Zdravo Gost, ako čitate ovo, to znači da niste registrovani. Kliknite ovde da se registrujete u nekoliko jednostavnih koraka, uživaćete u svim odlikama našeg Foruma. Imajte na umu da su zabranjeni nepristojni ili besmisleni nikovi (bez brojeva ili slova nasumice).
Stara srpska knjizevnost - Strana 3
Povecaj Tekst Smanji Tekst

  1. Dobro Došli na Radio Šumadinac forum.

    Trenutno pregledate forum naše zajednice kao gost, što vam daje ograničen pristup većini diskusija. Registacijom koja je besplatna dobijate mogućnost da postavljate teme, privatno komunicirate sa drugim članovima (PP), odgovarate na ankete, uploadujete, i pristup mnogim drugim posebnim delovima. Registracija je brza, jednostavna i apsolutno besplatna i zato Vas molimo, pridružite našoj zajednici danas!!

    Ukoliko imate bilo kakvih problema sa procesom registracije ili vašim nalogom za prijavljivanje, kontaktirajte nas.
+ Odgovor Na Temu + Kreiraj Novu Temu
Strana 3 od 4 PrvaPrva 1 2 3 4 ZadnjaZadnja
Prikaz rezultata 21 do 30 od 34
  1. #21
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Stara srpska knjizevnost

    SRBIJA U DOBA DESPOTA STEFANA LAZAREVIĆA


    Stefan Lazarević, sin sv. kneza Lazara, bio je očev nasljedni vladar i zajedno sa majkom Milicom je nakon Kosovske bitke, 1389. godine, priznao vrhovnu vlast sultana Bajazita. Imao je obavezu da učestvuje u turskim bitkama i na povratku iz jedne od njih je u Carigradu dobio titulu despota. Pošto je bio veliki ljubitelj knjiga i učene mudrosti, svesrdno je prihvatao ljude sa raznih strana i omugućavao im da svoja znanja usavršavaju na Patrijaršijskom dvoru u Beogradu. Beograd tada prvi put u istoriji postaje glavni grad srpske države i njena kulturna prestonica. U zadužbini despota Stefana Lazarevića Resavi/ Manasiji radila je u ovom periodu i tzv. Resavska škola, pravopisna, prepisivačka i prevodilačka, koja je težila arhaizaciji srpskog književnog jezika

    Sv. Knez Lazar, koji je poginuo na Kosovu 1389. godine, i kneginja Milica imali su sedmoro djece — pet kćeri i dva sina. Za Vuka Brankovića, koji je po narodnom predanju izdao Srbe na Kosovu, bila im je udata kćerka Mara. Kćerka Dragana se udala u Bugarsku, Teodora u Ugarsku, a Jelena je data u Zetu 1386. ili 1387. godine. Na dvoru su poslije careve pogibije ostali kćerka Olivera i sinovi Stefan i Vuk. Pošto nijedan od njih nije bio punoljetan, vladavinu nad onim što je ostalo od srpske države preuzela je Milica. Oliveru su morali da daju u harem sultana Bajazita, a Stefan je naslijedio očevu titulu i zvaničnu vladavinu od svoje majke preuzeo 1395. godine. Sve do nekog vremena njegovog stajanja na čelu države, uz njega je bio i brat mu Vuk, a kasnije su se njih dvojica krenula sukobljavati, ali i nanovo miriti. Jedno od najvećih književnih osvarenja epohe, Slovo Ljubve despota Stefana, svjedočanstvo je izmirenja nakon ovih bratskih međusobica.

    Vremena nakon Kosovske bitke bila su smutna i teška za srpski narod. Najezda osmanlijske civilizacije, potpuno drugačije od one u kojoj su živjeli Srbi, u prvom momentu je značila šok — i kulturni i teritorijalno-osvajački i svaki drugi. Na takvom epskom i stradalnom tlu nastaje kult sv. kneza Lazara i kosovskih novomučenika, koji je sav bio ispunjen vapajem i strahom od izmailćanskog ropstva, ali i velikom nadom u pomoć sv. Cara.

    Toj atmosferi vjere i nade u bolji i drugačiji kvalitet života umnogome su doprinijeli tzv. sinaiti, monasi-isihasti srpskog, grčkog ili bugarskog porijekla, koji su došli u Srbiju još prije Kosovske bitke. U Lazarevoj pretkosovskoj Srbiji to je bilo poznato vrijeme prihvatanja velikog broja vizantijskih i bugarskih monaha, umjetnika, prepisivača i drugog običnog svijeta, koji su sa sobom donijeli mnogo od tadašnjeg svetogorskog duhovnog preporoda. Pisane su studije o tome koliko je ovaj talas emigranata, koji je pokrio sve srpske zemlje od južnog Jadrana do Dunava, uticao na stvaranje kulta kosovskih mučenika, ali i na produžetak srednjovjekovne duhovne tradicije i nakon padanja Srbije pod tursko ropstvo. Ikona tog novog perioda u srpskoj političkoj i kulturnoj istoriji je upravo sin sv. cara Lazara despot Stefan Lazarević.


    VLADARSKA LIČNOST DESPOTA STEFANA LAZAREVIĆA

    Stefan Lazarević je rođen 1377. godine u Kruševcu. Nakon Lazareve smrti on je bio njegov nasljedni vladar i zajedno sa majkom Milicom je 1389. godine priznao vrhovnu vlast sultana Bajazita. Imao je obavezu da sa bratom Vukom učestvuje u turskim vojnim pohodima, pa se tako i u jesen 1402. godine odazvao na sultanov poziv u bitku protiv Mongola, kod Angore (današnje Ankare). Krenuo je sa bratom Vukom i sa svojim sestrićima, sinovima Vuka Brankovića, u boj gdje su Turci doživjeli strašan poraz. Na povratku iz Angore srpski kneževi su svratili u Carigrad, gdje je vizantijski car Jovan VII Paleolog dao Stefanu titulu despota. Tada je i ugovorena svadba despota i rođake vizantijskog cara Jelene sa ostrva Lezbos, koja je u narodu prozvana Jelačom. Nisu imali djece i o njoj se u istoriji vrlo malo zna.

    Godinu dana poslije dobijanja titule despota, Stefan je pristao da bude vazal i ugarskog kralja Žigmunda, pa je tako na upravu dobio Mačvu sa Beogradom. U jednom periodu svoje vladavine, kada mu je sestrić Balša predao na upravu Crnu Goru, despotovina je zauzimala ogromnu teritoriju, a sam despot se nazivao Gospodin vsem Srbljem i Podunaviju i Posaviju i česti ugarskije zemlji i bosanskije, ešteže i Pomoriju zetskomu.

    Iako je često bivao u sukobu i sa rođenim bratom Vukom i sa sestrićima Brankovićima, Stefan je godinu dana prije svog upokojenja sazvao državni sabor kod današnje Srebrenice i za svog nasljednika odredio sestrića Đurđa Brankovića. Umro je 1427. prilikom lova sokolom kod Kragujevca i sahranjen je u svojoj zadužbini Manasiji/Resavi.


    KULTURNE PRILIKE U ZEMLJI

    Nakon prvog šoka i sudara sa Osmanlijama, Srbija se za vrijeme vladavine Lazarevog nasljednika donekle oporavila. Dubrovčani su rekli u jednom pismu, pomalo laskajući depotu: Gospodine, Bog vi je proslavil na licu zemlje i postavil vi velika i silna gospodara, i načestil vi visocem i velikorasnem razumom, od kojega velika svetloća i luče jako slnčane po svem svetu, prosvetljeno jest pred carmi i kraljmi i gospodami zemljnemi vaš veliki razum i pravda. Ove Stefanove osobine blagotvorno su uticale na prilike u zemlji. Pošto je bio veliki ljubitelj knjiga i učene mudrosti, despot je slične ljude imao i u svom okruženju. Svesrdno je prihvatao ljude sa raznih strana i omugućavao im da svoja znanja usavršavaju na Patrijaršijskom dvoru u Beogradu i pokažu svoje sposobnosti na diplomatskom, književnom i pedagoškom polju. Izuzetna je u tom periodu bila prevodilačka djelatnost, u prvom redu sa grčkog jezika. Sam despot je prevodio sa grčkog i osim toga se brinuo oko prikupljanja, prepisivanja i popravljanja knjiga.

