Zdravo Gost, ako čitate ovo, to znači da niste registrovani. Kliknite ovde da se registrujete u nekoliko jednostavnih koraka, uživaćete u svim odlikama našeg Foruma. Imajte na umu da su zabranjeni nepristojni ili besmisleni nikovi (bez brojeva ili slova nasumice).
Simeon Piscevic
Povecaj Tekst Smanji Tekst

  1. Dobro Došli na Radio Šumadinac forum.

    Trenutno pregledate forum naše zajednice kao gost, što vam daje ograničen pristup većini diskusija. Registacijom koja je besplatna dobijate mogućnost da postavljate teme, privatno komunicirate sa drugim članovima (PP), odgovarate na ankete, uploadujete, i pristup mnogim drugim posebnim delovima. Registracija je brza, jednostavna i apsolutno besplatna i zato Vas molimo, pridružite našoj zajednici danas!!

    Ukoliko imate bilo kakvih problema sa procesom registracije ili vašim nalogom za prijavljivanje, kontaktirajte nas.
+ Odgovor Na Temu + Kreiraj Novu Temu
Prikaz rezultata 1 do 5 od 5
  1. #1
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Simeon Piscevic


    Simeon Piščević (1731—1798)



    (Šid, 04.09.1731 — novembar, 1798)

    Rodio se u Šidu, 1731. godine. Sin je kapetana podunavske Landmilicije i komadanta mesta u Šidu. Potiče iz plemićke porodice. Školovanje je započeo u Šidu, a zatim prelazi u školu u Petrovaradinskom Šancu, posle je bio u školi u Beču, Segedinu i konačno u Osjeku.

    Kada je Austrija povela rat sa Francuskom, otac ga je poveo sa sobom kao dobrovoljca Slavonskopodunavskog puka, gde je bio pukovski končar i zbog znanja nemačkog jezika i lepog rukopisa postao ađutant. Sa 17 godina, dobio je čin poručnika u Sremskom Husarskom puku. Godine 1749. dao mu je ruski general Šević, Srbin iz Vojvodine, čin kapetana, s tim da pređe u Rusiju. Carsku dozvolu za prelaz u Rusiju dobio je tek 1753. godine, što i čini u decembru iste godine. Služio je najpre u dvorskoj službi, a od 1757.godine u okviru takozvane "Crnogorske komisije" sa zadatkom da preko Austrije dovodi u Rusiju izbeglice iz Crne Gore. U martu 1758. godine boravio je po tom poslu u Sremskoj Mitrovici i Petrovaradinu. U Rusiji je unapređen u čin majora. Služio je u bugarskom Husarskom puku u Novoj Sebiji, a 1763. premešten je kao viši major srpskog Husarskog puka u Smolensku. Kao potpukovnik služio je u Harkovskom Kozačkom puku, a 1776. nalazio se u Kijevu u Žickom puku, odakle odlazi u Poljsku u poverljivoj političkoj misiji.

    U osmogodišnjem rusko-turskom ratu 1767—1775. godine, postao je pukovnik.

    Zbog hrabrog držanja i izvojevanih pobeda, odlikovan je i unapređen za general-majora, dobivši u vlasništvo nekoliko sela u Ukrajini. Posle je penzionisan i odlazi na svoja imanja u u Ukrajini.

    U svojim starijim godinama bavio se književnim radom. Napisao je knjigu: "Knjiga o naciji srpskoj". U knjizi je izneo položaj srpskog naroda u Austriji, sa posebnim osvrtom na sve teškoće i patnje koje srpski narod proživljava. Takođe se zadržao na teškom položaju Srba u Ugarskoj, o nezadovoljstvu naroda i seobi Srba u Rusiju.

    U rukopisu su ostali njegovi memoari, koje je jedan njegov rođak predao ruskom književniku i istoričaru Nil Popovu. On ih je kasnije štampao kao knjigu na ruskom jeziku.

    Memoari Simeona Piščevića su još pre prevoda na srpski, inspirisali književnika Miloša Crnjanskog za njegov roman "Seobe".

    Srpska književna zadruga, štampala je Memoare Simeona Piščevića 1963. godine, kolo LVI, knjiga 379—380.

    Pre zadruginog izdanja delo je bilo objavljeno u Zborniku.

    Umro je u novembru 1798.godine.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  2.    Linkovi Sponzora

    SRB HOST

  3. #2
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Simeon Piscevic


    Simeon Piščević


    Poreklom iz sela Pišča, naseljeni u Paštrovićima, u vreme velike seobe 1690. godine Piščevići su već bili u austrijskoj vojnoj službi. Ded našeg pisca, Gavril Piščević, borio ce protiv mađarskih pobunjenika i protiv Turaka, a i kasnije u vreme seobe kao oficir komandujući lakom konjicom. Jedan Piščević bio je ađutant princa Aleksandra Virtemberškog za vreme njegovog boravka u Beogradu. Aleksa Piščević bio je kapetan u Čačku 1724. godine i preko njega je budući patrijarh Arsenije Jovanović Šakabenta održavao veze sa karlovačkim mitropolijskim dvorom. Otac Simeonov, Stefan, bio je kapetan podunavske landmilicije i zapovednik Šida (u to vreme mesto sa preko stotinu domova i 500 duša). Početkom XVIII veka Piščevići bili su ce već odomaćili u ovim krajevima i uživali ugled stare vojničke porodice, mada su ce u isto vreme, neki od njih, bavili i književnim poslovima bar kao prepisivači ili redaktori prepisivanih knjiga.

    Posle rata za austrijsko nasleđe u kojem je učestvovao 1744—1745. Stefan Piščević služio je u Petrovaradinu (Novom Sadu) i Sremskim Karlovcima, a zatim kao stariji kapetan sremskog husarskog puka u Krčedinu (1748). Uskoro je dao ostavku zbog čestih seoba u službi i nesređenih prilika u vojsci koje su nastale posle raspuštanja srpske landmilicije i razvojačenja granice. Jedno vreme ce nastanio u Novom Sadu, a 1756. je prešao u Rusiju, za sinom, gde je postavljen u novoosnovani husarski puk u Beloj Slobodi. Imao je u prvom braku četrnaestoro dece, koja mu ce nisu održala sem sinova Simeona i Gavrila.

    Simeon je rođen u Šidu (14. IX 1731), gde je od pete godine imao domaćeg učitelja. Uskoro je prešao u Petrovaradin ujaku Sekuli Vitkoviću, koji je 1735. tamo postavljen kao oberkapetan za komandanta puka podunavske landmilicije.

