Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Basne - Poklon najmladjima
Lav i miš
Lav je bio umoran. On leže u hlad da se odmori i zaspa. Prolazeći tuda, miš reši da pretrči preko lava. Međutim, lav se probudi i ščepa miša.
- Je li, malecki ? Zar se ti, kod tolike širine, usuđuješ da preko mojih leđa praviš put? Šta ćemo sada, govori? – viknu lav.
- Moćni lave - odgovori miš umiljato. - Mnogo sam pogrešio, priznajem. Molim te da mi oprostiš. Nikada više neću to da učinim, ovo je prvi i poslednji put. Uostalom pomisli: kakva bi to slava bila za lava da ubije miša?
Lav se nasmeja i pusti miša zdravog i čitavog.
Posle nekoliko dana, lav se nesrećno uhvati u jaku mrežu koju su postavili lovci. Nije mogao da se izvuče, pa je rikao od jada isrdžbe. To je čuo miš. Odmah je dotrčao. Kada je ugledao svog dobrotvora u mreži, nije gubio vreme. Počeo je da grize užad i malo po malo načinio dovoljno veliki otvor kroz koji se lav izvukao i tako
izbavio.
- Kakve se čudne stvari događaju na ovom svetu! - reče lav. – Ko bi ikad pomislio da i miš može da spase lava od smrti!
Lav je bio umoran. On leže u hlad da se odmori i zaspa. Prolazeći tuda, miš reši da pretrči preko lava. Međutim, lav se probudi i ščepa miša.
Odg: Basne - Poklon najmladjima
Ostareli lav
Gospodar šuma i prašuma, veliki i moćni lav, onaj kome nekada niko nije smeo da se suprostavi, ležao je sad u svom leglu, ostareo, onemoćao, ranjav… Pročulo se to među životinjama; sve sad postadoše jake njegovom slabošću, dolazile su do legla i svetile mu se. Konj bi ga ritnuo, vuk ujeo, vo ubo… svi oni koji su ćutali dok je bio na vlasti, svi koji nisu imali hrabrosti da mu se suprostave, sad su likovali.
Lav se nije žalio na sudbinu. Bio je svestan onoga što ga čeka, znao je da je mnoge udarce zaslužio…Ali tada banu magarac, kukavica jedna, smutqivac i čankolizac, pođe i on da udari lava, on koji je pred njim puzio i onda kada ga na to niko nije primoravao.
- O, teško meni! - jeknu lav.- Znam da ću uskoro umreti, i vreme je, nek umrem, ali ovo me poniženje dvostruko usmrćuje!
Trska je na to zašuštala, tiho prošaptala, jedva su je susedne stabljike čule:
Napadni silnog, dok moćan je, na vlasti,
no ako tada ne smeš rukom maći,
– zanavek ćuti! On će jednom pasti,
al ga tad nemoćnog, nemaš prava taći!
Odg: Basne - Poklon najmladjima
Bajke
Bajka o Casti - Nikola Borovcanin
U neka davna vremena živješe ljudi bistrog uma i plemenite duše. Lutali godinama po različitim krajevima tražeći mjesto za svoj dom. Kad dođoše do Velike Rijeke, riješiše da tu i ostanu. Podigoše svoje kuće, napraviše svoje selo, i izradiše veliko, brojno i zdravo potomstvo. Izabraše sebi i kralja po imenu Razum. Dobiše i vjeru, jezik i pismo. I tako nastade narod. Biješe nadaleko poznat po svojoj čestitosti i mudrosti.
Vrijeme je prolazilo. Život im biješe bogat. Ali sve što je dobro, privuče i zavidne ljude. Iz vrlo udaljenih krajeva, gdje su vladale nesloga i mržnja, a kraljica im bila Zavist, krenuše da napadaju ovaj narod. Rušili su im kuće, otimali djecu, palili knjige…
No, narod biješe hrabar i neustrašiv. Zato Zavist riješi da ubije Razum. Tako i bi. Narod osta bez kralja te odluči da vlast pripadne njegovoj ženi. Ona se zvala Čast. Imala je kćerku Slobodu i sina Život. I umjesto da bez razuma narod propadne, oni su sa Časti postali još jači. Čast je vladala pošteno i dostojanstveno. Bila je skromna, iskrena i pravedna. Kćerka joj je u svemu pomagala. Sloboda je bila najljepša djevojka na svijetu i voljena u narodu.
Zavist, već bijesna, pokuša da ubije i Čast, ali bez uspjeha. Zatim pokuša da otme Slobodu, ali je i ona bila neuhvatljiva. Narod ih je dobro čuvao, baš kao što se čuva najveći zavjet predaka. No, Zavist nije mirovala. Tražila je put do zla. Tako nagovori Život da se odrekne majke i sestre dobijajući za uzvrat obećanje – vječnu slavu i vlast. Život je povjerovao. Na prevaru zatvori Čast i Slobodu u kutiju zaborava. Postade kralj. Narod se uplaši novog kralja jer Život bez Časti i Slobode je Život sa strahom. Tada su istina i nada daleko, a tuga i zlo prve komšije. Zavist je imala kćerku Laž koja se po nagovoru majke uda za kralja. Uz nju Život postade još suroviji, a narod nesrećniji. Život i Laž dobiše kćerku Prevaru i sina Zaborava. Dođoše još crnji dani. Narod je propadao svakim danom sve više. Od razumnog, časnog i slobodnog, ostade samo prevareni narod. I – zaboravljen.
Ne prođe mnogo, a Zavist odluči da ode odatle jer više nije imala na čemu da im zavidi. Sa njom odoše i kćerka Laž i unuk Prevara jer im je, ovakav kakav je, Život dosadio. Kad je kralj ostao sam, sa sinom Zaboravom, osjeti neizmjernu tugu i pokajanje za ono što je učinio svom narodu, te pade u postelju. Sin se sažali nad svojim ocem te odluči da nađe kutiju zaborava. Nije je bilo teško naći.
Bila je na putu, zaboravljena. Obradovao se, ali ju je uzalud pokušavao otvoriti. Sjedio je tužan danima pored očeve postelje nadajući se da će nekim čudom ozdraviti.
Jednog dana vidje ga mali dječak zlatne kose i upita ga:
“Poznaješ li ti Čast i Slobodu?”
