Zdravo Gost, ako čitate ovo, to znači da niste registrovani. Kliknite ovde da se registrujete u nekoliko jednostavnih koraka, uživaćete u svim odlikama našeg Foruma. Imajte na umu da su zabranjeni nepristojni ili besmisleni nikovi (bez brojeva ili slova nasumice).
Svetlana Velmar Jankovic
Povecaj Tekst Smanji Tekst

  1. Dobro Došli na Radio Šumadinac forum.

    Trenutno pregledate forum naše zajednice kao gost, što vam daje ograničen pristup većini diskusija. Registacijom koja je besplatna dobijate mogućnost da postavljate teme, privatno komunicirate sa drugim članovima (PP), odgovarate na ankete, uploadujete, i pristup mnogim drugim posebnim delovima. Registracija je brza, jednostavna i apsolutno besplatna i zato Vas molimo, pridružite našoj zajednici danas!!

    Ukoliko imate bilo kakvih problema sa procesom registracije ili vašim nalogom za prijavljivanje, kontaktirajte nas.
+ Odgovor Na Temu + Kreiraj Novu Temu
Prikaz rezultata 1 do 8 od 8
  1. #1
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Svetlana Velmar Jankovic

    Svetlana Velmar Jankovic


    Svetlana Velmar Janković (1933—2014)


    (Beograd, 01.02.1933)

    Svetlana Velmar Janković, književnica i akademik, rođena je 1. februara 1933. godine u Beogradu. Posle rata pohađala je Četvrtu žensku gimnaziju. Uporedo je studirala francusku književnost i radila kao novinar u "Dečijoj štampi". Kasnije, kao sekretar i urednik časopisa "Književnost" bila je i u uredništvu koje je vodio Eli Finci i u uredništvu koje je vodio Zoran Mišić. Dugo je godina uređivala, u Izdavačkom preduzeću "Prosveta", edicije proze i esejistike domaćih pisaca. Osnovala je biblioteku "Baština". Od 1989. godine radi kao slobodan pisac.

    Svetlana Velmar Janković je objavila romane Ožiljak (1956, drugo, prerađeno izdanje 1999), Lagum (1990), Bezdno (1995), Nigdina, Vostanije; zbirke kraćih i dužih proznih dela Dorćol (1981), Vračar (1994) i Glasovi (1997); knjige eseja Savremenici (1968), Ukletnici (1993) i Izabranici; drame Žezlo i Knez Mihailo (1994); priče za decu pod naslovom Knjiga za Marka (1998); prvi deo autobiografske proze Prozraci i molitve Svetilnik (1998).

    Nagrađivana je brojnim nagradama i priznanjima: "Isidora Sekulić", "Ivo Andrić", "Meša Selimović", "Đorđe Jovanović", "Borislav Stanković", "Pera Todorović", Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu 1992. godine, NIN-ova nagrada za roman godine Bezdno (1995), Nagrada "Politikinog zabavnika", Nagrada "Neven", a tu su i nagrade Mišićev Dukat, Ramonda Serbica i nagrada "Stefan Mitrov Ljubiša", nagrada "6. april" za životno delo o Beogradu...

    "Pariski časopis Lire stavio je 1997. godine roman Lagum, Svetlane Velmar – Janković (koji je pariski izdavač Phébus izdao pod naslovom Dans le noir) na deseto mesto među 20 najboljih knjiga domaćih i stranih pisaca objavljenih u toj godini u Francuskoj. A ovaj roman je bio u i najužoj konkurenciji za nagradu 'Femina' i proglašen 'malim remek -delom'".

    Rad Svetlane Velmar Janković prevođen je na engleski, francuski, nemački, španski, italijanski, bugarski i mađarski jezik.

    Svetlana Velmar Janković je od 5. novembra 2009. godine redovan član SANU (Srpska akademija nauke i umetnosti), a za dopisnog člana izabrana je 2. novembra 2006. godine.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  2.    Linkovi Sponzora

    SRB HOST

  3. #2
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Svetlana Velmar Jankovic

    IZABRANICI

    Tumačeći poeziju Disa, Rastka Petrovića, Rista Ratkovića, Dedinca, Pope i Ivana V. Lalića, Svetlana Velmar-Janković svedoči i o vremenu u kojem je njihova poezija nastajala.

    Autorka ovih eseja ne samo što staje u odbranu poetskog i poezije, ona ovim svojim delom pokazuje da nema ničega uzvišenijeg, lepšeg ni težeg, kao ni dubljeg poniranja u jezik, od onog koji čini poezija. U trenutku kada se malo čita, malo misli i malo promišlja, knjiga Svetlane Velmar-Janković kao da ima jedna zadatak — da nas približi suštini. Koja mora biti da je i svetlost.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  4. #3
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Svetlana Velmar Jankovic

    LAGUM

    Roman za koji je u francuskoj kritici napisano da nastaje jednom u pola veka. Dobitnik je nagrade "6. april".

    Roman o propasti građanskog sveta na kraju Drugog svetskog rata, o nadolasku tame koja uništava svaku uređenost, pa i jezičko osećanje, potresna priča o Beogradu u jednom istorijskom času.

    Odlomak iz predgovora:

    "Lagum je turska reč i označava mračan podzemni hodnik, tunel bez svetlosti. Nekadašnje prvobitno značenje, koje je lagum određivalo i kao minirani potkop ispod utvrđenja i kao samu minu, sve manje se pamti.

    Beogradska tvrđava Kalemegdan bila je čuvena po lagumima koji su, kaže legenda, vodili i ispod reke Save i spasli život mnogom beguncu mada je i mnogi zatvorenik ostavio svoj život u kalemegdanskim lagumima. Zna se da su lagumi u dubinama ispod Kalemegdana i danas potpuno neistraženi.

    Lagum je mesto tame." — Svetlana Velmar-Janković

    * * *

    "Svetlana Velmar-Janković, vrlo zapažena srpska spisateljica i dobitnica brojnih književnih nagrada i priznanja, u romanu Lagum, kao i u svom autobiografskom romanu Prozraci, uspostavlja sliku mogućeg sveta na temeljima sveta koji je razoren. Polazeći od takve slike sveta, od sveta koji je uništen, ali koji postoji kao istorijska činjenica i kao forma u sećanju, Svetlana Velmar-Janković oblikuje upečatljivu i u književnom smislu vanredno značajnu priču o čoveku pred istorijskim izazovima koji menjaju i njega i njegov svet, i koji nisu došli da prođu kao vihor bez smisla, već da potru svaki trag smisla koji je zatečen. U Lagumu građanski svet se samo nazire kroz reči kojima se privremeno čuva njegova punoća, kroz male rituale svakodnevice koji su, uprkos svemu, očuvani iako oni koji ih upražnjavaju iznutra osećaju gubitak njihove realne osnove i obavezujućeg karaktera kojim se čuva integritet jednog sveta, ili, pak, kroz pažljive i iznijansirane opise pojedinih predmetnosti koji su simbolički izraz ispunjenog postojanja tog sveta koji je samo minulo vreme. Lagum, u svojoj celosti, jedan je od najznačajnijih romana srpske spisateljice jer predstavlja priču u kojoj sve dobija svoj glas, identitet, pa čak i smisao."

    Predgovor Gojko Božović
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  5. #4
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Svetlana Velmar Jankovic

    NIGDINA

    Roman o savremenosti. Vrhunsko knjižavno delo o događajima iz našeg života. Napisan iz ugla beogradske profesorke i njenog brata psihijatra u Americi, roman govori o bombardovanju Jugoslavije 1999. godine, agoniji devedesetih i poluvekovnom periodu koji prethodi tom trenutku tame.


    KNJIGA ZA MARKA

    Knjigu za Marka cini sedam prica o srpskim srednjevekovnim vladarima kada su bili deca. Pripovedajuci o detinjstvu srpskih vladara, Svetlana Velmar-Jankovic potom govori o tome sta su ova deca postala kada su odrasla.

    U ovoj knjizi možete pročitati priče o dečacima: Nemanji (Stefanu Nemanji), Rastku (Svetom Savi), Urošu (Stefanu Dečanskom), Dušanu (Caru Dušanu Silnom), Lazaru (knezu Lazaru), Stefanu Lazareviću (Despotu Stefanu) i Marku (Kraljeviću Marku).

    Odlomak iz predgovora:

    "Ovu knjigu sam zamislila i napisala kao poklon mom unuku Marku Đ. Protiću. Ali ona je zamišljena i pisana kao poklon i svim drugim devojčicama i dečacima — ako vole da čitaju. Ako baš i ne vole — možda će se predomisliti dok budu čitali ovu knjigu, pošto neće svisnuti od dosade.

    Još nešto, u poverenju: sva deca o kojoj se ovde priča, stvarno su postojala. Živela su u onim vremenima u kojima se nije znalo ni za aumomobile, ni za avione, čak ni za električno osvetljenje. Pa, razume se, ni za telefone, liftove, crtane filmove. Živela su ta deca davno i drukčije a ipak se, videćete, nisu mnogo razlikovala od vas danas.

    Kako je to moguće? Ne znam. Ali, pročitajte i sami zaključite u čemu je tajna, ako je ima."

    Svetlana Velmar-Janković

    Knjiga za Marka je osvojila nagrade "Neven" i nagradu "Politikinog zabavnika" za najbolju knjigu za decu.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  6. #5
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Svetlana Velmar Jankovic

    Dorcol

    ULICA ZMAJ-JOVINA


    I jeste i nije njegova ulica. Jeste, zato što nosi njegovo ime; nije, zato što mu ne pripada u potpunosti. Ima neko sa kim Zmaj Jova deli to vlastništvo koje nije tražio: neko čije je ime, ne ni tako davno, ali pre njegovog, bilo ime ove ulice što dunavsku padinu vezuje sa savskom. U ovom je kraju Zmaj stranac; onaj neko to nije mada, u šetnji, uvek bira stranu u senci kao da bi da postane još neprimetniji no što to, po prirodi stvari, već jeste. Kada po podne dođe u svoju ulicu, Zmaj se pojavljuje sa dna padine, od dunavske obale, kao da stiže iz Pančeva u kojem je nekada, pre više od jednog veka, proveo dramatične godine. Penje se polako uzbrdicom, kroz bušnu i dotrajalu tišinu što se u ovo doba dana sleže nad padinom. U taj tišini gasnu, u prostorima nad Dunavom, poslednje istočne svetlosti, istrošeni sumrak drhturi nad asfaltom a od Vasine i Knez-Mihailove se, sa mukom, probijaju neprikosnovane svetlosti zalaska. Nešto se od njih, kao dah zamagljenih daljina, raspe po drveću u Zmaj Jovinoj a sam Zmaj Jova, u taj čas, počinje da prepoznaje, u svojoj blizini, ono prisutno. Tim prisustvom nije povređen, polaskan je: to je prisustvo žene koja je, uz to, i kneginja. U Beogradu više nema mnogo onih koji se sećaju da je Zmaj-Jovina ulica, u nedavnoj prošlosti, nosila ima Kneginje Ljubice; još je manje onih koji bi mogli da se sete ko je, uistinu, bila ta kneginja. Zmaj ipak sluti da je ispod tih prvih naslaga zaborava koje njega kao da ne dotiču, zapreteno ono dublje pamćenje zbog kojeg bi se rado povukao pred Kneginjom: ovo je njen kraj, ne njegov. Često se pita da li Kneginja, koja u svakodnevnu šetnju verovatno polazi iz svog Konaka na padini prema Savi pa se, sa početka svoje nekadašnje ulice, upućuje Knez-Mihailovoj i Vasinoj, da li ne hita, naročito kad zađe u onaj deo ulice što se, od zgrade bivše Klasne lutrije koja je sada zgrada Beogradske banke, spušta ka Dunavu, da se nađe sa braćom Obrenović, Jevremom i Jovanom, čije ulice tu, nešto niže, presecaju Zmaj-Jovinu i Kneginjinu. Ali nije primetio da se Kneginja bilo sa kim, osim sa njim, susreće. U njihovom susretu ona mu, uzdržano, klimne glavom a Zmaj joj se, uzdržano, pokloni. I mimoiđu se. Uprkos svojoj želji, pesnik se ne oseća blizak Kneginji, iako se doba u kojima su živeli dodiruju. Kada se Zmaj, 1833, rodio, Kneginja Ljubica je bila gotovo mlada žena i autoritativna srpska kneginja. Kad mu je bilo deset godina, ona je umrla: tada više nije bila ni autoritativna, ni srpska, samo kneginja u izgnanstvu. O njenoj se smrti govorilo kao o smrti stare žene, mada su neki bečki i novosadski listovi pisali da je umrla prerano, naprečac i od jada.