    Beograd tada prvi put u istoriji postaje glavni grad srpske države i kulturna prestonica. U gradu je despot podigao Mitropoliju, obnovio crkvu Uspenja Bogorodičinog, i osim što je doveo mnoge obrazovane ljude da žive u njemu, osnovao je bolnice, trgovce oslobodio carine, te tako stvorio predispozicije i za njegov ekonomski razvoj. Beograd je bio stari evropski grad, koji je, što se srednji vijek bližio kraju, bio sve bliži Srbima i tekovinama slovenske i grčke civilizacije istočnomediteranskog bazena. Sa dolaskom despota u 15. vijeku Beograd je postao otvoren i počeo da prima nove uticaje sa sjevera i zapada Evrope, ali i da ih daje.


    RESAVSKI PRAVOPIS

    U zadužbini despota Stefana Lazarevića Resavi/Manasiji radila je u ovom periodu početka petnaestog vijeka tzv. Resavska škola, pravopisna, prepisivačka i prevodilačka. Srpski književni jezik u srednjem vijeku imao je tri svoje zvanične redakcije, oličene u tri pravopisne škole: Humskoj, Raškoj i Resavskoj. Humska škola je bila ona koja se formirala na srpskom tlu odmah nakon početaka širenja slovenske knjige sa južnih, makedonskih žarišta pismenosti i koja je krenula da kodifikuje srpsku varijantu staroslovenskog jezika. Tek se oko sredine 13. vijeka konsolidovala ta srpska redakcija staroslovenskog, a na to je uticala pravopisna reforma koja je dovela do stvaranja tzv. Raške škole.

    Obje ove škole imale su za cilj da u već postojeći staroslovenski, odnosno srpskoslovenski jezik, koji je po svojoj prirodi bio konzervativan, unesu izvjesne inovacije. Treća redakcija književnog jezika pak i promjene u pravopisu krajem 14. i početkom 15. vijeka težile su ka arhaizaciji. Resavska pravopisna i prevodilačka škola insistirala je na što većem približavanju srpskog jezika jelinskom uzoru i očuvanju vijekovnih srpskih jezičkih tekovina. Na rad te škole dosta je uticao Bugarin-došljak u Srbiji i životopisac despota Stefana Lazarevića — Konstantin Filozof. On je napisao i prvu filološku raspravu u staroj srpskoj književnosti, Skazanije o pismenah, gdje sa gorčinom piše o novom kvarenju knjiga u književnosti.

    Tekstovi resavske redakcije su zanimljivi, jer se za njih vežu neke paleografske nedoumice — za mnoge kukice, kružiće, linijice iznad, ispod, ili u tekstu nije moguće utvrditi šta znače i koja im je funkcija. Neki to objašnjavaju pukom proizvoljnošću ili potrebom za kitnjastim ukrašavanjem teksta, po uzoru na slične bugarske tekstove. Bugarski jezik je, naime, nešto ranije takođe imao pravopisnu reformu, koju je pokrenuo poznati duhovnik patrijarh Jefrem. On je u prvoj polovini četrnaestog vijeka drugovao sa Grigorijem Sinaitom, obnoviteljom isihastičke duhovnosti na Sv. gori, tako da ta isihastička orijentacija Jefremova sigurno nije dopuštala proizvoljnosti u bilo kakvim djelatnostima, a naročito u tako ozbiljnim kao što je reforma pravopisa. Zato se ipak smatra da svi ti grafički detalji u starim srpskim i bugarskim tekstovima imaju svoju funkciju, za savremene proučavaoce još maglovitu i nedostupnu.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  2.    Linkovi Sponzora

    SRB HOST

  3. #22
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Stara srpska knjizevnost

    ŽIVOT I DJELO KONSTANTINA FILOZOFA


    Konstantin Filozof je bio enciklopedijski obrazovan čovjek, koji je možda najbolje izrazio nove težnje u kulturi srpskog naroda prve polovine petnaestog vijeka. Najvjerovatnije je porijeklom Cincar, ali se školovao u Bugarskoj, odakle je, pobjegavši od ričuće zvijeri — turskog haranja Trnova — dospio u Srbiju despota Stefana Lazarevića. Despot ga je gostoljubivo primio i nastanio u Beogradu kao učitelja na svom dvoru, s tim da je Konstantin često boravio i u manastiru Manasiji, učestvujući u kreiranju Resavske pravopisne škole. U istoriji srpske književnosti Konstantin Filozof ostao je poznat kao životopisac despota Stefana i tvorac prve srpske filološke studije, Skazanije o pismenah

    Jedan od najvećih i najznačajnijih proučavaoca srpske književnosti srednjeg vijeka Dimitrije Bogdanović napravio je periodizaciju ove literature i periode njenog trajanja podijelio u sedam grupa. Granice među ovim grupama postavio je ugledajući se na neke dominantne uticaje koji su se s vremenom smjenjivali u srpskoj srednjovjekovnoj kulturi. Tako se u prve četiri grupe nalaze epohe početaka srpske književnosti, sa uticajima svetorodne loze Nemanjića i duhovnim uticajem sa Svete gore, zatim je tu doba prije i poslije Kosovske bitke, a posljednja dva perioda nazvana su: Nova stredišta književne djelatnosti i Između tradicije i hronike svoga vremena.

    Period novih središta književne djelatnosti jeste onaj kada je Srbijom vladao despot Stefan Lazarević. Iz raškog i kosovskog središta države centar književnih zbivanja prebacio se u oblasti Zete i Podunavlja, pa su Zeta Balšića i Beograd Stefana Lazarevića postali novi centri duhovnosti i pismenosti.

    Nakon što je Srbija pala u tursko ropstvo 1389. godine i stupila u epohu svoga kulturnog regresa izazvanog dolaskom Ismailćana, u državnom i kulturnom smislu osjetio se izvjestan oporavak za vrijeme despota Stefana. On je bio jedan od najumnijih Srba ikada postojećih i slične ljude je držao u svom okruženju i školovao ih u Beogradu. Osjećalo se u tom periodu intenzivno zbližavanje slovenskih zemalja pod naletom osmanlijske ne-civilizacije, a komunikacija među učenim ljudima bila je knjiški i teritorijalno produbljena i kosmopolitski orijentisana. Onaj koji je sve učio, nije nigde stranac, veli Konstantin Filozof, koji je bio jedna od takvih ličnosti — došljaka u Srbiju, i dodaje: Tamo je dobra domovina gde se učen čovek nastani. On je bio životopisac despota Stefana i čovjek koji je možda najbolje izrazio nove težnje u kulturi srpskog naroda prve polovine petnaestog vijeka.


    ŽIVOT KONSTANTINA FILOZOFA

    Konstantin Filozof se rodio u drugoj polovini 14. vijeka, ne zna se tačno gdje. Obično u literaturi stoji da je rodom Bugarin, međutim, s obzirom na to da sam za sebe na jednom mjestu kaže da je Grko-Bugaro-Srbin, najvjerovatnije je porijeklom Cincar.

