Odg: Ivan Gundulic - Poezija
DŽIVO IVAN GUNDULIĆ
Gundulićev Osman je istorijsko-rodoljubivi, romantično-pastoralni ep. Građu za ovaj ep Gundulić uzima iz suvremene istorije i narodne tradicije, oslanjajući se ponajviše na srpsku narodnu epiku.
Kao pravi pesnik svoje epohe, Gundulić se služi baroknim stilom, čije su karakteristike: nagomilavanje reči istog značenja, hiperbolisani epiteti i poredenja i rastuća gradacija.
Uz glavni tok epa vezane su mnoge romantično-viteške epizode, od kojih je jedna od najlepših (otmica Sunčanice u VIII pevanju) uzeta iz srpske nacionalne prošlosti, koja je u spevu idealizovana i poetizovana.
Iz OSMANA
PEVANJE OSMO
(o d l o m c i)
Jur je došo Kazlar-aga
k Smederevu bijelu gradu
za iznaći kćer Ljubdraga,
Sunčanicu lijepu i mladu.
Svijetla je ova djevojčica
od koljena despotskoga:
vid žudeni i zenica
slijepa starca, ćaćka svoga;
ki se unuka unuk zove
Đurđa despota i Jerine,
od kih ime i sad slove
niz slovinske pokrajine.
Zasve da su Turci hudi
gospodstvo mu staro oteli,
gosposke se kaže ćudi,
plemenit se djelim veli.
Prut kraljevski, njekad ki je
u rukah mu djedim bio,
njemu je sada štap na ki je
tešku staros naslonio.
Države one gdje njekada
vlas despotska sterala se,
kratka mu je sad livada
vrhu koje slado pase.
Straža mu su psi uzdani,
krotke ovce puk podložni
a pastiri i gorani,
prijatelji najuzmnožni.
Priprosta mu je kućarica
mramornoga mješte krama,
a raskošna svim ložnica
trava uvehla, suha slama.
Šatori su izvezeni
zelenoga dublja kitje;
jestojska mu je sat medeni,
voda i mlijeko slatko pitje;
a od zlata čaše izbrane,
slatke piće u kih stoje,
ruke bijele i snježane
milostive kćerce svoje.
Dobri ovako starac traje
najpokonjih dana dio,
ki od dvanaest sinova je
čestit otac njekad bio.
Ali njemu smrt nemila
kroz namjeru hudu i priku
svih je ubrzo polomila,
da ne osuši lica viku.
Tim je on sada ostao veće
jak obsječen dub u gori,
komu vihor s plahe smeće
grane skrži i obori.
Od bugarskih mlados sela
na igre se kupi ove,
i ljuvena i vesela
sjediljkam ih milim zove.
Lijepe djevojke i gizdave,
i seljani mladi š njima
na nje idu, i vrh glave
svak od cvijetja vijenac ima.
U lanac se svi hitaju,
svi začinju slatke pjesni
i različne igre igraju
u pokoju i u ljuvezni.
Vrh livade mlad uz mlada
sjedi u cvijetju razlikomu
i riječ s riječim hitro sklada
na uho šaptom ovi onomu.
Natjcču se svi pastiri,
i ukazat svaki uživa
da skladnije dipli sviri
i da u sladi glas popiva.
Zatjecat se još ne taže
pastirice najmilije
ka začinja pjesni draže,
ka li vjenčac ljepše vije.
Sjediljke ove skupio biše
starac Ljubdrag na svom stanu
jeda srce tvrdo odviše
od sve kćerce one ganu:
ter od mladih, kih ustrili
slavna lipos nje velika,
kigodi joj tu omili
i obere ga vjerenika.
Sve najlipše gube ime
prid uresom nje uresa
jak prid suncem istočnime
jasne zvijezde od nebesa.
Čisti zlatni pram od kosi
na vjetric je tih rasplela,
a od razlika cvijetja nosi
vjenčac vrhu vedra čela.
U pogledu ljuvenomu
razbludna joj sja danica,
a u rajskom licu svomu
capti trator i ružica.
Na ustijeh joj od veselja
rumena se rusa smije;
koprenica snijega bjelja bjelje
od snijega prsi krije.
Tako ona milo hodi
i toliku svjetlos ima
da u jedno vrime izvodi
tančac stupom, dan očima.
Pače, cijenić da je zora
što su oči nje ljuvene,
rumena se rusa otvora
i razliko cvijetje zene.
Bijelim rukam po livadi
s drugam ga ona brat počinje;
seljani se dižu mladi:
kolo okolo njih začinje.
---------------------
Bugarkinje jur pristale
i pjevanja bijehu draga,
kad smete igre sve ostale
svojim došastjem Kazlar-aga.
Pokli iska svud po gradu
Smederevu on zaludu
Sunčanicu lijepu i mladu
ukazati da mu budu,
brži nego brza strijela
odatle se družbom dijeli
bivši čuo da se u sela
Ljubdrag otac š njom priseli.
Tu je nade u zabavi
od veselih sjediljaka,
i u pogledu nje objavi
taj čas mu se sunčja zraka.