    Škola, koju je s jednim prekidom Piščević pohađao između 1735. i 1740. godine u Petrovaradinskom šancu (Novom Sadu) bila je, nema sumnje, latinsko-slovenska škola koju je osnovao 1731. godine bački episkop Visarion Pavlović i u kojoj je kasnije učio Joakim Vujić. Piščević sam kaže u memoarima da je u toj školi "produžio učenje maternjeg jezika, a zatim prešao i na latinski", što je odgovaralo programu ove škole. Jednim delom njegovo školovanje palo je u vreme kada je prefekt i nastavnik škole bio Dionisije Novaković (1739—1749), a to je najplodniji period rada novosadske latinsko-srpske škole. Piščević je iz ove škole poneo znanje latinskog jezika koje mu je kasnije koristilo; prilikom pisanja istorije on ce služio delima pisanim na latinskom a i inače je umeo da upotrebi po koju latinsku poslovicu ili da po nešto prevede s ovog jezika. Tu je Piščević učio školu dok ujak nije otišao u Beč i poveo ga sobom. U Beču ce na školovanju zadržao oko tri godine (1740—1743). Živeo je u pansionu u nekom od predgrađa, možda u blizini Jozefštata. Dobro je poznavao i predgrađe Landštrase; verovatno je održavao veze sa otadžbinom i porodicom preko trgovaca koji su odsedali u jednoj gostionici u ulici Altflajšmarkt. Prvih dana boravka u Beču prisustvovao je događaju koji je uzbudio austrijsku prestonicu: učitelj ga je odveo da vidi smotru čuvenih jurišnika, Piščevićevih zemljaka, koji su bili izvedeni u svojoj živopisnoj nošnji pred mladu vladarku Mariju Tereziju. Devetogodišnji dečak nije ni sanjao da će kroz nekoliko godina ratovati rame uz rame sa ovim strašnim vojnicima. Piščević je oko tri godine između 1740. i 1743. proveo u Beču na daljem školovanju. Tu je naučio nemački, tako da je lako govorio, pisao i čitao. Učio je aritmetiku i geometriju, kasnije u Segedinu i Osijeku nemački i matematiku je i dalje usavršavao, a upoznao je sudsku i vojnu administraciju.

    Pored operskih libreta Goldonija i Metastazija možemo samo da naslućujemo šta je rana bečka lektira mogla da pruži mladome Piščeviću. Postoji, međutim, jedna značajna knjiga, za koju ce pouzdano može tvrditi da je Piščeviću bila u rukama najverovatnije već u Beču, četrdesetih godina. To je Robinson. Piščević u memoarima čini aluziju na ovu knjigu, ili tačnije, na neku "robinsonadu", poredeći srpske preseljenike u Slaveno-Serbiji sa "nesrećnim brodolomnicima koje su morski talasi izbacili na pusto ostrvo".

    Nesreća u porodici — smrt braće i sestara i bolest majke prekinuli su Piščevićevo školovanje u Beču. Posle četiri godine boravka kod kuće prešao je u Segedin, gde je otac pokušao da ga upiše u pijarističku gimnaziju. Pošto kao pravoslavni nije mogao biti primljen, a kako otac nije pristao da ga prevede u katoličanstvo, Piščević je ostao u pansionu jednog nemačkog privatnog učitelja. Zatim ga je otac preveo u Osijek, u tamošnju tvrđavu, gde je 1744. godine boravio neko vreme učeći sudsku i vojnu administraciju na nemačkom jeziku. S proleća te godine pod komandom princa Karla Lotarinškog u ratu za austrijsko nasleđe (1740) uzeo je učešća i jedan puk podunavske srpske landmilicije. U tom puku, kojim je komandovao Vuk Isaković, pošli su na Francusku i Piščevići — otac i trinaestogodišnji sin, kao pukovski pisar.

    Taj pohod bio je jedan od najznačajnijih u životu budućeg vojnika i pisca. Na smotri u Pečuju proizveden je za ađutanta; u Štajerskoj, u Gracu, počeo je voditi dnevnik, u Kremsminsteru je ostao zasenjen bleskom baroknog dvorca jednog prelata, koji je oficire njegove jedinice pozvao na obed. Kod Majnca je prešao Rajnu i doživeo vatreno krštenje; tu mu je otac zadobio prve rane, a pod tvrđavom Luj, Francuzi su veštačkim branama skrenuli vodu u austrijske rovove, poplavili ih, a zatim kartečom tukli sve što ce nije htelo podaviti. U Strazburu mu je otac zarobljen i odmah oslobođen; Rajnu su ponovo prešli kod Pajnhajma i vratili ce u Nemačku. Puk je zimovao u Gornjem Pfalcu, kod grada Šartinga, gde je otac Piščevićev optužen da podbunjuje vojnike, uhapšen i prebačen u zamak Sum, sedište feldmaršala grofa Baćani. Simeon ce nije odvajao od oca; kasnije ce vratio u puk, dobio pismeno jemstvo o očevoj ispravnosti i oslobodio ga. Preko Pasave vratili su ce u zimovnik i tu je Piščević proveo jednu prijatnu zimu u selu Mildah, u kući barona Šenbruna. Maja 1745. puk je bio upućen u Češku, gde ce vodio rat s Prusima, ali već u Bavarskoj došla je nova naredba o povratku u Slavoniju. U Petrovaradinu čuli su da će pukovi kojima pripadaju biti ukinuti.

    Mađarsko plemstvo, koje je pružilo veliku pomoć Mariji Tereziji u borbama protiv Fridriha Velikog, zahtevalo je izvršenje zakonskih odredaba iz 1741. godine o ukidanju pomoriške i potiske granice, koja ce nalazila na teritoriji ugarske kraljevine, a bila je naseljena srpskim teritorijalnim jedinicama. U toku rata za nasleđe ovo izvršenje austrijski dvor je odlagao strahujući da razvojačenje granice i predavanje potiske i pomoriške krajine mađarskim civilnim vlastima ne ogorči Srbe. Tako je proces razvojačenja granice i dalje sprovođen postepeno i oprezno. U Petrovaradin je s proleća 1746. stigao general Engelshofen sa zadatkom da rukovodi razvojačenjem. Piščevića je uzeo u službu i izradio mu potporučnički čin. U toj službi obišao je Piščević brodsku, posavsku i gradištansku landmiliciju, učestvovao u merenju trasa za krčenje novih puteva u slavonskim šumama i u crtanju novih karata. Kancelarija ce zadržala u Vukovaru, ali kako je general Engelshofen naišao na velike teškoće i otpor Srba prilikom pokušaja razvojačenja i reformisanja vojne granice, on je u zimu 1747. otišao u Beč po nove instrukcije. Srbi vojnici iz pomoriške i potiske landmilicije bili su razvojačenjem granice veoma pogođeni: tek što su ce bili vratili sa ratišta u Elzasu, Bavarskoj, Pruskoj i Italiji,, bili su stavljeni u položaj da biraju — ili da napuste militarski poziv i da kao paori potpadnu pod vlast mađarskih spahija, ili da napuste svoje domove i imanja i s porodicama ce isele preko Moriša i Tise u Banat i druge krajeve gde srpski graničarski pukovi nisu ukidani, ali gde je takođe došlo do reorganizacije, te je podunavska i posavska srpska landmilicija pretvorena u regularne jedinice austrijske vojske.