    Svoju mladost proveo je u Bugarskoj školujući se u Trnovu, a učenja radi bio je i na Svetoj gori, potom u Carigradu. Poslije toga je, pobjegavši od ričuće zvijeri – turskog haranja Trnova — dospio u Srbiju despota Stefana Lazarevića, najvjerovatnije iza 1402. godine. Despot ga je gostoljubivo primio i nastanio u Beogradu kao učitelja na svom dvoru, s tim da je došljak često boravio i u manastiru Manasiji učestvujući u kreiranju Resavske pravopisne škole. Kao i svoj prethodnik Konstantin — slovenski prvoučitelj, prozvan Filozofom zbog velike učenosti, a u monaštvu nazvan Ćirilo — i ovaj Konstantin je putovao mnogo i hodio po dalekim zemljama vođen različitim misijama i poslušanjima. Išao je u Svetu zemlju: Poslao me je despot da idem Svetom gradu Cara velikog, Jerusalimu, veli on na jednom mjestu, a s obzirom na to da u žitiju despotovom navodi podatke o tri misije-poslanstva na dvorove istočnih vladara — Tamerlana, sultana Muse i sultana Muhameda – pretpostavlja se da je on učestvovao i u njima.

    Poslije smrti despotove i prelaska Beograda u ugarske ruke, Konstantin Filozof je napustio Srbiju i otišao u vranjski kraj ćesaru Uglješi. Ne zna se gdje je ni kako umro, niti kako je izgledao.


    OBRAZOVANJE KONSTANTINA FILOZOFA

    Može se reći da je Konstantin Filozof bio enciklopedijski obrazovan čovjek. Govorio je mnoge jezike i poznavao mnoge nauke. Iz njegovog filološkog djela Skazanije o pismenah vidi se da je znao, osim srpskog i bugarskog, i grčki, turski, ruski i vlaški jezik, kao i da je, osim filologije, poznavao i klasičnu književnost, potom tadašnju medicinu, filozofiju, teologiju i pjesništvo.

    U mladosti je učio školu u Trnovu, kod Andronika, učenika poznatog bugarskog patrijarha Jeftimija. Jeftimije je postao patrijarh oko 1375. godine, kada je iza sebe već imao doživljeno isihastičko iskustvo iz monaškog i života na Svetoj gori, a i iz prijateljstva sa čuvenim Grigorijem Sinaitom. Uradio je reformu bugarskog pravopisa, čije će tekovine Konstantin Filozof da presadi djelimično i na srpsko tle. Samog Jeftimija Konstantin nije upoznao: Ne postigoh, kaže on, velikog onog hudožnika slovenske knjige, hoću da kažem oca načelnika, trnovskog kir Jevtimija. Ovoga čoveka, divnoga u književnosti, bio je u malome učenik neki Andronik, iz oblasti Romanije, koji i nama beše učitelj u knjizi.

    Od književnog djela Filozofovog do nas je došlo Žitije despota Stefana Lazarevića i Skazanije o pismenah. Skazanije o pismenah je prva srpska filološka studija i, po mnogima, manifest tadašnje Resavske pravopisne škole.

    Sa pojavom Konstantina srpska književnost srednjeg vijeka stupa u nešto intenzivniju komunikaciju sa spisima antičke grčke književnosti i filozofije. Zbog čestih poređenja despota Stefana sa antičkim ličnostima u njegovom Žitiju, i zbog čestih citiranja starih filozofa, mnogi Filozofa nazivaju pretečom humanizma i renesanse u nas. Potonji humanisti u zapadnijim evropskim zemljama radili su slično što i on, samo malo radikalnije – čitali su staru grčku književnost, izvodili odatle paralele sa svijetom oko sebe i tom inspiracijom stvarali svoja književna djela.


    ŽITIJE STEFANA LAZAREVIĆA

    Poslije smrti despota Stefana 1427. godine srpski patrijarh Nikon zadužio je Konstantina Filozofa da napiše despotovo žitije. On će to uraditi, ali tek četiri godine kasnije, kada mu se u snu javio sam Stefan i naredio mu isto što i patrijarh.
    Žitije despota Stefana Lazarevića jedno je od najzanimljivijih u staroj srpskoj književnosti. Unekoliko se razlikuje od tradicionalnih srpskih žitija, najviše po velikom broju istorijskih i geografskih podataka koje sadrži. Istoriografska dimenzija je prisutna po uzoru na knjige vizantijskih istoričara — carstvene letopisne knjige, koje je Konstantin čitao.

    Nakon kratkog uvoda Žitije počinje geografskim opisom Srbije: opisuju se pašnjaci, rudnici, vinogradi, finoća pejzaža, ptice, životinje, i naglašava se ljepota ove zemlje. Sa opisa zemlje on prelazi na opis stanovnika, hvali i njih, ali i žali, jer će oni, eto, stradati pod nečovečnim Turcima. Poredak kompozicije, koji je sam pisac ustanovio, traži da se poslije opisa stanovnika pređe na kazivanje o onome koji vlada njima: Sada se treba dotaći trećega stepena, i preći od zemlje k onim koji je obrađuju i od onih koji je obrađuju k onome koji njome dostojno vlada. Slijede do detalja iscrpne priče o događajima iz dvorskog i života despotovog u devedeset tri glave Žitija, sa biblijskim i antičkim reminiscencijama i sa dosta valjanih istorijskih podataka, koje će docnije savremeni istoričari da iskoriste. Pored prozne, Filozof je u Žitije uveo i pjesničku formu akrostiha, sa tri virtuozna izvedena krajegranesija: od stihova uvoda na početku, od početnih slova glava u sredini i, na kraju, od stihova koji kazuju žalost piščevu za umrlim despotom. Izrazito poetičan je taj kraj, gdje se Konstantin u svojoj žalosti obraća gradu Beogradu:

    Plači opet, Beli grade, ocrnjenje svoje.
    Ljudima vođ kao cvet procveta i otpade.
    Ako i zemlja zajedno rida sa tobom,
    njega ne nadajući se uskoro da primi,
    čekanjem godina koje teku tridesetpet,
    već koje su prošle devet stotina
    i šest tisuća (6935 = 1427).

    Posljednji stihovi sa brojevima utemeljeni su na srednjovjekovnom shvatanju, proizašlom iz stare jevrejske tradicije, o godini 5504. prije Hrista kao godini nastanka svijeta. U tom smislu je godina 1427. bila zapravo 6935. godina od postanja, na šta ovdje Filozof i aludira.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  4. #23
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Stara srpska knjizevnost

    POVIJEST O SLOVIMA KONSTANTINA FILOZOFA


    Skazanije o pismenah Konstantina Filozofa prva je izvorna filološka rasprava u Srba, koja nastaje u periodu 1423–1426. godine. On se ovdje bavi problemom kvarenja knjiga, i to prevashodno liturgijskih tekstova, koji su se s vremenom krenuli mijenjati zbog nemarnosti prepisivača i upliva promjena iz narodnog u književni jezik. Zato je trebalo nanovo utvrditi neka gramatička i pravopisna pravila i dovesti u red iskvarene knjige. To je pokušao da učini Konstantin Filozof u skladu sa ondašnjim filološkim rasuđivanjima i u duhu srednjovjekovnog poimanja jezika, ostavivši pri tom i neka zanimljiva zapažanja o karakteristikama srpskog jezika i naroda tog vremena

    Konstantin Filozof, došljak u Srbiju despota Stefana Lazarevića, u istoriji srpske književnosti ostao je poznat po dva svoja spisa: Žitiju despotovom i sastavu Skazanije o pismenah — Povijesti o slovima u slobodnom prenosu na savremeni srpski jezik. Skazanije je prva izvorna filološka rasprava u Srba, koja nastaje u periodu 1423—1426. godine. To je vrijeme kada u manastiru Manasiji djeluje tzv. Resavska pravopisna škola, za koju mnogi smatraju da ju je osnovao i pokrenuo upravo Konstantin Filozof. Kasnije je djelatnost Resavske škole prevazišla okvire ovog manastira, i ono što se od tad nazivalo resavskim izvodom i dobrim resavskim knjigama rezultat je djelovanja niza, čak i generacija prepisivača, prevodilaca i redaktora. Najznačajnija karakteristika ove pravopisne redakcije srpskog jezika jeste da se išlo ka što većoj arhaizaciji jezika i približavanju jelinskom prauzorku.

