Eseji


Prozor


Bila jednom dva čoveka, oba teško bolesna, smeštena u istom sobičku velike bolnice. Beše to tesna soba, tek dovoljno velika za njih dvojicu - dva kreveta, dva noćna ormarića, vrata koja vode u hodnik i jedan prozor koji gleda u svet.

Jednom od njih dvojice u sklopu terapije bilo je dopušteno da sat vremena u toku popodneva sedi u krevetu pored prozora (to je imalo neke veze sa izbacivanjem vode iz pluća), i on je zauzimao krevet do prozora.

Ali drugi čovek je morao sve vreme da leži ravno na leđima... Obojica su morala da miruju, zbog čega su i bili sami u toj malenoj sobi... Bili su zahvalni za mir i privatnost - bez gungule, žurbe i zapitvljivih očiju glavnog odeljenja.

Naravno, jedan od nedostataka njihovog stanja ogledao se u tome što nisu smeli ništa da rade: ni da čitaju, ni da slušaju radio, a ni da gledaju televiziju - samo da miruju, samo njih dvojica.

Razgovarali su satima o svojim suprugama, deci, domovima, radnim mestima, hobijima, detinjstvu, šta su radili za vreme rata, gde su išli na odmor, i slično.

Svakog popodneva, kad bi čoveka na krevetu do prozora podigli u sedeći položaj, on bi im prekraćivao vreme opisujući šta vidi napolju. I drugi čovek je počeo da živi za te časove.

Prozor je očigledno gledao na park s jezerom po kom su plivale patke i labudovi, deca su im bacala hleb i puštala brodiće, a mladi ljubavni parovi, držeći se za ruke, šetali među krošnjama... Bilo je cveća i prostrani travnjak... igrao se fudbal, ljudi su se izležavali na suncu, a na samom kraju iza drveća, pružao se lep pogled na grad.

Čovek koji je ležao na leđima, sve bi ovo slušao, uživajući u svakom trenutku - kako je dete skoro upalo u jezero, kako su lepe devojke u svojim letnjim haljinama, zatim uzbudljiva igra sa loptom ili dečak koji se igra s kučetom. Gotovo da je mogao da vidi šta se dešavalo napolju.

A onda, jednog lepog poslepodneva, kad je začuo napolju neku paradu, na um mu je pala jedna misao. Zašto bi samo čovek do prozora uživao u tim prizorima? Zašto i on ne bi dobio tu priliku?

Osečao se postiđeno i pokušavao da ne razmišlja na takav način, ali što se više trudio, više je želeo promenu. Učinio bi sve!

Kroz nekoliko dana postao je mrzovoljan. On bi trebalo da bude pored prozora. Mozgao je, nije mogao da spava i čak se još više razboleo - što nijedan lekar nije razumeo.

Jedne noći, dok je zurio u plafon, drugi čovek se iznenada probudio, kašljući i gušeći se jer mu se voda skupljala u plućima, a rukama je napipavao dugme pomoću kog bi poslao signal dežurnoj sestri koja bi došla trčećim korakom. Ali, čovek je posmatrao ne pomerajući se.

Kašalj je parao tamu - neprekidno... a onda je utihnuo - utihnuo je zvuk disanja - a čovek je nastavio da zuri u tavanicu.

Ujutro je došla sestra iz jutarnje smene s vodom za njihovo pranje i otkrila da je drugi čovek mrtav. Izneli su njegovo telo, tiho, bez pitanja.

Čim se činilo pristojnim, čovek je zamolio da ga premeste na krevet do prozora. I premestili su ga, udobno smestili i ostavili samog u miru i tišini.

Čim su otišli, željan da konačno iskoristi svoju priliku, čovek se s bolom i naporom podigao na lakat i pogledao kroz prozor.

Ugledao je prazan zid.

~Preuzeto i prevedeno iz Prozor i drugi eseji G.V. Targeta