ribom. Jednostavno, čitali su na internetu da to nije zdravo. Odmah sam ih pitao da li su čitali i da je sve više pasa bez zuba, sa poremećenim odnosom vilica, sa sve većim alergijama na sve i svašta... Naravno da jesu, jer to sve piše na internetu. Ali, kakve to veze ima sa hranom? Kad imam vremena, nabrojim im nekih desetak aditiva koji su odgovorni za lep izgled suve hrane, ili ih nateram da kući iseku onu masu koju nađu u gulašu u konzervama za pse i mačke i tamo potraže meso.


Da li ima još? Naravno. Da li znate koliko vrsta preparata godišnje primenite na psima da biste ih zaštitili od buva, krpelja i ostale gamadi što plivaju po njima ili u njima, da li u krvi, da li pod kožom, nebitno? Ne znam od čega me je više strah, da li od onih koji ne deluju uopšte ili od onih za koje proizvođači kažu da traju dva, tri ili osam meseci. Kako god, oni moraju da se nalaze na koži, u koži, ili da plivaju po krvi kako bi non stop bili u kontaktu sa eventualnim parazitima.


Do skoro, moram da priznam, bio sam protivnik i paste i četkice za zube za pse. Od pre par godina, počeo sam od muke da ih preporučujem jer je sve više pasa sa paradentozom, kamencem, kariesom i ostalim groznim stvarima koje im se motaju po ustima. A istovremeno sve je više reklama za veštačke koske i razne druge prečišćavače usne duplje. Pretpostavljam da je sve to povezano, ili još verovatnije, postao sam podložan ideji velike zavere usmerene protiv naših ljubimaca.
Ali, da se vratimo početku priče i stvarnom razlogu pisanja ovog teksta. Moj prijatelj je bio iznenađen ponašanjem svog psa. Ja nisam. Mislim da još uvek ne postoji ta gotova hrana koja može da zameni neponovljiv ukus domaće hrane zasnovane na mesu i njegovim derivatima. Kao što smo na ovim stranicama milion puta rekli, stotine hiljada godina u genima ne dozvoljavaju psima da zaborave ukus prave hrane. Daleko od toga da skupa hrana ne sadrži sve što treba organizmu. Odavno su stručnjaci za ishranu sabrali koliko kojih sastojaka treba ubaciti u hranu kako bismo obezbedili psu ono što mu je neophodno. Ne sumnjam čak ni u to da će mu takav način ishrane produžiti život, ali vas pitam: koliko to godina može da kupi užitak jedne dobre svinjske kolenice ili blago umirisanog (čitaj smrdljivog) goveđeg predželuca? Pas bi odmah odustao, ali za vlasnika ne mogu da garantujem. Moguće je da psi mogu da budu i vegetarijanci, ali se pitam dokle ide ljudska uverenost u samonepogrešivost i uverenje da znaju šta je dobro za sve druge žive stvorove na ovoj planeti. Moguće je da ako gledamo na to kao oduzimanje života drugim životinjama i da na to nemamo pravo, ali i to je pitanje na koje od pasa nećemo dobiti odgovor, to jest direktan odgovor. Indirektno, sve će nam biti jasno kad vidimo kako reaguju na ovu ili onu vrstu hrane. U svakom slučaju, mali maltezer sa početka teksta će ubuduće uživati i u domaćim specijalitetima.


Svuda hemikalije


Kupanje, ispiranje, šišanje, lakiranje, tretiranje protiv parazita. Svestan sam da je pas postao deo industrije zabave i da njegovo postojanje ne možemo više da odvojimo od Holivuda. Pas je odavno prestao da bude jedinka za sebe i u mnogim porodicama briga za njegovo dobro stanje ide toliko daleko da na kraju zaboravimo koje su stvarne potrebe te životinje. Ustvari, ispada da to i nije bitno. Bitni smo samo mi i naše želje. Kada sam svojevremeno čuvao psa u kući, to nije bio njegov izbor. Ali, vremenom se toliko navikao da posle više nismo mogli ni da ga izbacimo. Ispada da je on to prihvatio. Međutim, kada psa čuvam napolju od malena, njegova želja da uđe u kuću je trenutna, samo toliko da proveri koliko nas ima na broju i odmah izlazi napolje. Znači, u pitanju je više navika nego potreba da se stvarno sedi unutra. Zašto uopšte ovo pominjem? Čini mi se da naš odnos prema psima duboko menja njihov odnos prema spoljašnjoj sredini i ono što su nekad bili. Uskoro će nam, ako već nisu, biti neophodni i pravi psihijatri za pse i sve njihove anksioznosti i posledice koje nosi zajednički život sa modernim čovekom.


