Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Vojislav Ilić (Beograd, 14. april 1862. — Beograd, 21. januar 1894), pesnik, Beograđanin, sin pesnika Jovana Ilića, Vojislav je proživeo kratak i težak život. Bolešljiv još od detinjstva, on je slabo mario za učenje. Školu je napustio posle trećeg razreda gimnazije zbog slabog uspeha. Kasnije je na svoju ruku pohađao predavanja u Velikoj školi, aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao. Njegovom obrazovanju je pomoglo što mu je dom bio stecište književnika i pesnika. Tu je upoznao Đuru Jakšića, te se kasnije i oženio jednom od Jakšićevih kćeri. Učestvovao je kao dobrovoljac u bugarskom ratu 1885. godine, 1887. stupa u službu kao korektor Državne Štamparije, a 1892. namešten je za učitelja u srpskoj školi u Turn Severinu. Iste godine postaje pisar ministarstva unutrašnjih dela, a 1893. vicekonzul u Prištini, po njegovoj želji da ide na Kosovo. Međutim, njegovo slabo zdravlje ga primorava da se vrati u Beograd gde uskoro i umire. Vojislav IlićU životu u mnogome je delio sudbinu drugih pisaca svog vremena: često je menjao nameštenja u Beogradu i unutrašnjosti, živeo u oskudici, veliki deo vremena provodio u kafani i neurednim, boemskim životom još više pogoršao svoje ionako slabo zdravlje, zbog političkih uverenja bivao proganjan od vlasti, i umro mlad. Iako je pisao kratko vreme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno delo. Za života je objavio tri zbirke pesama (1887, 1889, 1892), kojima treba dodati veliki broj pesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu. Nekoliko slabih proznih pokušaja pokazuju da je Vojislav, slično Branku i Zmaju, bio prvenstveno pesnik, da je umeo dobro pisati samo u stihu. Po Jovanu Deretiću Ilić je u srpskom pesništvu izvršio ono što je desetak godina ranije zahtevao S. Marković: odlučan raskid s romantizmom. Međutim, njegove književne težnje samo se delimično poklapaju s Markovićevim programom i s realističkom poetikom. U nekim pesmama on je bio glasnik naprednih ideja svog doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. Ali, njegova poezija, gledana u celini, suprotna je duhu tendenciozne, pragmatične književnosti za koju se zalagao programski realizam. Svojim estetizomom i formalizmom Ilić je otvorio put drukčijoj poeziji, poeziji kojoj je podjednako strana orijentacija realista na običnu stvarnost i zahtevi ideologa za uključivanje književnosti u društvene i političke borbe, poeziji u kojoj je najvažniji momenat briga za samu sebe, za svoje vlastito umetničko biće.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Anđeo mira
Noć duboka vlada, i sve živo spava;
Na starome tornju ponoć otkucava.
I u tom času sa grančicom krina,
Anđeo se spusti sa rajskih visina.
Sve pospalo ćuti, niko se ne budi;
Ne vide ga zveri, ne vide ga ljudi.
Al’ oseća granje – pa se tiho svija;
Oseća ga lahor – pa tiho čarlija.
I Anđeo Mira, kroz duboku tamu,
Spusti se pred oltar u pustome hramu.
Pa prekrstiv ruke na blažene grudi,
Rujnu zoru čeka da nebom zarudi…
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Ciganče
Bezbrižno i milo dete! Podigni vitice svoje!
Kako si čupava strašno! Ah, tvoje usnice rujne,
I strasno vatreno oko, i grudi sveže i bujne
Vesele oko moje.
Dodaj mi zlatni pehar! Iz očiju tvojih lane,
Ja čitah strašnu povest, koje se mnogi još seća:
Kad Bahus podiže vojsku na plodne indijske strane,
Na zemlje mirisnog cveća,
U vihorima strasti, sa divljom, pomamnom vikom,
Skakaše bezumna vojska od ljudi, žena i zveri.
I drevne indijske gore oglašavahu krikom
Istoka bujne kćeri.
Cigance, tako mi Baha! I ja sam međ` njima bio!
No ti mi objasni sada: šta cinim ovo, i gdi sam?
Ja vidim da sam pijan, iako – zašto bih krio? -
Dirnuo pehar nisam.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Danaja
Nekad je gromovnik, silno zaljubljen, išao tebi
Sa zlatnom, obilnom kišom. No svetla mladost je prošla,
I ti snuždena stojiš na njenom obronku travnom,
Jer starost već je došla.