    Sve ove reforme izazvale su duboko ogorčenje srpskog življa u Podunavlju. Održavani su zborovi na kojima su učestvovali gotovo svi šančevi preko svojih izaslanika; upućivana su pisma mitropolitu Pavlu Nenadoviću sa zahtevom da narodne interese pred bečkim dvorom uzme u zaštitu. Neki od viših oficira iz Pomoriške granice nisu ce hteli opredeliti ni za ostanak pod mađarskom vlašću ni za selidbu u druge krajeve Ugarske i Slavonije, nego su odlučili da nastave seobu koju su započeli njihovi dedovi 1690. i njihovi očevi 1737. godine; tako da ce javio pokret za seobu Srba u Rusiju. Taj pokret, koji su s jedne strane potpomagali Srbi oficiri u ruskoj službi i ruski poslanik u Beču Bestužev, a s druge mađarsko plemstvo, kojem je išlo u račun da srpski prvaci, nosioci vojne moći i samostalnosti, napuste granicu, ometao je svim sredstvima mitropolit Pavle Nenadović. Uskoro ce ideja o seobi raširila i na ostale krajeve; pošto su njeni inicijatori Horvat i Šević dobili generalske činove u novoj ruskoj službi i pasoše austrijskih vlasti, pokret je zahvatio i one srpske vojne jedinice koje nisu bile pod udarom razvojačenja. Tako je posle Horvata i Ševića zatražio pasoš za Rusiju Rajko Preradović iz slavonskog husarskog puka, kojem je pripadao i Piščević.

    Pošto je zbog jedne povrede bio prinuđen da u zimu 1747. odustane od puta u Beč, kuda je trebalo da prati generala Engelshofena, Piščević ce vratio u Petrovaradin i Karlovce, gde su ga otac i mati zadržali. Tu je ušao u najviše krugove ondašnjeg srpskog društva. Odlazio je u dvor tada još živom patrijarhu Arseniju IV Jovanoviću, gde ce upoznao sa čuvenim pukovnikom Atanasijem Raškovićem, koji je bio oženjen patrijarhovom sestrom. Kod Raškovića upoznao ce kasnije sa Petrom Ševićem, sinom generala Ševića. Kapetan Šević bio je oženjen jednom od kćeri pukovnika Raškovića, a u patrijaršijskom dvoru Piščević ce upoznao i sa drugom Raškovićevom ćerkom, šesnaestogodišnjom Dafinom. Njome ce oženio protiv svoje volje u sedamnaestoj godini, 1748, ubrzo posle iznenadne majčine smrti i očeve druge ženidbe. Iste godine unapređen je za poručnika i služio je najpre u sremskom, pa u slavonskom husarskom puku, gde mu je major bio Mihailo Prodanović, s kojim ce sprijateljio i s kojim je i kasnije u Beču održavao vezu. U trenutku kada je neraspoloženje naših oficira u austrijskoj službi dostizalo vrhunac, došavši u srodstvo sa vođima pokreta za iseljavanje Srba u Rusiju, naišavši na razumevanje kod strica, koji mu je dao pismo za jednog rođaka u Rusiji i kod oca, koji ce i sam želeo iseliti, mladi Piščević je doneo odluku da napusti austrijsku vojsku i pređe sa Ševićima u rusku službu. To je bilo 1751. godine, kada je Horvat već krenuo tim putem. General Šević Piščeviću je odmah dao čin kapetana i u Temišvaru kod generala Engelshofena izradio mu otpust iz austrijske vojske. Međutim, protiv Piščevića je iz Petrovaradina podneta tužba austrijskom dvoru, akt generala Engelshofena o otpuštanju je poništen i Piščević je uhapšen. Posle dvomesečnog isleđenja u osječkoj tvrđavi, carskim reskriptom od 3. novembra 1752. godine krivica mu je oproštena, dat mu je kapetanski čin u austrijskoj vojsci, ali je premešten u brodski pešački puk. Nezadovoljan ovakvim rešenjem, Piščević ce posle smrti svoga tasta Raškovića, koji je 1753. otrovan, umesto natrag u jedinicu, uputio kradom u Petrovaradinski šanac ocu, a otuda — šireći glas da putuje u Temišvar prešao u Peštu, trgovcu Georgiju Rakosavljeviću, a zatim u Beč. U Beču je proveo nekoliko meseci krijući ce od vlasti kao vojni begunac, uhođen od ljudi mitropolita Nenadovića. Najpre je odseo u jednoj gostionici u ulici Altflajšmarkt, koju je odranije znao. Našao ce sa svojim poznanikom trgovcem i bankarom Grkom, Dimitrijem Hapsom, ruskim čovekom, koji mu je pomogao da dođe u vezu sa ruskim poslanstvom u Beču, a kasnije mu našao i drugi stan kod nekog trgovca u Postštajnu, dok ce Piščević nije preselio u rusko poslanstvo u Jozefštatu. U to vreme odlazio je jedino majoru Mihailu Prodanoviću u predgrađe Landštrase y gostionicu kod "Enger birta", gde je ovaj odseo sa ženom. Najzad je dobio pasoš za Rusiju overen od austrijskih vlasti na ime svoje, svoje žene, dvoje dece i petoro slugu. Iz Petrovaradinskog šanca krenuo je 24. oktobra 1753. godine preko Sentomaša, Segedina u Tokaj, gde ce našao s ruskim majorom Žalobovom, koji ce tamo bavio pod izgovorom da za ruski dvor nabavlja vino, a u stvari je prihvatao srpske izbeglice za Rusiju. Preko Poljske i malog pograničnog prelaza Šeljegovke prispeo je Piščević u Rusiju 22. decembra 1753. godine.