    U poslednje od tih tvrđenja možda bi se moglo i posumnjati jer je Kneginjin jad počeo odavno i ona je, s njim, uglavnom bila naučila da živi. Istina, pred kraj bio se jako nagomilao. Počeo je čim je shvatila da mladić koji je tako obično izgledao, njen muž Miloš Obrenović, ima neobičnu unutarnju snagu. Ta se snaga činila opasna a najviše se otkrivala u njegovom pogledu. Kad je Ljubica pošla za njega, Miloš je bio sluga kod svoga brata a njegov je pogled umeo da bude ne samo ljubazan nego, ponekad, čak i smeran. Onda je, gotovo neosetno, taj sluga postao neznatan pa znatan vojvoda i, najzad, Gospodar Srbije. Ljubica je postepeno učila da vidi kako smernost sasvim nestaje iz njegovog pogleda a ljubaznost postaje dvosmislena: ne retko, prethodila je nekoj opakoj Miloševoj zamisli ili je tu zamisao sledila. Ta prikrivana opakost davala je Miloševim očima čudnovat, žut sjaj od kojeg se Ljubica stresala iako nije mogla da mu se odupre. (Sasvim žute i naročito lepe bile su, na primer, Miloševe oči uperene na odsečenu Karađorđevu glavu, stavljenu na sto pred njim, 1817. godine.) U početku više vezan za Ljubicu no ona za njega, Miloš je ubrzo pokazao da ume da se, isto tako lako, vezuje za druge žene kao što najbolje, ipak, ume da druge žene vezuje za sebe. Kad ga je, čim je poveo Drugi ustanak i počeo, bez milosti, da uklanja svoje neprijatelje, bila obuzela velika moć, uzimao je sve što mu je pružalo zadovoljstvo: tada se već jasno videlo da Ljubicu gotovo kao i da ne primećuje. Nije moralo da bude baš tako, mogla je da ga zadrži i za sebe. Ali u tome je i bila sva začkoljica: vije ga htela i za sebe, nego samo za sebe. Među njima je počela ona vrlo stara igra koja je za Ljubicu bila i nova i više no igra: možda baš zato, tu je igru igrala sa mnogo pogrešaka. Čim je Miloš počeo da izmiče, nastojala je da ga vrati, a što je više nastojala on je brže izmicao. Koliko je bivao dalje od nje to ga je ona prisnije doživljavala a sve jače osećanje, neka gusta, razluđena vatra, potpuno ju je osvajalo. Ali, umesto da od tog ocećanja postane mekša, postajala je tvrđa; ukoliko je ona postajala tvrđa, utoliko ju je Miloš mirnije zapostavljao. Ponekad joj se činilo da neće izdržati: u njegovom odsustvu kao da je, pod svojom kožom, osećala gotovo sve što se zbiva sa njim; u njegovom prisustvu je celim bićem znala sve što se zbilo. Kao podzemni oganj patnja je tutnjala u njoj ali taj pakao kao da niko nije primećivao: gospodarica koja sve vidi, majka koja sve sluti, Ljubica Obrenović je davala utisak žene koja ne zna za strah, jer ne zna za slabost. Svi su je smatrali jakom a samo je ona pamtila slabost koju nosi u sebi.

    Jeste, bilo je trenutaka kada je tu slabost upoznavala kao snagu, kao jedini oslonac. Tada bi sa nasladom, u prisećanju, izazivala onaj čas kada ju je prvi put osetila. Prolazile su njene prve nedelje sa Milošem a ona je još bila sva zbrkana u sebi, i uskomešana. Onda se, potpuno iznenada, u njoj javila radost. Bila je obična noć i ništa nije unapred upozoravalo da je takva radost moguća. Letnja tama se provlačila kroz malo okno i klizila po nevidljivim zidovima njihovog sobička, Miloš je spavao pored nje a prastare praznine lebdele su u šumi. Onda, ko zna otkuda, možda iz Miloševog daha, možda iz njenog pokreta odjednom je naišla ta radost kao razigrano svetlosno tkanje i sve drugo više nije postojalo. Tama je postala jednostavna, i zvezde, i one praznine i Ljubica je, pročišćena u toj unutarnjoj rasvetljenosti, razumela da voli. Počelo je da sviće a ona je, bosa pošla preko tla: zemlja je bila sva hladna i sva dobra. Pokretna kao pramen vazduha, Ljubica se primicala svetlostima istoka koje su je, izgledalo je, čekale.

    Kada se vratila, Miloš je stajao na pragu njihovog kućerka. Polako mu se približavala uverena da će se, ako ga samo dodirne, sve to svetlosno tkanje iz nje preneti i na njega. Prosto će se pretočiti. Nije moglo da bude drugačije. Dodirnula mu je šaku vrhovima prstiju, svetlosni treptaj je pošao iz nje pa zastao: kao da je nailazio na tanušno, smračeno nepristajanje. Istina, Miloš ju je grlio ali je ona osećala da on nije pored nje, da to nije njegov dodir: Miloš je dodirivao tu ženu koja se bila šćućurila uz njega ali ništa nije primao od nje. Svetlosni treptaj je uzmicao ali ne natrag, ka njoj, nego negde pored, u provaliju. Miloš je gledao Ljubicu, a ona je osećala da je ne vidi: ili joj se to samo pričinjavalo? Jer, iznenada je podigla glavu i uhvatila njegov pogled. (Ili je taj pogled uhvatio nju.) Dva oka su zurila u Ljubicu, žuta i pomalo razrogačena. Ta dva oka nisu bila nimalo smerna i nimalo ljubazna: to su bila dva zla, vučja oka. Slutnja oštrih ivica, nemilosrdna, izrovala je preostalu radost: taj čovek koga voli bio je njen neprijatelj. Kao da je pogodio šta je pomislila, Miloš se nasmešio nežno, vrlo nežno i otišao. Ostala je bez pokreta a puna slabosti: u jasnom julskom jutru ona je, u sebi i oko sebe, ugledala senke strave.

    Kad se vratio, Ljubica je sedela na pragu njihovog kućerka. Očekivala je njegovo lice, koje lice? Više nije sumnjala da ih Miloš ima mnoga. Da li će ugledati neko koje poznaje ili neko koje ne poznaje? Još se nije ni sasvim približio a ona je odahnula: dolazio je onaj Miloš koga je i poznavala i prepoznavala. Ipak, sleđenost u njoj nikako se nije kravila: šta joj se to, i zašto, pričinjava? I da li se pričinjava? Ako se ne pričinjava, ako je onaj pogled zaista postojao, otkuda onda te različite a ravnopravne stvarnosti od kojih zaboravlja da diše? Ali, kad se Miloš sasvim približio strave kao da su sasvim nestale iako su njihove senke, duboko u njoj, ipak opstajale.

    Dobro što su opstajale da je opomenu na one drugačije stvarnosti jer se, ubrzo, Ljubica uverila da joj se onaj pogled nije pričinio. U mesecima koji su sledili javljao se sve češće kao što je i nepoznatih Miloševih lica bivalo sve više. Na lica se navikavala zato što su bila neprijatna; na pogled, nije. Miloša, koji je to opazio, možda je zabavljao baš taj njen grč, kao što ga je zabavljala i nadmoć koju je sticao nad Ljubicom: uvek je mogao, lako, da izazove u njoj radost ili patnju. Nekad je to činio iz potrebe, nekad iz obesti a Ljubica je učila da živi razapeta između krajnosti, zavisna od Miloševog zla.

    Nije naučila: pobuna je, od početka, tinjala u njoj, ali je, u početku, ona bila nemoćna da je prihvati; uz to, još se nadala. Miloš se pokazivao ne samo kao bezobziran nego i kao lukav; ukoliko joj je više oduzimao od sebe, utoliko joj je više davao od svega ostalog: od ugleda, od bogatstva, od obaveza. Sve je ponela a od patnje pokušala da se odbrani strpljenjem: nije uvek bilo delotvorno, ali joj je izgledalo kao jedini odgovor na Miloševa nestrpljenja; bilo je od ovih darova koje je odlučila da svakodnevno prinosi životu, jer život ju je očigledno iskušavao a iskušenja su, iz dana u dan, postajala veća. Jedno od najvećih je nailazilo čim bi Ljubica čula kako, u razgovoru sa drugom ženom, iz Miloša izbija onaj izazovan smeh. Tada je u sebi osećala mah nekog gneva pred kojim je sve drugo iščezavalo. Bojala se tog gneva i odmah pokušavala da ga sputa: uveravala je sebe da mora postojati dublja pravda koja ipak neće dozvoliti da jednima bude dato samo stradanje a drugima samo zadovoljstvo. Ali, sumnjala je da bi ta dublja pravda odobrila gnev ili pobunu. Toj pravdi je, da bi se umilostivila, isto valjalo prinositi darove. Ljubica je tako i činila: prinosila je najbolje delove sebe. Više nije imala telo koje traži, samo ono koje sluša; nije znala za umor, samo za dužnosti. Ako je od drugih zahtevala mnogo, sama je uvek davala više; ako je prema drugima bivala stroga, prema sebi je bila najstroža. Sve joj to nije padalo teško, ali je igru koja je trajala između Miloša i nje jedva podnosila: neprekidno se gradila kao da ne primećuje njegova izdajstva a on nije krio kako primećuje da ona postaje sve manje žena. U poslednje vreme, ocećala je da nije više celovita ni u dogovaranju sa onom pravdom, sve nedostižnijom: u njoj je bilo bar dve Ljubice od kojih je svaka imala svoj glas. Jedna se javljala sa danom, odmah spremna da se odriče od sebe i da se, sve dubljom dobrotom, suprotstavlja Miloševoj zlosti; druga se javljala ponekad, noću, nimalo sklona odricanju; odnekud svesna svoje ženstvenosti, nije priznavala dobrotu, samo mržnju. Neka treća Ljubica, vična gospodarenju, nadgledala je obe i zazirala od obe: ona prva joj je bila odviše pokorna i, u toj pokornosti, pritvorna; ona druga joj je bila sasvim nepokorna i, u toj nepokornosti, opasna. Da su htele da se dogovaraju između sebe, bilo bi bolje: ali one nisu htele ni da čuju jedna za drugu. Među njima je bila opaka pukotina.

    Pukotine je nestalo onog dana kada je ubila Petriju. Taj dan je bio izvanredan, pun mekih osvetljenja pod kojima je, u proleću, na svakoj vlati vidna bezazlenost od buđenja. U domu Obrenovića, u Crnuću, pripremao se izlet na Rudnik. Kao da očekuje nešto izuzetno, Ljubica je od jutra bila na oprezu. Onda se dan iskosio i počeo da struji prema nekoj tački koju nije videla mada ju je predosećala. Prvo su joj javili da lepa Petrija, odnedavno uzeta njoj u ispomoć, moli da joj se dozvoli da, bolesna, izostane sa izleta. Ljubica je odobrila taj izostanak a očekivanje je postalo napetije. Pred pogledima drugih, gospodarica je bila vedra; pred pogledom okrenutim u sebe, Ljubica je nalazila prazninu: u njoj nije bilo ni osećanja, ni misli. Samo, na ivicama praznine, konci iščekivanja.

    Pošli su na izlet, dan je bivao sve lepši. Ljubica je jahala uz svoju gošću i nekim je novim sluhom, unutrašnjim, hvatala kako se, pod konjskim kopitima, neozleđen, isteže trenutak što nastaje a nikad se neće ponoviti. Imao je, taj trenutak, čak i svoj duguljasti, istanjeni, providni oblik kroz koji je ponirao svaki šum. Onda je počela ta priča, vrlo stara i vrlo nova. Oko podne, prvo su se uznemirile pčele, zatim ptice pa se nad Rudnikom, sa dna vedrog neba, pojavio crn oblačak koji je s ludom brzinom rastao u oblak a taj oblak u oblačinu. Ljubica ga je gledala, mirna: tako, dakle, otpočinje ono što se ne može izbeći. Naredila je da se, što brže, pripremaju za povratak jer će, za koji čas, nepogoda. Izgledalo je da zaista i hoće: dan je pocrneo, nebo tutnjalo, drveta hučala. Konji su jurili. Ali pred konakom, u Crnuću, sve je bilo još osunčano i tiho. Ljubica je prva sjahala i, bez reči, utrčala. Žurila je, kroz puste odaje, praznina u njoj bila je sve obuhvatnija a znala je šta će ugledati. Ušla je u svoju sobu i zaista ugledala Miloša i tu ženu. Izišla je, u kući je zavladao muk. Miloš se povukao u svoje odaje a lepa je Petrija postala nevidljiva. Uveče, dok je ta žena uzeta u ispomoć kao i obično razmeštala Gospodarevu postelju, naišla je Ljubica, prošla pored nje, uzela sa zida, nad posteljom, napunjenu Miloševu kuburu i ubila Petriju, na mestu.

    Za sve vreme bila je spremna na svaku neočekivanost. U opštoj gužvi, sakrila se i iščezla ispred Miloševih očiju. U njoj nije bilo kajanja, naprotiv. Posle mnogo meseci, kao da je opet bila ne samo zadovoljna nego i celovita: one je pukotine nestalo, ni suprotstavljenih glasova u njoj više nije bilo, samo je osećala kao da je malko ostarila. Imala je, tada trideset i jednu godinu.

    Pesnik Zmaj ne uspeva da primeti, možda zbog sumraka koji se zgušnjava, ali Kneginja, čim pođe niz dunavsku padinu, zaista ubrzava korak. Hita onom delu svoje ulice, između Jevremove i Jovanove, u kojem je očekuje malo, zaobljeno prisećanje. Kako stigne u taj deo, naoko bezličan, ali u koji, pre podne, padaju prostrane svetlosti a, pred veče, prozirna sumračja, ona zagleda u progrušalu tamu što se spušta u prostore nad Dunavom i u odbleske ozarenja što još dopiru od ušća i od Save. Pred tim igrama okrnjene tame i okrnjene svetlosti, Kneginja lako pristaje na sećanja i odmah vidi sebe kako, između Jevrema i Jovana, Gospodareve braće, čije je ulice i sada opkoljavaju kao da je štite, ulazi u dugu, manastirsku trpezariju. Leto je, traje 1819. godina, meseci su prošli kako je utekla iz svoga doma. U jarko avgustovsko podne okuplja se, u manastiru Kaleniću, silan svet. Slavi se praznik, Velika Gospojina. Dok ispred manastira, pod dahom leta koje izmiče, započinje slavlje, gore se, u odajama manastirskog konaka, završava drama: u manastirsku trpezariju ušla je, dakle, Ljubica i uputila se polako, korak po korak, prema Gospodar-Milošu, tamo, u dnu sobe. Pored Miloša su sedeli visoki sveštenici, iguman i arhimandrit, aj trpezarija je bila prepuna. Ljubica je koračala preko ćilima od crvenih i crnih šara, crvenog i crnog znamenja. Nije gledala ni u koga, ali je osećala, posle mnogo nedelja, Miloševo prisustvo a pramenje dima, što je raznosilo miris njegovog duvana, probijalo se kroz ćutanje. Svuda je bio kabast tajac, Jevremova šaka se grčila oko njene mišice, Jovanova plamtela a ipak joj je Jevrem bio bliži. Čekala se njena reč, reč molbe za oproštaj. Imala je da moli Miloša, to se zahtevalo od nje, a znala je da Miloš nije taj koji joj može oprostiti ono što je učinila. Zato što ona, Ljubica, nije njemu oprostila Petriju; i zato što od njega, pravog krivca, nije ni mogla da prihvati oproštaj; najviše zato što je taj već svemoćni Gospodar, pred kojim se, evo, klanjaju i visoki sveštenici, i njegova braća, i sav narod, pred kojim će se, za koji tren, pokloniti i ona, ipak nemoćan, i on, pod tim muklim nebesima kojima se ona bez utehe, moli. A moli se odnedavno, odonda kada je, u magnovenju, pojmila da ne može ostati nekažnjeno to što je uzela jedan život kada je već, u sebi, nosila drugi. Ta ju je misao porazila: a šta ako dete koje će se roditi bude moralo da ispašta njenu krivicu? Šta da učini samo da se to ne dogodi? Zato je pristala da se skruši pred Milošem, a pravu skrušenost osećala je samo pred onom strašnom pravdom. Nije vredelo: prostori u koje se, možda, sklonila ta pravda, nisu joj se približili. Slutila je da se to tako zbiva i stoga što je, uz zebnju koja ju je iznuravala, i uprkos toj zebnji, u njoj još tinjalo zadovoljstvo od izvršene osvete. Nije se kajala što je ubila Petriju; kajala se što je zaboravila na dete u sebi. Stigla je pred Miloša, skinula dve male puške koje je nosila za pojasom a koje su, kako je zapisao, prema sećanjima očevidaca, Milan Đ. Milićević, "bile okrenute na pokornost, na molbu a ne na boj", poklonila se, duboko, pred onim koji je sad bio samo Gospodar, ne i Miloš, i izgovorila reči koje je davno pripremila:

    — Gospodaru, evo dve pune puške! Ili praštaj, ili ubijaj; ovako se više ne može!...