“Ne, ja sam se rodio poslije njih,” odgovori Zaborav, “ali ih poznaje moj otac Život.”
“Slušaj me dobro,” reče zlatokosi, “ako želiš da Život ozdravi, moraš ispuniti tri zadatka-želje. Tako će se kutija zaborava otvoriti.”
Prva želja: Učini da Život zauvijek zaboravi na Zavist, Laž i Prevaru.
Druga želja: Vrati narodu Čast i Slobodu!
Treća želja: Ne dozvoli da jezik tvog naroda padne u zaborav!
Zaborav sve tako učini, pa se Život iznova probudi. Uz njega su i Čast i Sloboda živjeli dugo i srećno. Žive i danas ali ih treba čuvati od kutije zaborava.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Cvetana plavojka dugokosa - Grcka narodna bajka
Pre mnogo godina, za onog zemana, bila neka starica. Nesrecnica je sedam godina zudela za socivom, ali nije uspevala da ga zgotivi. Kad bi pronasla socivo, nije imala luka, kad bi pronasla luk, nije imala ulja, kad bi pronasla ulje, nije imala vode. Razljuti se stoga, pa rece:
- A, zaboga! Sa mnom k'o sa onim: "Hteo sirotan da se zeni, al' mu ponestali bubnjevi".
Najzad je pribrala sve sto je potrebno. Uzme jednog dana lonac i ode pa ga stavi usred potoka. Dodje kraljev sin da napoji konja. Kad je konj opazio lonac, uplasi se i ne htede da pije. Razbesni se kraljev sin, udari nogom lonac i prolije ga. Kad to vide baka mucenica, prokune ga i rece:
- Oh, oh, ko sto sam ja sedam godina prizeljkivala socivo, tako i ti prizeljkuj Cvetanu plavojku dugokosu.
Cim je to zacuo kraljev sin, sve je oblasti redom obisao tragajuci za Cvetanom plavojkom dugokosom. Tri je meseca tragao ali je nije nasao. A kad su prosla tri meseca, dodje on u neko mesto pa upita:
- Da ne zivi ovde, slucajno, Cvetana plavojka dugokosa?
- Ovde je - odgovore mu.
- Gde joj je kuca? Vodite me tamo.
Povedu oni njega cak tamo, kad gle, na kuci nema ni stepenica ni lestava. Kako onda da se popne?
Vidi u blizini neko drvo, popne se na njega i pocne osmatrati. Dok se on tako osvrtao, dodje neka zmajica; stane ispod kuce i povice:
Cvetana moja,
Plavojko moja,
Zlatokosa moja,
Spusti svoje kosice
Da se popnem
I sidjem.
Pojavi se na to jedna divna devojka, spusti svoje kose sve do zemlje i po njima se zmajica popne.
Zamalo, evo joj i brata, pa povice:
Cvetana moja,
Plavojko moja,
Zlatokosa moja,
Spusti svoje kosice
Da se popnem
I sidjem.
Pojavi se ponovo Cvetana na prozoru, spusti svoje kose sve do zemlje, i po njima se pope i njen brat. Jeli su i pili, a posle njena mana i bratac sidju kao sto su se i popeli.
Kad je kraljev sin video da su oni otisli, sidje sa drveta, pridje kuci i povice:
Cvetana moja,
Plavojko moja,
Zlatokosa moja,
Spusti svoje kosice
Da se popnem
I sidjem.
Kako je ona to cula, spusti svoje kose sve do zemlje i kraljev sin se pope po njima.
Cim se popeo, rece joj da bi je uzeo za zenu. A ona ce njemu:
- I ja bih tebe uzela za muza. Ali gde da te sad sakrijem? Samo da mi mana ne navrati i nadje te ovde, jer bi te pojela.
Zamota ga u pokrivac i zatvori u neki sanduk. Onda sve ocisti i izriba da kuca ne mirise na ljudsko bice.
Kad se smrklo, dodje njena majka i povice:
Cvetana moja,
Plavojko moja,
Zlatokosa moja,
Spusti svoje kosice
Da se popnem
I sidjem.
Spusti ona kose sve do zemlje, mati se pope, poce da njusi naokolo, pa rece:
- Ovde mirise na ljudsko bice.
A kci joj odgovori:
- Bice da si ti nekog pojela, pa ti jos na njega sve mirise.
Ujutru, cim joj je mati otisla, pusti Cvetana kraljeva sina iz sanduka. Zatim su njih dvoje poveli razgovor o zajednickom bekstvu. Ali u toj kuci sve je moglo da govori. Da ih stvari ne bi odale, dohvaate oni i svima im zevezu usta, a zatim pobegnu.
Jedva da su i krenuli, kad eto ti starice zmajice kuci. Zove, doziva opet:
Cvetana moja,
Plavojko moja,
Zlatokosa moja,
Spusti svoje kosice
Da se popnem
I sidjem.
Ali niko ne odgovara.
Kad vide da se niko ne pojavljuje, nekako se uspentra i nadje se gore u kuci, pa ponovo poce dazivati:
Cvetana moja,
Plavojko moja,
Zlatokosa moja,
Gde si?
Svim stvarima su bila zavezana usta, pa nisu odgovarale. Samo su avanu zaboravili da zavezu usta i on se iz svog coska javi i odgovori:
- Dosao je juce carev sin i ona ga je skrila, a sad su zajedno odbegli.
Kad to zacu zmajica, skoro da izludi. Imala je u staji jednog medveda pa ode i izvede ga, popne se na njega i podje njihovim tragom. Isla je i isla i napokon ih sustigla.
Devojka je bila ponela svoje cesljeve i maramicu. Kad je videla da ih je zmajica skoro stigla, baci svoj cesalj s retkim zupcima i podize se sikara kroz koju zmajica nije mogla da prodje. Pokusa medved odovud, izgazi sve odonud i uz silnu muku prokrci put i prodje. Ide, ide dalje, i opet ih sustize.
Kad devojka vide da ih je stara stigla, baci svoj cesti cesalj i podize se jos gusci trnoviti siprag. Dok se medved kroz njega provukao, oni pobegose podaleko. Ali medved opet prodje, pojuri za njima i stize ih.