Vreme je izrilo bore po tvome čeocu tavnom-
I zlatne nestade kiše,
I gromovnika s njome. Na oltar ljubavi tvoje
Ni bakar ne pada više.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Elegija
Prestaću i ja skoro. I sa mnom,zanavek možda,
spomen ljubavi tajne zelena pokriće trava-
i večni zaborav s njome.
Na mome spomenu surov istrven natpis biće tad.
No ti ,kojoj sam pev’o mlad,u tavnoj,jesenskoj noći,
slušajuć’ poznate zvuke,
hoćeš li s tugom tada pobožno sklopiti ruke
za pokoj umrlog znanca?
Hoćeš li pojmiti tada nejasne reči moje,
i teret ljubavnih jada,
i tajni uzdah moj?
O,znaj da ljubav moju ni večnost otela nije,
ni gusta,zelena trava,što sunce nada mnom krije,
ni hladni prekor tvoj.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Grm
Munjom opaljen grm na surom proplanku stoji,
K’o crn i mračan div. I guste travice splet
Gordi mu uvija stas; – i gorski nestašan lahor
Leluja šaren cvet.
I zima dođe već, i svojom studenom rukom
Pokida nakit sav, i goru obnaži svu; -
Al’ mnoga zima još sa hladnim vetrom će doći,
A on će biti tu.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Ispovest
Na trosnom čunu, bez krme i nade,
U meni vera gubi se i mre;
Ja više ništa ne verujem, ništa
Il’ bolje reći: ja verujem sve.
Na moru burnom ljudskoga života
Prerano sam upoznao svet:
Za mene život nistavna je senka,
Za mene život otrovan je cvet.
Trpi i živi… Prijatelju dragi,
O mnogo čemu mislio sam ja -
O blago onom, ko ne misli ništa,
Taj manje tuži, manje jada zna
. . . . . . . . . . . . . . .
Burne su strasti izvor mnogih zala,
Nesreći ljudskoj početak je strast;
More života one strašno mute,
Nad ljudskom dušom njihova je vlast.
. . . . . . . . . . . . . .
Sve, što god živi-svom se padu kloni
Promenom vreme označava hod;
Ono nam daje veru i obara,
Slabi i snaži ceo ljudski rod.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Jesen
Ko gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja,
Na polju jesen stoji. Sa njene dražesne glave
Lisnatih vreža splet čarobno spušta se dole,
Do same mirisne trave.
Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci,
I slatko smeši se na nj. Pitome i blage ćudi,
Priprema ona das spokojne večeri i dane,
I žetvu bogatu nudi.
Kako je mamljivo sve! Na starom ognjištu mirno
Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni
I vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevn,
I gatke vremena davni’.
I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji,
Dok dremež ne svlada sve. I strašno šaptanje tada
Kroz mirni prosusti dom al’ i to gubi se brzo,
I san lagano pada…
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Kad se ugasi sunce
Kad se ugasi sunce i tama na zemlju sađe
i velom zvezdanim svojim pokrije burni grad,
I polja, i dolje, gore; kad lahor ćarlija slađe
Kroz opusteli sad -
Ja siđem usamljen u noć. I reči tajanstvene
Sa usana mojih tada odgone san i smrt;
Duhne nenadni vihor i sve se iza sna prene,
Oživi ceo vrt.
I staro, stoletno hrašće zašušti monotono
Starinsku nekakvu pesmu, starinski neki jad;
Beli se zanija cvetak, ko malo srebrno zvono
Zapeva ceo sad.
Iz mraka, iz neba, zemlje, izviru čudesne priče,
Glasova sve jače biva i vazduh čisto vri…
Jedan se cereka ludo, a jedan očajno kliče,
Kao duhovi zli.
No ja ih razumem lepo. To nisu nečiste seni,
No moje nemirne duše neopevani jad.
Oni se otimlju burno i svu noć pevaju meni
Kroz opusteli sad.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Ljubim te, dušo
Sumračak pada: tišina se svija,
u milju tone vasiona sva;
večernja zvezda treperi i sija:
veselo sve je – samo nisam ja!
Nemir mi stisko umorne grudi,
nesrećno srce što ljubiti zna!