Naše poimanje stvarnosti nema veze sa psima. Način na koji razmišljaju mladi vlasnici pasa umnogome pokazuje da sve manje i manje shvataju pse i da sve više i više od njega očekuju ono što on nije i ne treba da bude. Nakon godina provedenih pored pasa i njihovih vlasnika sve mi je čistija slika o tome kako treba da izgleda dobar odnos prema psu i njegovim potrebama. To nema veze sa brigom koju čovek pokazuje prema psu i njegovim potrebama. Ustvari, čovek na psa sve više prebacuje svoju zabrinutost, svoju posustalost u odnosu sa svetom i svoj strah od istog. Briga koja na svakom koraku guši psa, a da vlasnik toga i nije svestan. Pas prirodno nije nervozna životinja, ako mu je čopor zdrav. Pas prirodno nije uplašena životinja (ne mešajte oprez i strah). Pas je komunikativna životinja koja neće prezati da vas ponjuši, pa čak i da se pomazi sa vama, ali ako joj je čopor zdrav, ma koliko da joj tepate i češkate je za minut ili dva se vraća svojima, tražeći od njih da nastave da je tretiraju kao i do tada. Pas neće da vas ujede, ako vas prvi put vidi. Možda će da zareži, da vam okrene leđa, da vam stisne ruku svojim zubima, ali ne više od toga.


Čini mi se da je toga sve manje. Sve veći broj pasa već u prvom kontaktu ostavlja utisak psihološkog pritiska koji ga zbunjuje i tera ga da se ponaša neprirodno.Vlasnici toliko pokazuju brigu za svoje ljubimce da iste te ljubimce plaše i stvaraju im još veću nervozu i strah da nešto ozbiljno nije u redu.


Zamislite da ste u stranoj zemlji i ne znate jezik. Pored vas stoji vaš prevodilac i razgovara sa nekim trećim, a razgovor se možda odnosi na vas, a možda i ne. Vi to ne znate. Ali, ako vidite vašeg prevodioca da podiže glas, ubrzano gestikulira, počinje da se znoji, sigurno je da vam neće biti prijatno. I to bez obzira da li je njegov fudbalski klub sinoć izgubio, a on se možda kladio na celu svoju platu. Vi to jednostavno ne znate. Vi samo vidite da nešto nije u redu. Tako to vidi i vaš pas. Još ako počnete da ga stiskate u rukama, njegovoj anksioznosti nema kraja.


Gde ovo vodi?


Sve zavisi od toga da li mislimo na pse i njihove stvarne potrebe ili na potrebe kompletne industrije koja ih okružuje.


Ako ne grešim u svom pesimizmu, onda vodi u sve veću zaradu sve komplikovanijih veterinarskih zahvata i sve većoj potrebi za psećim psiholozima. Život sa psima prelazi u novu etapu, koja sve manje veze ima sa psima, a sve više sa nama i našim nerešivim problemima, plus, sve manjem razumevanju pravih psećih potreba. Odavno smo napisali tekstove o ljubavi prema psima, ali i o odnosu prema njima koji podrazumeva da je ljubav jedno, a vaspitanje nešto drugo. Isto se odnosi i na ishranu. Lepo je to što naučnici svaki dan iznalaze milion novih sitnica koji psima menjaju život na bolje, ali mene to podseća na svetske kuvare koji koriste milion začina da bi potpuno bezukusnoj i sterilnoj hrani udahnuli neki ukus. Počinjemo naše pse da tretiramo na isti način. Postaju naš beg od stvarnosti, ali tako da se u tu stvarnost još više zaplićemo, a što je najgore, i njih uvlačimo u to. Problem je u tome što psi nas svojim prirodnim ponašanjem mogu da navedu da se suprotstavimo svojim problemima i rešimo ih, jer svojim pozitivnim stavom nas ispunjavaju energijom na koju smo zaboravili, ali mi sve više zaboravljamo na to i prisiljavamo pse da na život gledaju našim očima. Na žalost, oni su još uvek deo one prave prirode koja nestaje i nisu sposobni da iznalaze kompromise sa sve manje prirodnim ponašanjem čoveka, a to, na žalost, na njih deluje još teže nego na čoveka.


Dipl. vet. med. Miloš Stanojević/ZOV