Kad videse oni da ih je stara stigla, baci devojka svoju maramicui od nje nastade more.
Jadna njena mati zmajica zaplace i poce preklinjati svoju kcer da se vrati, ali ona ni da cuje, nece da ostavi svog coveka.
Kad je zmajica videla da ne moze da nagovori svoju kcer, okrene se i poruci joj:
- Ti si, dete, ostavila mene, svoju mater,i posla si za njim, ali pricekaj da ti kazem kako ce on s tobom postupiti. On ce te tamo, kuda sada idete, ostaviti na jednom drvetu, toboz da ode po svoju majku i da se zajedno s njom vrati po tebe, a ona ce ga poljubiti i on ce te zaboraviti i uzeti drugu. Ali ti sidji sa drveta, otidi tamo gde se mesi hleb za slavlje i po svaku cenu se domogni komadica testa, nacini od njega dve pticice i posalji ih da se spuste na njegov prozor i da ga probude ne bi li te se setio.
I kako joj je mati rekla, tako se sve i dogodilo. Kad su se priblizili kraljevskom dvoru, pope se ona na jedno drvo. Tu je sedela i sedela, pa videla da niko ne dolazi po nju i jako se snuzdila. Zatim se nacini kao cigancica i ode u pekaru. Vidi tamo prave hleb pa upita:
- Sta ce vam toliki hleb?
Odgovore joj:
- Sin kraljev se zeni, pa za njegovo slavlje pecemo hleb.
Pokusa ona odovud, pokusa odonud, ukrade komadic testa, nacini dve pticice i posalje ih na kraljevski prozor, a ona se vrati i opet se uspe na ono drvo.
Odu pticice, sednu na prozor i jedna poce govoriti onoj drugoj:
- Zar se ne secas kako si jurio tri meseca tragajuci za Cvetanom plavojkom zlatokosom?
- Ne secam se - odgovori ona druga.
- Ne secas se ni kako si dosao do drveta i popeo se na njega, pa kad je otisla moja mati, pozvao si:
Cvetana moja,
Plavojko moja,
Zlatokosa moja,
Spusti svoje kosice,
pa sam ti ja spustila svoje kose sve do zemlje, a ti si se po njima popeo i ja sam te onda umotala u pokrivac?
- Ne secam se.
- Secas li se kako je dosla moja mati, pa smo jele, a kad sam nju ispratila i pustila te iz sanduka, kako smo onda pobegli zajedno? I kako se ona, kad se vratila kuci i videla da me nema, popela na medveda i pristigla nas?
- Ne secam se.
- Zar se ne secas kako sam ispustila svoj retki cesalj i kako se podigla sikara, kako je medved kroz nju zubima nacinio prolaz i kako nas je opet stigao?
- Ne secam se.
- Ne secas se kako sam ispustila i svoj cesti cesalj i kako se podigao jos gusci trnovit siprag, kroz koji je ona takodje prosla i stigla nas, pa sam napokon ispustila svoju maramicu i stvorilo se more, preko kojeg vise nije mogla da predje?
- Ne secam se.
- Zar se ne secas kako si me popeo na jedno drvo kad si posao po kola da me odvedes, pa te tvoja mati poljubila i ti me zaboravio?
- O, secam se, secam se odlicno.
Sve je to slusao kraljev sin, jer je od samog pocetka bio budan. Najpre nije shvatio sta su htele ptice da kazu, ali mu je odmah zatim sve opet iskrsnulo u secanju. Digne se tada, ode do onog drveta, uzme Cvetanu i nacini veselje koje je potrajalo cetrdeset dana i cetrdeset noci.
I ja sam tamo bio, a kraljeva me je zena posluzila sa tri zlatne kupe vina.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Кокошињац без кокошака - Данијел Ћоровић
Моје име је Дража и ја сам зец. Живим у Зецоленду, острву удаљеном педесет километара од Немачке.
Не бих волео ово да спомињем, али имам шест досадних, веома досадних сестара. Оне су млађе од мене три године. Имам још једну, коју, такође, не бих волео да помињем. Она је старија од мене десет година и зове се Северина. Студира у Хамбургу. Живим у Јабуковом, селу поред града Дочева где идем у школу.
У школи имам овакве оцене: математика - нула, правопис – пет, геометрија - двојка, књижевност - четири, физичко - два, хемија - тројка уз коментар: „Била би петица да није дигао кабинет у ваздух!“ Стрељаштво - двојка јер сам Живомира погодио базуком и сад је у инвалидским колицима, историја - пет, географија - четири уз коментар: „Овај ученик је на питање: „Где се налази Гринич?“, одговорио: „У Берлину, на Тргу зечева!“ Пољопривреда - петица, техничко - пет, телескопологија - пет.
Добра ствар у вези моје оцене из математике је то што је наставник рекао да ће да понавља онај ученик који има јединицу, а пошто ја имам нулу, нећу понављати. Из стрељаштва имам лошу оцену јер сам наопако окренуо базуку, а иза мене је стајао Жиле и ја сам га погодио. Из књижевности сам добио четворку јер је наставница задала састав: „Које је најбоље место за живот?“ Почео сам са овом реченицом: „(псовка!)“ Из географије ми се учинило да ме наставница питала: „Где се одржава парада писаца?“, па сам јој одговорио: „На Тргу зечева!“ Из физичког имам два јер сам кинуо, па ме је наставница ставила на клупу и написала ми двојку. Из хемије ми је закључена тројка зато што сам помешао неке две супстанце и дигао учионицу у ваздух!
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Miš i njegova kći - Grčke narodne bajke
Bio jednom jedan miš i imao veoma lepu kćer. Hteo je da je uda, ali nije želeo da je uda za miša.
Dok je tako razmišljao, ugleda sunce kako sija.
- A! reče on sam sebi, evo muža za moje devojče, i ne gubeći ni časa, povede je sa sobom i pođe u sunčev dvorac.
- Sunce, da uzmeš moju kćer za ženu? Neću da je dam nikome drugom tako lepu, samo tebi koji si tako lep i silan.
- Ah, kaže mu sunce da ga se reši, nisam ja kao što ti misliš silniji od svih na svetu. Pogledaj tamo oblake, čim me oni prekriju, smračim se i nisam više ni za šta. Idi do njih i sigurno ćeš uspeti.