    U Kijevu ce našao s pašenogom majorom Ševićem i dobio stan u Podolju. Januara 1754. pošli su u Moskvu generalu Ševiću. Piščević je tu postavljen u Ševićev puk s kapetanskim činom, predstavljen je carici Jelisaveti i proveo četiri meseca odlazeći na prijeme, balove, maskarade i vatromet. Tu ce upoznao sa Petrom Tekelijom i s crnogorskim vladikom Vasilijem Petrovićem, koji je doznavši za Piščevićevo poreklo poslao po njega i vrbovao ga da ce prihvati organizovanja seobe Crnogoraca u Rusiju, na čemu je vladika radio u to vreme. Kada ce Piščević iz Moskve vratio u Kijev (gde ce sa vladikom video ponovo) srpska kolonija je prešla u zimovnik, i tu su proveli jesen i lepu zimu u lovu. S proleća 1755. počeli su izgrađivati naselje u bahmutskoj provinciji u pustom kraju oko reka Donca i Lugana, koji je bio ustupljen srpskim kolonistima i dobio naziv Sloveno-Serbija. Piščeviću je pripao šanac u blizini reke Donca, mesto ce zvalo Rajevka. Tuje proveo zimu 1755, a početkom 1756. otišao je u Petrograd da moli upražnjeno mesto majora u Ševićevom puku. Iako je mesto bilo dato drugom, Piščević je ostao u Petrogradu. Izdejstvovao je dopuštenje da i oca preseli u Rusiju. Posećivao je ugledne ličnosti (Voroncova, S. F. Apraskina, P. S. Sumarokova, V. I. Suvorova), odlazio u dvor, u operu i na balove. Aprila 1756. vratio ce u naseobinu, ali već posle dva meseca dobio je naređenje da s poverljivom misijom ode u Beč i tamo se javi ruskom poslaniku Kajzerlingu.

    Iz Kijeva je krenuo s porodicom preko Poljske i Mađarske (gde ce sreo s ocem) do Prašove; u blizini Košica bio je c pratnjom zadržan u pritvoru sedam nedelja dok mu iz Beča nije poslat pasoš s austrijskom overom. U Tokaju je ostao mesec dana lečeći bolesnog sina. Dočekao je i zimu i po snegu prispeo u Novi Sad. Tu se javio generalu Elfenrajhu, svom starom poznaniku, još uvek komandantu petrovaradinske tvrđave, već slepom i gluhom. Zatim je prešao u Mitrovicu, pukovniku Raškoviću, koji je tu živeo sa ženom i taštom — sestrom i majkom Piščevićeve žene. U Mitrovici je Piščević proveo zimu vrbujući ljude iz Turske da preko Save i kroz ćesarsku prelaze u Rusiju u okviru plana za iseljenje vladike Vasilija. S proleća 1757. pošao je sa prikupljenim ljudima natrag ostavljajući porodicu u Mitrovici. U Kečkemetu mu ce stavila pod komandu još jedna partija iseljenika iz Trsta. Preko Poljske, prelazom Vasiljkov, stigao je u Kijev; očekujući dalja naređenja otputovao je u Petrograd, gde je ponovo sreo oca.

    U Petrogradu Piščević je ostao do oktobra 1757. godine; dobio je službu na dvoru, stan u Mješčanskoj ulici, ekipaž i održavao službene veze s baronom I. A. Čerkasovim. U to vreme u Petrogradu, naš pisac je nakupovao knjiga, načinio biblioteku i celu zimu proveo u čitanju. Nema sumnje, njegovu lektiru su tada sačinjavale pored nemačkih i ruske knjige. U to vreme štampana su dela Lomonosova (Moskva, 1757) i počeo je izlaziti časopis Trudoljubiva pčela A. P. Sumarokova; 1756. osnovano je narodno pozorište gde je za direktora postavljen Sumarokov (jednog Sumarokova iz iste porodice Piščević je lično poznavao). Krajem oktobra upućen je preko Kijeva, Poljske, Egra i Pešte u Beč, opunomoćenom ruskom ministru Kajzerlingu po jednom novom važnom i poverljivom poslu. U Beču ce zadržao dva meseca, pohodio dvor Marije Terezije i operu. Marta 1758. iz Mitrovice je ženu, kćer i novorođenog sina prebacio u Tokaj, a sam otišao u Transilavaniju, gde ce zadržao kupujući konje za dvorsku ergelu. 18. jula 1758. godine u Karpatima, na poljskoj granici u blizini malog mesta Gornji Svidnik vodena bujica koja ce naglo izlila na put odnela mu je ženu i sina. Ostali su ce jedva spasli. Preko Jaroslava stigli su na rusku granicu kod Vasiljkova. U Kijevu je bio 30. septembra 1758. Sredinom decembra preko Tule i Moskve stigao je u Petrograd, gde je imao audijenciju kod carice u prisustvu svog novog pretpostavljenog. A. B. Alsufjeva. Krajem 1758. viđao ce s vladikom Vasilijem, koji je insistirao da Piščević bude postavljen za komandanta crnogorskih iseljenika u Moskvi, ali kako je ovaj to odbio, a vladika uskoro bio proteran iz Rusije, Piščević je ostao i dalje u prestonici.

    Godine 1759. po nagovoru generala Horvata podneo je molbu da ce razreši službe na dvoru. Unapređen u majorski čin, bude prekomandovan u Horvatovu jedinicu. Preko Moskve i Kremenčuga otišao je u Mirgorod, Horvatovo boravište; želeo je da ide s makedonskim pukom na front u rat s Prusima, koji ce u to vreme vodio u savezništvu s Austrijom, ali mu je naređeno da radi formiranja bugarskog puka ode u Ukrajinu, u mesto Manželej. Tu je službovao menjajući mesta (Čigirin-Dubrava, Belocerkovka), tu ce oženio po drugi put jednom rođakom generala Horvata i braće Čorbe. Posle smrti Jelisavete i stupanja na presto Petra III (1762) i pod Katarinom II protiv Horvata je poveden istražni postupak, lišen je čina, poslat u zatočenje, a Nova Serbija je 1763. izgubila ime, i povlastice date Horvatu prestale su da važe. Rat s Prusima bio je završen i Moskva je bila puna oficira koji su ce vratili s fronta i tražili činove. Te godine i Piščević je četiri meseca u Moskvi; postavljen je u srpski puk Petra Tekelije, koji je bio u mestu Porečje, u opštini Dvorcovaja. U vezi sa preuređenjem husarskih pukova 1764. godine, Piščević je ubrzo unapređen u čin potpukovnika i premešten u harkovski puk, gde mu je komandant bio pukovnik Nikola Čorba. 1766. su na egzercirima u selu Valki. Februara 1767. premešten je u ahtirski puk pod komandom generala Podgoričanina. Marta meseca je stigao puk u Kijevu i pridružio mu ce na maršu u Poljsku, ostavljajući ženu i decu u Novoj Serbiji.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  4. #3
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Simeon Piscevic

    Simeon Piščević

    - nastavak


    Posle prelaska granice i kraćeg zadržavanja u Žitomiru i Brodiju, Piščević je dobio poverljivo naređenje da sa jednim odredom maršuje u braclavsko vojvodstvo u sresko mesto Vinicu, gde ce zadržao do avgusta 1767. godine. Tu je stupio u vezu sa poljskim general-poručnikom i peharnikom litavskim, grofom i kasnije maršalom Potockim, i kao ruski predstavnik učestvovao u proglašenju rusko-poljske konfederacije u braclavskom vojvodstvu. Po obavljenom zadatku vraćen je u puk koji je maršovao prema Varšavi, s naređenjem da opsedne grad. U toku zasedanja glavne skupštine u Varšavi su izvršena hapšenja. Neki od hapšenika (krakovski biskup Soltik, grof Rževuski sa sinom i kijevski biskup Zaluski) povereni su Piščeviću i on ih je deportovao preko Grodna u Vilnu, gde ih je predao ruskom generalu Numersu. Kada ce posle zaključenja takozvane "barske konfederacije" Poljska okrenula uz pomoć Turske protiv Rusije, Piščević je ostao u Poljskoj i učestvovao u tom "nesrećnom krvoproliću" kako sam naziva taj rat.