    Za Resavsku školu se veže velika akcija prepravljanja, novog prevođenja i prepisivanja grčkih i starih srpskih tekstova u Srbiji, koja je započela još u drugoj polovini četrnaestog vijeka. Bila je potrebna takva jedna revizija prevashodno liturgijskih tekstova, jer su se s vremenom promjene iz narodnog jezika počele odražavati na književni i on je postajao bitno drugačiji od onog izvornog kirilo-metodijevskog. Te jezičke promjene, koje su uglavnom bile fonološke — glasovne i morfološke — obličke, krenule su da mijenjaju i smisao riječi, što nije bilo poželjno. Zato je trebalo nanovo utvrditi neka gramatička i pravopisna pravila, i dovesti u red iskvarene knjige. To je pokušao da učini Konstantin Filozof u skladu sa tadašnjim filološkim rasuđivanjima i u duhu srednjovjekovnog poimanja jezika.


    SREDNJOVJEKOVNO POIMANJE JEZIKA

    Jezik pisane riječi u srednjem vijeku je bio jezik bogoslužbenih i drugih vjerskih knjiga. Riječ psalteratus, koja izvorno potiče od riječi psaltir, bila je ime za učenog i obrazovanog čovjeka. Sveto pismo je, osim na matičnom jevrejskom, bilo prevedeno još na grčki i na latinski jezik, i u zapadnoj Evropi je preovladavalo mišljenje o ova tri jezika kao jedina sveta i dostojna da iznesu riječ Božiju. Vizantija pak nikada nije sprovodila takvo shvatanje o nekom jeziku kao varvarskom i nižem od ostalih, jer se sljedovalo apostolsko načelo da svaki narod može na svom jeziku služiti i moliti se Bogu. Zato je upravo sa pravoslavnog istoka i došla inicijativa za opismenjavanje Slovena, koji — kako u jednom od ranih slovenskih tekstova stoji — pređe ne imađahu knjiga, nego po crtama i rezama čitahu i gatahu, budući pagani... Potom čovekoljubivi Bog posla im Svetoga Konstantina Filosofa, nazvana Kirila, muža pravedna i istinita. I stvori im pismena trideset i osam, neka po obliku grčkih pismena, a neka po slovenskoj reči.

    Opismenivši se od Grka, Sloveni su od njih primili i biblijsko shvatanje jezika, koje se temelji na priči o o zidanju Vavilonske kule. U starozavjetnoj knjizi Postanja pripovijeda se kako je poslije potopa i u vrijeme Nojevih sinova na cijeloj zemlji bio jedan jezik. Kad se narod našao u Senarskoj zemlji, došao je na ideju da zida kulu čiji bi vrh dosezao nebo i krenuli su to zajedno da rade. Videći njihov samouvjereni naum, Gospod im je pomeo jezike da ne bi razumjeli jedan drugog šta govore i otad počinje podijeljenost čovječanstva na jezike, narode i kulture.

    Sloveni su primili od Grka i jedan specifičan odnos prema pisanoj riječi, koja je imala svoju jasnu funkciju: Kako bez svetlosti radost ne biva/, veli jedan učenik Kirila i Metodija, za oko koje vidi Božiju tvar svu,/ ali sve niti je lepo niti vidljivo,/ takva je i svaka neuka duša,/ koja ne vidi dobro Božiji zakon,/ pisanja duhovni zakon,/ zakon koji raj Božiji otkriva. Riječi su, dakle, prenosile istinu vjere, ali nisu, kako se često misli, smatrane same po sebi svetima. U istočnoj hrišćanskoj filozofiji i teologiji, naime, važilo je pravilo da istina nema svoje analogije u jeziku, ali da jezik, kao ljudska kategorija, biva Duhom Božijim osvećen. Osvećivali su ga oni koji su mogli kao apostol Pavle da kažu: Ne živim više ja, nego živi Hristos u meni, i bili su to jevanđelisti, drugi apostoli, noviji i stariji oci Crkve, episkopi, podvižnici, bogoslovi i drugi. Zato je bilo potrebno da svaka od njih ostavljena riječ bude sačuvana cjelosna i neokrnjena.


    KONCEPCIJA SKAZANIJA O PISMENAH

    U Skazaniju o pismenah Konstantin Filozof se upravo trudi da ukaže na probleme koji nastaju ako se nemarno shvate jezička pravila liturgijskih tekstova, koja se podjednako odnose na smisao riječi, kao i na njihov oblik:

    Ovo pazi ti, koji želiš pisati ili učiti: ako pre ovoga svega prorodni sklad ne shvatiš, uzalud će ti biti svekoliki trud; jer ako ijedno slovo premestiš, preinačićeš reč. Svako slovo ili kakav znak koji nisu na svom mestu, to je kao da kuća nema domaćina; a kad nema domaćina kuće, nije li naopako?

    Ovaj svoj sastav Filozof je napisao na zahtjev depota Stefana, i njemu ga je i posvetio. Početna slova četrdeset glava, koliko spis sadrži, čine akrostih: Samodržavnomu despotu Stefanu rab' Kon'stan'tin'. Na samom početku Skazanija nalazi se ljestvica od 43 slovne grafeme i 24 znaka. U njoj su 24 slova i jedan znak ispisani crvenim mastilom, što znači da pisac potvrđuje da se oni pravilno upotrebljavaju, a ostalo je sve ispisano crnim mastilom, što signalizira nepravilnu upotrebu. Slijedi kratak predgovor i pregled sadržaja djela, a na kraju je završni zapis sa posvetom i potpisom u kriptogramu. U samom tekstu Filozof pojedinačno obrađuje uzroke nepravilne upotrebe nekih slova i usmjerava kako ona treba da se koriste u skladu sa onim kako su ih uveli Prvoučitelji Kirilo i Metodije. Potom se bavi imenima slova, akcentima i nadrednim znacima, interpunkcijom, time kako se deca iskvariše lošom naukom i kako ih treba opet lečiti i kako treba da pišu, kako se nebrigom uništavaju slova kao i sudska pravda poklonima i tako dalje.

    Na kraju svog sadržaja Konstantin veli: Predstoji nam da se slovom hranimo, jer nas je slovesnim Tvorac sazdao; štaviše – da prema obličju premudrosti, držeći se vladarskog saveta, dobijemo koliko je moguće, ne od oskudnoga roba, nego od onoga što u ovom četrdesetom slovu rekosmo, kako bismo svi u jednoj ljubavi bili.


    SRPSKI JEZIK I NAROD U SKAZANIJU O PISMENAH

    Azbuka srpskog jezika od samog početka je bila sastavljena po uzoru na grčki alfavit, gdje su 24 slova preuzeta iz grčkog jezika, a 14 su osobena slovenska. Ovom broju slova Konstantin Filozof pridodao je još i dva jusa, za koja veli da ih je preuzeo iz bugarskog jezika, i nekoliko i ranije upotrebljavanih grafema slovensko-jelinske provenijencije. Konstantin se bavi i akcentima i nadrednim znaciima, koji su u srpskom jeziku postojali još u četrnaestom vijeku, nazivajući ih silama ili tonusima. Navodi tri tipa akcenta: oksija, varija i perispomena, koji su kao znaci preuzeti iz grčkog jezika, ali je sama akcentuacija autentična srpska. Za nadredne znake iznad riječi koristi staroslovenski naziv odejanije — odjeća, ruho ili čak obilježja u prenosu na savremeni srpski — i trudi se da ih u riječima preslika doslovno po uzoru na grčki jezik.

