Porodica Preradovićeva starinom je — prema očuvanom predanju — iz Stare Srbije, odakle se u sedamnaestom veku, pre velike seobe srpske pod patrijarhom Čarnojevićem, preselila u Bačku, nastanivši se u selu Leđenu — Riđici — u gornjoj Bačkoj između Baje i Sombora. Još se pamti da je starešina zadruge, koja se doselila iz Stare Srbije, bio sveštenik i da je on bio vođ svojima na tome dugom i mučnom putu. U novoj postojbini veći deo muških članova kuće Preradovića stupi u vojnu službu, u kojoj su imali uspeha i napredovanja. Godine 1704. Preradovići dobiše plemstvo ugarsko, a pukovnik Petar Preradović posle nekog vremena prevede poveći deo Srba iz Gornje Bačke u Rusiju. Među njima je bilo i Preradovića, koji su u trećoj — ruskoj — postojbini izišli također naglas. Kad se 1740. godine ukide Potiska Krajina sa sedištem u Somboru, onda oficiri iz porodice Preradovića pređu s jednim delom svojih rođakau Gornju Krajinu. Tako se velika porodica Preradovića razdeli na tri ogranka: leđenske, ruske i gornjo-krajiške Preradoviće. Sva su, pak, tri ogranka bila vere istočno-pravoslavne. Diploma o plemstvu ostala je kod leđenskih Preradovića; ruski su Preradovići bili čuveni i sa njima su prvi Srbi ranijega doba održavali veze prijateljstva; ogranak, pak, gornjo-krajiških Preradovića proslavio se po znamenitom pesniku P e t r u P r e r a d o v i ć u.
Ovaj znameniti sin našega naroda rodio se 7. marta 1818. u selu Grabovnici đurđevačke regimente od roditelja Ivana i Pelagije. Školovanje je prčeo u Grubišinu Polju pa produžio u Đurđevcu i Belovaru, a pri kraju 1830. bude primljen u Vojnu Akademiju u bečkom Novom Mestu. U Akademijije ostao punih osam godina. Po običaju onoga doba svaki je đak te škole zapisivan kao rimokatolik, pa je tako i vođena beleška iz godine u godinu. Od toga se nije ipak pravilo nikakvo versko ili agitaciono pitanje, te je na zahtev pojedinaca i ispravljano njihovo obeležje veroispovesti. Među tim takvih je bilo vrlo malo, te su se mahom i dalje smatrali katolicima i oni koji u veru rimokatličku nikada nisu formalno prelazili. Na taj je način i mladi Preradović prećutno zapisan kao katolik, pa je na tome i sam ostao, što je, možda, pojačano docnije i njegovim dvema ženidbama iz porodica vere katoličke.
Ali se u duši mladoga kadeta javi tada i druga vera — oduševljenje za veličanstvenu i večno lepu boginju poezije. On propeva još kao đak, a prve mu pesme bejahu nemačke. Sa toga dara pesničkog profesori ga hvaljahu a drugovi neobično cenjahu.
Po svršetku Vojne Akademije Preradović, godine 1838, stupi kao oficir u puk koji se tada nalažaše u Milanu, u Italiji. Hitajući na prvu dužnost svoju, on pohodi uz put majku i sestru — ali se pri prvom sastanku jedva mogahu sporazumeti, jer sin bejaše gotovo sa svim zaboravio materina jezika!
Na taj način imamo pred sobom mlada i učena čoveka, obdarena poetskim darom, oduševljena za život i rad, čoveka koji će poći sa svom snagom duha svoga putem koji mu sa te raskrsnice bude ukazan. Od presudna uticaja bejahu ličnosti s kojima Preradović stupi u bližu vezu. U Milanu bejaše takva ličnost — kao časnik iste pukovnije — zaslužni književnik hrvatski Ivan Kukuljević. Malo docnije, na prolazu kroz Mletke u putu ka Zadru, kuda je premeštena njegova pukovnija 1842, Preradović se pozna sa Srbinom Spirom Dimitrovićem i njegovim kolom domaćih rodoljuba. Po tom dođoše opet druge veze s prvacima hrvatskim — i Preradović osta radnik na onoj njivi koju ima zapadni deo srpsko-hrvatskoga naroda da obrađuje.
Iz Dalmacije je Preradović, godine 1847, vraćen u Italiju, gde je proveo i iduću godinu, kada je sudelovao u nekolikim bojevima. U početku 1849. po svojoj želji a na zauzimanje nekolikih prijatelja premešten je u Zagreb, odakle se, po službenoj dužnosti, selio po različitim krajevima od srednjega Dunava do Italije i Beča, u koji se grad tri puta vraćao s kućom i službom. Napredujući postupno, Preradović je 1859. godine doterao do čina pukovničkog, a posle rata 1866. postao je đeneral. Ujedno doba, s početka 1871. godine, bilo je govora, pa donekle i izgleda, da će biti naimenovan za bana u Trojednici. Međutim već iduća, 1872, godina donela mu je smrt. Avgusta 6. preminu pesnik i đeneral Preradović u Farafeldu kod Feslave blizu Beča. Tri dana docnije bio je pokojnik pogreben s velikim vojničkim počastima u Beču. Posle sedam godina posmrtni su ostaci njegovi preneseni i pogrebeni svečano na zagrepskom groblju Mirogoju.—
Premešten iz Italije u Zadar, Preradović se kao mlad oficir zadrži dve nedelje u Mlecima u društvu pomenutoga Spire Dimitrovića i ostalih. To bejaše prva narodno-književna škola njegova, jer se mladi časnici skupljahu na prijateljske književne razgovore, čitanje narodnih pesama i idealisanje o književnom radu. Na rastanku morade Preradović obećati Spiri da će mu na pesmu koju od njega bude dobio odgovoriti pesmom — srpskom. Tako je i bilo, te je tako i postala prva srpska pesma Preradovićeva "Poslanica Špiri Dimitroviću". Prva, pak, štampana pesma njegova na srpskom jeziku jeste popularna "Zora puca, biće dana" napisana za prvi broj nove "Zore Dalmatinske". Od 1843, kad je počeo pevati narodnim jezikom, pa za skoro trideset godina Preradović je ostao veran pozivu pravoga narodnoga pesnika: on se s narodom razvijao, sa njime je pevao i plakao, sa njim je osećao.
