Tema: Alphonse de Lamartine - Poezija

Alphonse de Lamartine - Biografija


Alfons de Lamartin (puno ime Alphonse-Marie-Louis de Prat de Lamartine )(Makon, 21. oktobar 1790. – Pariz, 28. februar 1869.), francuski književnik i političar. Poznat je po autobiografskoj poemi “Jezero”, koja retrospektivno opisuje ljubav jednog para gledana kroz oči propalog čoveka. Lamartin je bio umetnik u francuskoj poetičkoj formi. Bio je jedan od retkih Francuza koji je svoj književni dar kombinovao sa politikom. Odgojen u strogom hrišćanstvu postao je bogoljub, te je napisao Jocelyn i La Chute d’un ange. Napisao je Istoriju žirondinaca 1847. koja opisuje žirondince. Puno je putovao a u Turskoj se 1820. godine oženio engleskinjom Marijom Birč. Radio je za fracusku diplomatiju u Italiji od 1825. do 1828. godine. Član Francuske akademije postao je 1829. godine. Bio je Ministar spoljnih poslova od 24. februara 1848. do 11. maja 1848. godine. Preminuo je u Parizu završivši svoju karijeru literarnim slomom.

[HL]




Hram

Lijepo li je kad se večernjica, što je
noćnih kola tihi glasnik ljudskom rodu,
polagano diže na nebeskom svodu,
i svjetlo i tama kada zemlju svoje;
lijepo li je tada u pobožnu hodu
slazit’ u dno dole hramu malog sela,
po čijem se trijemu mahovina splela,
al’ gdje srca vjernih mole se Gospodu!
Zdravo šumo sveta! Zdravo mrtvih polje,
u tvom krilu smjernom selske rake stoje;
blagoslivljam iduć’ skromne ploče grobne.
Teško onom mrtve oskvrnuo tko je!
Pred njihovim molbam’ skrušim srce moje,
a korak odzvanja lađom crkve drobne!
Kakva tama i mir! U dnu crkve dolje
opaža se jedva žižak svjetla, koje
drhteć’ gori ispred svetih žrtvenika.
Samo ono svijetlo, dok mrak svemir krije,
k’o simbol utjehe dobrote što bdije,
da prihvati ovdje uzdahe smrtnika.

Naprijed! Šum nijedan uhu dopro nije;
tek predvraće škripi od koraka moga,
u svetište najzad stupila mi noga.
Žrtvenici sveti i zidovi hrama!
Sam sam, i bol plamni iskalit pred vama,
i reć nebu tajne želje mogu stoga:
nitko čut’ ih neće osim vas i Boga.

Što!… usuđujem se k žrtvenicim ići!
Srca, u kom plamti bol i ljubav, prići
svetom krugu, Bože! zar se usuđujem!
A ne plašim se da kazna će me stići,
što veličnost tvoju dostojno ne štujem!
Ne! Stid me nije ognja od kojeg izgaram:
ljubav nije griješna kad je krepost stvara.
Stoga sasma čista kao predmet njeni
moja gori vatrom blaženom u meni.
I stalnost je resi, čisti udes zao:
Zemlji sam je, svijetu cijelom izrekao:
izrekoh je smjelo pred oltarim svetim:
I pred Tobom, Višnji, nazvat ću je smjeti.
Da, unatoč strahu ovdje u Tvom stanu,
Elvirino ime usna tiho šanu.
To ime od groba k grobu ode smjesta,
k’o glas tužan sjena kad vapiti stanu,
i naruši spokoj ukopnoga mjesta.

Mjesto grobno zbogom! Zbogom hladne ploče!
Otkada pred vama ja plakati počeh,
dvaput ču se kroz noć kako sati ječe.
Plač mi nebo vidje, pa utješen krećem.
Možda isto tako sad negdje daleko
Elvira u hramu bdije mračnom nekom
sama s mojom slikom, i u suzam moli
došavši pred oltar prostrijet svoje boli.[/HL]

Zvono

U zvoniku sela moga
Instrumenat zvučan ima,
U njem, dijete, slušah Boga,
I što nebo priča svima.