    Zanimljivo je da Filozof u Skazaniju o pismenah ostavlja i zapis o nekim karakteristikama Srba kao naroda, a koje je on kao došljak primijetio. Grdeći Srbe što preinačuju pravopis i knjige po svom nahođenju, on veli: Zbog toga smo lišeni dubine razuma, i nikoga nema među nama kao među Grcima, iako je ovaj narod veoma oštrouman, ali težak da posluša.
    Na drugom mjestu još dodaje: I ovaj narod vidim kao nadaren i dobar u svemu, kao i bilo koji drugi što je, čak u ljudskoj mudrosti i više, ali o svetim knjigama staranje nije dovoljno. I zbiva se priča premudroga među ljudima (Solomona) da nepažnja čovekova ''kvari mnoga dobra'' njemu. Učitelj govori narodima da je "mudrost ovoga sveta ludost pred Bogom".
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  5. #24
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Stara srpska knjizevnost

    SREDNJOVJEKOVNI PISAC GRIGORIJE CAMBLAK


    Grigorije Camblak je jedan od onih književnika nesrpskog porijekla koji borave u Srbiji za vrijeme despota Stefana Lazarevića. Iako relativno kratko ostaje u Srbiji, književni rad Grigorija Camblaka ovdje biva vrlo plodan. Igumanujući u manastiru Dečanima, napisao je Žitije Sv. Stefana Dečanskog, ktitora ovog manastira i srpskog kralja, potom Skazanije o Svetoj Petki i Slovo o Patrijarhu Jevtimiju, svom učitelju. Godine 1409. Camblak odlazi u Rusiju. Tamo postaje mitropolit kijevski i piše Slovo Kiprijanu, svom stricu i poznatom moskovskom mitropolitu, koji se tada već bio upokojio. Kako tvrde ruski ljetopisi, Grigorije Camblak je umro 1419. ili 1420. godine

    Grigorije Camblak pripada generaciji pisaca koji stvaraju u despotovini Lazarevića, na samom početku petnaestog vijeka. Njegova narodnost je nepoznata; neki smatraju da je Bugarin, drugi pak Srbin, Grk, Rumun ili Cincarin. Rodio se oko 1364. godine i mladost je proveo u Bugarskoj, gdje je i zamonašen. Stric mu je bio poznati mitropolit moskovski Kiprijan, koji je drugovao sa velikim patrijarhom bugarskim i isihastom Jeftimijem, takođe i učiteljem Camblakovim. Nakon pada Bugarske pod Turke devedesetih godina četrnaestog vijeka, Grigorije prvo odlazi u Carigrad, potom na Svetu goru, a najposlije, pretpostavlja se, u Moldaviju. U Moldaviji postaje iguman manastira Pantokratora i prezviter u velikoj crkvi u Sučavi. Negdje iza 1402. godine, možda na poziv despota Stefana Lazarevića, on dolazi u Srbiju. Nije se dugo zadržao u srpskoj zemlji i nakon smrti svog strica Kiprijana Camblak odlazi u Rusiju 1409. godine. Tamo piše Slovo Kiprijanu i postaje mitropolit kijevski. Kao kijevski mitropolit uzeo je učešća na poznatom Kosničkom saboru, koji je trajao od 1414. do 1418. godine u Konstancu, na Bodenskom jezeru u Švajcarskoj. Iako je ovo bio izrazito rimokatolički sabor, ispitivači kazuju za Camblaka da je učinio i najmanji ustupak na korist latinstva, o tome treba sumnjati.

    Kako tvrde ruski ljetopisi, Grigorije Camblak se upokojio 1419. ili 1420. godine.


    CAMBLAKOV BORAVAK U SRBIJI

    U Srbiji je Camblak boravio kao iguman manastira Visoki Dečani. Bio je oduševljen Srbijom, a naročito njenom različitošću u odnosu na Bugarsku. U kojim oblastima, reci mi, ima toliko manastira i tako velikih i slavnih, kaže on obraćajući se svom čitatelju u Skazaniju o Svetoj Petki. U kojim je gradovima i gde tako mnoštvo inoka? Gde je toliko arhijereja, gde usrdnost k Bogu i božanskim stvarima? Gde lepi poredak naroda, kako kod vlasti, tako i kod područnih... Nema toga nigde sem ovde... Oduze Bog slavu od Bugarske i darova je Srbiji.

    Iako relativno kratko ostaje u Srbiji, književni rad Grigorija Camblaka ovdje bivo vrlo plodan. Igumanujući u Dečanima, napisao je Žitije Sv. Stefana Dečanskog, ktitora ovog manastira i srpskog kralja, potom Skazanije o Svetoj Petki i Slovo o Patrijarhu Jevtimiju, svom učitelju.

    U Žitiju Svetog Stefana Dečanskog pisac je ostavio sliku ondašnjih Dečana i krasnog mesta na kojem se nalaze. Za manastir veli gdje leži na najvišim mestima, sačišćeno svakim drvećem, mnogogranatim i mnogoplodnim, a ujedno je ravno i travno, i odasvud teku najslađe vode. Tu izviru veliki izvori i napaja ih bistra reka, čija voda pre ukusa daje veliko rumenilo licu, a posle ukusa veliko dobro rastvorenje telu, tako da se niko ne može nasititi naslade vode. Sa zapadne strane zatvaraju ga najviše gore i njihove strmine, i otuda je tamo zdrav vazduh... Potom slijedi opis Dečana, koji su cijeli jedan arhitektonski kompleks, grad, kako u žitiju stoji, a po zidovima grada okolo prilepljene su ćelije inocima, kao neka ptičija gnezda. Sam hram, posvećen Hristu Pantokratoru, drže stubovi od mramora izvajani, i išaran je raznim svodovima. A spolja sastavljen je mnogočudno od uglačanog mramora, crvenoga i ujedno beloga. I kamenje jednoga sa drugim sačlanjeno je divno i najumjetničkije... tako da se velika blagodet sija onima koji gledaju, i uvek lepota kamena i veličina daje hramu najveću krasotu, pošto je savršeno izvajan kamen na dostojnolepnost onima koji su ga učinili.

    Manastir Visoki Dečani je i danas jedan od najveličanstvenijih spomenika srednjovjekovne arhitekture, kao i jedan od najmnogobrojnijih srpskih manastira. Naročito poslije rata na Kosovu i bombardovanja Srbije 1999. godine, primjetno je povećan broj monaha u Dečanima, i to mahom iz mlađe, visokoobrazovane generacije.


    ŽITIJE SVETOG STEFANA DEČANSKOG

    Žitije Svetog Stefana Dečanskog i Služba istom svetitelju čine liturgijski komplet tekstova, koje je Camblak napisao za već postojeći kult svetog kralja. Kult je bio formiran u Dečanima, nad kraljevim moštima, ali je neobično to da Žitije Svetog Stefana Dečanskog nastaje sedamdeset i više godina nakon njegove smrti. Potpunog Stefanovog žitija, zapravo, nije ni bilo – osim onog od anonimnog sastavljača u Zborniku Kraljeva i arhiepiskopa srpskih — pa se Camblak odlučio da on sačini jedno cjelovito, zajedno sa Službom.

    Žitije Stefana Dečanskog napisano je direktno po uzoru na stare srpske žitijne tekstove i nema previše upliva istorijskih, geografskih i političkih faktora, kao, recimo, u Žitiju despota Stefana Lazarevića Konstantina Filozofa. Akcenat je ovdje na liku svetog kralja — mučenika, koga otac osljepljuje, a sin ubija. Nakon osljepljenja on biva protjeran u Vizantiju, gdje boravi u manastiru Hrista Pantikratora. Sveti Stefan Dečanski proslavio se tamo svojom mudrošću i vrlinskim životom, i na jednom mjestu za njega Camblak veli: A neka blagodet sijaše na licu muža, a ljubav je sve k njemu privlačila. Jer takvo je lice onih koji su čisti srcem, kao onih koji gledaju Boga mislenim očima i ispunjavaju se neiskazanom radošću, i otuda lice dobija zrake svetlosti. O ovom mislim da i Solomon kaže: ''Kada se srce veseli, cveta lice.'. Jer on, blaženi, smatraše lišavanje očiju svojih kao prosvećenje, a zatočenje kao veliku utehu. Nakon progonstva u Vizantiji, Stefan se vratio u Srbiju i postao kralj, smijenivši na prijestolu svog oca Milutina. Vladao je Srbijom deset godina i nakon toga ga je sin Dušan zatočio u grad Zvečan, gdje je Dečanski i umro. Po zakonima srednjovjekovne poetike, na kraju žitija nalazi se pohvala svetome i opis čuda koja je projavio nakon svoje smrti. Jedno od tih čuda je i netruležnost tijela sv. kralja, koje i danas nepropadljivo počiva u Velikim Dečanima.