    U velikom rusko-turskom ratu, koji je ubrzo izbio (1768—1774) komandovao je pod generalom Rumjancovim ahtirskim husarskim pukom. U to vreme s pukom i porodicom provodi ratne dane u Rumuniji i letuje u Bukureštu, vodeći onaj ugodni život ruskih viših oficira koji ce nije menjao ni u ratu. Već u prvim okršajima ce istakao u bici kod mesta Žurže i odlikovan je. Posle Kučukkajnardžijskog mira Piščević je ponovo u Rusiji i tu učestvuje u uništavanju i raseljavanju Zaporoške seče 1775. godine posle ugušivanja Pugačovljevog seljačkog rata. Tu je bio ponovo pod komandom svoga zemljaka Petra Tekelije, koji je tada, već kao general, upravljao uništenjem Seče i raseljavanjem Kozaka. Tu se Piščević u stvari vraćao jednom starom sukobu između kolonista iz Srbije i domaćeg življa, koji nije prihvatao stvaranje Nove Srbije u Ukrajini.

    Posle smrti oca, Piščević organizuje novi "Dalmatinski" puk od pridošlica iz otadžbine, službuje i živi u blizini svojih seoskih dobara u Dmitrovki i kraj Krilova. Godine 1777. putuje u Petrograd, gde se sreta sa Potemkinom, biva primljen kod prestolonaslednika i u audijenciju kod carice Katarine II. Unapređen je u čin general-majora i dobija 1000 duša u Mogiljevskoj guberniji. Po povratku sukob sa komandantom Tekelijom, koji je odranije tinjao, izbio je ponovo svom žestinom kada je Piščević odbio da pređe za komandanta Bugarskog husarskog puka na Bugu. Zvanično ukoren, u stalnoj svađi sa sinom, umoran i nesrećan (druga žena mu je u to vreme umrla), Simeon Piščević je demisionirao 1778. godine i na zaprepašćenje visokih zaštitnika u Moskvi i Petrogradu povukao se iz vojne službe u penziju, sinove razaslao u vojne škole, a kćeri uputio na obrazovanje u Smoljni manastir kod Petrograda. Sam je ostao u selu Skaljevati da piše svoje memoare i svoju istoriju Srba. Godine 1782. živeo je u Novom Mirgorodu. Te, 1782. godine, posetio je Piščevića u Novom Mirgorodu, u trenutku kada je ovaj davao završni oblik svojim memoarima, jedan drugi pisac memoara — Gerasim Zelić. On je na putu u Herson, gde je pohodio svog poznanika generala I. D. Hanibala (dedu, tj. strica majke Aleksandra Puškina) obišao srpsku koloniju u Novom Mirgorodu:

    "....20. junija 1782. godine stignem blagopolučno u Novo-Mirgorod u Novoj Serbiji — piše Gerasim Zelić u svom Žitiju — ovđe nađem gna majora Jovana Skorića, moga najbližeg susjeda iz Međede u Dalmaciji i druge mloge Srbe. Njeki iz Mađarske i Banata zbog različni u ono vrijeme zbivši ' se političeski ' uzroka, njeki iz Srbije, Bosne i Ercegovine od tegote ta turskog, njeki iz Dalmacije i Albanije zbog gonenija venecijanskoga izbjegli bijau i došli u ona vremena u Rusiju i naselili onu, praznu bivšu, zemlju, koja se po njima i nazvala Nova Serbija. I drugu sam znatnu gospodu poznao tu: slavnoga Tekeliju generala, generale Čorbu i Horvata iz Banata, grofa Ivana Podgoričanina iz Crne Gore, generala Piščevića iz Paštroviča i knjaza Antu Stratimirovića, generala iz Novog Ercega ot Boke Kotorske... Sva gore pomenuta gospoda u Novoj Serbiji dočekala su me lijepo i blagorodnodušno milostinjom na put obdarila... "

    Godine 1785. Piščević ce dao na dovršavanje svog istorijskog spisa. U to vreme, u vezi sa svojom istorijom Srba, on je prikupio obimnu literaturu i decenija između 1785. i 1795. pripala je njegovim istorijskim lektirama (Mavro Orbin, Vasilije Petrović, Dikanž u verziji Saskog, Vladislavić, pop Dukljanin, N. I. Novikov, Karol Vindiš, F. M. Pelecel, Kerali, Taube, Esih, Hibner, Bišing i vizantijski izvori kao Porfirogenit, Pahimer, Grigora, Kinam, ili antički, kao Kornelije Nepot). Godine 1788. već zaboravljenom generalu piše odu jedan srpski pesnik Aleksije Vezilić. Piščevićev sin Aleksandar, koji je i sam bio oficir i pisao memoare poput oca, seća ce kako sedi general i njegovi prijatelji urlaju uz gusle srpske narodne pesme, kao čopor kurjaka.

    Već star i bolestan Piščević je 1795. dovršavao svoje spise u trenutku kada su njegov sin Aleksandar i sinovi iz drugog braka Piščevićeva oca, uveliko tekli vojničku karijeru kao oficiri u ruskoj službi. Umro je novembra 1797. godine. Naredio je da ga sahrane na otvorenom mestu, kako bi njegov sin Aleksandar mogao nad njegovim grobom podići crkvu. "Kažite mu neka je podigne poručivao je na samrti sinu — na ime arhiđakona Stefana, patrona naše familije."

    Milorad Pavić

    Rastko
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  5. #4
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Simeon Piscevic

    SRBI U BELORUSIJI



    SIMEON PIŠČEVIĆ U MOGILJEVSKOJ GUBERNIJI

    Ruski general srpskog porekla Simeon Piščević (173—1797) došao je u Rusiju prilikom seobe Srba, na područje Slavjanoserbije, 1753. godine, kao austrijski graničarski kapetan.

    U službi Ruskog dvora, ostvario je blistavu vojničku i diplomatsku karijeru. Ostao je poznat u književnosti i istoriografiji po "Istoriji Srba" i "Memoarima".