Jadni miš, šta da radi, pokupi se i ode oblacima; ali i tu naiđe na poteškoće.
- Vidiš li ondaj severac? rekoše mu oblaci; kada on duva, mi se raspršimo i raspadnemo na komade; otidi ti do severca.
Onda miš uzme svoju kćer i ode severcu, pa mu kaže s kakvom mu je namerom došao.
- Sa zadovoljstvom bih, dragi mišu moj, uzeo tvoju lepu kćer, ali nisam ja tako silan kao što ti misliš. Idi tamo do one kule. Vidiš li je? Duvam, evo, već četrdeset godina, a još ne uzmogoh da je srušim.
I, da ne dužimo, ode miš do kule i sve joj isto kaže. Okrene se tada kula i veli mu:
- Mišu, mišu, čuješ li ti nekakvu buku među mojim zidinama? Šta misliš, šta je to? Moćne životinje, miševi, koji me stalno glođu i sasvim su blizu da me sruše. Od miševa niko nije jači ni silniji na celome svetu, i zato ti ne gledaj nikoga drugog.
Uvide to i miš i dade svoju kćer jednom jakom i lepom mišu deliji.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Decak i sanke - Dragan Lakicevic
Bio je zimski raspust. Decak je ocekivao sneg, radovao mu se, ali je zbog necega bio tuzan. Nije imao sanke.
Prosle godine sankao se u staroj babinoj karlici. Ali, jednoga dana, karlica nalete na brezuljak u snegu, odskoci i razbi se uzduz, i napola. To je znacilo da je odrastao i karlica mu je bila mala.
Sad, medjutim, nije imao ni karlicu.
Nebo je bilo sve belje, sneg se osecao u vazduhu. On sanke nije imao.
Sedeo je, sam, na bregu, pod kruskom i gledao planine u daljini, oblake nad stenovitim vrhovima.
Odjednom, nesto ga prenu i on ugleda, uzanim sumskim putem ide covek.
Brada, stap, torba na ledjima.
Sneg cekas - rece nepoznati, a oci ima kao otac, kao deda.
Otkud znas da cekam sneg?
Sve ga ceka. I suma, i trave i ptice.
Ali oni se ne sankaju - rece decak.
Svako se snegu na svoj nacin raduje, a ko se raduje, taj i strepi. Ako nemas sanke, ti ih napravi. Nadji stare daske u pojati. Uzmi dve jednake. Jedan ugao zaoblis sekiricom, kruzno, drugu napspram nje isto tako, odozgo prikucas. Videces same ce se napraviti.
Nepoznati ode, decak poslusa. Sekirica laksa nego lane. Ekseri se ne krive. Baka se ne ljuti. Ostrugao cadj i paucinu. Provrtio rupu za uzicu. Napravio sare.
Potpisao se na njima - majstor za sanke.
Uto, spazi, spusta se noc. Kratak je zimski san. Brda potamnela, trava plavicasta. Ostar miris ispuni mu nos i grudi. Pred kucom zaigrase pahulje.
Covek sa bradom, stapom i torbom na ledjima, bio je Sveti Sava.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Slikarka Zima - Desanka Maksimovic
njene bunde. A i sto ne bi! Cim bi ih deca iscepala i isprljala, istog casa su nicali drugi novi, kao da je neka carobnica.
Predvece stigne ona u neko selo kad su deca vec spavala. Kuc! - Kuc! Pokuca na prvi prozor tiho kao kad mraz pucketa. Iz sobe se zaculo samo duboko decje disanje. Spavaju vec. Pomisli Zima, sad cu im na prozoru ostaviti sliku, pa neka se raduju sutra kad se probude, i pocne sarati po oknu sapcuci:
Naslikacu borove
srebrom okovane
i srebrne dvorove
i srebrne grane.
Sletece na borove
ptica svetlih krila,
uci ce u dvorove
srebrnasta vila.
Ne sme samo mama
naloziti peci,
jer ce odmah
s prozora pobeci.
Dovrsivsi rad, posla je dalje. Usput cu kako je zove neki vrt:
Zimo, dobra Zimo,
hladnoca je ljuta
daj mi malo svoga
mekanoga skuta.
Ona otcepi levi skut svoje haljine, pokri vrt, pa podje dalje. Stvori se taf pred drugom kucicom, pa opet kuc, kuc, na prozor, a deca i tamo spavaju. Ukrasivsi i tu prozore, podje dalje. Ukraj puta su stajali cetinari i molili:
Zimo, dobra Zimo
pogledaj na jele
daj im malo svoje
odecice bele.
Ona im odmah dade na glave bele subare i na zelene siroke sake navuce im bele rukavice, pa zadovoljna sto je ucinila dobro delo, nastavi put, zureci da naslika sto vise prozora i da sto vise dece obraduje. A kad je jutro svanulo i deca se izbudila, nasla su po prozorima srebrne slike sto ih je nocu isarala Zima.
Samo deca nisu stigla da ih se dovoljno nauzivaju, svih njih brzo je nestalo, neke je otopilo Sunce, neke vatra u peci, na neke su decica naslonila noseve i svojim dahom ih izbrisala, kako se slikarka i bojala.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Cvrcak i mravi - Ezop
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dodje gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
- "Zašto leti nisi sakupljao hranu?"
On im reče:
- "Nisam imao vremena jer sam stalno pevao."
Nasmejavši se, oni mu rekoše:
- "Ako si u letnje doba svirao, onda zimi pleši."
Pouka ove priče jeste sledeća: Ko radi taj i ima. Naizgled sve je jasno: mrav je vredan i dobar, cvrčak lenj i loš, ali ako "zagrebemo" malo ispod površine, otkrivaju se u toj basni i druge pouke. Otkriva se da u njoj nema baš pravih negativaca, jer svetu je potreban "cvrčak" sa svojom pesmom i bezbrižnošću.
Alternativan nastavak basne:
Stisnula hladnoća, izmučeni mrav se uvukao u svoj skromni dom, do zadnjeg kutka napunjen hranom. Tek što je zatvorio vrata, začuo je napolju cvrčka.