    SKAZANIJE O SVETOJ PETKI

    Skazanije o Svetoj Petki je, zapravo, spis o prenosu moštiju ove svetiteljke iz Vidina u Beograd, i svojevrsna je dopuna Žitiju Svete Petke, koje je sastavio bugarski patrijarh Jevtimije. Vjerovatno je Skazanije Grigorije Camblak napisao po nečijoj narudžbini, možda baš po narudžbini kneginje Milice, koja je i isposlovala da se mošti svetiteljke prenesu u Beograd.

    Sveta Petka je bila srpskog porijekla i živjela je u prvoj polovini 11. vijeka. Kad su joj bogati i pobožni roditelji umrli, razdala je sve svoje bogatstvo siromašnim i otišla prvo u Carigrad, a potom u Jordansku pustinju da se podvizava. Tek pred kraj života vratila se u rodno mjesto Epivat i tu se pokojila. Kad je nakon izvjesnog vremena otvoren njen grob, pronađene su joj netruležne mošti i projavila su se odmah čuda. Iz Epivata su sv. Petku prenijeli u Carigrad, onda u Trnovo, a zatim u Rumuniju. Nakon turskog osvajanja Rumunije, kneginja Milica je uzela dozvolu od sultana i 1396. godine prenijela mošti ove svetiteljke u beogradsku crkvu na Kalemegdanu.

    Upravo o ovom događaju piše Camblak. U Skazaniju kaže kako je baš u trenutku raspada i obezglavljivanja srpske države nakon Kosovske bitke i u trenutku velikog stradanja srpskog naroda, došla pomoć sviše i zaštita i blagoslov ovih svetih moštiju. I, zaista, mnogi Srbi su nakon toga uzeli svetu Petku za svoju krsnu slavu, podigle su se mnoge crkve njoj posvećene i mnoga su svjedočanstva pomoći sv. Petke Srbima, kao što se i navodi u crkvenoj pjesmi:

    Ukrasila si se čestitim životom i dobrotom, darovanom ti od Boga, pa si dobila i dar iscjeljenja bolnih i nesrećnih. Zato te veličamo, prepodobna Mati, i poštujemo časnu tvoju uspomenu, jer se moliš za nas Hristu Bogu našem.

    Sultan Sulejman je odnio mošti sv. Petke iz Beograda u Carigrad, a odatle su prenesene opet u Rumuniju, u grad Jasi, gdje se i danas nalaze.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  6. #25
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Stara srpska knjizevnost

    ZETSKI KNJIŽEVNI KLUB


    Pojava novog, zetskog književnog središta u srpskoj književnosti srednjeg vijeka geografski se vezuje za Skadarsko jezero i manastire koji se nalaze na njegovim ostrvima. Od ličnosti pak koje su je stvarale, ta književnost se vezuje za imena Jelene Balšić i njenog duhovnika Nikona Jerusalimca. Jelena je bila kćerka kneza Lazara i žena zetskog vladara Đurađa II Stracimirovića Balšića, koja je u književnosti ostala poznata po pismima duhovniku Nikonu i po svom testamentu, sastavljenom pred samu smrt 1443. godine. Od tri njena pisma, Otpisanija bogoljubnih, kako se najčešće nazivaju, sačuvano je samo jedno u cjelini i dva u fragmentima. Nalaze se u tzv. Goričkom zborniku, kojeg je specijalno za Jelenu sačinio Nikon Jerusalimac

    Mnoge i različite državne i političke promjene u srpskoj državi prve polovine 15. vijeka dovešće do stvaranja i novih književnih središta. Prvo će se u Srbiji književnost ovog perioda vezivati za ličnost despota Stefana Lazarevića i pisce koji se okupljaju oko njega i na njegovom dvoru u Beogradu. Potom, nakon Stefanove smrti njega na prijestolu smjenjuje sestrić Đurađ Branković i centar države izmiješta se u Smederevo, gdje nastaje jedan od novih poprišta književnih djelatnosti — tzv. smederevski književni krug. Pored ovog novog kulturnog središta javlja se još i književnost u Zeti — današnjoj Crnoj Gori — kojom je Đurađ ovladao 1423. godine.

    Geografski, zetska književnost vezuje se za Skadarsko jezero i manastire koje se nalaze na njegovim ostrvima. Skadarsko jezero je prirodna granica između Crne Gore i Albanije i najveća je kriptodepresija u Evropi. Na više od jedne petine ostrva Skadarskog jezera — od oko pedeset, koliko ih ima — nalaze se manastiri, pretežno skitskog karaktera. Od njih desetak danas je oživljeno pet manastira: Beška, Starčeva Gorica, Moračnik, Kom i Vranjina. Manastir Beška je zadužbina Jelene Balšić, kćerke kneza Lazara i žene srednjovjekovnog vladara Zete Đurađa Stracimirovića Balšića. Ona je u Zeti boravila od udaje 1386. do 1411. godine i od 1435. godine do smrti, i uglavnom se pojava zetskog književnog središta vezuje za njeno prisustvo i prepisku sa duhovnikom Nikonom Jerusalimcem.

    Međutim, korijeni ove oživljene srpske književnosti srednjeg vijeka u Crnoj Gori nalaze se još u uspostavljanju komunikacije Zete sa Svetom gorom nakon 1371. godine. Poznato je da je to period kada srpske zemlje bivaju preplavljene dolaskom monaha-isihasta i drugog raznolikog hrišćanskog svijeta iz tadašnje Vizantije. Pretpostavlja se da je ondašnja Zeta Balšića bila stanica na ovom putu između Svete gore i Srbije, pa se i u književnosti ove dvije srpske zemlje tog doba prepoznaju istovjetne ideje i preokupacije.


    SREDNJOVJEKOVNA ZETA BALŠIĆA I CRNOJEVIĆA

    Sredinom 14. vijeka Zeta se nalazila u sklopu carstva cara Dušana, koje je bilo ogromno — pružalo se od Save i Dunava na sjeveru do Svete gore na jugu — ali nije bilo dugog vijeka. Nakon Dušanove smrti i dolaska na vlast cara Uroša, na scenu u Zeti stupa porodica Balšića, o kojima do tada gotovo da i ne postoje vjerodostojni istorijski podaci. Rodonačelnik ove dinastije, Balša, nosi neslovensko ime i pretpostavlja se da oni potiču od sloveniziranih Vlaha, koji su se s vremenom kao proslavljeni ratnici uvrstili u sloj plemića. Prvo je Balša posjedovao samo Skadar, oko 1360. godine, a onda se proširio sve do Kotora. Imao je sinove Stracimira, Đurađa i Balšu II, koji su se smjenjivali kao vladari nakon njegove smrti. Oko godine 1385. zetskim gospodarom postaje Đurađ II Stracimirović Balšić, najstariji Stracimirov sin, koji je imao sjedište u Ulcinju i nazivao se: blagoverni i samodržavni gospodin Đurađ svoj Zetskoj i primorskoj zemlji. Svojim precima smatrao je vladare svetorodne loze Nemanjića i u poveljima je pominjao molitve praroditelja Simeona prvago mirotočca srpskago i svetago Savi. Đurađ Balšić je bio oženjen Jelenom, jednom od pet kćeri srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića. Ponegdje u nauci iznosi se mišljenje da je po ličnosti ovog vladara kreiran lik Banović Strahinje u narodnoj epskoj poeziji, mada istorijski fakti iz Đurađevog i Jeleninog života nemaju pandan u događajima koje opjevava ova junačka pjesma.