Kad me dugo ne bje kući,
Pa se domu vraćah svomu,
Iz daleka čuh ga tući,
Pun divljenja glasu tomu.

Njegov zvuk mi kanda reko
Vedru pjesmu te doline,
Sejin glas mi donije prijeko
I glas majke, pun miline.

Sada, kada zvon se čuje,
Gdjeno zvuči preko žala,
Kanda zvuci smrti bruje,
Očaj jeca povrh vala.

Zašto? U tom gle zvoniku
Srebrnasti zvuk je isti
Isto pjeva Bogu diku,
Jutru šalje pozdrav čisti.

Ah, odonda mnogoj boli
Zvonjeli mi zvona zvuci -
Svemu, što mi srce voli
Na samrti, teškoj muci.

Zavičajna dolina

Vraćam se tvojim toplim ognjištima,
Kolevko dobra moga zavičaja.
Sit sam gradova i praznog sjaja!
Ja sam iznikao među čobanima.

Poljima ovim k’o pastirče mlado
Za ovcama sam švrljao domraka
I kupao se, dok planduje stado,
U bistroj vodi kraj snenog vrbaka.

Uz stari brest do neba sam se peo
Ko ptica lako, u poletu čilom,
I gledao kako pod toplim krilom
Grlica krije jaja đerdan beo…

Slušam u noći gde k’o harfa čisto
Odzvanja škripa tarnica sa puta
I kolevka tužna što po gori luta-
I kao nekad sve je opet isto.

Stihovi za jedan album

Knjiga života puno ljepota divnih krije.
Sama se ni otvorit’ ni sklopit’ voljna nije;
Privlačnu stranu dvaput ne možeš tu pročitat’,
Kob okrene list sama i počne dalje hitat’;
Htjeli bismo se vratit’ strani što ljubav slavi,
Ali već stranica nam smrti se tada javi.

Usamljenost

Na brdu u sjeni hrasta mnogo puta
pri zalazu sunca sjedim sjetan, tužan;
pogled mi dolinom amo, tamo luta,
što se šarolika podno mene pruža.

Tu pjenastih vala rijeka šumno teče;
vijuga, u dalji sve tamnijom biva;
tamo gdje kroz azur zvijezda javlja veče,
u jezeru mirnom tiha voda sniva.

Zadnja zraka pada u sutonu dana
na vrh gora tamnim ovjenčanih gajem,
a kraljice noći kola se zvijezdana
penju, i već obzor bijelim rube sjajem.

Tog trena, gotičku napustivši strijelu,
pobožni napjevi zrakom skladno lete;
prolaznik zastane, a zvono u selu
s bukom zadnjom dana miješa zvuke svete.

Al’ te slike ljupke ne privlače mene,
nit’ pred njima ćutim ushita i sreće;
gledam zemlju ovu k’o prolazne sjene:
sunce živih mrtve ogrijati neće.

Od brda do brda zalud okom tražeć,
s istoka na zapad, od sjevera k jugu,
prelijećem sve tačke beskraja i kažem:
“Za me sreće nema nigdje u tom krugu.”

Što će mi te dole, kolibe i vile,
tašte stvari kojih dražest prošla me je?
Rijeke, stijene, šume i osame mile,
jednog bića nije, tako pusto sve je!

Da l’ sunce započe ili presta sjati,
da l’ vedro il’ mutno izlazi il’ pada,
njegov hod ja sasma ravnodušno pratim;
što mi sunce znači? Ničem se ne nadam.

Na golemu putu da ga pratit smijem,
vidio bih svugdje jaz pustinja golih:
ja ne želim ništa od svega što grije,
od cijeloga svijeta ja ništa ne molim.

Ali možda iznad njegovih bih sfera,
gdje istinsko sunce druga neba žari,
ugledao ono čemu toli smjerah,
da se mogu lišit’ ovih zemaljskih tvari.