    Ali Milan Đ. Milićević nije zabeležio, niti je mogao da zabeleži, ono što ni očevici nisu videli: kako je Ljubica, dok su se njenom glasu i njenoj molbi pridružili glasovi i molbe svih prisutnih, u Miloševom oku koje je gledalo, oko sebe, taj polukrug ljudi što mole, sve samih dostojanstvenika, uhvatila žut, zao pogled. Vučji. Dok se primicala da poljubi tu ruku, koja joj je praštala, mrzela je Miloša: nagnuta nad tu ruku, udahnula je dah njegove kože i, očajna, znala da ga više ne mrzi dovoljno.

    Docnije, u godinama što su promicale, nije ga uopšte mrzela. Gotovo uopšte. Ponekad je uveravala sebe kako Miloš i nije ni za šta kriv; za sve je bio kriv taj plamen u njoj koji se nije dao uništiti. Trudila se da postigne ono što je bilo najteže: da udalji misao na Miloša kad već osećanje prema njemu nije mogla da iščupa. Ponekad joj se činilo da u tome uspeva, najčešće je znala da ne uspeva nikako. Nije joj smetalo što je jedino u očima stranaca Gospodareva žena, dok je u očima svih drugih samo Kneginja; sve češće, bila je Gospodaru i saradnik. Kad god je trebalo obaviti diplomatsku misiju nedovoljno pogodnu za Kneza ali sasvim pogodnu za Kneginju, Miloš je slao Ljubicu a Ljubica se pokazivala dorasla svakoj ulozi. Znala je da iznenadi i samog Velikog Miloša: činilo mu se da se neuka seljančica preko noći pretvorila u iskusnu vladarku. Počeo je i da zazire od te još lepe žene sa nekim ledom na licu. Po njegovom mišljenju, Ljubica je odveć dobro umela sa svima: sa svojom decom ali i sa stranim dostojanstvenicima; sa pukom sirotinjom ali i sa obesnim vojvodama. Naročito je umela, opasnica, sa onima koji bi se našli u nemilosti i nikada ih nije zanemarivala. U početku zadovoljan što se povlači iz njegovog života čak i kad on to ne zahteva, Miloš je sve manje bio zadovoljan tim Ljubičinim povlačenjem: više nije bio siguran da li gnev što se povremeno javlja u narodu zbog njegovog pustahiluka i samovolje ne podstiče i ta povučenost koju Kneginja izabira, jer se Kneginja sve više videla kao žrtva istog pustahiluka i iste samovolje. Poverljivi glasovi su javljali Gospodaru da Gospodarici dolaze gotovo svi koje je on povredio. Miloš je znao da će ih ona smirivati, jer mu je odana, ali nije znao dokle će u toj odanosti istrajati, jer je stalno ranjavana. Pokušao je da je ne ranjava preterano, ali je teško išlo. Ljubica je uistinu sve i smirivala, ali nije mogla da ne primeti kako razlika između Gospodarevog i njenog postupanja ide njoj u prilog. Za svaku obavezu imala je vremena, u svakoj nesreći bila je sapatnik. Ugled joj je bivao sve veći, a sa ugledom i njen uticaj kod Kneza: bio je naučio da je čuje. Kad je bila udaljena od Miloša, nije ga manje osećala u sebi, ali mu je lakše praštala. Najteže je praštala sebi, ali kao da je, tokom godina, kroz prividnu smirenost koju je prihvatila kao odbranu dolazila i do prave smirenosti koja joj se otkrivala kao smisao. Nadala se da je to prostor koji je, najzad, osvojila svojim odricanjem i da iskušenja, bar onih najtežih, više neće biti.

    Ali, bilo ih je.

    Iskušenje je ušlo pravo u njen Konak, sa Tomom Vučićem Perišićem. U Beogradu je počinjao oktobar 1837, sav od prosenjene toplote. Sa prozora svoje sobe sa kojih je, kad god je bila u Beogradu, posmatrala vreme kako se meškolji nad ravnicama i nad rekama, Ljubica je ugledala veliki spokoj nad ušćem, pod svetlim prostorima. U njoj je bio mir i sa tim mirom je primila Vučića. Ali čim je progovorio, taj čovek koji joj je nekada bio prijatelj i iz koga se još, na sve strane, rasipala snaga, mir se izmrvio i otišao do đavola. Vučić je govorio reči koje su pogađale u srž: govorio je o Milošu, o samovolji koja ga je sasvim uzela pod svoje, o osionosti koja ga je jednako gonila da izaziva tuđu osvetu a da sluša samo taj glas puste moći u sebi. Tako se, smatrao je Vučić, dalje niti može niti sme jer će Knez, brzo, dovesti u pitanje sve što je stvorio a Kneginjini sinovi naći će se u prilici da otplaćuju opake dugove svoga oca. Možda i životima, ako narod pobesni. A nezadovoljstva, Kneginja to zna a i Vučić je obavešten, ima mnogo. Poslednji je čas da se Knez obuzda i njegovi su prijatelji dužni da to učine dok njegovi neprijatelji ne skupe dovoljno hrabrosti. Miloš mora da shvati da će ga ustavnost koja se sad zahteva verovatno ograničiti u vlasti ali da će mu, baš zato, pomoći i da je sačuva. U Šapcu, Gospodar Jevrem misli isto što i Vučić i sam će Kneginji govoriti o tome. On je došao da je moli za pomoć: svakako valja podržati nove zakone što se pripremaju; ti zakoni će spasti Kneza od njega samog a mlade kneževe od nevolje koje im prete. Ako Kneginja podrži novi ustav, bitka kao da je već upola dobijena.

    Okrenuta svetlostima što su dolazile od sremskih ravnica i trajale nad tromim vodama, Ljubica je slušala. U onome što je Vučić govorio bila je istina, ali i u onome što nije govorio bila je istina; te dve istine dosta su se razlikovale. Vučić je govorio o Milošu a ćutao o sebi. dugo ga je poznavala i dobro upoznala: nekada bi mu verovala sve što kaže; sad mu nije verovala ni polovinu. Bila je gotovo sigurna da ga vrlo malo brine sudbina njene dece a mnogo više sopstvena igra sa vlašću. U isti mah, njegova borba je mogla biti i borba za Miloša i dinastiju Obrenovića. Opasnost koju je Vučić sagledao postojala je i uvećavala se sa svakim danom. Tu opasnost je Miloš izazivao. Više nije znala da li su Miloševi interesi isto što i interesi drugih Obrenovića, kao što nije znala u kojoj joj je meri neprijatelj taj čovek koji joj je nekada bio prijatelj. Nije bila sigurna ni kome je ona, osim svojoj deci, prijatelj. Negde sasvim daleko bila su ostala ona vremena kad su svi oni, oko Miloša, bili povezani čistijim poverenjem. I to je Miloš uništio: pokvario ih je, sve. Gledali su se, Vučić i Ljubica, pod otvorenim svetlostima podneva i pokušavali jedno drugom da otkriju skrivenu misao, u potpunosti. Otkrivali su, ali ne u potpunosti. Najzad je Ljubica rekla da mora da razmisli: najradije bi da pomogne i svojim sinovima i njihovom ocu. Vučić se složio a ona mu je pročitala na licu kako shvata da je došao u dobar čas.

    Kad je otišao, spokoj je još bio nad ušćem, ali ona to više nije primećivala. Učinilo joj se da se sve svetlosti potapaju u nekoj neverovatnoj magli. Pred njom kao da je iskrsavao crn prolaz koji se nije mogao mimoići. Buljila je u sebe i možda je sad njeno oko bilo žuto. Nešto je morala da učini a sve što bude učinila, slutila je, neće biti dobro. Znala je da Knez neće prihvatiti ustav koji bi mogao biti od pomoći njenoj deci. Ako ostane uz Miloša, značilo bi da je protiv svoje dece; ako ostane uz svoju decu, svakako će biti protiv svog Miloša. U sebi je osetila izvesnost: sve ispaštanje do sada bilo je ništa, ono najteže tek ima da dođe. Ugledala je, u taj mah, u nebesima svetlosni bezdan i saznala da milosti nema, ni oproštaja, da će je stići sve i do kraja.

    I počelo je da stiže, ne polako nego brzo. Neku nedelju posle razgovora sa Vučićem, tek što je, sa GospodarJevremom, stala uz Ustavobranitelje, pokazalo se: razboleo se njen prvi sin, dete nad kojim je strepela i pre njegovog rođenja, naslednik. Tražila mu je leka kod vidara u Srbiji i od lekara u Austriji; dobavljala je meleme iz Bugarske i lekovite trave iz Anadolije. Nije vredelo: znala je da leka nema. Ostvarivao se njen najveći strah: njeno je dete imalo da ispašta njenu krivicu a lepa Petrija, posle dvadeset godila, dolazi po svoj dug. Kad je bitka za ustav bila dobijena, Ljubica je već bila mnogo izgubila. Dostojanstven u svom porazu, Knez je odlazio iz Srbije, a Kneginja ga nije pratila. On je bio lišen vlasti a izgledalo je da ona stiče sve veću vlast. Nije joj bilo do toga. Odlazio je u izgnanstvo sa mlađim sinom, koji je bio zdrav; ostajala je u Srbiji sa starijim sinom, koji je bio bolestan. Pripreman da zameni oca na kneževskom prestolu, taj lepi dvadesetogodišnji mladić nije ni znao da je vlast nad Srbijom preneta u njegove ruke. Nije potpisao nijedno pismo i nijedan ukaz: umirao je. Nešto od te vlasti uistinu je bilo u Kneginjinim rukama a ona ju je osećala kao prokletstvo. Jun 1839. bio je koban za porodicu Obrenović: prvog dana u tom mesecu Srbi su ispratili, u izgnanstvo, starog Kneza; dvadeset i šest dana kasnije oplakivali su smrt mladog Kneza. Strani posmatrači opisivali su plač Kneginje Ljubice u trenutku kada je Veliki Miloš, pošto se spustio niz savsku padinu kroz zabezeknutu gomilu koja mu više nije bila privržena, kročio sa srpskog tla u lađu koja je imala da ga preveze na tuđe tle, u izgnanstvo. To je, svi su se saglašavali, bio neki crn vapaj, svestan svoje uzaludnosti, koji se, sa zvukom crkvenih zvona, u kiši što je rominjala, ni o šta odbijao pod muklim nebesima. Dvadeset i šest dana kasnije Kneginja nije plakala. Naredila je da se, na Konaku, zatvore i zastru svi prozori, a u sobi, u kojoj joj je umro na rukama, ostala je sama sa sinom. Kad je izišla da objavi ovu smrt, svet je ugledao izgorelu ženu koja govori smireno i bez suza. Jedan od stranih izveštača koji je, u leto 1839, viđao Kneginju kako hoda, pod jarom, savskom padinom, pored Ičkove kuće, zabeležio je da je "sa crnom šamijom, raspletenom kosom i u crnoj vezenoj halini ličila više na kakvu kaluđericu nego na vladajuću kneginju".

    Ali, tu još nije bio kraj. Ljubica je bila vladajuća kneginja ali je vladao, u stvari, Vučić. Njegovo staranje o porodici Obrenović pokazivalo se kao temeljito: dobro je pripremio izgnanstvo za starog Kneza, svakako je vrlo žalio smrt mladog Kneza a već je smišljao pobunu protiv najmlađeg Kneza. A najmlađi Knez, Mihailo, još dečak, nije mu bio dorastao. Izigrana Kneginja stala je na stranu svog muža u izgnanstvu. (Učinila bi to i inače, jer je bio poražen.) Počela je da priprema njegov povratak. Bila je u dogovorima sa stranim vladarima, osluškivala je raspoloženja u narodu. Ako je Vučić pripremao bunu protiv Mihaila, ona je pripremala bunu protiv Vučića. Ali prijatelj iz prošlosti bio je jači i brži: u avgustu 1842. godine, u Žabarima, pristalice Vučića Perišića, naoružane čak i topovima, razbile su vojsku mladog kneza Mihaila Obrenovića III. Knez se, u slaboj odbrani, povukao do Beograda a onda prebegao u Zemun. Crna Kneginja, kako su sad zvali Ljubicu, sama je samcata, u poslednjim okršajima, hrabrila pristalice Obrenovića koje su bežale na sve strane.