Kroz tiha polja srdašce mi žudi
daleko tamo, u bajniji svet:
da zlato moje iza sanka budi
uz glasak frule, uz uzdisaj klet…
Il da joj šapne povetarcem blagim:
ljubim te, dušo, više nego svet!
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Lara Laj
Pre mnogo tamnih leta
Gde Rajne trepti sjaj
Gde tihi Baharah
Živeše Lara Laj
Tajnama njenih čari
Očaran beše tad
Mnogi kaludjer stari
I mnogi vojnik mladi
U drevnom zamku njenom
Poročni vlada kal
Pod zamkom smutnom tremom
Žubori burni val
Lepotom ženskih draži
Nudila svakom raj
Al’ zato srce trazi
Veštica Lara Laj
Iz drevnog zato grada
Gospodar ili rob
Bez srca osta tada
I sramni nadje grob.
Simboli svete tajne
Za nju su simboli zla
I vali tihe Rajne
Nadezda večnog sna.
Nevinost preli suze
I prizva bočju vlast
I Gospod onda uze
Od Lare njenu strast.
Borama pokri čelo
Naraslabi njezin glas
Isusi njeno telo
I snegom pokri njezinu vlas.
Prezrena ode Lara
Gde vali biju grad
Iz grada odozgora
U Rajnu skoči tad.
Al’ od tad svake noći
S obale šumi vaj
To jeca u samoći
Veštica Lara Laj.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Na Vardaru
Suro, večito stenje gordo se u nebo diže,
Nad urvinama tamnim orli se s oblakom bore;
A dole sa strašnim šumom, Vardar se peni i stiže,
I pada kroz uske klance, u sinje Jegejsko more.
O vali, o reko srpska! Stoleća tako se gube
I kao talasi tonu u more večnosti tavne…
Al’ tvoje biserne kaplje kamena podnožja ljube,
Gde spomenici stoje narodne prošlosti slavne.
Ali će, ko rajski feniks, sinuti sloboda mila,
I ja ću stojati vedar, gde sada pogružen stojim,
I nas će oro beli široko razviti krila
Nad urvinama tvojim.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Na Drini
Kroz tučna polja i pitome ravni,
Srditim tokom, u nedogled tavni,
Ti širiš tvoja šuštajuća krila,
O, Drino, vodo mila!
Obale tvoje šarenilo krasi,
Ko ljupki venac nevestinske vlasi,
Al’ tvoj se talas ravnodušno kreće,
Ostavlja rosno cveće.
Talasi mili ravnodušno tako
Ostavljah i ja što sve ljubljah jako,
I gonim – jurim – a gde li ću stati,
- Sudba će, možda, znati.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Pećina na Rudniku
Triput crni gavran zagrakta i prhnu
Nad mračnim kulama Ostrovice grada…
A despota Lazar podiže se tada,
Mračan pogled baci u daljinu crnu.
Sumorno graktanje kao krik se hori
I gubi se naglo u neme daljine,
Niti potok šumi nit listak šumori,
Počivaju mirno rudničke planine-
Al` njegovu dušu crna slutnja para,
I Branković dozva sveštenika stara.
Kad sveštenik stari u odaju dođe,
A despot ogrnut crnim ogrtačem,
Pa niti se dize, nit mu ruci pođe,
No nemirno zvecka mamuzom i mačem.
Voštanica tiho na stolu mu gori,
Oboren mu pehar i vino prosuto…
Nalakćen na stolu on je mračno ćut`o,
Kao tajni užas da mu dušu mori-
No bezumno ruka poletela maču,
Kad se krik užasni još jedanput začu.
“Zvao sam te noćas, sedi svešteniče,
Jer sodomski greh mi um i dušu mrači.-
Čuj, nad mojom glavom crni gavran kliče,
Krik njegov užasni moj svršetak znači.
Neće mnogo proći, a ja ću umreti,
Opusteće sjajni Brankovića dvori:
Ali tajnu svoju ja ne smem poneti,
Tajnu što me muči i dušu mi mori!
Ispovest mi treba,zato sam te zvao:
Oče,- ja sam svoju majku otrovao…
Kad se Rudnik pređe i malena reka,
Ima jedno divlje i sumorno mesto,
Na koje sam nekad odlazio često,
A na tome mestu pećina je neka,
I u njoj jezero. Sa njenih visina
Ne vije se bršljan, ne šumori cveće,
Hladna pustoš bije iz njenih dubina,
A jezero mrtvo nikad se ne kreće.-
No kad kamen padne ili reč se rekne,
U hladnoj praznini stokratno odjekne.