    Posle dve decenije predanog rada, 1795. godine Simeon Piščević je okončao "Istoriju Srba". Puni naslov ovog dela glasi: "Knjiga o naciji srpskoj, o vladaocima, carevima, kraljevima, kneževima i despotima, kao i o svim događajima u narodu srpskom". Nil Popov, ruski istoričar i poznavalac srpske istorije, o ovom delu je rekao da "predstavlja ne uvek potpuni svod svesti iza istorije srpske od početka srednjeg veka do 18. veka, uzetih iz raznih knjiga — sadržavalo je i podatke o položaju Srba u Ugarskoj do reforama Marije Terezije, koje su uticale na život srpskog naroda — kao i o nemirima do kojih je došlo posle tih reforama, i seobama nezadovoljnika u Rusiju. Ti podaci imali su karakter porodičnih predanja i ličnih opažanja".

    Motive koji su ga pokrenuli da napiše "Istoriju Srba" Piščević je obrazložio rečima: "Uvek sam želeo da svom narodu učinim neko dobro i da mu budem od neke koristi. Uvek sam o tome mislio i koliko mije bilo moguće to i u delo privodio." Ovo vredno delo ostalo je samo u rukopisu. Nalazi se u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu.

    "Memoare", odnosno "Izveštaj o doživljajima Simeona Stepanova Piščevića, general-majora i kavaljera Ordena sv. Đorđa", pisao je pune četiri decenije, od 1744. do 1784. godine.

    Povodom "Memoara", obraćajući se "blagonaklonom čitaocu", Piščević ističe: "U ovoj knjizi govoriću o samom sebi, i to ne krasnorečivo, nego kratko i prosto, onako kako su se srećni i nesrećni doživljaji u mom životu ređali, jedan za drugim." U obraćanju čitaocu, dalje kaže: "Ova moja knjiga imaće tri dela. Prvi će govoriti o doživljajima moje rane mladosti, o mome školovanju, i mojoj službi u austrijskoj vojsci — od početka pa do mog dolaska u Rusiju. Drugi će govoriti o mom životu u Rusiji, i o svemu što mi se tamo dešavalo do polaska u rat sa Poljskom 1767. godine. Treći će govoriti o konfederaciji u Poljskoj i o ratu sa Poljskom, posle kog je došao strašni i dugogodišnji rusko-turski rat. Završiću sa poslednjim godinama moga života u penziji, za koje sam vreme prebrao i pregledao sve svoje ranije beleške, iz kojih je postalo ovo delo."

    Simeon Piščević je "Memoare" namenio prevashodno svojim sunarodnicima koji su živeli u Rusiji, a manje ruskoj čitalačkoj publici.

    Ocenjujući vrednost "Memoara" Simeona Piščevića, kojima se služio prilikom pisanja "Seoba", Miloš Crnjanski je naglasio: "Među onim Srbima, avanturistima i oficirima, koji su za doba carice Jelisavete i Katarine postali đenerali i vojskovođe u Rusiji, ima jedan od nas još nepoznat. to je Simeon Piščević, autor Zapisa (Memoara), koji ne sme da ostane zaboravljen i da nam ličnost i život ovog đenerala i stvaraoca ostanu neznani."

    U trećem delu "Memoara" Piščević pominje Belorusiju. Govori najpre o Grodnom, kroz koji je 1767. prolazio u toku rata sa Poljskom. Za Grodno kaže da se nalazi "na maloj uzvisini, pored same reke. Grad je velik i naroda je u njemu mnogo". Opisujući putovanje prema jugu Belorusije kaže: "Posle Grodna put je bio više šumovit, močvaran i vrlo rđav. Teške i glomazne karuce nisu mogle ići sporednim seoskim putevima, i zato sam bio primoran da se držim druma. Uz put sam nailazio na varošice, ali sam uvek prolazio kroz njih i zadržavao se na noćištu redovno u selima."

    Za slavu Rusije i Carskog dvora, Piščević se borio godinama. Slavu je stekao u rusko-turskom ratu (1768—1774). O tome u "Memoarima" kaže: "Komandovao sam husarskim pukom, a često sam pod svojom komandom imao i deo konjičkih i pešadijskih pukova. I muke sam podneo velike." Međutim, njegovi vojnički kvaliteti nisu ostali nezapaženi, pa zato kaže: "Moju službu su priznavali komandanti i odavali mi veliku čast i hvalu".

    O njegovim ratnim uspesima saznao je i ruski Carski dvor. To je bio razlog, ističe Piščević, "da sam se udostojio da primim svojeručno pismo carice Katarine Druge za moj rad. U znak carske blagonaklonosti, udostojen sam vojnim Ordenom velikomučenika i pobednosca Georgija."

    Godine 1777. stigla su nova priznanja iz Carskog dvora. Carica Katarina II dodelila mu je čin general-majora. Sem toga, veli Piščević, "udostojio sam se da dobijem sela kao nagradu za svoj rad, a ličnim potpisom njenog imperatorskog veličanstva". Tom prilikom dobio je posed od hiljadu duša u Mogiljevskoj guberniji. To se dogodilo približno u vreme kada je i general Simeon Zorić od carice dobio posede u istoj guberniji.

    Posle toga, Piščević je "već kao star čovek, posle mnogih teškoća otišao, sve pod najvišom milosti njenog veličanstva, u penziju". U tišini svog imanja, okončao je pisanje "Memoara". Umro je 1797. godine.

    Dr Ljubivoje Cerović, 1977.

    Projekat Rastko

    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  6. #5
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Simeon Piscevic

    Simeon Piščević

    Prevod i predgovor Svetozara Matića
    Srpska književna zadruga
    osnovana 1892 godine
    Beograd 1963


    Memoari


    Godine 1867. u Moskvi se održavala znamenita etnografska izložba, znamenita po tome što je izazvala plimu panslavizma i dovela u Moskvu veliki broj prosvetnih i javnih radnika svih slovenskih naroda. Taj događaj je probudio u praunuku našeg Simeona Piščevića uspavano srpsko osećanje prenošeno s kolena na koleno: on se tada obratio Nilu Popovu. poznatom istoričaru i poznavaocu naše nove istorije. čijih je nekoliko knjiga (ne sve) prevedeno na srpski u godinama 1870—1882. Praunuk je upoznao Popova sa prvom od dve knjige koje je njegov pradeda napisao i ostavio, u rukopisu, na čuvanje svojim potomcima. To je bila Knjiga o naciji srpskoj. Verovatno iz istih razloga osećajne prirode taj rukopis je imao da se preda Srpskom učenom društvu. Dvanaest godina docnije Nilu Popovu je došlo do ruke i drugo delo Piščevićevo, i Popov ga je objavio u izdanju Društva za istoriju i starine ruske, godine 1884. To delo sada, u prevodu s ruskog originala, izlazi pred široku čitalačku publiku. Ali je još pre ovog Zadruginog izdanja delo bilo objavljeno u Zborniku Matice srpske za književnost i jezik, knjizi VII-XI, inicijativom M. Leskovca, urednika Zbornika. Prevod je rađen sa fotografija uveličanih sa mikrofilmovanih strana teksta, koji je Biblioteka Matice srpske dobila iz Sovjetskog Saveza. Ceo naslov prvoga dela Piščevićevog bio je: Knjiga o naciji srpskoj, o vladaocima, carevima, kraljevima, kneževima i despotima, kao i o svim događajima u narodu srpskom. Ovo delo, po rečima Nila Popova. "predstavlja ne uvek potpuni svod vesti iz istorije srpske od početka srednjeg veka do XVIII veka, uzetih iz raznih knjiga, — sadržavalo je i podatke o položaju Srba u Ugarskoj do reforama Marije Terezije — koje su uticale na život srpskog naroda, — kao i o nemirima do kojih je došlo posle tih reforama, i seobi nezadovoljnika u Rusiju. Ti podaci imali su karakter porodičnih predanja i ličnih opažanja". Ovo delo upotrebio je N. Popov u svome članku: Vojne naseobine Srba u Austriji i Rusiji (u časopisu Vstanik Evropi 1870, №7); podatke o položaju srpske crkve u tadašnjoj Austriji, iz istoga dela, upotrebio je N. Popov u članku: Iz rukopisa s kraja XVIII veka, Srpska istorija od Piščevića (u zborniku Rodnoe plemi, II knjiga. 1877).