    Još se u 1813, godini velikog poraza, prepričavao odgovor koji je mlada Ljubica Obrenović dala svome mužu, vojvodi Milošu. U opasnosti što se, posle propasti Prvog ustanka, nadvila nad Srbiju, Miloš je predložio Ljubici da je, sa decom i majkom, skloni negde na stranu a on će ostati, sam, da hajdukuje. — Živa neću iz svog zavičaja — odgovorila je Ljubica — a mrtvu me mogu i psi izesti. To je bilo u jesen 1813. godine. U jesen 1842. Ljubica je napuštala svoj zavičaj, još živa. Iz Novog Sada, mladi Mihailo je strepeo za majku, koja je, poslednja od Obrenovića, ostala u Srbiji, i tražio njeno prisustvo. Nije mogla da mu kaže ono što je jasno ocećala: da smrt već raste u njoj, halapljivi plod čistog poraza. Iz lađe u kojoj je i ona polazila, preko vode, u izgnanstvo, Ljubica je gledala, među novim kućama na Savskoj padini, svoj Konak. Opet je promicao jedan beogradski oktobar, pun prosenjene toplote. Ljubica je znala da je to poslednji oktobar koji promiče i nad njom.

    Umrla je devet meseci posle okršaja u Žabarima, u maju 1843. godine. Dvadesetogodišnji Mihailo, drugi Obrenović u izgnanstvu, priredio je, kako su mu nalagala osećanja ali i kako je to zahtevao njegov otac iz Beča, veličanstvenu sahranu svojoj majci. I Vučić je u Beogradu, 16. maja, na dan kada su u Novom Sadu sahranjivali Ljubicu, priredio veličanstvenu zabavu, u Topčideru, za mlade vojnike. Isto tako je bio zabranio da se o smrti te žene objavi i najmanja vest u novinama kako se javnost ne bi uznemiravala, nepotrebno. Kad je to čuo, stari Knez je, u Beču, pobesneo. Krajem prošlog i početkom ovog veka istoričari su, proučavajući bečki arhiv otkrili i ovu zanimljivu pojedinost: da prepiska koja je vođena između kneza Miloša u Beču i Kneginje Ljubice u Novom Sadu otkriva novu, veliku nežnost u njihovim odnosima. Ovu nežnost je naročito Knez bio sklon da iskazuje a Kneginja je, dok je mogla, skrivala od njega da umire.

    Sumrak se sleže među visoke zgrade novog naselja na starom Dorćolu, zgrade što zaklanjaju, prvi put posle mnogih vekova, pogled na vode Dunava. Kneginja se, uzbrdicom, vraća u svoj Konak a pesnik se, nizbrdicom, spušta ka Dunavu. Opet se mimoilaze: Kneginja bi, izgleda, da pita nešto pesnika a i pesnik bi, Zmaj Jova, da pita nešto Kneginju. Ali tama oko njih, sve gušća, oduzima im volju. Uostalom, i pesnik i Kneginja znaju da, u vremenu, pitanja uglavnom ostaju bez odgovora a da, van vremena, ne postoje. | ask.rs
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  7. #6
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Svetlana Velmar Jankovic

    ZNACI VREMENA
    Nagrada "Neven" i nagrada "Politikinog zabavnika" za 1998. godinu


    PLEMSTVO RODA I PLEMSTVO KNJIŽEVNOSTI
    Svetlana Velmar Jankovic, Knjiga za Marka, Stubovi kulture, Beograd, 1998.

    Ne postoji dobra knjiga koja je lose napisana. Zakoni umetnicke forme su, ma kakva ona bila, dur lex, sed lex, uvek, i onda kada se ne radi o ovestalom, okostalom, konvencionalnom, klasicnom ili konzervativnom obliku literarnog ostvarenja. Dela presudno nova mogu utvrditi nove zakone, ali pravilo ostaje. Umetnikov dar, imaginacija, zanos, zamisao, iskustvo, znanje, njegovo imanentno prokletstvo, izdvojenost i prokazenost u drustvu, njegov temeljni stav nasuprot, sve se to uliva, u srecnom slucaju, naravno, u vrhunsku meru, u neophodan i neizbezan zahtev poezije: visok artizam! Ako toga nema, o knjizevnom izdelku ne vredi govoriti. Sve dobre price su lepe price, svaka dobra pesma je valjano srezana. Precizni dijamant, makar bio i mastovito kitnjast, uci nas o tome sta je umetnost: njegov je oblik u potpunosti oslobodio njegovu unutrasnju bit i snagu: svetlost; a to je u pesmama i prozi smisao, moc cistog ushicenja, povratak licnosti sebi, duh.

    Ovaj esteticki fragment potreban je ovde, posto i nase tekuce rasprave, beleske i diskursi o knjizevnosti, pogotovo onoj "decjoj", kao, avaj, i nasa kritika ovog dela savremenog literarnog stvaralastva, a skolski tretman njen takodje, sve vise tonu u mulj proizvoljnog, nedoucenog, devalviranog i zaista neznalickog raspredanja, u obliku nagomilanih fraza, toboznje pozvanosti i strucnosti. Ne pominjemo velike zablude teorije o "decjoj" knjizevnosti koje su se pre nekoliko godina pojavile s pretenzijom zvanicne nauke, one su vec mrtve, govorim o svakodnevnim nasim vrednovanjima. Opsti pad vrednosti i pristojnosti protegao se, nazalost, i na vrednovanje umetnosti. Jagma i castohleplje novopecenih arbitara s pozicije moci, stalno nametanje autoritarnih rang-listi, bez opravdanja i obrazlozenja, sve je to nastalo usled vapijuce nepismenosti novokomponovanih prosuditelja. A ovi, dabome, ne znaju osnovne stvari. Nase vreme zudi za velikim, ponovnim, prosvecivanjem. Ono vapi za ucenjem, za utemeljenjem dostojnog vrednosnog sistema kakav ljudskom rodu i nacionalnom bicu prinadlezi, a koji vrednosni sistem, naravno vec postoji, i uvek je postojao, samo su ga nepozvani, kao i sve drugo, od ljudi i od naroda oteli.

    I samu umetnicku knjizevnost, i onu za mladog citaoca narocito, dotakla je vec letimicno, i ozarila kao uvidjanje, kao visa milost, svest o aktuelnoj potrebi prosvecivanja! Mi smo narod zabludeo, pisci su to razumeli, neki pisci. Decenijama se toliko napadno vikalo protiv poucnog, edukativnog, vaspitnog, pedagoskog, plemenitog, smislenog i intelektualnog (u delima koja citaju deca na to se najvise skribenti i nesrecni sastavljaci "lektira" obaraju), toliko se bezalo od jasne logike i od svakog nauka, da smo dobili na stotine i stotine trivijalnih knjiga koje vec danas ne egzistuju. Cak su se i stariji nasi pisci i pesnici tumacili tako kao da su to nekakvi razaraci poucnog, te nasilno pretvarali u nekontrolisane mastare u kljucu knjizevnog nadrealizma. Necemo se na ovom mestu zadrzavati na steti koja je time nacinjena (u okviru gigantske stete uopste koju je ovaj narod pretrpeo i trpi), zeleli smo tek da ovaj uvod potkrepi nas prikaz i ocenu jedne nove knjige za decu koju smo imali zadovoljstvo da medju prvima procitamo. Pojava, inace veoma smerne i pritisane, duboko mirne i gotovo svecane, knjige Svetlane Velmar Jankovic Knjiga za Marka odjeknuce u nasoj javnosti vrlo snazno: izmedju ostalog to je u mnogome, uveren sam, knjiga prekretnica.

    Svetlana Velmar Jankovic je majstor stila i jezika. U romanima, esejima i pripovetkama koje je do sada objavila dosao je do izrazaja veoma bogat i u isto vreme u neku ruku jednostavan srpski jezik. Skromnost autora, zavidno odsustvo svakog prenemaganja, nesto sto je toliko retko u nasih ljudi uopste i u nasih pesnika obaska, ucinilo je njen izraz andricevskim u najboljem smislu reci. To je istinska tradicija: kako epskog izraza naseg gorskog, antickog i tragickog zivlja, tako i lirskog nasledja naseg, uskovitlanog, bunovnog, mastarskog, ravnicarskog naroda, a u jednom duhu. S osobitim daroma za cinjenicu, koji je u svojim poluhronickim, poluistorijskim povestima o starim gradskim lokalitetima tako minuciozno prikazala, ona je ujedno i pesnik duha mesta, sposobna da docara od nas daleke i nama danas menje poznate atmosfere bilo u geografskom prostoru, bilo u istorijskom vremenu. U Knjizi za Marka citalac se, kao dodirnut carobnim stapicem, lako obrete u atmosferi srednjovekovnih dvoraca, u pecinama netaknutih predela medievalne sume i planine, u izgnanickim odajama tatarskih kanova, ili na ulicama raskosnog Carigrada. Sredine ove knjige nisu apstraktne, na protiv, uvek detaljno znamo gde smo, koje je doba i koje bitne i presudne okolnosti tu vladaju. Jednostavno smo upuceni, lagodno vodjeni. U odnosu na manir danas preovladjujuci u pustolovnoj, avanturistickoj, naucnofantasticnoj i do krajnje mere mastom raspojasanoj modernoj i postmodernoj prozi, ovo pripovedanje je gotovo svedeno, disciplinovano, kadkad skoro strogo, ali ono deluje na dozivljaj citaoca ne manje ocaravajuce i uzbudljivo, ono budi glad za svetom i imaginaciju, ono ih i utoljava, vracajuci im duh u blistavu umerenost jednostavnog zivotnog kruga! Svetlana Velmar Jankovic ucinila je, cini mi se, i od Isidore: najveci mir (kako je govorila gospodja Sekulic) — mir je duhovni. Plejada plemickih sinova cije se detinjstvo u ovoj knjizi opisuje ocelicena je ovim mirom, ovom duhovnoscu, koja nije samo (kako ce mnogi verovatno reci) izraz nacionalnog, tumac visoke proslosti jednog ponosnog naroda, ne, nije samo to: numinozna atmosfera Svetlaninih prica je blagost i krotkost koje na ceo svet izliva svevisnji sto je iznad naroda i pokolenja. Jos nisam u nasoj knjizevnosti sreo ovako uspesno suspregnutu, skoro monaski, do samoodricanja proskromnjenu pricu, a dobru, lisenu svih zavodljivih mirskih ukrasa kojima je jedan pisac mogao obojiti eminentno carsku sredinu o kojoj je rec, ovako unutrasnje torzestvenu i lepom spokojnoscu kao zlatnim vrelom presvucenu prozu. U ovoj knjizi se ne opisuju realisticki potanko odore, ikone, svete utvari ili vitesko oruzje u rukama vojske pravednika, daleko od toga, predmeti istaknuti na pozadini jedne visoke moralnosti i vrline njenih aktera jednostavne su stvari: skoro oskudno pokucstvo, prosta odeca, alati, pribori, katkad strele i samokresi, ali car te jednostavnosti je sredina neke, nama i razumljive i ne do kraja shvatljive, prirodne i tajne, volsebne uzvisenosti! Kad sam u detinjstvu citao ovoj, mada dalekom vezom, slicne knjige, ostavljale su me one radosnog i zacudjenog, a i postavljale me neosetno pred pitanja o nacelima sto su iznad mene i moje okoline, iznad ovog mukotrpnog i zapletenog zivota.

    Carolija ove proze jeste, izmedju ostalog, i u mitskim bicima koja se tu u raznim vidovima pojavljuju: vile, patuljci, bozansko jagnje. Videcemo, kad se udubimo u slojevite smislove ovoh dogodovstina, koje autorka sasvim prosto i zanimljivo prica svom malom unuku, koliko je simbolike, univerzalne, slovenske, hriscanske, mozda vizantijske, ali svakako i helenisticke pa i ezoterijske, uklopljeno u anegdote o razvoju decaka plemica, potonjih vladalaca i svetitelja koji su delatno i neosporno uticali na kasniji razvoj celog srednjeg veka. Tu su pre svega zivotinje, ceo edenski vrt snaznih po znacenju predstavnika gnosticke i misticke faune. Ova su bica sva od treperave moci metamorfoza. Nasa narodna mitologija, ako se tako moze reci, vuce koren od predantickih, mozda indoevropskih predstava; u svakom slucaju zanimljive su i smele inovacije Svetlane Velmar, koja je, sigurno s velikim utemeljenjem i pokricem, mogla da izjednaci gorsku vilu junaka Marka s pticicom sto je prijateljski obletala oko decaka kraljevica, ili smela da univerzalnog sumskog coveculjka patuljka dovede u slovensko srednjevekovlje i poistoveti ga sa stablom drveta, iako je patuljak, kako vele, bice podzemlja, minerala, htonskog znacenja, uz to izmileo iz germanskog predanja. Moze biti da je u pogledu ovog drugog slucaja spisateljica htela da naglasi da je samo detinjstvo, kao takvo, sveopste, da na njega ima pravo svako ljudsko bice, pa da time mila stvorenja kao sto su patuljci mogu slobodno pripadati svakom narastaju, bilo kad i bilo gde u svetu. Ne bih se na ovom mestu upustao u to diblje; po mladog Lazarevica, u prici Stefanovo drvo taj coveculjak ima prilicno naglaseno znacenje, kao savetnik i dobri duh buduceg srpskog despota. U svakom slucaju, veliku simfonicnu harmoniju ove knjige osnovala je Jankoviceva i na impresivnoj prefiguraciji zivotinja i bilja u dobre duhe i vilenjake, a atmosferske sile i nebeske poruke pretvarala je citko u savetnike, glasnike i upozoritelje ljudskoj mudrosti, koja je tim veca sto je tesnje sazivljena s golim elementom velike nature.