- "Brrr smrznuću se"
- "O, koga ja to vidim, svirača bez kaputa?! Hajde, hajde udji i zasviraj, brže će nam proći ovi hladni dani, a sledeće godine radićemo zajedno na poljani"
- "Zasviraj, pesmu prijateljsku!" - oglasiše se ostali u mravinjaku.
I za tren zapevaše uz cvrčka, a mravinjak postade dvorana za ples.
Imati meru u radu i zabavi je kljuc za dobar zivot.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Vrabac i laste - Lav Tolstoj
Jednom sam stajao u dvorištu i posmatrao lastino gnezdo pod strehom. Obe laste odleteše dok sam ja još bio tu i gnezdo ostade prazno. U međuvremenu, dok su one bile odsutne, s krova slete vrabac, uskoči u gnezdo, osvrnu se, zamaha krilima i sakri se u gnezdu, zatim promoli otud glavicu i zacvrkuta.
Ubrzo zatim dolete do gnezda lasta. Ona se ustremi u gnezdo, ali čim ugleda gosta, zapišta, zaleprša krilima u mestu i odlete. Vrabac je sedeo i cvrkutao. Najednom dolete jato lasta, sve laste doleteše do gnezda, pogledaše vrapca i ponovo odleteše.
Vrabac se nije plašio, okretao je glavu i cvrkutao. Laste su ponovo doletale do gnezda, nešto su radile i opet odletale. Laste nisu ponovo uzaludno doletale, svaka je u kljunu donosila blato i pomalo zamazivala otvor na gnezdu. Opet su doletale i odletale laste, sve više i više zamazivale gnezdo i otvor je postajao sve uži.
U početku se vrapcu video vrat, zatim samo glava, zatim kljunić, a onda se više ništa nije videlo, laste su ga zazidale, odletele i cvrkućući stale da kruže oko kuće.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Radost zbog školjke - Milenko Ratković
U našem susedstvu stanovao je debeli apotekar. Njegova apoteka bila je jedina u našem kraju, pa je dobro zarađivao. U njegovoj kući bilo je svega što se novcem moglo kupiti. Imao je jedinog sina, razmaženog i plašljivog Borisa.
Dečak je svakodevno zahtevao čas ovo, čas ono. Ponekad bi se danima kmezio, sve dok nebi dobio ono što je tražio. Tako je naterao oca da mu kupi bickl, a nešto kasnije i dečiji auto. Oko novog auta okupilo se mnogo radoznale dece. Auto se pokretao pedalama, ali Borisu nije bilo potrebno da se napreže jer smo ga mi gurali. Kad sam ga zamolio da i ja malo vozim auto, nadmeno mi je rekao : "Ne može ! Još si mali". Uvredio me je time što je kazao da sam mali. Jer, on je nepunu godinu bio stariji od mene.
Nekim starijim dečacima je dozvoljavao da voze auto, sve dok jednog dana nije otpao zadnji točak. Opet je Boris svakog dana plačući ispraćao i dočekivao oca. Neznam šta je tražio, samo sam čuo apotekarove reči: Poručio sam iz Nemačke strpi se dok ne stigne. Drugi naš sused, zidarrski radnik, imao je istog tolikog sina. Ne sećam se dečakovog imena, ali zvali smo ga Vezica. Taj nadimak dobio je zato što je jednoga dana radosno dotrčao da nam se pohvali: " Tata mi je kupio nove vezice! " A cipele ? Upitali smo, videći da su mu sasvim dotrajale. Cipele će mi kupiti kada bude imao više para.
Pogledajte vezice zar nisu lepe? Počeli smo da ga zadirkujemo, ali tim nismo pomutili njegovo zadovoljstvo. Otišao je Borisu da i njemu pokaže vezice. Boris nije mogao shvatiti da se neko može radovati novim vezicama, pa ga je ošamario i oterao. Jednom mi je moj drug Vezica, sav srećan pokazao školjku koju mu je dao neki dečak. Takvih školjki nalazili smo dosta na morskoj obali. Posmatrao sam ga sa žaljenjem.
Kada sam otišao kući, kazao sam majci da mi je žao tog nesrećnog siromaška. Žašto misliš da je nesrećan? Upitala je majka. Zato što nema igračakla. Raduje se kad dobije običnu školjku, rekao sam i dodao, a Boris ima šta god zaželi. Vidiš sine. Na to će majka. Bogatstvo ne donosi uvek sreću i zadovoljstvo. I ako Boris ima skupocene igračke, uvek je nezadovoljan i plačljiv. A onaj siromah ume da se raduje svemu, pa i običnoj školjki. To je prava sreća!
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Izokrenuta prica - Branko Copic
Tek je brdo izaslo iza Sunca, a krevet skoci iz prostranog cice, navuce noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kucu na vratima.
"Gle nocas je je zemlja dobro pokvasila kisu!", zacudjeno progundje brk sucuci cicu, pa brzim dvoristem pozuri niz korake, istjera stalu iz kravei rece:
Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja cu noge pod put, pa cu poci u drva da donesem sume."Cica stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko.
"Bako, skuvaj u jajetu cetiri lonca dok se posao vrati s cice.
Danas ce rucak slatko pojesti starca."
Put raspali niz cicu dizuci svojom sirokom prasinom oblake opanaka. Od toga se uplasise neka kola, pa u trku izvrnuse konje, a uzda ispusti kocijasa i bubnu ledinom o ledja.
Dogadjaj se uplasi od ovoga neobicnog cice i opruzi polje preko nogu jureci brze nego brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i glava mu se dize na kosi:iz obliznjeg vuka virila je krvolocna suma! "Au, sad je bostan obrao cicu!" Obuzet ludim starcem, nas ti strah preskoci preko caksira i podera trn, pa brze od polja pretrca preko zasijane zvijezde.
Pred kucnom babom doceka ga vjerni prag. "Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u sumi!", viknu glasina hrapavim cicom. Kuca se prepade, uskoci u babu i zabravi kljuc vratima, a siroto drvo pope se na cicu i gore se uhvati granom za ruke ocekujuci dvoriste da dojuri u vuka.