Prvu, manju, zbirku svojih pesama štampao je 1846. pod imenom "Prvenci", a 1851. izdao je i "NovePjesme". Zbirke je štampao latinicom, ali je pojedine pesme rado slao i listovima koji su se ćirilicom štampali. Tako je bio saradnik "Srpskog Narodnog Lista", "Srpsko-dalmatinskog Magazina", "Srpskoga Letopisa", "Zimzelena", "Danice". Pred smrt je svoje pesme pesnik sam probrao i sredio, razdelivši ih u šest grupa: pesme različne, rodoljupke, prigodnice, "Prvi ljudi" (malen pobožan ep), ljubavne i tuđinske (prepevi). Odmah po smrti njegovoj izdao je naročito za to sastavljeni Odbor zbornik njegovih pesama pod imenom "Pjenička dela Petra Preradovića", Zagreb 1873. U zborniku su i dramske pesme "Kraljević Marko" i "Vladimir i Kosara" zajedno s nekolikim nedovršenim spevovima i nekim lirskim pesmama. - Godine 1890. izdalaje Matica Hrvatska zbirku "Izabranih pjesama" Preradovićevih, a 1902. izišao je i u Beogradu ćirilicom izbor njegovih pesama.—
Otvoreno govoreći — Preradović se u publici obično smatra kao pesnik hrvatski. Ali se tu previđaju nekolike krupne istine. Pre svega Preradović je i po krvi i po imenu Srbin iz srpskoga pravoslavnog doma; on nikada nije formalno menjao vere svoje, i ako ni takvo menjanje ne bi moglo izgladiti nacionalnoga obeležja njegova; on se nigde ne kazuje Hrvatom na štetu srbovanja; uvek smatra da je i srpski i hrvatski narod jedna velika celina, onako kao što su stari dubrovački pisci pod "slovinskim" imenom obuhvatali Južno Slovenstvo ne određujući bliže svoju nacionalu. Pisao je mahom latinicom koja mu je bila i službeno pismo, ali je štampao pojedine pesme i ćirilicom, pa se u jednom pismu čak i pravda Vuku Karadžiću što je prvu zbirku pečatao latinicom priznajući da "kao Srbin" treba ponajpre ćirilicu da upotrebljava i t. d. Ali je od tolikog istog značaja i pogled na ono što Preradović peva. On glorifikuje Cara Dušana, Kraljevića Marka, guslara, Vladimira i Kosaru i t. d.- upravo ideali su mu u srpskoj istoriji. Koliko partikularno stoje prema njemu neki noviji pesnici hrvatski koji pevaju pojedine scene iz čisto hrvatske istorije, hrvatske banove i t. d. Njima zbog toga, nema zamerke, ali to pokazuje gde su ideali onoga pesnika koji stoji na odvojeno hrvatskom zemljištu, a gde su pak Preradovićevi, koji, i prema tome, nije specijalno hrvatski pesnik. Među tim stoji fakat da je on najkrupnije ime hrvatske književnosti, ako se ta književnost deli od srpske — azbukom. Ali ako se pogleda na jezik, ideje, težnju i motive — on je pesnik znatno više srpski no hrvatski. Najpravijaje, pak, ocena u shvaćanju daje Preradović pesnik srpsko-hrvatski. On je i želeo da se tako smatra pa je svojim radom i težio tome smatranju.
Preradović je pevao lirske, epske i dramske pesme. Nesumnjivo je da je u lirici imao najviše uspeha — da je, drugim rečima, liričar. On nije bio u ugodnim prilikama za književni rad, pa kad je ipak duša njegova bila neusahlo vrelo pesama znači da su pesme njegove rezultati osećanja a ne spoljne, dnevne potrebe i ugledanja. Stoga je i mogao pravoga pesnika karakterisati ovako:
Kaži r'jeci da više ne teče,
Kaži vatri da više ne peče,
Kaži duhu da misli ne hrani,
Kaži srcu da ljubit' s' okani,
Pa kaž' onda i pjesniku na ma'.
Da on više ne pjeva pjesama.
Lirika je Preradovićeva pretežno rodoljubiva, ali on ima i drugih krasnih pesama. Neke su ljubavne pesme njegove prešle u narod i pevaju se i u krajevima gde se slabo i po imenu inače zna Preradović. Od lirskih je oblika česta pesma, ali su još češći elegiski tonovi. U popularne pesme njegove dolaze: "Putnik", "Miruj, miruj, srce moje", "Kosovo polje", "Četir vrela", "Braća", "Rodu o jeziku", "Zora puca", "Milim pokojnikom", "Jezik roda moga" i t. d.—
Preradović je bio pravi apostol iskrene sloge između Srba i Hrvata. Stoga je srpski pesnik Zmaj-Jovan Jovanović rekao o prenosu njegova tela iz Beča:
Domaći se bršljen
Oko krsta vije,
To j' pepelu dosta
Al' duši ti nije,
Njojzi nema mira
Dogod s rajskih vrata
Ne ugleda slogu
Srba i Hrvata!
Preradović je delao za daleku budućnost. Ona će doneti i dan potpune slave njegove!
Iz knjige:
Znameniti Srbi XIX veka