Tamo ja bih pio na žuđenim vrelim;
i ljubav i nadu našao bih tamo,
i ideal koji svaka duša želi,
a kome na zemlji imena ne znamo.

Na krilima zore što mi nije dano,
vinuti se Tebi, svrho želja mojih!
Što me još vezuje sa zemaljskim stanom,
u zemlji progonstva zbog čega još stojim?

Kad u dolu padne šumski listak mali,
večernjak se digne, s livada ga smete;
uvenulom listu ja sam tako nalik:
nosite i mene, o vi bure klete!

Leptir

Sa ružama mrijeti, čedo pramaljeća
na krilu zefira nebom nošen biti;
ljuljan u naručju tek procvala cvijeća,
mirise, svjetlosti, plavetnilo piti;
s krila svojih mladih tresuć zlatni prašak,
do vječnog svoda vinut se k’o dašak,
leptiru je takva sudba dala sreću.
Nalik je željama što zastat ne mogu,
što neutažene, dodirnuv stvar mnogu,
da nasladu nađu najzad k nebu kreću.

Jesen

Zdravo sunce s krunom zadnjeg zelenila,
požutelo lišće razneto po dolu !
Zdravo! Lepi dani! Mom oku je mila
tužaljka prirode, slična mome bolu.

Sanjarskim korakom pustu stazu sledim:
hteo bih da vidim, po poslednji puta,
to nemoćno sunce, koje sjajem bledim
u mrklinu šume preda mnom zaluta.

Da, jesenski dani kad priroda usne,
u očima mutnim kriju više draži:
to je zbogom druga, poslednji smeh usne
koju će smrt crna zauvek da zbliži.

Tako, spreman rubom života da bludim,
žaleć prošlu sreću mojih dugih dana,
ja se opet vraćam, i pogledom žudnim
gledam blaga što mi behu zadržana.

Zemljo, sunce, polja, prirodo predraga,
ja vam dužnu suzu kraj svog groba dajem:
vazduh je mirisav! A svetlost je blaga!
Oku smrtnika sunce sja svim sjajem!

Sada kad bih hteo sve do dna da srcem
iz putira punog nektara i žuči,
možda vrč gde zivot ispijah sa grčem
može jednu kaplju meda da izluči!

Možda će budućnost opet da pokuša
da mi vrati sreću što osta bez nade!
Možda, u gomili, neka strana duša
shvata moju dušu, i utehu znade!…

Cvet mirise daje zefiru dok pada;
to životu, suncu, pozdrave je svio;
ja, mrem; moja duša, izdišući sada,
izdahnjuje kao zvuk tužan i mio.

Jezero

Zar, gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?

O jezero, tek jedna godina što prođe,
A tu, gdje nju je svaki očekivo val,
Gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
Sa mnom sjest na žal.

Udaralo si šumno o visoku stijenu
Nagrizajući ko i sada kamen krut,
A vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
Sve do pred njen skut.

Da l’ pamtiš, kad smo došli jedno veče,
A s neba na val tamni rosio je muk,
Tek iz daljine, ko da veslo vodu siječe,
Ču se skladni zvuk.

Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
A obala se ozva jekom isti čas,
I val bje tih dok drag i pun ljepote
Drhtnu njezin glas:

“O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.

Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere -
Pusti, sretne, nas.

Al ja zaludu molim vrijeme neka stane -
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći “Lakše” al sjaj zore rane
Već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
- Prolaznici mi!”

O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,
Kad ljubav plavi nas ko svježi potok tlo,
Zar brzo nestat mora kao što će proći
Dan što nosi zlo?

Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l’ opet dati
Čas taj tako drag?

O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
Sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?

O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
Vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene
Na tu divnu noć!

Pa bilo to u tvome miru ili buri,
O jezero, u humku kao sijena plast,
U tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
Gledaju svoj rast!

Pa bilo to u lahoru il treperenju lista,
U šumu što ga žal udvaja tvoj,
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista
I sjaj motri svoj!

I neka povjetarac, trska što se njiše,
I zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
Nek progovori sve, što čuje, vidi, diše:
“Ljubav bješe to!”