    Nakon Đurađeve smrti 1403. godine, na prijestolu ga je smijenio njegov sin Balša III Balšić i zavladao državom uz pomoć svoje majke Jelene. Dvadesetih godina 15. vijeka Balša se teško razbolio i vlast predao svom ujaku despotu Stefanu Lazareviću, a malo kasnije, 1423. godine, Stefan sve poslove u Zeti prenosi na svog sestrića i nasljednika Đurđa Brankovića.

    U to doba, međutim, u Zeti jača porodica Crnojevića. Ona je i do tada imala samostalne posjede i sad se nameće kao nova vladarska porodica, koja će ostaviti dubokog traga u istoriji Crne Gore. Prvi put se pod njihovom vladavinom Crna Gora počinje nazivati ovim današnjim imenom, koje se do tada odnosilo samo na planinski masiv od Risna do Paštrovića, sa Lovćenom kao najvišim vrhom. Za vrijeme Crnojevića na Cetinju 1494. godine pokrenuta je i prva štamparija u Srba, a prva štampana knjiga bila je Oktoih prvoglasnik. Nemalo nakon toga, 1496. godine Crna Gora je izgubila samostalnost i pala pod direktnu vlast Turske.


    LIČNOST JELENE BALŠIĆ

    Žena koja praktično vlada Zetom na samom početku 15. vijeka, Jelena Balšić, rođena je oko 1368. godine kao treća kći carskog stavilaca Lazara. Svoje rano djetinjstvo provela je na dvoru cara Uroša, a docnije, kada je njen otac postao knez, rasla je zajedno sa svojim mnogobrojnim sestrama i braćom na dvoru u Kruševcu. Vaspitači i učitelji su joj bili prvenstveno roditelji Lazar i Milica, a potom i umna despotica Jefimija, koja je došla kod kneza Lazara nakon smrti svog muža Uglješe. Kada je Jelenin brat i budući Lazarev nasljednik Stefan Lazarević imao svega dvanaest godina, 1386. godine, ona se udala za zetskog vladara Đurađa II Stracimirovića Balšića. Nakon Đurađeve smrti 1403. godine Jelena pomaže sinu Balši u upravljanju državom, kao što je njena mati, kneginja Milica, pomagala sinu Stefanu poslije Lazareve pogibije na Kosovu. Godine 1411. Jelena se preudaje za bosanskog vojvodu Sandalja Hranića, i u Žitiju despota Stefana Lazarevića od Konstantina Filozofa ostaje svjedočanstvo o njihovom zajedničkom prisustvu u Budimu naredne godine — na saboru zapadnih kraljeva i druge gospode: Sandalj vojvoda bosanski i kralj Hrvoje, veli Konstantin, učiniše u prisustvu svojih žena tu slavu osobito svečanom, jer se njihovi vitezovi, visoki i plemenita stasa, hrabro i junački na megdanu poneše. Na saboru je najljepši i najupečatljiviji od svih vitezova bio i despot Stefan, Jelenin brat, za koga Filozof kaže: najsvetliji pred svima i više od svih vidim beše, kao mesec pored zvezda, i izdaleka vidim beše svakome.

    Početkom dvadesetih godina 15. vijeka Jeleni umire sin Balša, a desetak godina kasnije i drugi muž Sandalj. Pošto joj nisu dozvolili da sebi podigne kapelicu za grob negdje u okolini Dubrovnika, ona je podigla crkvu na skadarskom ostrvu Beška. Crkvu je posvetila Blagoveštenju presvete Bogorodice i nakon svoje smrti 1443. godine tu je i sahranjena.


    KNJIŽEVNO DJELO JELENE BALŠIĆ

    Sve što je u pisanom obliku Jelena Balšić ostavila iza sebe jesu tri pisma svome duhovniku Nikonu Jerusalimcu i testament, koji je sastavila 1442. godine. Od tri pisma, poznata pod nazivom Otpisanije bogoljubno, sačuvano je jedno u cjelini i dva u fragmentima. Nalaze se u tzv. Goričkom zborniku, kojeg je za Jelenu sačinio Nikon Jerusalimac. Pisma su, naravno, lično intonirana i u njima Jelena piše o svojim duhovnim zbivanjima, ispovijedajući silinu utiska koju je na nju ostavio neki od prethodnih razgovora sa Nikonom. I zaželeh se veoma videti tvoje prepodobije i nasladiti se tvojih medotočnih reči, da mi se od tvog gledanja uzmnoži ne mala korist. Nego, daleka su nam rastojanja, more, pa i gajevi. Stoga nam je nemoguće videti tvoju svetost... Jer pomračiše se duše naše jadima i metežom koji su u svetu. I, eto, sada kao iz nekog dubokog sna prenuvši se, poželeh videti tvoju svetost. Moli ga da joj ne uskrati odgovor na epistoliju i veli: Znam da si navikao sebe unižavati u svemu, ali nemoj pod izgovorom smernosti zatvoriti jezik, koji kazuje mnogo i dobro, čiji su plodovi mnogi i mnogo seme pravde. I ne liši nas željenog, a sebe ne ošteti dobre nagrade, nego podražavaj svog Vladiku Hrista, čiji si učenik i podražavalac njegovih stradanja. I moli mu se da bismo se i mi našli zajedničari u onaj dan kada će Hristos doći sa slavom i mnogom silom i molitvama vašim. Amin.

    Jelenina pisma direktno se nadovezuju na srednjovjekovnu epistolarnu tradiciju, koja počinje još sa Pismom igumanu Spiridonu, svetog Save, i dalje traje kroz cijeli srednji vijek, bivajući svjedočanstvo dubokih duhovnih previranja i žeđi ličnosti koje su je izgrađivale.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  7. #26
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Stara srpska knjizevnost

    KNJIŽEVNOST U SMEDEREVU 15. VIJEKA


    Nakon što je u doba Brankovića centar srpske države prebačen iz Beograda u Smederevo, ova nova prestonica je postala i žiža kulturnog pregalaštva. Despot Đurađ Branković je, kao i Stefan Lazarević, sakupljao učene i prosvijećene ljude, imao u svojoj prestonici veliku biblioteku, a u Smederevu je bila smještena i Mitropolija. Iz tog perioda je ostalo sačuvano nekoliko oskudnih književnih ostvarenja, koja su postala svojevrsni svjedoci vremena kada su nastali. Najpoznatije od njih je Nadgrobno slovo Đurađu Brankoviću od nepoznatog Smederevskog besjednika, koje je napisano nakon despotove smrti 1456. godine. Slovo nastaje u formi plača, prozno-poetskom književnom obliku, koji je u staroj vizantijskoj i srednjovjekovnoj srpskoj književnosti bio karakterističan za djela u kojima se opisuje neka nesreća, poraz i stradanje

    Formiranje novih književnih krugova u 15. vijeku u Srbiji odvijalo se na nekoliko različitih mjesta. Najznačajnije je bilo ono u Beogradu despota Stefana Lazarevića, potom je Zeta Balšića bila jedno od njih, a onda i gradovi Smederevo i Novo Brdo.

    Kad je 1427. godine dobio od ujaka Stefana Lazarevića vladavinu nad Srbijom, Đurađ Branković je predao Mađarima Beograd i Mačvu, i krenuo sebi da zida novu prestonicu u Smederevu. Radove na izgradnji je predvodio Đorđe Kantakuzin, brat njegove žene Irine, Grkinje sa Peloponeza. Ona je u narodu ostala poznata kao prokleta Jerina i usmeno predanje kazuje da su zbog nje mnoge nesreće pratile zidanje nove prestonice. Đurađ je bio sin Mare Lazarević, kćerke cara Lazara, i Vuka Brankovića, koji je po narodnom predanju izdao Srbe na Kosovu. Đurađeva vladavina obilježena je mnogim sukobljavanjima sa Turcima. U dva navrata je bio u vazalnom odnosu prema Turskoj carevini, a oni su mu se često svetili zbog njegove povremene antiturske politike. Kćerku Maru su mu odveli sultanu u harem, oslijepili su njegova dva sina, Grgura i Stefana, a godine 1454. Turci su u svojoj strašnoj najezdi pobili u Srbiji sve muškarce starije od 14 godina, i odveli žene i djecu u ropstvo. Dvije godine nakon toga, 1456. godine, umro je Đurađ Branković i na prijestolu ga je naslijedio najmlađi sin Lazar.