    Obe knjige Piščević je napisao na ruskom jeziku druge polovine XVIII veka, samo, rekao bih, sa nešto više narodnih elemenata. Ruski jezik Piščević je bio dobro savladao (pred 1785. godinu, kad je memoare svoje pisao, on je imao za sobom već trideset godina provedenih u Rusiji). Nije savladao bio jedino ruski izgovor, što se lepo vidi u njegovom pravopisu (koji bi zacelo bio zanimljiv predmet za uporednu jezičku studiju). O Memoarima, ili, tačnije, autobiografiji Piščevićevoj, rekao je Nil Popov u svome predgovoru da je "izvanredno zanimljiva": "Pored pričanja o službenoj aktivnosti dvojice pisaca (i Piščevićev sin, Aleksandar, napisao je svoje memoare; i oni su došli u ruke N. Popovu), u tim memoarskim delima rasute su vesti o njihovom javnom i privatnom životu, kao i o raznim ljudima s kojima su Piščevići dolazili u vezu ili u sukob. Te pojedinosti daju života čitavom izlaganju i čine pitanje tih dela izvanredno zanimljivim." — I pored tih pohvala, Piščevićeva autobiografija, zakovana u jednoj sada retkoj ruskoj knjizi*, čamila je zaboravljena, poznata samo najmanjem broju naših ljudi, više od sedamdeset godina. Dobra je i srećna bila ideja da se u Zborniku Matice srpske u prevodu objavljuju dela značajna za našu istoriju. Piščevićeva autobiografija je ne samo značajno delo za poznavanje i razumevanja našeg XVIII veka nego je još i vrlo zanimljivo, na mnogo, vrlo mnogo mesta i književno zanimljivo delo. Ono, osim toga, iako je pisano na ruskom, pripada našem narodu, gotovo našoj književnosti, jer Piščević je naš čovek, Srbin, potpuno srpske orijentacije, pripovedač naše prošlosti. Čim sam pročitao prve strane, odmah sam osetio da ovo neće biti samo prevod, nego nešto više. Mi u Piščeviću dobijamo natrag našu izgubljenu i sad vraćenu knjigu: s njom se desilo nešto slično kao sa Vukovom knjigom o Crnoj Gori, koju smo prevođenjem dobili i vratili našoj književnosti i narodu.

    Samo, u slučaju Piščevića dobitak je znatno veći nego sa tom Vukovom knjigom. Po podacima koje on daje, po predmetu i vremenu o kome govori, njegovo delo popunjava jednu veliku prazninu i zamenjuje nam jednu knjigu koja nam je nedostajala. Pisac je deset godina stariji od Dositeja, događaji o kojima govori počinju sa 1744. godinom. Slika života koju ona daje potpuno je nova, slika koju smo dosad, ali nestvarnu, imali samo u pesničkoj viziji Crnjanskog, kome su za njegove Seobe Piščevićevi Memoari dobro došli kao građa. Njih je i Crnjanski obilato koristio.

    Na prvi, nepažljiv pogled to je jednim dobrim delom samo privatna istorija Srbina oficira u austrijskoj vojsci, koji je kao dete od trinaes godina pošao s ocem u pohod na Francusku, i odmah postao ađutant u u puku, oženio se sa sedamnaest godina, i u dvadeset trećoj godini, kao kapetan, prešao u Rusiju, gde će produžiti tu vojničku karijeru, punu doživljaja i promena, ispričanu do najsitnijih detalja, vrlo zanimljiva i karakteristična istorija našeg prosečnog čoveka iz sredine XVIII veka u Austriji (u autobiografiji su naslikani, osim piščevog oca, još i drugi Srbi, oficiri i građani). — To je još i slika oficira koji je bio obožavalac svog husarskog zavata, konja, lepe uniforme, karijere (te stvari su dosta pripomogle da ostavi svoju otažbinu i otide u Rusiju), uz to uglađenog čoveka nemačke, naročito bečke kulture (u Beču je proveo tri i po godine), koji je svojim roditeljima govorio "vi", koji je redovno, čak i u trećem licu upotrebljavao titulu "gospodin". I ujedno to je i slika dobrog i umiljatog čoveka vedre naravi, u prilikama dosetljivog i punog humora.

    Njegovo pričanje događaja, iako je često sasvim prostodušno, i nepotrebno opširno ponekad, ipak je uvek zanimljivo. Čitajući ga moramo zažaliti što je mnogo stvari propustio. Propustio je naročito da govori o svojim vojnicima, o prostim ljudima na selu i o njihovom životu. Ali je on tu zacelo slušao nazore svoga vremena, a to isto vredi i za njegovo ćutanje o ženi i deci, o kojima tako isto vrlo malo govori.

    Kao što je bio umiljat, vedar čovek, takav je i kao pisac. On, u duhu svoga veka, ima sentimentalnih i didaktičkih stavova, ali ipak retko (na primer u sceni oproštaja s majorom Prodanovićem i sekretarom Nenadovićem., ali je i tu sentimentalni i didaktički stav sveden na malu meru a dat je dobro udešen, skoro pozorišni efekat). Obične su mu vedre i vesele scene: doček vojnika poslanog sa straže na dvorskoj kapiji u Beču, scena u grčkoj crkvi, itd. A slika generala Serbelonija i njegovog prijema oficira spada u jedan od njegovih najvećih pripovedačkih uspeha. Toj slici ne ustupa mnogo slika ekonoma Pečerske lavre, s kojim je Piščević vodio tešku bitku rečima. Vedri su i veseli doživljaji na mađarskim spahijskim dvorovima u Erdelju, kud je Piščević putovao radi kupovine rasnih konja za ergelu ruskog dvora. Živo i zanimljivo su opisani i svi doživljaji iz rata, i taj deo jeste prva srpska, dobra slika veličine i strahote vojničkoga života. Sličan je i opis puta od Novog Sada do ruske granice.