    Panteizam Svetlane Velmar nije zdravorazumski, nekakav svetonazor medju drugima, prozetost stvorenja duhom u nje je princip religiozan. Ova knjiga je hriscanska u svakom smislu reci. Pri tom ona nije misionarske prirode, propagatorske, popularizatorske, nesto kao obol osecanju nacionalne pripadnosti i deklaracija o veroispovesti (takve su kriticke opaske moguce); kao sto smo na pocetku rekli — ove su pripovetke, najpre, izvrsno umetnicko delo. Ove price su vaspitne, takve price pricaju pobozne, ali i sve duhovno stabilne majke svojoj deci, otvarajuci oci svojim malisanima. Ova roditeljska knjiga lagano, neosetno, od dece stvara buduce ljude, ne verujuce ljude, nego moralne ljude. Sta ces lepse, nego kad zamislis dobrocinstvo koje se cini bliznjem. Stalno mi se namece taj sredisni motiv problema u koji ova, inace blaga, knjiga zadire: umetnost, vera — cine dobro coveku. U tome je njihova "namena". Imaju li namenu verovanje, lepota, sposobnost da se oseti uzviseno? Sve je to izvan problema, izvan vrednosti neke literature, knjizevnost ima samo sobom svoj cilj, reci ce neki teoreticari. Ja ne vidim razliku u svim tim "namenama" i "ciljevima" ako se stvar ispravno shvati. A delo kao sto je Knjiga za Marka u tome nam zaista neposredno i jasno pomaze.

    Sedmorica plemica iz loze Nemanjica, uzrastom decaci, deca, pojedinacni su junaci ovih pripovedaka; oni kao svi junaci uopste iz prica i romana o dobu necijeg detinjstva, nose sve karakteristike radoznalih i zacudjenih istrazivaca svoje okoline, pronicuci koliko mogu u naravi ljudi i smisao zbivanja u svojoj sredini. Svetska literatura obiluje tvorevinama u kojima su glavne licnosti decaci ili devojcice. Narocito je time bogata knjizevnost devetnaestog veka, knjizevnost zamasnih dela u kojima putujuce ogledalo odrazava najcesce stradanja pripadnika srednje i srednje nize klase. Model Le petite chose-a, iako ne uvek srceparajuci, no, naprotiv - najvecma optimistican, u realistickom postupku stvorio je mnoge omiljene licnosti, mladom citaocu bliske i razumljive uzore. Jedan malo drukciji tip romana predstavio je publici svet slobodnog detinjstva gradjanskih i polusirotinjskih sredina novog sveta. Ako tome dodamo i biografske romane o velikim ljudima iz nauke i umetnosti, pa najzad moderne literarne tvorevine velike imaginacije i slojevite fikcije, kao i knjige o "ranim jadima" gradjanskog deteta, pred nama ce se naci ogromna biblioteka prelepih povesti o dozivljaju, znacenju i konsekvencijama detinjstva, njegovim posledicama po licnost, kulturu, drustvo i svet uopste. Covek se radja kakav jeste; kakve ce rezultate, dobitke i realizacije svojih uvek neizmernih mogucnosti u zivotu postici, kojim putem ce se njegova individuacija ostvarivati, sve se to resava u prve dve decenije zivota ljudske osobe. Ovaj zivotni put i ove lomove, ali sada u elementarnosti iskonskih verovanja, mitskih slika, madjije i srednjevekovnog sraza evropskih i orijentalnih imperija, na sasvim odredjenim uzorcima istorijskih licnosti, resavao je i osvetljavao pisac pripadnik naroda koji je sacuvao svoje istorijsko pamcenje, pripovedac koji se obrazovao na celokupnom nasledju svetske knjizevnosti. Zasto to ovde pominjemo? Radi toga da bismo price Svetlane Velmar Jankovic o deci srpske vlastele u proslosti ovog naroda postavili ravnopravno sa svim raznolikim delima i tokovima evropske i americke literature. Ovde nije ponovljen ni jedan opsti model svetske proze, ali su dozivljaji mladih izdanaka nase plemenite gore dala, kako se mozemo uveriti, mnogo izvorne svezine lektiri uopste, i najverovatnije su dragocen prilog knjizevnosti kao takvoj.

    Sinovi Zavidini, cetvorica brace, mala su hrabra druzina. Izvan zidina dvorca oni provode dane u igri. Ambijent divlje prirode izaziva ih i poziva ih na narocite avanture. Kod mladog Nemanje vec se uocavaju posebne osobine. On govori nemustim jezikom i zalaze se sokom cudotvorne biljke. Njegova zivotinja je medved: ratnicka zivotinja! U dubinskoj mitologiji mnogih starih naroda medved je suprotstavljen vepru — koji, opet, simbolizuje svestenicki sloj. Otac, dakle, najveceg srpskog svestenika, u ranim svojim igrama ima zelju da od planinskog gorostasa medveda otme mladunce. Danima se bavi time. Ali, najzad se prelama shvativsi majcinsku neznost zveri prema svom, medvedjem, detetu. Uopste, kod Velmarove je skoro u svim pripovetkama ove knjige izveden, opisan, postavljen preokret. Decak uvidja da je grehota oteti mladunce od roditelja, pa makar se radilo i o bestiji, zarad pukog okusavanja svoje borbenosti. Sok mudrosti, razgovor s marvima, tajna zaronjenost u prirodu, u koju je ukljuceno i vreme, buducnost, od tvrdog borca stvaraju razborito i osecajno bice.

    Kasnije, sin ovog junaka, Rastko, dozivljava trnsformaciju od plasljivca, bojaznjivog deteta koje trne i strepi okruzeno grabljivim spodobama sume i provalije, do hrabrog coveka. Hrabrog u visem stepenu. Rastko pridobija i pripitomljava vuka, i vise se od njega ne rastaje. U hriscanskoj simbolici jagnje olicava nevinost, najnezniji, najnezasticeniji deo stada, najubogiji deo pastve, nisce. Takodje, jagnje je simbol samog Hrista. Potonji veliki duhovnik nalazi sliku jagnjeta medju svicima oceve biblioteke, gde se najvise zadrzava i gde je njegov strah od profanog najmanji. Ali buduci prvosvestenik, vladika i svetac, svetitelj Sava, pojavljuje se u detinjstvu kao pokrovitelj i prijatelj vuka. Apokalipticka zivotinja vuk, u nekim mitologijama sveta simbolizuje bas: tesko obuzdanu silu, dakle samosavladavanje. Savladavsi vuka, Rastko pokorava sam kukavicluk. Mnoga su znacenja, inace, u kurjaka. Ta zver vidi nocu, te je i daleka naznaka prosvetljenja, a posto vuk, paradoksalno, stiti coveka od drugih grabljivih zivotinja, mozda bi se moglo reci i da je on i izvestan simbol diplomatije, u negdasnjem i sadasnjem svetu gde se veli da je covek coveku lupus. Kako bilo, tek, decastvo svetog Save kod naseg pisca obecava i izdaleka naznacuje sve ono do cega je ovog naseg prosvetitelja zivot kasnije doveo.

    Uros III, Nemanjic, kasnije Stefan Decanski, zaronjen sav u vodu, vodu bistrog izvora, ali i veliku podzemnu, tajnu i opasnu vodu, vodu — element krstenja i ociscenja. To je, dakle, voda apsolutni element po Talesu, od kojeg je sve drugo nacinjeno, naporni put kroz koji se roni da bi se izmenila sudbina. Iz dvorova tatarskoga kana, gde je kao talac zatocen, u komplikovanoj igri mocnih sila i njihovih odnosa na Balkanu, mladi Uros, predvodjen ribicom, sa kojom i on moze da govori i razgovara, uspeva da pobegne. I ne samo to. Decak tom prilikom otkriva riznicu oruzja, nove tajne predele slave, bitki, napora i velicine. Zlatna ribica je poznata iz bajki mnogih naroda. To je gotovo trivijalni simbol olakog ispunjavanja nasih pustih zelja (ali i lakog gubljenja nerazumno stecenog). Ovde je ribica, medjutim, nesto drugo. Premda je riba eminentno hriscanski, euharisticki simbol, Hristova hrana, a sam Spasitelj je za prve svoje apostole pozvao nekoliko ribara, novozavetne aluzije verovatno nisu bile jedino o cemu je nas pisac vodio racuna. Nama se cini da je (sem cvrstih izvora iz naucne literature, istorijskih podataka, puckih legendi i drugih narodnih umotvorina, te raznih dokumenata i velikog, zavidnog znanja uopste) nasa spisateljica imala u vidu ribu kao tanani simbol ciklicnog obnavljanja, posto riba cesto izlazi na povrsinu vode, a i samo ronjenje i izronjavanje junaka ove price (Plava ribica) tumaci poriv za obnavljanjem, negaciju svakog zatocenistva, pa i onog talackog, smisljenog i politicki pragmaticnog.

    U svem svom torzestvu, ptica decaka Dusana, a kasnije najmocnijeg srpskog cara, Dusana Silnog, je ptica soko. Dusan privilegiju da nosi sokola stice veoma rano. To je znak moci. Ali, da li samo moci? U vladarskom smislu da. Soko je, inace, zapravo slika neba, njegove sirine, zatim on znaci uspinjanje, teznje ka nebu. Svetlana je najvise usmerena ka pravoslavnoj duhovnosti, ovoj veri i pripadaju nasi junaci, pa je stoga razumljivo da je Dusan, tvorac srpske imperije, obelezen sokolom, (koji je, na primer u egipatskoj simbolici nista drugo no Sunce). No on je, u stvari, na ramenu nosio, a to je u prici Decak i soko tako, andjela — svog andjela cuvara. Dusan je, kao dete, pod pomalo morbidnom senkom njegovog oslepljenog oca. Detinjstva u ovoj knjizi nisu ni teska ni laka. Kako je, dakle, daleko prava istina zivota od svake idealizacije i stilizacije kakvu vecinom nalazimo u knjigama za decu i o deci, gde bi se mnoge situacije vrlo cesto smele oznaciti kao stupidna egzaltacija, bilo mukom, bilo neumerenom radoscu i bezbrigom!... Buduceg velikog vladara zanimaju intrigantske tajne porodicnih i medjudrzavnih ucena, osveta i obracuna. Dusana radoznalost izvodi u veliki svet, na carigradsku ulicu, ali svet je opak i nenaklonjen plemenitim bicima. Ugrozenost, zavera, sav taj zapleteni, surovi metez zemaljskog carstva, suprotna je strana rasirenim krilima i putu ka nebu... Dah avanture, opasnosti i podviga cinice ove povesti svakom citaocu jos zanimljivijim.

    Najtragicnija figura srpske noblese, knez Lazar, opevani sveti covek, koji je prema predanju izabrao ono carstvo koje je, sustinski, od ropstva ljudskije, bejase u svom detinjstvu gospodar zmija. Ne kaze se kako je do toga doslo. To je stvar legende. Pisac nam potanko opisuje kako je mladic dosao do zmijinog svlaka i kako ga je celog zivota nosio prilepljenog na nedra, njegovo telo je apsorbovalo gmazovu kosuljicu. U nasoj narodnoj mitologiji, obicajima, pricama, pesmama i uopste umotvorinama, zmija je vrlo cest akter, simbol i alegorija. Znacenje zmijskog simbola je ogromno, cak i onda kada se ne prosiruje na azdaju i druge slicne demone i cudovista. Tesko bi se moglo protumaciti zasto su guje bile u prijateljskim odnosima s jednim detetom. Zmija je, uzeto evolucijski, jedno od prabica, covek je, pak, kruna bioloskog razvica. U svakom kljucu analize gledano — zmija i covek su oponenti. Zmija je podzemni stvor, takodje apokalipticki, neman, Levijatan. Ona je na pocelu — haos, ona je saucesnik ljudskog pada, ona predskazuje ponovnu propast, povratak mitskog Nereda. Ali zmija je i lekovita! Koliko je narodni jad balkanske sirotinje kroz sva vremena velik do ocajanja pokazao je i Ivo Andric u pripoveci pod naslovom Zmaj, u kojoj je dete junak, naravno kao najveci stradalnik i zrtva. Lekovitost ovog reptila, obmotanog oko kaduceja, isceliteljskog stapa, taj dodir ljudske sa zmijskom kozom, jad iz zuba otrovnice koji pretvoren u lek i danas spasava ljudske zivote — mozda je sve to uticalo i na narodno verovanje, pa i na ovu pripovetku. Ona je u knjizi, ujedno, i najtajanstvenija, najuzbudljivija, a mozda i najlepsa.

    O ulozi drveta, stabla, tako bliske elementarne stvari prisne slovenskoj mitologiji, vec smo nesto rekli. U prici o detinjstvu Stefanovom (despota Stevana Lazarevica) desava se takodje preokret. Ovde od fizicki slabog decacica, putem vezbe i pod rukom iskusnog voditelja, nastaje snazan junak, ne samo vest u bojnim umecima i viteskim sportovima, nego i atletski razvijen covek. Mozda je bas tu diskretno skicirani lik ucitelja ono najglavnije, ne znamo, citalac ce svakako o tome prosuditi.