Kada samrt stegne moje grudi bolne,
I potone duša u večnome mraku,
Vi pođite tamo, razmaknite volne,
I na dnu jezera kopajte mi raku,
I tamo sahran`te. Preko moga groba
Nek se metne teška krstača gvozdena,
Da mi nema traga za poznije doba.
Da mi grob ne kunu u seda vremena.
Sve sam sada kaz`o, sad umreti mogu,
A ti moju dušu preporuči bogu.”
Tako despot svrši. A kad treće noći
Počivaše Rudnik u krilu tišine,
Gluv nekakav šum se razli po samoći,
Kao val ogromni na sinjoj pučini -
I potonu u noć…Celo ovo veče
Sanovnici srpski stojahu na dvoru;
Mučio se despot do pred samu zoru,
A u zoru čelnik izađe i reče:
“Gospodo vitezi! Svršene su muke,
Despot dade dušu u božije ruke.”
Sa rudničkog visa, po sumornoj noći,
Mrtvački se sprovod polagano slazi.
Tupo zvoni doboš u nemoj samoći,
Dva i dva se kreću po uzanoj stazi.
Napred ide četa snažnih kopljanika,
a za njima sluge s rujnim buktinjama -
I mrtvački sanduk. I hor sveštenika
Oglašava ponoć svetim molitvama.
U crnome ruvu, spram buktinja sjajni`,
Izgledaju oni k`o duhovi tajni.
Mrtva, pusta ponoć, nigde ziva znaka!
Samo katkad sova krikne i poleti,
Preplašena mozda od rumena zraka,
Od potmule lupe i pesama sveti`…
Kad stigoše mestu, blizu do obale,
Hor otpeva onda sumorno opelo;
Ustavama jakim razmakoše vale;
Iskopaše raku i spustiše telo,
I krst preko njega. I nad mračnim grobom
Zašumori voda i pokri ga sobom.-
I mir večni nasta… Mrki kopljanici
Oboriše ćutke koplja naopako,
Pogasiše sveće sedi sveštenici,
I krenuše natrag pogruzeni jako,
a ostade pusta i prazna pećina…
Nju ne krasi bršljan niti rosno cveće:
Hladna pustoš bije iz njenih dubina,
A jezero mrtvo nikad se ne kreće,
No kad kamen padne ili reč se rekne,
U hladnoj praznini stokratno odjekne.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Poslednji dan
Pod čudnim znancima osvanu današnji dan. Nebo
je sumorno bilo.
I sjajni točak svoj, na burnom ishodu svome
Zadrža večitost tavna. Svu zemlju, prirodu celu,
Mrtvački prožma mir i gusta obuze tama,
Ah, sudni osviće dan! U divljem užasu svome,
Svirepe čekahu zveri i ljudi čekahu sunce,
A mračno dolazi podne – i nebom zvezdanim samo
Treptanje strašnije biva; početak tiho se ljulja.
I tama zavlada adska… S pucnjavom zapad se pali,
Prostranstvom ljudstvo sve sa plačem podiže ruke
Al strašni konac je tu. Okovi spadoše redom,
I silni svetovi k središtu jurnuše. Burno
Oluja razmanu krilom. Kroz tamu zviždanje bruji.
I mutne pučine val srdito podiže pene -
U smrtnom jauku tom molitva umire blaga,
I vrelo srce mre i um se u kamen stvara!
I samo jedan glas prostranstvo potresa širom,
Glas večne pravde je to. Anđeo smrti se bliži,
I nemi njegov hod očajni udarci slave:
Strepi od gneva tog, jer bog se u gnevu stresa!
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Priviđenje
Božanstvena slika njena
sinoć mi se u snu javi:
imala je zelen venac
na sumornoj, bledoj glavi.