    Iako je, prešavši u Rusiju, odmah od granice promenio ton i držanje (bio je, s jedne strane, iako to ne nagoveštava nigde, svestan da ne može dalje ići u traženju neke nove sreće: s druge strane, i to izrično kaže, bio je, kao i veliki broj Srba onoga doba, idolopoklonički zasenjen Rusijom carskog sjaja iz XVIII veka), postao skroman, bojažljiv, ponekad i prekomerno ponizan u dugotrajnom molbenom stavu radi višeg čina, koji je propustio uzeti prilikom dolaska u Rusiju (tada mu je čin bio skoro nuđen), svu tu poniznost pokazuje u meri u kojoj ni izbliza nije bio to u domovini. On ipak nije došao u Rusiju "u lov na počasti i činove", kao što je to u ljutini rekao za neke strance Ljermontov. I Piščević i većina njegovih drugova dobro su poslužili u vojnoj organizaciji Rusije. Piščević o tome govori hvaleći se pomalo, ali iskreno i pošteno. Ipak i tu ostaje zanimljiv pripovedač života (na primer, opis susreta sa vladikom Vasilijem Petrovićem crnogorskim, na koga je ostao ogorčen, zbog vladičinog lukavstva. (I Dositej je od istog vladike bio jednom ismejan — u anegdoti: "duga je duga, nije kačni obraču" — ali je Dositeju od toga ostalo samo veselo sećanje.) Vrlo je živo ispričan čak i opis naseljavanja na pustoj zemlji Slaveno Serbije). Osećao je kako treba pričanju dati života. To se vidi i u njegovim opisima putovanja, gde redovno uspeva da nezanimljive i nevažne stvari svede na najmanju meru, ili da ostane samo na uzgrednom pomenu. Jedno od najboljih mesta u Memoarima jeste opis strašne planinske bujice koja ga je zadesila pri prelasku Karpata, i koja mu je u smrt odnela ženu i dete. Ne tražeći književne efekte (zacelo da nije mnogo ni znao o njima), prostim rečima opisao je tu svoju porodičnu nesreću.

    Koliko je Piščević dobar pripovedač pokazuje možda najbolje treći deo Memoara, epizoda iz intervencije Katarine Druge u Poljskoj. Naš Piščević nije tu imao simpatičnu ulogu, što on, očevidno, nije osetio. Ali je epizoda ispričana vrlo živo. S njom se Memoari i prekidaju: zacelo je pisca smrt zatekla.

    Često ističe svoje znanje nemačkog (s kojim se u Rusiji pomagao u prvim mesecima). Znanje nemačkog jezika pomoglo mu je mnogo u sticanju vojničkih činova u Austriji u doba kad je samo još mali broj oficira vladao timjezikom. Ovo isticanje učini se ponekad kao hvala, ali on uvek istakne i uviđavnost svojih roditelja, koji su omogućili da dođe do tog znanja, neophodno potrebnog, kao što on ističe, u državi koja je bila skroz nemačka po svome uređenju. Njegovo školovanje u Beču, na žalost samo kratko pomenuto, i opisi susreta s ljudima u Nemačkoj i u Austriji daju nam jasniju predstavu o načinima na koje su austrijski Srbi ulazili u prosvetu Zapada.

    O svome učenju "slavenskog" (nekad ga naziva "maternjim") — taj naziv znači zacelo ono što se docnije zvalo slavjanoserpski — govori vrlo malo. Ukoliko je u tom njegovom slavenskom bilo crkvenih elemenata, oni su mu samo pomogli da brže nauči ruski književni jezik, koji je dobro naučio, a svoj slavenski počeo brzo zaboravljati: Nil Popov. izdajući njegov rukopis, imao je samo jedan jedini njegov srbizam da objasni ruskim čitaocima. Tako se Srbin brzo pretapao u "jedinoplemeni" narod ruski, kako se to onda i docnije, sve do Njegoša, govorilo.

    U jednom trenutku očajanja (kad ga je sekretar ruskog poslanstva, na prvom prijemu, odbio) on je sam kazao teške, tužne reči o seobi naših ljudi u Rusiju, o očajničkim postupcima njegovim samo da stigne do Rusije. U tom trenutku u njemu se za kratko vreme javio duooki, skriveni nagon nacionalnog samoodržanja. Još jedanput je, i još u kraćem trajanju, progovorio taj nagon: kad je čuo reči generala Engelshofena. Taj Nemac, u velikoj tiradi prekora i neodobravanja seobe u Rusiju, proročki je rekao da će se Srbi u srodnoj slovenskoj masi pretopiti i izgubiti (iako je pogrešno tvrdio da im slična opasnost u Austriji ni najmanje ne preti). Srbi su se u Rusnji doista pretopili. Nova Srbija i Slaveno-Serbija su se potpuno izgubile. Samo je Piščević sa svojom knjigom duhovno ostao u svome narodu.

    Svetislav Matić
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

Informacija Teme

Users Browsing this Thread

Trenutno 1 korisnika pregleda ovu temu. (0 članova i 1 gosta)

     

Članovi koji su pročitali ovu temu : 0

Nemate dozvolu da vidite spisak imena.

Tagovi za ovu Temu

Pravila Postanja

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts


O Nama

    Narodni radio, melem za uši ko ne sluša može da ga nađe na www.radiosumadinac.org

Preporučeni Linkovi

Pratite nas na

Twitter Facebook youtube Flickr DavianArt Dribbble RSS Feed



RSS RSS 2.0 XML MAP HTML
Loading...
Svaki korisnik ovog sajta odgovoran je za sadržaj poruke koju objavi na sajtu. Sajt se odriče svake odgovornosti za njihov sadržaj. Postavljanjem vaše poruke ili vašeg autorskog dela saglasni ste da ovaj sajt postaje distributer vašeg dela i odričete se mogućnosti njegovog povlačenja ili brisanja bez saglasnosti uprave sajta. Distribucija sadržaja sa ovog sajta je dozvoljena samo u nekomercijalne svrhe, uz obaveznu napomenu da je sadržaj preuzet sa ovog sajta i uz obavezno navođenje adrese RadioSumadinac.org. Kako je sajt ovih dimenzija nemoguće u potpunosti kontrolisati, ukoliko primetite materijal nad kojim Vi ili neko drugi već ima autorska prava, odmah nam se obratite i materijal će biti uklonjen. Za sve ostale vidove distribucije obavezni ste da prethodno zatražite odobrenje od vlasnika Sajta


Optimizovano za rezoluciju: 1920x1080