Povrce – hrana, lek, ukras i profit


Visoki prinosi i organoleptički kvalitet povrća zahtevali su primenu visokih količina mineralnih đubriva i pesticida što je, uz druge činioce, dovelo do narušavanja agrosistema i životne sredine. Razvoj analitičkih metoda omogućo je utvrđivanje štetnih ostataka kontaminenata u hrani i ekosistemu.


Za povrtarstvo karakteristična je raznolikost vrsta i načina proizvodnje; veliko učiešće radne snage (1-2, odnosno 3-4 po ha u uslovima navodnjavanja), a neophodnost organskih đubriva zahteva uravnoteženost sa stočarskom proizvodnjom. Zato se računa da je za hektar pod povrćem potrebno 1,5-2 uslovna grla krupne stoke. Istovremeno, značajna zelena masa povrća odlična je stočna hrana. Posle ubiranja graška, na primer, ostaje 15-20 t/ha, kupusa 13-15 t/ha zelene mase visoke energetske vrednosti za ishranu stoke.

Za ishranu ljudi koriste se različiti organi od korena do semena u tehnološkoj ili botaničkoj zrelosti. Čovek je tokom duge istorije povrće koristio kao hranu i lek i upravo sa povrćem počinje njegovo upoznavanje okoline. Zato je i razvoj povrtarstva vezan sa racionalnim iskorišćavanjem bogatstva gajenih i divljih vrsta iz prirode. Danas je u svetu poznato oko 5.000 biljnih vrsta, koje se koriste u ishrani. Od toga povrće čini oko 1.200 vrsta iz 78 botanickih familija, a gaji se oko 600 vrsta (kod nas 20-30 vrsta). Najviše povrća, 40-60 vrsta, gaji se u bašti i njivi za zelenu pijacu. Kod nas se za preradu koristi samo pet-šest, retko 10-15 vrsta, dok u zemljama sa razvijenom industrijom prerađuje oko 25 vrsta.

Danas je jasna činjenica da neodgovarajuća ishrana doprinosi smanjenju otpornosti čoveka i dovodi do pojave mnogih oboljenja. Jedan od bitnijih činilaca u ishrani je povrće. Još je Hipokrat, otac medicine, smatrao povrće ne samo hranom, nego i prirodnim lekom. Povrće predstavlja osnovni i nezamenljiv izvor materija, koje su neophodne u racionalnoj ishrani fioveka. Mnoga istraživanja potvrdila su značaj optimalnog korišćenja povrća u ishrani, od oko 400 g dnevno i to, pre svega, u svežem stanju. Zato povrće mora biti kvalitetno bez ostataka štetnih pesticida, teških metala, radionukleida i drugih zagađivača.

Značaj povrću u ishrani daju hranljive i biološki aktivne (zaštitne) rnaterije. Poseban značaj imaju dijetetičke komponente povrća, gde su najznačajniji sadržaj beta karotena (provitamin A), vitamina C, grupa B vitamina, mineralne materije, dijetetna vlakna i tzv, sekundane materije, koje nekim vrstama povrća daju lekovita svojstva.

Poseban značaj imaju jedinjenja koja smanjuju rizik od malignih oboljenja, oboljenja krvnih sudova, srca i dr., zbog čega povrće dobija značaj kao lek. U okviru toga značaj imaju "sekundarne materije", odnosno bioaktivne materije, antimikrobne i čistatčke (saponin, fitostearini, flavonoidi, senf ulje, terpen derivati), koje se kod biljaka javljaju kao materije odbrane. Poznato je da materije koje povrće sadrži u značajnoj količini kao što su askorbinska kiselina, alfa tokoferol, cistein, tanin inaktiviraju nitrozamine ili nitrozamide u namirnicama i organizmu te imaju antikancerogeno dejstvo. Pored toga antikancerogeni efekat imaju i aromatični izocijanati, fenolski antioksidanti, pojedini indoli, kumarin, flavoni, retinoidi, beta karoten, betalain. Danas su poznate alternativne terapije (ishrana svežim povrćem i voćem) u lečenju nekih malignih oboljenja. Privlačnost povrću daje spoljni izgled, oblik i boja koja je rezultat sadržaja hlorofila, karotenoida, antocijana, flavonoida. Ukus i miris zavisi od spektra aromatičnih materija i konzistencije povrća, Samo u kontrolisanoj proizvodnji povrće ima svoj prirodni miris i ukus, uz smanjenje sadržaja nitrata i štetnih ostataka pesticida i teških metala.