Ugašeno oko milo,
svetilište od miline,
duh, što sumnja, podizaše
u bezkrajne, u daljine…
Tako duši tonu, blude,
sa svetinjom doba stara,
tako nebo snove budi,
da silnije razočara.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Starac
Star sam, slab sam, iznemogo,
Prožima mi dušu stud;
Borbe beše vrlo mnogo,
Sad odmora hoće grud
Zaman, što me razgovara
Prošlih dana spomen znan:
Mene muči i obara
Neodoljiv neki san -
Svršeno je… Pogled tužan
Ukočeno na svet sja:
Vidim da već nije nužan
Nit’ ko meni, – ni kom ja
Star sam, slab sam, iznemogo,
Prožima mi dušu stud;
Borbe beše vrlo mnogo,
Sad odmora hoće grud -
Al’ me ipak radost neka
Utešiti lepo zna:
Mnogo milih mene čeka
U državi večnog sna…
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Sumoran dan
Kiša sipi… U daljini
povila se magla gusta;
dan prolazi u tišini,
gora nema, polja pusta.
U mrtvilu sve počiva,
nigde nema stvora živa.
Svuda pustoš i dosada
caruje i vlada,
niti srce štogod želi,
nit se čemu nada.
Rasejano pogled bludi,
tromo idu časi,
iz daljine zvono gudi,
razležu se glasi -
odjekuju nadaleko…
Mora da je umro neko.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Turska
Ko izumrli davno, preda mnom gradovi leže
I mirna, uboga sela. Sa mračnih domova njini
I drevnih, kamenih platna, vinjaga gusta se vije
Il šumi na visini,
I kao prastaro groblje lisnatom vrežom ih krije.
Eno na surom visu urvine vekovne stoje
Ko strašan, ogroman skelet… Kroz okna njihova
pusta
Sanjivo šumori vetar i noče visoka trava
Sumornog zaborava.
Izgleda kao da čovek ni rukom dotako nije
Što su stoleća burna odbila u mračnom hodu
Sa kula i platna gradskih. Tu gnezdo jejina vije,
I zmija odvratno mili i gušter po travnom podu.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
U poznu jesen
Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,
I već pred sobom vidim ubog i stari dom:
Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,
I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom-
A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Zimska idila
Zima je pokrila snegom doline i polja ravna,
I tavne visoke gore. Vihori snežnog praha
Po pustom viju se polju, i cela priroda ćuti,
I listak poslednji vene od zimskog studenog daha.
Veselo puckara plamen u skromnoj izbici našoj,
I mačak na banku drema. Kroz tamu večeri blede
Dugačke i svetle senke po zidu čudno se viju,
A oko ognjišta sniskog ozebla dečica sede.
Deda uzeo lulu i s pažnjom o dlan je bije,
Pa ispod pojasa vadi listove duvana suva,
I kad ih izgnjavi dobro, on onda napuni lulu,
I mirno pseći sluša vetrinu što poljem duva.
Po kasto zaškripe selom volujska drvena kola,
I gavran nad njime grakne. Za tim se razgovor čuje.
To se komšija Panta, sigurno iz gore vraća,
Pa žurno ispreže stoku i čeljad po kući psuje.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Zimsko jutro
Jutro je. Oštar mraz spalio zeleno lisje,
A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni,
I sniški, trščani krov, U daljini gube se brezi
I kruže vidokrug tavni.
U selu vlada mir. Još niko ustao nije,
A budan petao već, živosno lupnuvši krilom,
Pozdravlja zimski dan i zvučnim remeti glasom
Taj mir u času milom.
Il’ kadkad samo tek zviždanje jasno se čuje
I težak, promuko glas. To lovac prolazi selom,
I brže mameći pse, poguren u polje žuri,
Pokriven koprenom belom.
Svuda je pustoš i mir. Noćna se kandila gase
A sveži, jutarnji dah, preleće doline mirne,
I šum se razleže blag, kad svojim studenim krilom
U gole grančice dirne…
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Zbogom
Zbogom!….Nikada možda neću
Tvoj mili više čuti glas,
Nikada neće ruka moja,
grleći tebe u samoći,
Rasplesti tvoju gustu vlas;
Niti će ikad više moći
Čarobna senka tavne noći
U zagrljaju naći nas….
I sve to zašto? Ja sam znao:
Tuga i radost – sve je san.
I dok sam slatki sanak snivo,
S gordošću ja sam očekivo
rastanka našeg tužni dan.
tako pobožno fakir pada.
Služeci verno Bogu svom:
Svršetak igre smrt mu sprema,
Al’ on od smrti straha nema,
Nego se gordo sreta s njom.