    Nekada kad smo mi, pripadnici moje generacije, bili deca, legende i pesme o Kraljevicu Marku bile su siroko rasprostranjene i svakom poznate. Svako skolsko dete znalo je napamet najvaznije pesme o Kraljevicu. On je bio opsti narodni heroj. Kasnije je ovaj lik bledeo, zahvaljujuci nerazumnom istoricizmu i u nastavi i u drustvu uopste. Svetlana Velmar Jankovic nam na lep nacin vraca legendu o Marku, kao finale svog malog ciklusa pripovedaka. I decak kome je knjiga posvecena zove se Marko. Eto slucajnosti i vrlo tople, pune ljubavi, namere. Ne, sva deca koja ce ovu knjigu citati, procitati i zavoleti, su Marko. Oni su i autenticni potomci vilinskih i bajkovito shvacenog Marka Kraljevica. Delija, ponekad nasilnik, samovoljan i neracionalan, nemoguce izdrzljiv i jak preko svake mere. Marko Kraljevic se u ovoj prici ukazuje kao tankocutno dete, koje gotovo tajno odgaja maleno slabacko zdrebe ostalo pod uginulom majkom. Konj (a tu se nase letimicno bavljenje zivotinjskom simbolikom naprosto gubi u moru znacenja i asocijacija), konj predstavlja pre svega robustvu elementarnost. Snaznu prirodnost. Bice iz tamne polovine sveta, konj je izraz plahovitosti, nagona i zudnje. Kako ratnici ne mogu bez konja, u svim epovima sveta ova je zivotinja spojena s junakom. U svim evropskim gradovima po nekoliko bronzanih konjanika tutnje na glavnim trgovima i po parkovima gigantskih naseobina. Konj je koliko zauzdana tama, toliko i razularena zedj. Zedj, zudnja. Zudnja za daljinom, za pravdom, za osvetom, za slobodom, konj je resantiman. Mozda zato konj i pripada toliko nesrecnom kraljevicu Marku, zastitniku puka, povesnom autsajderu koga je pesma uzdigla vise no istorija. Svejedno, s gledista dobrote i plemenitosti, narodne mudrosti i digniteta prema tradiciji, a iz moralnih razloga ponajvise, valjalo bi Kraljevica Marka ponovo uzdici do onih vrednosti koje mu je dala narodna pesma. Nas pisac to i cini. Sarac je veliki prijatelj junaku. A pticica na ramenu dobrotvora potlacenih, prznice i velikog decaka Marka jedno je od najlepsih bica naseg narodnog verovanja: vila Ravijojla.

    Svetlana Velmar Jankovic, ne narusavajuci nimalo kompoziciju, eleganciju i plemenitost pripovedanja, cini u tkivu ove proze dva otstupanja, dve digresije ili interpolacije. Ona se ne libi da u samom tekstu, u sred radnje i dramskog toka naracije unosi objasnjenja pojmova, situacija ili leksike. Obrativsi se jednostavno citaocu sa "dragi citaoce", ona izlaze svoju eksplikaciju, da bi citaocu, detetu, olaksala snalazenje u pripovesti. Jezik tih pasusa unekoliko odstupa od jezika price, uvode se savremeni pojmovi, uporedjuju se stari nazivi i fenomeni s novim imenima i savremenim nacinom zivota, recimo s tehnickim terminima. Kod patuljaka pominju se crtani filmovi, kod pecine speleolozi, kod vremena za vitesku obuku kompjuterske igrice. To se cini prirodno; neposredno je edukativno, i ukazuje se kao potrebno. Sto da ne! Dete, neko koga knjiga zanima i obuzme, moze i treba i samo da se raspita, obavesti, da trazi pomoc starijih ako nesto ne razume, ali, sto da ne dobije objasnjenje na licu mesta? O tome smo govorili na pocetku - dogorelo je do nokata, narod, naciju, podmladak, decu, mi moramo osnovnim zanimanjima i vrednostima uciti ocigledno i na ovaj nacin.

    Drugo odstupanje od klasicnog pripovedanja je istorijska pouka na kraju svake pripovetke. U dva tri pasusa pisac daje poblizi pregled sudbine svojih likova, odnosno "pricu plus" (Svetlana daje uvek vise!). Citalac dobija malu lekciju, koja se prihvata lako i upotpunjuje umetnicki dozivljaj. Istina je da znanje povecava uzivanje, bar u intelektualnim stvarima je tako, ali bez najmanje ironije receno: vrag je odneo salu! Ko ce da se poduhvati nego knjizevnici da i skolu i roditelje, i upravljace, opomene na katastofalno stanje nase svesti i naseg odnosa prema vrednostima uopste. Nalazim da je u ovim (ponavljam) zaista naivnim i dobrim pricama o detinjstvu nasih srednjovekovnih plemica, da je u ovoj lagodnoj i zanosnoj knjizi, kripticno utkan i strasan, ozbiljan vapaj koji bi hteo da sve nas probudi i pobudi nas na neodlozno i presno spasavanje nase ugrozene kulture.

    Laza Lazić | Zmajeve dečje igre
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  8. #7
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Svetlana Velmar Jankovic

    Tema: Književnost, Biografski intervju
    Ličnost: Velmar - Janković Svetlana
    Profesija: Književnik



    VISOVI BEZDNA

    Od "pesniče, znaš li svoj dug" do "pesniče, ovo je tvoj dug", mali je korak. Ne može niko da mi kaže šta je moj dug ako ja to ne osećam

    Davne 1957. godine Svetlana Velmar-Janković bila je najozbiljniji kandidat za NIN-ovu nagradu. Onda se Žiri predomislio. Nagradu dobija Oskar Davičo za "Beton i svice". Takva su vremena bila. Crvene magle, kako bi rekao Dragiša Vasić (kako je tek on prošao!).

    Gavro Vučković svoju kritiku objavljenu tada (NIN, broj 314, 15.I 1957) završava ovako:

    "Ima u ovom piscu, u Svetlani Velmar-Janković, jedna snaga vitalne muževnosti, ima jedna strast za istinom koja imponuje. Kad vreme učini svoje i stalože se životni utisci, ona će već pokazati pravu meru svojih mogućnosti."

    Vreme je učinilo svoje. Staložili su se i životi. Ali, bar je magla gušća.

    Kod ovogodišnjeg laureta NIN-ove nagrade Svetlane Velmar-Janković strast za istinom i dalje imponuje.

    Pre 39 godina bili ste na pragu da za roman "Ožiljak", vaš prvenac, dobijete NIN-ovu nagradu. Ova prilika iziskuje nužnost kratke samoistorizacije, naravno i o drugima. Da li je ožiljak ostao?

    ■ Taman posla! Nikakav ožiljak nije ostao jer ni rane nije bilo. Nisam preterano verovala u to, ali sam se nadala. Međutim, život mi je onda bio na neki način važniji od literature.

    Presudio je Mihiz. Glasao je prvo za vas pa onda za Oskara.

    ■ Mislim da je tako bilo. U svakom slučaju, u jednom trenutku je izgledalo da je ta moja nagrada sasvim nešto sigurno. Međutim, Mihiz mi je javio telefonom i rekao da je u poslednjem trenutku odlučio da sam suviše mlada i da ne treba da dobijem nagradu. I mislim da je bio potpuno u pravu.

    Smatrate li da nije u redu da neki neknjiževni elementi budu od presudnog uticaja kada se dodeljuje jedna literarna nagrada?

    ■ Danas mislim da to uopšte nije u redu a onda nisam tako mislila, jer mi je to delovalo vrlo ubedljivo.

    Oživeli ste jedno doba i jezik, stručnjaci kažu verno. Međutim, stiče se utisak da ste u određenoj meri podredili pripovedanje o ljubavnoj i životnoj drami Mihaila Obrenovića rekonstrukciji duha jednog doba?

    ■ Dok sam pisala, ja sam mislila da je i to deo priče, samo na drugi način. Izgleda kao razlivanje, ali to je razlivanje koje vodi ka jednom dubljem poniranju. To sam želela, a da li sam uspela, to je druga stvar. Da je povremeno priča dosadna, ja to znam. To sam osećala i dok sam je pisala i mislila sam: to će biti dosadno. Ali nisam mogla da odolim toj želji da taj duh epohe ne prizovem.

    Opredelili ste se za priču o knezu Mihailu "intimnim i instrospektivnim stilom dnevničkog i epistolarnog kazivanja". Zašto Mihailo, zašto taj njegov period? Može se reći da najvažniji deo počinje tamo gde se upravo završava vaš roman. Pitanje razvoda sa Julijom, pokušaj ženidbe sa rođakom Katarinom, ubistvo u Topčideru...

    ■ Mislim suprotno. To je jako važan period i u životu Srbije i u njegovom životu. On je tu u situaciji da bude i vladar i ljubavnik, s jedne strane, a s druge, vrlo je važan njegov dolazak u zemlju koju tek treba da formira.

    Stiče se utisak, ako se simplifikovano posmatra žensko pismo, što god da to značilo, da je ženskom pismu — dakle, vašem pismu — bliskija romansa od strašne topčiderske političke drame?

    ■ Ako je to tačno, onda sam ja vrlo srećna.

    U prvoj polovini romana kao da arhitekturu "Bezdna" opterećuje disperzivnost priče, što roman u tom delu čini naglašeno sporim. Dinamiku unosi žena, Julija Hunjadi, kneginja srpska, svojim, i za ovo vreme, fleksibilnim odnosom prema bračnoj vernosti.

    ■ Namerno sam išla sporo u prvom delu knjige. Samo je pitanje da li sam pogodila meru. Htela sam da idem usporeno, znate, da čitalac malo kaže: Uh, al' je dosadno, ali da primi. Ne možete ući u vreme drukčije nego usporeno, bar ja nisam mogla. Kad kažem vreme, mislim na subjektivno vreme, na Mihailovo subjektivno vreme. Ne na objektivno vreme, koje ne verujem da postoji.

    Može li se reći da je "pronalazač" Dnevnika i Beležnice i Julijinih pisama, dakle vi, imao primetno razumevanje i simpatije za Julijin postupak, za neverstvo? Ženska solidarnost na muškoj planeti ili nešto drugo?

    ■ Ne bih rekla da sam se rukovodila tim osećanjem solidarnosti, mada ne mogu da ga isključim. Ne držim a priori žensku stranu, mada mi se čini da su žene bolji deo čovečanstva.

    U svakom slučaju su lepši.

    ■ Tu nema dileme. Ono što mene, kao stvaraoca, najviše interesuje, to je priroda nerazumevanja koja nastaje među ljudima koji se vole bez obzira u kom svojstvu, kao ljubavnik i ljubavnica, prijatelj i prijateljica, majka i sin, otac i ćerka. Mene interesuje ljudska priroda u tom odnosu koji podrazumeva jedno osećanje, jednu požrtvovanost, ne u potpunosti ali sigurno i želju da se približite nekom koga volite, a istovremeno iskrsavaju bezbrojne teškoće, to njihovo promicanje, mimoilaženje po jednom dubljem scenariju.

    U tom sporom delu, uvodite nas u lik Mihaila Obrenovića. Obrazovan po evropskim školama, romantičan, nežan, principijelan, moralan... sušta je suprotnost krvoločnoj prirodi Miloša, oca mu, sve do pred kraj knjige kada je suočen sa vlašću i neverstvom, kada postaje odlučan, čak stamen ali i nesrećan — kada počinje njegova drama. Koliko je, po vašem sudu, njegov dolazak na vlast posledičio udaljavanjem od egocentrične, razmažene i promiskuitetne gospođice Hunjadi?

    ■ Verovatno da je to ubrzalo udaljavanje. Međutim, ona je u toj sredini imala samo njega i možda još dvojicu ili trojicu: Daničića, Kornelija Stankovića, dakle, mali broj izobraženih sa kojima je ona komunicirala i dobro se osećala. Mislila je da će lako nešto od evropske kulture moći da unese ovde, ali to je vrlo sporo išlo.

    Ona je učinila mnogo za Srbiju. Zahvaljujući njoj i Mihailu, Srbija je došla do izvesnog ugleda kojeg bez kneginje teško da bi bilo. Ne mogu da kažem da je ona neko ko ne oseća svoju istorijsku misiju. Međutim, ona spada u jedan moderan tip žene. Ona nije tip žene koja će reći: moj život je samo dužnost. Ona, jednostavno, voli život. Ona kaže: hoću da budem u dužnosti, ali ne samo u dužnosti, hoću da budem i uz čoveka koga volim.

    Model žene karakterističan za ovo vreme. Ali, ona je bila tip žene koji Srbija toga vremena nije poznavala.

    ■ Ali Evropa jeste.

    Bez obzira na sve prilike i neprilike koje nosi sorabska politika, pogotovu onoga doba, ne možemo da se otmemo utisku da je za Mihailovu zlu sudbinu kriva upravo Julija.

    ■ Niko ne može da bude apsolutno kriv za nečiju sudbinu. U odnosu između dvoje ljudi za neuspeh su uvek oboje krivi. Iz svega, kako ja vidim njegovu ličnost, on je ogromnu svoju plemenitost uneo i u tu ljubav, što je Julija podsticala. On je uopšte bio čovek, kako ga ja vidim, kome je za opstanak, za jedan što integralniji emotivni život bilo neophodno poverenje u one koje voli. Tako da je izdajstvo njegovog oca izazvalo prvi šok, a onda dolazi Julijino neverstvo. Mihailo je posle toga slomljen čovek koji verovatno traži čvrstinu u sebi kao vladaocu što se posle i vidi. Ja to tako osećam.

    Meni se čini da nad Mihailom sve vreme lebdi kob njegove unutarnje protivrečnosti. To je kob koja je lebdela nad Milošem na sasvim drugi način. Protivurečnost Mihailove plemenitosti i njegove nepromišljene žestine o kojoj govore i istorijski izvori. On je znao da bude čak i surov, a posle toga se probudi njegova plemenitost pa ga dovede u krajnje očajanje. Često se razbolevao. Bio je jedna vrlo složena ličnost. On stalno nosi neko osećanje nesreće. Zato on srlja iz greške u grešku. S druge strane, bar tako ga ja osećam, stalno stremi ka dobroti i plemenitosti. To duboko ide iz njega. A onda, naravno, on voli. Ja verujem da je on morao voleti tu pojavu mlade devojke od 15—16 godina, Katarine Konstantinović, za koju je zaboravio da mu je sestričina. Sama ideja incesta Mihailu je nesvesno privlačna.

    Patološke ljubavi su, kažu, najintenzivnije ljubavi.

    ■ To je apsolutno tačno.

    Izgleda da je i kod Mihaila i kod Julije romantika protkana grehom, s tim što je kod Julije to osećanje potaknuto Mihailovim usmeravanjem na vladalačke dužnosti dok se takvo osećanje kod Mihaila otvara odlaskom Julije.