Draga djeco, ova je prica pretrpejela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokusajte da svaku rijec vratite na njeno mjesto. : )
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Bajka o labudu - Desanka Maksimovic
Zivela na vrhu planine mala Snezana, kraljica zime. Na nozicama je imala cipele od srebra, bila je ogrnuta belim plastom, poprskanim sneznim zvezdicama, na glavi je nosila ledenu krunu koja se prelivala u bezbroj boja kada suncev zrak na nju padne. Kralljici zime nije bilo hladno ni na vrhu planine. Spavala je u sneznom gnezdu, golisava se valjala po smetovima, vozila se po jezeru na nekoj crnoj ptici tuzno oborene glave.
Kako je Snezana bila vrlo mala, mogla je sasvim udobno da joj sedne u krilo. Padale su na to jezero i druge ptice, divlje patke i guske, ali su one bile suvise male da bi mogle maloj kraljici zime sluziti umesto camcica.
Cesto je Snezana mislila zasto li je crna ptica tuzna, zasto uvek obori glavu, i jednom je upita: - Moj crni camcicu, zasto si uvek toliko tuzan? Kako, mala kraljice znas da sam tuzan? Tiho pevusi ploveci jezerom: kad te na obali ugledam, uvek ti radosno mahnem krilom- odgovori ptica okoliseci.
Tuzan si, tuzan camcicu, uvek sumorno obaras glavu i gledas u vodu. Reci mi sta te mori, mozda cu ti pomoci - rece Snezana. Ali ptica ne odgovori nista, samo jos vise obori glavu i zaplovi brze. Snezana toga dana nije htela vise da navaljuje pitanjima, ali cvrsto u sebi odluci da dozna tajnu crne ptice.
Stalno je krisom posmatrala iz svog sneznog gnezda nebi li videla sta radi kad je sama. Tako posle nekoliko dana opazi da je ptica jos vise pogla glavu, kao da se zagledala u svoju sliku u vodi, i plovi lagano, lagano rekao bi covek ne mice se.
Samo kad nekoliko trenutaka Snezana okrene pogled na drugu stranu i opet ga vrati na jezero, opazi da se ptica malo odmakla sa mesta gde je bila. Brzo se iz svog gnezda spusti do jezera, pa je ponovo upita: Camcicu moj crni, reci mi zasto si tuzan? Ja sam kraljica sve ove beline, kraljica sam zime i sneznih pahuljica. Zar ne verujes u moju moc? Hajde provozaj me jezerom, pa ces mi onda reci svoju tajnu. Ptica tiho doplovi glatkom povrsinom vode ne dizuci na njoj ni jednog talasica, pruzi svoje krilo i kada Snezana sede na njega, otisnu se polako prema sredini jezera.
Okolo je sve bilo belo, belele su se grane stabla drveca, beleli se oblaci na nebu, belele se veverice sto su katkad skakale s grane na granu, blistala se od beline Snezana, kraljica zime.
Mala kraljice, odvec sam uzbudjena i nemogu ti reci sta me tisti, - prozbori najzad ptica, ali dovece dodji opet na obalu pa ces cuti.
Celog dana je Snezana bila nemirna i jedva cekala da padne noc. Kad se smrklo, otisla je na obalu jezera gde je crna ptica vec cekala.
Skrivena u noci, ispovedala se tiho kraljici zime.
Sve je oko mene belo, i drvece i nebo i zveri, i ti mala kraljice, samo sam ja od noci crnja. Zato me mori tuga.
Cuvsi to Snezana radosno rece: kad ti je to jedina nevolja, camcicu ne brini! Ucinicu da i ti postanes beo, zaplovi nocas na sredinu jezera i cekaj.
Posle ovoga kraljica je otisla do ledene kule, na stenje, gde je zivela Srebrna Zvezda , majka svih pahuljica. Mogla joj je i zapovediti, ali Srebrna Zvezda je bila veoma, veoma, stara pa je Snezana zbog toga umiljato zamoli:
Dobra Srebrna Zvezdo, ti sto si mojoj majci odecu tkala, posalji nocas na pticu sto stoji sred jezera jato pahuljica i njima zauvek pokrij njeno perje.
Ucini da se sutra probudi sva bela kao sneg mog prestola.
Tako je molila Snezana, a crna je ptica uzdrhtalo cekala na sred jezera. Kada bi oko ponoci, san pticu savlada, ona polozi glavu na krilo i ostade tako nepomicna. A, istog casa pade jato pahuljica i svu je zaveja, te u trenu postade bela kao sneg na prestolu kraljice zime. Ujutru Snezana opazi da vodom plovi beli labud, prvi na svetu. Drugi su se posle toga radjali i umirali, ali taj pravi jos i sad zivi i po istom jezeru vozi Snezanu, kraljicu zime. mimi:)
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Lav i mis - Ezop
Dok je lav spavao, pretrci preko njega mis. Lav se probudi, uhvati misa i htede da ga pojede. Mis zacvile i rece lavu: - Molim te, postedi me , a ja cu ti se kad -tad oduziti.
Lav se nasmeja i pusti misa.
I zaista, posle nekog vremena, lav se nadje u nevolji. Lovci, koji su ga dugo proganjali, uhvate ga u veliku mrezu. Zacuje mis lava koji je bespomocno rikao, dodje i pregrize mrezu.
Lav se ponovo nadje na slobodi, a mis mu rece:
"Ti si mi se onda smejao i nisi verovao da i slabi mogu pomoci jakima."
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Vetar dadilja – Desanka Maksimović
Pođe neki siromah vetar da traži službu. Idući kroz selo, nudio se seljacima da im čuva decu, ali mu niko, kako vetar nije bio ljudski stvor, ne hte dete poveriti. Šta će, kud će, iako je najviše voleo da se s decom zabavlja, on pokuša da radi i druge poslove: pogodi se kod nekog gazde tvrdice da mu razvije lišće na voćnjaku. Kako je to tek treći put u životu radio, ne pođe mu za rukom da sve pupoljke razvije i kad po svršenom poslu ode da primi nadnicu, zli gazda podviknu:
Moj dragi prijane,
ti ne znaš zanata!
Prstom nisi taknuo
mnoge donje grane.
Kupi se na vrata!
Kod drugog se seljaka pogodi da mu plevi baštu. Čupajući korov morao je iščupati I poneku pitomu stabljiku. To se, istina, svakom dogodi, ali i ovaj je gazda bio zao, pa kad vetar zatraži nadnicu, on se razdra:
Moj nevešti brale,
ne razumeš ti se
oko baštenskoga
ni posla ni bilja,
pa budi dadilja,
što ti je i otac.
a i deda bio,
moj prijane mio!