Danas su povrtarske vrste i ukrasne, koje se koriste ne samo kao estetski elemenat u bašti, kuci, terasi, nego i na većim gradskim i seoskim zelenim površinama.

Povrtarstvo je tesno povezano sa tržitem - zelena pijaca ili preradivačka industrija. Naime, najveći broj vrsta zahteva brzu potrošnju ill preradu, a mnoge vrste su osetljive na transport. U zavisnosti od tržišta razvili su se i načni za proizvodnju, ali i sorte unutar istih vrsta povrća. Take se danas jasno razlikuju metode baštenske, zatim njivske, posebno intenzivne industrijske proizvodnje i u zaštidenom prostoru. U okviru ovih metoda proizvodnje povrće se proizvodi kao rano, srednje rano, srednje kasno i kasno, odnosno, što je uslovljeno dužinom vegetacionog perioda. Što je ovaj period (za naše uslove odgovara bezmraznom periodu) duži, to može da se gaji i veći broj vrsta. S obzirom na raznovrsnost proizvoda (sveže i prerađeno) i mogućnost vremenskog usaglašavanja sa potrošnjom, povrtarstvo ostvaruje visoku vrednost proizvoda i profit.

Bez obzira na način proizvodnje povrtarstvo, kao deo biljne proizvodnje, prati trendove razvoja poljoprivrede. Tako je od proizvodnje za potrebe sopstvenog domaćinstva ona prerasla preko naturalne u robnu proizvodnju povrća. Intenzivna proizvodnja povrća početa šezdesetih godina dvadesetog veka imala je za cilj visok prinos, što je dovelo do specijalizacije proizvodnje i jasnijeg razgraničavanja između njivske i baštenske proizvodnje, uz razvoj objekta, tehnike i tehnologije u zaštićenom prostoru. Visoki prinosi i organoleptički kvalitet povrća zahtevali su primenu visokih količina mineralnih đubriva i pesticida što je, uz druge činioce, dovelo do narušavanja agrosistema i životne sredine.

Razvoj analitičkih metoda omogućo je utvrđivanje štetnih ostataka kontaminenata u hrani i ekosistemu. Uz to evidentan je gubitak genetske raznovrsnosti i smanjenje biodiverziteta. Sve promene u ekosistemu dovele su do pojave zelenog talasa i rada na novim tehnologijama proizvodnje koje uspostavljaju harmoničnost u ekosistemu i agrosistemu, stavljajući preventivu i predostrožnost u prvi plan u proizvodnji hrane, pa i povrća. Tako je počeo put razvoja ekoloških tehnologija u poljoprivredi.

Danas se u svetu, a sve više i kod nas razvijaju:

- kontrolisana kvalitetna proizvodnja povrća (od kontrole zemljišta do primene svih agrotehničkih mera);

- integralna, gde se jasno propisuju pravila primene agrotehnickih mera za određeni region i vrstu s tim da su sve mere međusobno integrisane, ali i

- kontrolisana i organska proizvodnja.

Istovremeno, povrtarstvo je deo multifunkcionalnog tipa proizvodnje gde se, osim agrarnih proizvoda, nude i drugi (kućna radinost, turizam, edukacija).

Osnov svake proizvodnje povrća jeste ostvarenje kvalitetnog visokog prinosa i proizvod koji je bezbedan po zdravlje čoveka.