Pače bijelijem danom svanu
crnom agi noćno lice
na ljepotu rajsku izbranu
od sunčane Sunčanice.
Ko ču ovo crnac, skide
zlatnu mahramu iza pasa,
Sunčanici ter otide
i u način ju blag prikaza,
veleć: "Tva je sreća sada
i velika i čestita:
istočnom si caru lada,
o djevojko plemenita!"
Sunčanica tada svrnu
oči od srama i poniknu,
i svu oslalu družhu crnu
crni hadum k sebi viknu.
Nu š njim ne hteć da se dili
djevojčica časna i lijepa,
ugrabi ju on po sili
isprid skuta ćaćka slijepa.
Otet bi se mlada uzela
strašnom crncu ki je hvata,
golubica jakno bijela
crnom orlu iz nokata.
Ali Ljubdrag, u sljepilu
tužni starac nad sve ine,
čuvši grabit kćercu milu,
uhiti se za sjedine,
i ne ufajuć da ju obrani,
zaupi u glas put žalosli:
"Na ovo li me, jaoh, dohrani,
teška i trudna ma starosti?
Da li dosta, srećo huda,
djetinjstvo otet me ne bi ti,
i od despota slavnih svuda
pastirim nas učinili,
i ljubljenim sinovima,
ki biše oči mojih zenice,
da moj život spravljat ima
i kolijepke i grobnice?
Ti me sada sasma ovako
slijepa starca još pokosi,
čim se moje dobro svako,
ma jedihna kčerca odnosi.
O ma kćerce! - Nije je, nije! -
Sunčanico, kćerce mlada,
tvoj sunčani ures gdi je?
Jaoh, tko mi te grabi sada?
Ozovi se, kćerce mila!
Viđ koja me boles cijepa!
Ah, komu si ostavila
ćaćka tvoga, stara i slijepa?
Za ovo li, smrti prijeka,
gluha mi se vazda kaza,
ma nesrećna staros neka
mre s hudega sved poraza?
Moja slijepa staros ova
ka mi u licu smrt svjedoči,
bez gospostva, bez sinova
i bez drazijeh, vajmeh, oči,
i bez tebe, slatko ufanje,
kćerce mila, u koj meni
i sinovi su, i vladanje,
i od oči vid žudeni!"
Ljiljana Ninković • Bosiljka Milić
Odg: Ivan Gundulic - Poezija
PESNIK SLOBODE I LEPOTE
Velikom pesniku Dubrovnika Dživu Gunduliću, spomenik je podignut 1892, na predlog Srpske dubrovačke omladine od 1880. Općinsko vijeće grada je predlog usvojilo i odlučilo da organizuje odbor za proslavu 300. godišnjice pesnikovog rođenja. U Odbor su ušli Srbi katolici i izrazite pristalice Jugoslavije: Medo Pucić, Pero Budmani, Ivo Kazančić, Mato Vodopić i Luko Zore. Odbor je, 15. avgusta 1892, uputio pismo sledeće sadržine Jovanu Ristiću, namesniku kralja Aleksandra Obrenovića:
"Nama Srbima ponos ispunjava grudi, kad god pomenemo naš stari i tolikom slavom ovenčani Dubrovnik. Nekada beše ovaj naš grad prvi među našim gradovima: i prosvetom i trgovinom i politikom i bogatstvom, ali najviše svojim pesništvom. I mnogo veći narodi nisu, u ono vreme, imali grada koji bi se merio s Dubrovnikom. On ne samo sebi, svom narodu, nego svetu - dade nekoliko veličina naučničkih. Ali sve to nije pronelo toliko slavu njegovu, kao što ga uzdignuše sinovi njegovi, poznati u našoj književnosti po imenu: dubrovački pesnici.
Čitavo kolo pesnika dade nam taj naš proslavljeni grad; njihova imena svetle svetlošću jarkom, koja se ne tuli i koja se neće ugasiti, dok je u životu i jednoga Srbina. Prva zvezda na ovom svetlom nebu jeste Gundulić, koji ugleda sveta pre trista godina, i čiju tristogodišnjicu svečano proslavismo i mi u Beogradu, pri kraju 1887.
Rođen od Srbina vlastelina, odnegovan u slobodi i bogatstvu, Gundulić se posveti nauci. Iz mladačke duše njegove počeše se odlegati pesma u stihovima, najsavršenijim onog vremena. Njegov pesnički rad beše obilat, ali se izdvajahu najznatnija i najslavnija dva dela: "Dubravka" i "Osman". U prvom slavi slobodu svog milog Dubrovnika; u "Osmanu" peva pobednu pesmu krsta nad polumesecom i proriče bolju budućnost svom srpskom narodu."
Kako je to uvek bivalo, na ovu srpsku proslavu stigao je austrijski cenzor, koji je, iz svečanih govora, izbacivao sve ono što je govorilo o srpstvu Dubrovčana i srpskim dinastijama. Austrijskom cenzoru pomagali su članovi hrvatske Partije prava, prethodnici ideologije ustaša iz Drugog svetskog rata. Oni su ometali proslavu.
Piše: Slobodan Jarčević
Izvor;riznicasrpska