Prepao se siromah vetar pa i ne sačeka kraj seljakove pridike, već zaždi niz selo u šumu i uze se tamo nuditi bilju i zverinju za pomoćnika. Kad ugleda hrast na kome stoji još lanjsko suvo lišće, rekne:
Da li staro lišće
treba, čika hraste,
malo da se strese?
Zbog njega ti, čiko,
novi list ne raste,
ne ukazuje se.
Gde ugleda na bukvi staro granje, rekne:
Kako li bi bilo,
teto, kad bi granje
slomljeno i suvo
malo ti oduvo?
Gde ugleda samog zečića, stane da ga ljuška pevušeći:
Malome bukvaku
odneli su baku,
odneli su deku –
ne dam svoga zeku.
Malome šljiviku
odneli su čiku
u goru daleku –
ne dam svoga zeku.
Drveće je odgovaralo bez volje, neko da čeka starog poznanika, Razvigorca, koji mu svake godine u proleće pomaže prilikom listanja, neko da voli samo da obavlja svoje poslove, a zečije majke su se izgovarale da su sirote i da ne mogu da uzimaju dadilje. U zlo doba, pri kraju dana, ponudi se on hrastu na obronku jaruge:
Da li imaš dece,
da ti decu niham,
da im pevam tiho?
Razmisli hrast nekoliko časaka pa mu reče:
Imam tri sinčića,
treba da se gaje:
ostali su siroti,
bez bake i naje.
Treba da se ljuškaju,
treba u zaranke
da im pevaš blage
šumske uspavanke.
Hrastovi sinčići stadoše izvirivati na svog budućeg čuvara i mahati mu umiljato zelenim šapicama. Vetar se obradova što mu prijateljski mašu i ostade kod njih. Najzad je bio našao posao koji voli. Skide odmah kabanicu, obesi je o zalomljenu suvu granu pa sede uz pruće smišljajući čime da ga zabavi. Deca kao svaka deca, pa su i hrastići hteli da im vetar, koga nazvaše Dujom, štogod priča. Pokuša vetar da izvrda, jer je više voleo da peva, ali deca hrastova hoće pošto-poto priču. Duja onda poče nešto što je još od svoje bake bio čuo:
Ukraj vode, kraj potoka,
hoda roda beloboka,
beloboka, rujna kljuna.
Puče negde puška puna.
Nema više ukraj vode
beloboke naše rode.
Duja to priča, a pruće uglas plače, žao mu rode. Onda on poče nešto smešno, kako se medved ženio pa nije mogao da nađe devojku prema sebi, i hrastići se odmah razveseliše. Čineći se da je tobož zanet nekim poslom, otac hrast je sve to slušao da vidi hoće li Duja dobro obavljati svoju dužnost. Čuvši kako se hrastići slatko smeju i osetiv da su Duju već zavoleli, reši da ga zadrži u službi dok god deca ne odrastu.
Tako je Duja pričao pruću smešne priče, ujutro mu retkim češljem raščešljavao kosu da je ne bi čupao, uveče mu pevao uspavanku da zaspi. Uskoro ga upoznaše sva šumska deca I njihovi roditelji. Malo, malo pa će tek koja bukva doviknuti:
Dujo, dobri brale,
poljuškaj mi dete,
nemam jadna kad,
ovčicama moram
izatkati hlad.
Duja priskoči bukvinoj deci pa je uspava uz pesmu kojom je obično i hrastiće uspavljivao:
Ljuška, ljuška, ljuška,
daleko u gori
strašni medved njuška:
ne dam dece ja
za prolećna dana
obasjana dva.
Tek što on uspava male bukve, a eto ti zove breza da uspava njenu decu dok ona ne završi vezeni zastirač za panj na kome su joj deca ručavala. On priskoči i tamo pevušeći:
Ljulja, ljulja, ljulja,
daleko u gori
kurjak se šulja:
ne dam dece ja
za sunce, ni zvezde,
ni meseca dva.
Tada hrastići budu ljubomorni pa udare u plač, a on brzo ostavi breze pa potrča njima, još izdaleka ih umirujući:
Nija, nija, nija,
daleko kroz goru
prikrada se lija:
ne dam dece ja
ni za letnja dva
lepa večera.
I da bi pokazao da su mu oni miliji od breza i bukava, odmah na ovu nadoveže druge uspavanke, sve do same noći. Tada ih umije svežim mirisima, pokrije krajičkom svoje dolame pa uljuška. A kad bude zora, poviče ispod hrastovog debla:
Ko hoće da bude
najviši u gaju
prvi mora spaziti
sunce na rođaju.
Ko hoće sve leto
da lista i buja
mora na stan primiti
drozda i slavuja.
Hrastići se probude i stanu se peti na prste da prvi vide rađanje sunca, i tako svakog jutra pomalo porastu. A što su više rasli, sve više su pevačica na stan primali. Uskoro su postali snažno hrašće zelene, granate krune kome nije trebalo više pevati uspavanke, ali su Duju iz zahvalnosti što ih je odgojio ostavili i dalje kod sebe te se na njihovim rukama u starosti odmarao.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
O tebi govori basna
Anticki mudraci dobro su smislili na koji nacin ljudima moze istina da se govori pravo u oci, a da to ne bude uvrjedljivo. Prikazivali su im ogledalo u kome su prikazivane svakojake zivotinje i neobicni predmeti. Bila je to zanimljiva i poucna slika. Mudraci su ovo ogledalo nazvali basnom. I zavisno od toga da li su se zivotinje ponasale glupo ili mudro, ljudi su, gledajuci ih, morali da misle: "Ova basna govori o tebi." Na taj nacin niko nije mogao da se uvrjedi. Uzecemo jedan primer Hansa Kristijana Andersena.