    ■ Pomišljala sam na to, osećala kao mogućnost. On je čist u odnosu prema Juliji, s jedne strane, a nije čist u odnosu prema Katarini. A s druge strane, moram da priznam da ne vidim to Julijino emotivno dvojstvo kao sklonost ka grehu.

    Po uzusima hrišćanske civilizacije, tu dileme nema.

    ■ Vrlo smo strogi prema njoj, ali tako na Mihaila ne gledamo. Mi tako ne gledamo ni Anu Karenjinu, koja se isto dvoumila između svojih obaveza prema mužu i osećanja prema Vronskom. Mi smo svi na strani Ane Karenjine.

    Zato što je ona "naša". Kako reče Dučić, ona je opisana u jednoj visokoj logici srca: iz ljubavi pala je u porok a iz poroka u smrt.

    ■ Jeste naša i prema njoj smo blagonakloni. Julija je, ipak, Madžarica, sa onim omalovažavajućim Dž.

    To se može dopustiti slovenskoj duši.

    ■ Slovenskoj duši može, da. Julija je jedna hirovita mlada dama kojoj laska udvaranje jednog grofa. U to doba, po evropskim salonima bilo je vrlo šik koketovati i malo dublje i malo ozbiljnije.

    Miloje Lešjanin zapisuje da to nije bilo samo koketovanje?

    ■ Ne, nažalost, to nije bilo samo koketovanje.

    Smatrate li da je Mihailo, recimo, priznao svog vanbračnog sina Velimira da bi možda brak sa Julijom bio uspešan i da bi možda i u Srbiji sve drugačije bilo. Mislim čisto na vašu intuiciju, intuiciju pisca.

    ■ To je katastrofalna Mihailova greška koju sam pokušala da objasnim sebi tragajući za uzrocima.

    Ali niste objasnili.

    ■ To nisam uopšte objasnila u romanu. Jednostavno, nisam došla do objašnjenja, tragajući za tim. Izgledalo mi je, pravo da vam kažem, da je to neka vrsta stida koji je on imao prema priznavanju vanbračnog sina. Njegov sin je bio inače jedan otmen, veoma vaspitan mlad čovek, koji je kompletno svoje imanje uložio u Srbiju i u kulturno vaspitanje srpskih đaka. On ništa svom ocu nije zamerao. Živeo je svoj usamljenički život, plemenit, tanan. Julija traži da se Velimir Teodorović, kako je bilo pokršteno ime Viljema Berghauza, dovede u Srbiju, da se on prizna, jer je želela da ga dovede u dvor.

    Čak i Miloš to podržava.

    ■ Miloš podržava, naravno. Njemu uopšte nije važno da li je reč o zakonitim ili nezakonitim potomcima, važno mu je bilo samo to da vladaju njegovi potomci. Da se njegova želja u potpunosti poštovala, Mihailo bi morao da prizna svog vanbračnog sina kao zakonitog naslednika. I onda bi, verovatno, srpska istorija u poslednjim decenijama 19. veka imala drugačiji tok. Mihailo je bio vrlo neodlučan i stoga strašno nepravedan prema Velimiru. To se može videti kao još jedna njegova sudbinska greška.

    On je bio vrlo odlučan po tom pitanju?

    ■ Jeste. Iako je činio sve za to dete u smislu da bude dobro vaspitavano, obrazovano na najbolji mogući način, on se ustručavao da ga prizna. Kad dođe do priznavanja — sve pada u vodu.

    Verovatno se nadao da će kad-tad sa Julijom imati dete?

    ■ On se nadao. To bi s pravnog stanovišta bilo komplikovano, da prizna Velimira pa da onda dođu njegova i Julijina deca.

    Julija je posle Mihailove smrti slobodna, može da sklopi brak sa grofom Karlom Arenbergom: međutim, to se događa tek jedanaest godina nakon Mihailove smrti.

    ■ E, taj period Julijinog života mene naročito interesuje i možda ću da mu se vratim. Kada Mihaila više nema, knjeginja kao da se plaši neba i strepi hoće li je kazniti ili ne.

    Možda je imala osećanje krivice za sve što se desilo u Srbiji, da je bila uzročnik i političkih i ljudskih drama?

    ■ Uzročnik je teška reč, ali moguće je da je bila jedan od bitnih povoda. Interesuje me ono što je kobno u ljudskoj prirodi, ono što je gubitničko.

    Nedavno ste mi rekli da ste pišući dramu o ubistvu kneza Mihaila hteli da pobegnete od njega.

    ■ Nisam htela da bežim od Mihaila nego od određene vrste činjenica. Htela sam da se od tih činjenica izmaknem i zbog toga sam napisala dramu koja ih je podrazumevala i zahtevala. Ko zna, možda ću se poslednjim godinama Mihailovog života vratiti i na drugi literarni način.

    Vaš roman je dobar primer da se ustvrdi — primera ima još — da doživljavamo reanimaciju istorijskog romana?

    ■ Nisam imala nameru da pišem istorijski roman. Može se reći da ima jednu komponentu istorijskog romana ali mi nije bila želja da pišem takav roman. No, želja je jedno, a rezultat drugo.

    Pratite kompletnu političku situaciju ne samo u Srbiji već i u Evropi: Garibaldi, Napoleon...

    ■ Ali znate zašto? Zato što je meni tu važan Mihailo a on je knez na Balkanu a Balkan je u Evropi.

    Mihailo u vašem romanu na jednom mestu kaže: Evropa je sva u plamenu. Pokazuje kartu na kojoj su crvenim tačkama obeležena žarišta sukoba. Takve tačke na Srbiji nema.

    ■ Međutim, sada je ima. Sada je mnogo gore. Moje osećanje, ako ćemo da govorimo o nekom istorijskom osećanju, jeste da je Srbija bila tada u neuporedivo boljoj situaciji.

    Neminovno sledi pitanje: Pesniče, znaš li svoj dug?

    ■ Ali i odgovor. Od "pesniče, znaš li svoj dug" do "pesniče, ovo je tvoj dug" mali je korak. Ne može niko da mi kaže šta je moj dug ako ja to zaista ne osećam. A osećati svoj dug može se različito. Ono što je za mene najbitnije, to je da slušam svoj unutarnji glas koji, uslovno, zovem glasom kolektivne podsvesti. Znači, jednog kolektivnog iracionalnog iskustva koje traje kroz vekove u ovoj zemlji. To iskustvo je starije od mene i kao pesnika i kao ljudskog bića uopšte. Ono zna. Bar ja tako mislim. Nikada nemam osećanje da sam promašila kad poslušam taj glas iz same sebe.



    BOJENJE KARANFILA

    Svetlana Velmar-Janković drži do svojih korena, porodice. Nije, kao što je to davno zapisao za sebe Miloš Crnjanski, sklona da veruje da je "sama sebi predak".

    Sudbina njenog oca, koju, pored ostalog, ovde ukratko iznosimo, više je od literature. To je život.

    Otkud u vašem prezimenu Velmar?

    ■ Moj otac je bio jedan izvanredan sin i želeo je kad je počeo da piše da se neprekidno seća svojih roditelja i na taj način što će svome prezimenu Janković dodati Velmar. VEL je prvi slog imena Velimir kako mi se zvao deda po ocu a MAR je prvi slog imena Marija kako mi se zvala baka, rođena Matijašević.

    Prezime je trebalo stalno da i mog oca i nas njegove potomke podseća na one koji su nam neposredno prethodili, na naše duhovno poreklo.

    Tako nešto nije postojalo ni u našoj ni u svetskoj književnosti?

    ■ Ne. To je nešto što je zaista originalno smislio moj otac, bar koliko ja znam, što se meni oduvek dopadalo.

    Majčina strana?

    ■ Moja majka je kao francuski đak, tek stigao iz Pariza i mlada beogradska lepotica iz dobre kuće, objavila nekoliko svojih književnih radova u "Misli" Ranka Mladenovića pod imenom Mimi Vulović — pripada uglednoj beogradskoj porodici Vulovića. Njen stric je Stanislav Vulović, književni kritičar i istoričar, a otac joj je bio Velislav Vulović, građevinski inženjer, predsednik beogradske opštine 1908. godine (u današnjoj terminologiji gradonačelnik), nekoliko puta ministar građevina u vladama Nikole Pašića i državni savetnik.

    Po projektima moga dede podignuta je kasnije Profesorska kolonija a kaldrmisan je veliki deo glavnih dorćolskih ulica i sprovedena moderna kanalizacija.

    Sudbina vašeg oca je baš zlehuda?

    ■ On nije mislio tako. Kad smo 1969. godine vodili razgovor o tome u Firenci, bio je prelep, sunčan i hladan istovremeno, april. Sedeli smo pred jednim kafeom preko puta gelerije Ufiči. Rekao mi je da mu je život bio pretežak, prepun neverovatnih sudbinskih izazova ali toliko bogat i radostima, i patnjama, i iznenadnim sazrevanjima i čudesnim zbivanjima - da ga ne bi menjao nizašta na svetu. Jedino mu je bilo žao što ne može da živi uz svoju decu i unuka ali, govorio je, to je sudbina svih intelektualaca izgnanika kojih je na hiljade u Evropi i Americi.

    Kako je on, u stvari, postao izgnanik?

    ■ Moj otac je, kao član vlade generala Milana Nedića, kvislinške vlade, emigrirao sa jednim svojim prijateljem 17. septembra 1944. godine, pre no što je emigrirala i sama vlada Milana Nedića. Punih šest meseci krio se od svih vojski po slovenačkim i austrijskim planinama. U proleće 1945. godine obreo se potpuno iscrpljen u Rimu. I tada se krio od svih vojski, koliko god je mogao a još više od svih policija a ponajviše od srpske emigracije svake vrste.

    I od Udbe valjda?

    ■ Najviše od ustaša koji su ga imali i tada i sledećih decenija na svojim spiskovima za hitnu likvidaciju. Zatim od pripadnika naše emigracije među kojima su mnogi, dovedeni u očajnu egzistencijalnu situaciju, počeli da se bave najotvorenijim potkazivanjem. Jako se bojao engleskog Intelidžens servisa koji je veliki broj istaknutih političkih emigranata odmah izručivao službi bezbednosti nove Jugoslavije.

    Jednog dana na nekom blatnjavom ćošku u centru Rima ispred njega se zaustavio jedan američki vojni džip. U džipu je bio vatikanski kardinal sa pratnjom koji je naredio da se džip zaustavi. Monsinjor je upitao moga oca da li on slučajno nije gospodin taj i taj. Bio je to baš moj otac.

    Da li je to bio prelat sa "naših prostora"?

    ■ Ne. To je bio Italijan, inače vatikanski velikodostojnik. On se sa mojim ocem upoznao u Berlinu uoči Drugog svetskog rata kada je moj otac tamo boravio po nekoj službenoj dužnosti. Iako se u mnogo čemu nisu slagali, i jedan i drugi su se čudili toj prisnosti koja je nastala među njima jer je moj otac bio i ostao žestok antikatolik. Monsinjor ga je sakrio u Vatikanu u kome je moj otac živeo pune dve godine potpuno posvećen svom intelektualnom i duhovnom usavršavanju.

    Zašto su ustaše toliko želele njegovu glavu?

    ■ To sam ga ja isto pitala kada sam sa svojim sinom duže boravila u Barseloni u leto 1974. godine. Tada mi je rekao da je rukovodio jednom komisijom za ustaške ratne zločine kao član Nedićeve vlade. U toku 1941, 42, 43. godine ta je komisija, tvrdio je moj otac, sakupila izuzetnu dokumentaciju i foto-dokumentaciju koja je čuvana u naročitom trezoru. Bio je ubeđen da je ta dokumentacija morala biti uz vladu Milana Nedića kad je vlada krenula u izbeglištvo. Činjenica je da je njegov vatikanski zaštitnik, onda kada mu je saopštio da mora da napusti Vatikan, pominjao neku dokumentaciju te vrste kojom raspolažu ljudi koji ga gone. Po povratku ja sam se raspitivala o toj dokumentaciji i od onih sa kojima sam razgovarala, a koji su u to pitanje bili upućeni, dobila sam obaveštenje da niko o toj dokumentaciji ne zna ništa.

    Iz Vatikana vaš otac beži u Španiju gde 1974. okončava svoj život u 81. godini, u saobraćajnoj nesreći.

    ■ Morao je da napusti Vatikan. Započeo je novi oblik egzistencije u Barseloni 1948. godine kao radnik na bojenju karanfila. Španija, tada pod embargom, imala je pravo da izvozi samo cveće. Moj otac je bio presrećan što je dobio zaposlenje u jednoj uspešnoj maloj firmi za izvoz cveća.

    Otac vam nije sahranjen u Španiji pod svojim pravim imenom već pod imenom Horhe Vukmir?

    ■ Horhe je Đorđe — ime njegovog dede koje je on naročito voleo a Vukmir podseća na Velmar. To je jedno od stotinak njegovih imena ali jedino pod kojima je legalno živeo u Španiji. Pod tim imenom objavio je i tri obimne studije iz oblasti psihologije, na španskom.

    Na koji način su život vašeg oca, njegovo "vjeruju" i njegova tragika uticali na vas?

    ■ Moralo je uticati na mnogo načina ali zahvaljujući najviše mojoj majci, a onda kada smo se sreli posle 21 godine i mom ocu, nikad njegov život nisam doživljavala kao prvenstveno tragičan.

    Moja majka je bila prava čarobnica u svojoj sposobnosti da i najteže trenutke našeg života posle Drugog svetskog rata — a bilo ih je koliko hoćete — ispuni čudesnom vedrinom i blagošću. Ona me je naučila da volim život i kada sam na njegovom dnu i kada se naginjem na njegovo Bezdno. A onaj mršavi, beskrajno šarmantni, nasmejani stariji gospodin, koji sa svojih 80 godina trči da zaustavi taksi za mene i mog sina, zvocajući mi pri tom da sam neprijatno balkanski spora, nije dozvoljavao da se ne borite sa svojim očajanjem ni kada ste najočajniji. Imala sam sreću da imam izuzetne roditelje.

