Odg: Gavril Stefanovic Venclovic
MORE
Ka i more što nekad vrlo se s bukom diže
I s talasom o bregove bije,
Pak i opet se natrag u sebe
I skutava tišeći se, —
Tako je i čovečasko srdce
Podizato na žalost, na što li drugo,
Srdenje, smeh li.
Sećanjem se goreg,
boljeg li snahoda poslednja,
Ja l' se više cveli,
Il' se boljma onome veseli,
A za prvašnje što, ništa i ne mari.
Odg: Gavril Stefanovic Venclovic
CRNI BIVO U SRCU
Veliki se to djavo,
kao crni bivo u srdcu gnezdi.
Evo sam to vidim
da neki drugi zavicaj zlocest,
u mome telu vojuje
suproc moga umlja.
I koji je taj drugi,
posnazniji zakon
od bozija zakona?
Jest i vrlo posnaznija
covecja zelja i zla cud,
kojano nit se koga boja boji,
ni mora, ni duge bolseti
i zle nesrece,
ni same vecne muke.
*
Plivaju ti k jeziku razlike besede
ka na lovu u mrezu
razlikoga roda ribe;
zle i dobre.
I gledaj sad sto da cinis...
Zmiju uhvacenu s ribom
ispljuj je napolje iz sebe,
a dobre besede izberi,
te ih drzi sebi
u barci tvojih usti.
Odg: Gavril Stefanovic Venclovic
ZA SVOJ ROD I PRIJATELJE
Za nase starije, za cara i gospodu mu,
za svoje spahije, za vojistane
i poglavare njihove, za knezove svoje i birove
za svoj rod i prijatelje,
mobe i prosnje na dobro im
za njih Gospodu bogu usrdo valja
donositi nase.
Jerno njino u miru boravljenje
i sloboda,
nas od zla zaklanja,
i brigu nam s nase glave skida,
mirost daje...
Svesrdo se za sve te ljude
po podretlu i po redu
vise iskazate molitve —
kako za hriscane, tako i za inoverce —
o zivotu, o zdravlju, o spasenju,
za srecu im i bericet,
o mirnome boravljenju,
na vojski sacuvanu i nadbijanju
nase neprijatelje,
kojino istu da nas pogaze
i nase dobro s jagmom razvuku!
Odg: Gavril Stefanovic Venclovic
SRCE ZARASLO TRNJEM
Ja se tobože nadah i čekah
moj vinograd da iznese grožđe,
a međer, po njemu je trnje!
Ama zato izvestiću vam
što ću ja učiniti tome mome vinogradu:
razbaciću mi oko njega obgradu,
soboriću duvar, ostaviću ga pusta,
neobrezana ni opkopana;
neka da svašto po njemu gazi i tre ga:
što u njemu ko što nađe,
neka grabi i raznosi!
Odg: Gavril Stefanovic Venclovic
SMRT I ŽIVOT U JEZIKU STOJI
Koliko je maečak oganj,
a kolike li velike stvari požiže;
tako i čovečiji jezik —
mala je vešt u nami,
a vrlo golemo zlo čini.
Otvoren je grob njino grlo;
sa svoji jezici lagahu,
sudi im za to, bože!
kroštono je aspidski jad
pod njinim ustnami!
I na me su šaptali svi moji vrazi
i na zlo su mi mislili.
Zlečestu reč na me izneše.
Ama koji me god to oblaguju,
da se sami obuku u zao glas
i kano haljinom gornjom
tako da se obgrnu sami
sa svojom sramotom.
Izbavi moju dušu
od nepravednih usta
i od tuđina poštedi svoga raba
da bi neporočan ostao;
i pritočnik muž skorojezičan,
skoro pada u zlo
i smrt i život u jeziku stoji!