Bila dva visoka brda, a na vrhu svakog od njih stajao je po jedan zamak. Dolinom je trcao pas njuskajuci zemlju, kao da je trazio miseve ili prepelice; htio je da utoli glad. Odjednom se u jednom zamku oglasi truba koja je javljala da treba sjedati za sto. Pas potrca na brdo da bi se tom prilikom najeo, ali kad vec bjese na polovini puta, truba prestade da trubi na tom brdu, ali zato se razlijeze glas trube sa druge strane. Tada pas pomisli: "Prije no sto stignem, ovi ce vec zavrsiti rucak, a tamo rucak tek pocinje." On strca dolje i poce da se penje na drugo brdo. Tada ipak druga truba prestade da trubi, a oglasi se prva. Pas ponovo potrca dolje, pa opet gore, i tako je trcao tamo-amo, dok najzad ne ucutase obje trube i rucak se ne zavrsi u oba zamka.
Sad pogodi sta su drevni mudraci imali na umu kada su sastavljali ovu basnu, i ko je onaj glupak koji do zamora trci, ne postigavsi nista ni na jednoj ni na drugoj strani?
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Brojalice
Brojalice su stare govorne igre, cesto sastavljene od besmislenih rijeci koje se dobro rimuju i izgovaraju ujednacenim i prijatnim ritmom.
Neke brojalice imaju sve odlike cijelovite igre, koja ima svoj uvod ili pripremu za igru, glavni dio, sa pravilima igrovnih postupaka i kraj, kojim se ostvaruju igrovni zadaci.
Lakoca izgovaranja rimovanih rijeci u brojalici budi kod dijeteta potrebu za pjevusenjem tih rijeci, a onda i za pronalazenjem poznatih melodija kojima ce "obojiti" cijeli teks brojalice. Tako na kraju mnoge brojalice dobijaju muzicku obradu, cime se olaksava njihovo dalje prenosenje medju dijecom.
Postoje brojalice sa odredjenim i jasno iskazanim sadrzajem, i one takozvane, smisaone besmislice. Medju djecom, velikom i malom, najpopularnije su brojalice koje cine kombinacju ova dva tipa.
Posebnu vrijednost imaju brojalice koje su po zastupljenosti nekih glasova, dobra vjezba za artikulaciju tih glasova.
Enci, Benci, Na Kamenci...
Enci, benci, na kameni,
tuje sjede dva mladenci,
ene, bene, van !
En, ten, tini,
sava raka tini,
sava raka, tika, taka,
bija, baja, buf !
Kara duka,
kara zec,
trci zec !
Bukva, bukva, kvan, kvan,
jedan ide s kola van !
Elem, belem, cedile,
mjesi mama lepinje.
Jednu meni dala,
velika joj hvala !
Čiči, čučo, čočo, čar,
cestom ide dimnjacar.
Đađa, đuđu, đođo, đin,
pored vode pjeva mlin !
Kreke, kreke, kreke, kreke,
stale zabe blizu rijeke.
Klepe, klepe, klepe, klepe,
roda kaze: al su lepe.
Cule zabe rodu,
pa hop, hop ! u vodu.
Eni, meni, seni,
seni cokolada,
bur, bur, limunada.
Enika, menika, sekunde,
abus, dabus, domine,
trus, pikus, caja, vaja,
buba nikolaja.
Od komore do komore,
tuc, muc,
sareno, vareno jaje.
Placko stalno place,
ujelo ga mace.
Jedan kovac konja kuje,
kolko cavli potrebuje ?
To mi reci ti,
ako znades brojati.
U vrticu ljubica,
na njoj mala bubica.
Poljubila cvijet,
pa ode u svijet.
Leti, leti pticica,
oko malog klipica.
Ptica pjeva: - Ciri- biri,
ko ne slusa, neka zmiri.
Odg: Basne i Bajke - Poklon najmladjima
Mašnica
Ina i Tino su se voljeli igrati na livadi. Jednog dana vidjeli su u travi veliku zelenu gusjenicu. Bila je dlakava i izgledala je strašno.
- Bljak, kako je ružna! Zgazit ću ju! - viknuo je Tino.
- Nemoj, Tino, pa nije ti ništa skrivila. Igrat ćemo se malo dalje. - rekla je Ina.
Uspjela ga je nagovoriti da pusti gusjenicu na miru. Navečer je Ina pričala tati o toj gusjenici i kako ju je Tino htio zgaziti. Tata je uzeo s police jednu knjigu i rekao Ini da mu sjedne u krilo. Knjiga je bila puna slika. Tata je okretao listove dok nije pronašao ono što je tražio. Pokazao je Ini slike. Na jednoj slici vidjela je strašnu zelenu gusjenicu koja je sjedila na listu. Na sljedećoj slici gusjenica se omatala nekakvim tankim koncem. Kao da joj je hladno ili kao da se željela sakriti. A na zadnjoj slici je iz tog smotuljka u kojeg se sakrila gusjenica izašao prekrasan šareni leptir.
- Što je ovo, tata! Otkuda sad ovaj lijepi leptir? Pa gdje je ona užasna gusjenica? - zbunila se Ina.
Tata joj je objasnio.
- Vidiš, mišiću, gusjenica se pretvorila u leptira. To nije čarolija, to se tako stvarno događa. Ako netko zgazi ružnu gusjenicu, to je isto kao da je zgazio lijepog leptira u kojeg bi se ona pretvorila.
Nakon nekoliko dana Ina i Tino su se opet igrali na livadi. Sjedili su u travi. Tino je štapom kopao rupu u zemlji a Ina je napravila vjenčić od tratinčica i maslačaka i stavila ga na glavu.
- Gle, Tino! Sviđa li ti se moj vjenčić?
Kad ju je Tino pogledao, začudio se.
- Stvarno je lijep! Ali, otkuda ti sad ta žuta mašnica na glavi? Pa nisi ju imala malo prije. - rekao je.
- Kakva mašnica? - začudila se sad i Ina.
- Pa ova! - rekao je Tino i prstom htio dodirnuti mašnicu.
Ali čim je došao prstom do nje, mašnica je - odletjela! Kad ju je Ina vidjela, pljesnula je rukama i veselo povikala:
- To je ona tvoja ružna gusjenica koju si htio zgaziti! Ja sam ju spasila! To je moja Mašnica!
Ispričala je zbunjenom Tinu što je vidjela u knjizi i što ju je tata naučio.
A žuta Mašnica sa plavim i bijelim točkama na krilima je malo kružila iznad njih a zatim odletjela dalje, i još dalje, sve dok ju više nisu mogli vidjeti.