    Autor: Luka Mičeta
    NIN | 19.01.1996 | Strana: 31
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  9. #8
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Svetlana Velmar Jankovic

    Intervju

    ZEBNJA I PRKOSI

    Mnogo se grešilo prema Beogradu. Nismo umeli da volimo svoj grad na pravi način.
    Niti da mu se posvetimo

    Sa književnicom Svetlanom Velmar-Janković razgovaramo o Beogradu, moglo bi se reći junaku njenih romana. Baš kao i u njenom tek objavljenom romanu "Nigdina", u kome se po prvi put bavi temom iz bliske prošlosti, prošlogodišnjim bombardovanjem Beograda. Gospođa Velmar-Janković je ljubazno i predusretljivo (prezauzeta i gripozna) prihvatila razgovor uz molbu da odgovore napiše.

    "VREME": Koliko političke promene menjaju grad?

    SVETLANA VELMAR-JANKOVIĆ: Sve krupne i sitne promene menjaju grad, jer je grad osetljiv i živ organizam. Promene ga menjaju a on, grad, utiče na promene. Kao i ljudi, gradovi se razlikuju između sebe: ne možete naći ni dva ista čoveka, ni dva ista grada, ni dva slična kraja istog grada: Dorćol nije sličan Vračaru, niti Vračar Novom Beogradu, ni Novi Beograd Zemunu — a sve su to delovi Beograda.

    Da li se još sećamo kojim su se ulicama kretale protestne povorke Beograđana u jesen i zimu 1996/97. godine? Protesti su obično počinjali na Studentskom trgu, ispred Filozofskog fakulteta i knjižare Plato, pa se išlo do Trga slobode i, onih dana kad su šetnje postajale duže, silazilo se Francuskom do Dušanove, pa se opet vraćalo, uz Ulicu kralja Petra I do Uzun-Mirkove, pa još jednom istim putem do Trga, zatim Kolarčevom do Terazija i do Kneza Miloša, onda uzbrdicom do Bulevara i Takovske, pa Lole Ribara, odnosno Svetogorskom i Makedonskom opet na Trg.

    Nisam slučajno pomenula da je ulica koja je do pre neku godinu nosila ime Lole Ribara sada, kao što se zvala nekada, u vreme pre Prvog svetskog rata, postala Svetogorska: nazivi ulica u našem podneblju možda prvi ukazuju na vrstu promena u političkom životu. Posle Drugog svetskog rata, Ulica kralja Petra I postala je Ulica 7. jula, Knežev trg — Trg republike, Staljingradska — Makedonska, Žorža Klemansoa — Ive Lole Ribara, Bitoljska — Georgi Dimitrova.

    Uvek mi je izgledala karakteristična promena koja se dogodila kad se Ulica Miloša Velikog preobratila u Ulicu Kneza Miloša: to je značilo da tadašnja, revolucionarna nova vlast priznaje knezu Milošu Obrenoviću njegovu ulogu u istoriji, ali ne priznaje veličinu te uloge. U sažetoj istorijskoj prošlosti moglo je da bude, eventualno, i značajnih ličnosti, ali nikako nije moglo da bude velikih, ukoliko nisu bili nadahnuti socijalističkom misli.

    Politička preterivanja su naš usud a ta se preterivanja odmah otkrivaju u životu grada.

    Jeste li primetili kako je ovog proleća i leta Beograd postajao nekako stišan i siv, potonuo u sumornost? Čak su se i mladi, čini mi se, manje smejali, grajala su samo deca. Nije to bilo toliko zbog nesnosne vrućine koliko zbog nesnosnog beznađa. Krajem avgusta i početkom septembra, kad je počelo političko predizborno vrenje, često sam, u trolejbusu ili autobusu, čula mlad svet kako šapuće, između sebe: Ako i ovoga puta propadnemo, ako nas i ovog puta pređu — ja odmah bežim preko granice, ne čekam više ni dana, makar se tamo potucao kao fizički radnik.

    Uoči izbora, grad je disao zebnjom i nadom. I prkosom! Uoči 5. oktobra disao je strahom i besom. Priželjkivala sam u sredu 4. oktobra više duha solidarnosti: da, kao u Užicu, ili Čačku, ili u Kragujevcu, ne radi ni jedna jedina prodavnica, ni samoposluga, ni trafika — da i opustele ulice progovore ono što smo svi mislili: Ne pristajemo više! Dosta je bilo!

    Beogradu je tada bio potreban podstrek iz drugih gradova, i dobio ga je. Zatim je, podstaknut, izveo svoju, i našu, novu bunu na dahije.

    "VREME": Beograd je imao šansu da odavno bude metropola. Gde i kada se pogrešilo?

    SVETLANA VELMAR-JANKOVIĆ: Moramo se dogovoriti o tome šta podrazumevamo pod reči metropola. Ako podrazumevamo ono osnovno značenje sadržano u grčkom izrazu metropolis, glavni grad, grad-matica, prestonica — onda je Beograd već odavno metropola, jer je odavno postao glavni grad jedne malene države. U svojoj prvoj vladi, knez Mihailo Obrenović proglasio je 1842. Beograd prestonicom.

    Ako pod istom reči podrazumevamo i moć, bogatstvo, blesak, raskoš glavnih gradova u velikim evropskim zemljama, onda nije teško proceniti da Beograd daleko zaostaje za mogućim uzorima. Gde se pogrešilo? Hajde da prvo pozovemo u pomoć jedan istorijski podatak koji možda može da objasni zašto Beograd stalno zaostaje. U prva dva milenijuma hrišćanske ere Beograd je, koliko se zna — izuzimam prošlogodišnje bombardovanje — rušen 137 puta, dakle prosečno više od jedanput u svakih petnaest godina. Ne treba zaboraviti da, sigurno, nisu sva rušenja ni zabeležena i da se prosek rušenja povećava u drugom milenijumu. Gotovo sam sigurna da se ovakvim tragičnim prosekom ne može pohvaliti nijedan od glavnih gradova na Balkanu. U XX veku ni Zagreb ni Ljubljana, recimo, nisu rušeni, a Beograd jeste i u Prvom i u Drugom svetskom ratu. Zato ovaj naš grad i jeste feniks: malo-malo pa se diže iz pepela. Ali to je ružnjikav feniks, prljav i goluždrav.

    U poslednjih nekoliko decenija malo se mislilo na lepotu Beograda a mnogo više na prevlast novca. Ponekad imam utisak da su se, u jedno vreme, arhitekti takmičili koji će od njih bolje i odsutnije da zakloni ne samo prilaze našim dvema rekama, nego i pogled na reke, vidike. Izgradili smo nešto kejova — pa stali. Počeli smo da negujemo parkove — pa ih zapustili.

    Našem gradu istorija jeste sudbina, ali smo mu sudbina i mi, njegovi žitelji. Da bilo koji drugi narod ima glavni grad sa ovakvim prirodnim i geografskoim položajem — on bi od tog grada stvorio, kao nekada Despot Stefan Lazarević u prve tri decenije XV veka, cvetnu baštu. Mi smo stvorili prilično unakažen konglomerat različitih naselja iz kojih je lepota življenja najčešće proterana. Sva sreća da nije iz svih. Pitam se gde su nestali, u kojem namernom zaboravu, oni izvanredni projekti o urbanom razvoju modernog Beograda koje je ostavio za sobom arhitekta Branko Maksimović? Ali sad, šta je tu je. Mnogo se grešilo prema Beogradu. Nismo umeli da volimo svoj grad na pravi način. Niti da mu se posvetimo.

    "VREME": Da li je Beograd otvoren grad?

    SVETLANA VELMAR-JANKOVIĆ: Otvoren je, iako se misli da nije. Misli se zbog toga što postoji izvesna netrpeljivost između nas, starosedelaca, i njih, novodošavših. Ako je Beograd postao nedovoljno gostoprimljiv — a izgleda da je postao — to je zbog toga što su mu, u poslednjih deset godina, silom hteli da promene duh. Dok su se, u nekadašnjim jugoslovenskim zemljama, početkom devedesetih gomilale lažne srpske ratne pobede, od Beograđana se očekivalo da postanu osioni i nadmeni kao i tadašnja vlast. Kad su počeli da se gomilaju porazi, od Beograđana se tražilo da se prave da ih ne primećuju iako je i beogradska mladež ginula na frontovima. Hiljade i hiljade nesreća, izbeglih ljudi bili su živi dokaz tih poraza, i zato ih je vlast saterivala u logore, pretvarala u obespravljene žitelje. Sa ratnim porazima počela je izgradnja lažne, izmišljene stvarnosti u kojoj su doskorašnji vlasnici moći i novca, Boga mi, i naših života, želeli da traju. I trajali su, i te kako. Vlast je na sve moguće načine sugerisala razliku između dve vrste nesrećnika: između nas, koji još nismo izbegli, i njih, koji su morali da dobegnu kod nas. Ta razlika je imala da zakloni onu veliku razliku koja je postojala i koja još postoji: da mi živimo u siromaštvu i bedi, a oni već ne znaju šta će sa svojim opljačkanim blagom. Mi smo bezvezno roblje, oni su nova klasa moćnika. Ali, molim za strpljenje: njihovo je vreme ipak prošlo, naše ipak dolazi. Polako stiže, oprezno, jer je teren prepun položenih mina.

    "VREME": Šta je u Beogradu najviše beogradsko?

    SVETLANA VELMAR-JANKOVIĆ: Ako bi neki moćni zli duhovi jedne noći odneli ili razneli Kalemegdan, večno utvrđenje nad ulivom Save u Dunav, grad koji bi osvanuo ne bi više bio Beograd. Na prvom mestu je, dakle, Kale-megdan, tvrđava obračuna, ali treba zapamtiti da je to i Fićir-Bair, breg za razmišljanje. Zatim dolazi Topčider, nekadašnji mali Versaj Miloša Obrenovića, pa Ada ciganlija, sadašnje utočište Beograđana. I Kalemegdan i Topčider smo zapustili: valja da im se što pre vratimo, što znači da ih obnovimo i stalno brinemo o njima. Zalazak sunca posmatran sa razorene, unakažene Terazijske terase, zalazak o kojem je pevao Jovan Dučić — ali u njegovo vreme Terazijska terasa još nije bila upropašćena. Tu je i neprevaziđeni beogradski humor, smeh Beograđana nad svim nevoljama i nesrećama koje su ih zadesile. Crni humor što očarava.

    "VREME": Šta Vam u Beogradu najviše prija?

    SVETLANA VELMAR-JANKOVIĆ: Prija mi — Beograd. Ono uzbuđenje koje uvek osećam kad se vraćam sa puta iz neke druge zemlje. Kad sam bila mlada i stizala u Beograd vozom od nekud sa severnih ili zapadnih strana, sva sam drhtala dok bi voz prelazio preko železničkog mosta na Savi i, posle, dugo ulazio na beogradsku železničku stanicu. Otkad nisam mlada, češće se vraćam avionom ali uopšte nije prijatno dolaziti u Beograd iz Budimpešte. Volim da gledam Beograd iz aviona, naročito ako je dan pun svetlosti. Tada opet sva treperim: vraćam se kući!

    Beograd je moj dom.

    Priredila: Sonja Ćirić, 2000 | | Vreme

    Izvor; riznicasrpska
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

Informacija Teme

Users Browsing this Thread

Trenutno 1 korisnika pregleda ovu temu. (0 članova i 1 gosta)

     

Slične Teme

  1. Svetlana Jungic - Tekstovi Pesama
    Od Vesna u forumu Tekstovi Pesama Narodne Muzike
    Odgovori: 23
    Zadnji Post: 06.10.2016, 22:28
  2. Svetlana Radovska
    Od MireP u forumu Narodna Muzika
    Odgovori: 0
    Zadnji Post: 27.04.2014, 06:15
  3. Mis Svetlana
    Od mrkonja u forumu Zabavna Muzika
    Odgovori: 0
    Zadnji Post: 23.11.2013, 22:11
  4. Svetlana Miljus
    Od nega u forumu Narodna Muzika
    Odgovori: 0
    Zadnji Post: 27.02.2013, 19:31
  5. Svetlana Vojisavljevic
    Od Filip u forumu Narodna Muzika
    Odgovori: 0
    Zadnji Post: 10.08.2012, 21:42

Članovi koji su pročitali ovu temu : 0

Nemate dozvolu da vidite spisak imena.

Tagovi za ovu Temu

Pravila Postanja

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts


O Nama

    Narodni radio, melem za uši ko ne sluša može da ga nađe na www.radiosumadinac.org

Preporučeni Linkovi

Pratite nas na

Twitter Facebook youtube Flickr DavianArt Dribbble RSS Feed



RSS RSS 2.0 XML MAP HTML
Loading...
Svaki korisnik ovog sajta odgovoran je za sadržaj poruke koju objavi na sajtu. Sajt se odriče svake odgovornosti za njihov sadržaj. Postavljanjem vaše poruke ili vašeg autorskog dela saglasni ste da ovaj sajt postaje distributer vašeg dela i odričete se mogućnosti njegovog povlačenja ili brisanja bez saglasnosti uprave sajta. Distribucija sadržaja sa ovog sajta je dozvoljena samo u nekomercijalne svrhe, uz obaveznu napomenu da je sadržaj preuzet sa ovog sajta i uz obavezno navođenje adrese RadioSumadinac.org. Kako je sajt ovih dimenzija nemoguće u potpunosti kontrolisati, ukoliko primetite materijal nad kojim Vi ili neko drugi već ima autorska prava, odmah nam se obratite i materijal će biti uklonjen. Za sve ostale vidove distribucije obavezni ste da prethodno zatražite odobrenje od vlasnika Sajta


Optimizovano za rezoluciju: 1920x1080