    PISCI SMEDEREVSKOG KNJIŽEVNOG KRUGA

    Za one pisce smederevskog književnog kruga čija su se djela sačuvala do danas karakteristično je da im nisu poznata imena. Smrt Đurađa Brankovića oplakao je tzv. nepoznati Smederevski besjednik, u svom Nadgrobnom plaču ili Slovu despotu Đurađu. Druga dva nepoznata književnika iz Smedereva su još za vrijeme Đurađevog života opisala su Prenos moštiju apostola i jevanđeliste Luke iz Rogosa u Smederevo 1353. godine. Žanrovski se ovo djelo naslanja na tradiciju sastavljanja tzv. translacija ili prenosa, pisanih upravo pri prenosu moštiju svetitelja iz jednog mjesta u drugo. Jedan takav retorski opis translacije, Skazanije o Svetoj Petki, piše književnik Grigorije Camblak početkom 15. vijeka, a biva motivisan angažovanjem kneginje Milice oko prenosa moštiju sv. Petke iz Trnova u Beograd.

    U braničevskom kraju, široj okolini prestonice Smedereva, razvijao se duhovni život i prije dolaska despota Đurađa, ali i u periodu njegove vladavine. Tu je bila živa prepisivačka i prevodilačka djelatnost, o čemu svjedoči i Inok iz Dalše, monah takođe nepoznatog porijekla koji se podvizavao u manastiru Blagoveštenja presvete Bogorodice na rječici Dalša. On je pisar tzv. Radoslavljevog jevanđelja iz 1429. godine, kao i vješto urađenog kaligrafskog Četvorojevanđelja, koje je načinio zajedno sa slikarem manastira Kalenića. Iza Inoka iz Dalše je ostao i kratak ljetopis, Istorikija, sa srpskom hronikom 1348 – 1438. godine. Ovaj Inok se nakon pada despotovine 1459. godine, poput mnogih srpskih monaha tada, vratio na Svetu goru.


    NADGROBNO SLOVO DESPOTU ĐURAĐU NEPOZNATOG SMEDEREVSKOG BESJEDNIKA

    Nadgrobno slovo despotu Đurađu nepoznatog Smederevskog besjednika je spis iz 1456. godine, perioda kada je srpska despotovina već na izdisaju. Tri godine kasnije će se zaista zbiti konačni pad Srbije pod Turke i nestanak svake državne samostalnosti, a tri godine ranije se to isto desilo sa Vizantijskim carstvom. Aluzije na ova zbivanja nalaze se u spisu anonimnog Smederevskog besjednika, za koga se pretpostavlja da je stvarao u okviru smederevskog književnog kruga. Na to upućuje sam sadržaj Nadgrobnog slova despotu Đurađu, iz koga se vidi da je njegov autor veoma privržen despotu i na momente gotovo očajan od siline bola koji mu je zadala smrt ljubljenog vladara:

    O čuda strašnoga najčudniji glas! Najtiši i previsoki i u svemu najblagopolučniji gospodaru moj, sveti i najsaborniji lave, ćutiš tako i ne daješ mi medotočni glas, niti svojoj supruzi, a našoj najsvetijoj gospođi i carici, niti mnogoželjenim i najslađim ti čedima svojim... Ko će nas zaštititi, ranu povređenu, zbog tvoga odlaska?... Kako ćemo pogledati u nebo, koje gorko i teško breme pre vremena pokaza nam među dimljivim zvezdama? O, zvezdo gorka, što nam ovo objavi! Koja nam mač pokaza što žanje naš život, koju nam tužno nepoznato izvešće objavi!... Bez tebe umrlog, kako mi da živimo?

    Drugi dio Slova je posvećen molitvama Đurađu, koji je blizu pravednog Sudije i čeka da primi rajsko naselje, veseleći se sa Avraamom, Isakom i Jakovom i sa svima pravednima. Kada se obraća umrlom despotu, nepoznati Smederevac koristi motiv dobrog korijena i izdanaka, koji se u ranijoj srpskoj književnosti vezivao za vladarsku lozu Nemanjića, i veli: Moli se za svoje izdanke, jer od dobrog korena dobra grana iscveta, za blagonaročitog i visokog despota svih Srbalja i svetoga gospodina našega Lazara, koji je prosvećen svakim dobrim javnim delima, da vidi napredovanje čeda i sinove sinova i uspon na bolje, jer će u tome sveto tvoje moljenje biti najpotrebnije kako bi ga naslednikom tvojim i svetim gospodinom učinio...

    Nadgrobno slovo Smederevskog besjednika sačuvalo se samo u jednom prepisu, koji se već odavno nalazi u Univerzitetskoj biblioteci grada Odese.


    ŽANR PLAČA U SREDNJOVJEKOVNOJ SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI

    Žanr plača se javlja kao posebna književna vrsta u vizantijskog književnosti i odatle je prenesen i u srpsku književnost srednjeg vijeka. Prauzor ovaj oblik prozno-poetskog sastava ima u starozavjetnom Plaču Jeremijinom, kao i u crkvenim pjesmama: Plaču Bogorodice nad Hristom, koji se pjeva na Veliku subotu, i u Kanonu na Veliki petak od Simeona Metafrasta. Kod Srba se plačevi javljaju uglavnom u sklopu većih proznih cjelina, mahom žitija. Takav je plač monaha Atanasija nad odrom svetog Save, koji je zabilježen u Domentijanovom Žitiju Svetog Save. Arhiepiskop Danilo II bilježi plač Milutinov nad grobom majke Jelene Anžujske, a u kosovskm spisima kneginja Milica govori plač nad Lazarevim moštima. Uopšte, rijetko je koji poraz i nesreća, kako u vizantijskoj, tako i u staroj srpskoj književnosti, opisan bez forme plača. Tako vizantijski srednjovjekovni istoričar Duka svoju Istoriju završava plačem nad porobljenim Carigradom: O grade, grade, glavo svih gradova! O grade, grade, središtu četiri strane sveta! O grade, grade, ponosu hrišćana i strahoto varvarima!... Gde je lepota tvoja, raj? Gde je blagodatna sila duše i tela divota tvojih duhovnih?... O hrame, o nebo zemaljsko, o oltaru nebeski, o božanstveno i svešteno mesto, o krasoto crkava, o knjige sveštene i reči Božija! Plačući nad odrom umrlog despota Đurđa i nad stradanjem srpske zemlje, nepoznati Smederevski besjednik poziva sve i svakoga da plaču za despotom, pa i sam ovaj grad Carigrad, koji je tri godine ranije pokorio Mehmed Osvajač: I ti sedmovrhi, ranije veliki grade Konstantinov, a sada poslednji od svih najmanjih gradova i najmanji carski prestole nesrećnih hrišćana, zaridaj najpre za sebe pravedno osuđenog, jer plača i ridanja dostojan postade, zbog propasti koja te snađe, drugi izmenivši se od nečastivih, ridaj.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  8. #27
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Stara srpska knjizevnost

    VLADISLAV GRAMATIK, DIJAK IZ NOVOG BRDA


    Vladislav Gramatik je rođen u Novom Brdu oko 1430. godine. Po zanimanju je bio profesionalni pisar, kako mu i samo ime kazuje — dijak i gramatik — a bio je i slikar-minijaturista. Književni rad Vladislava Gramatika mahom se svodio na prepisivanje, u kojem je on bio neobično produktivan, kao i na sastavljanje zbornika. U prepisima i zbornicima koje je sastavljao ostavio je niz zapisa i samo jedno svoje originalno djelo — Rilsku povijest, u kojoj piše o nekim pojedinostima iz istorijata ovog manastira. Žanr zbornika, koji se pojavio još krajem 14. vijeka, Gramatik je uspješno razvio i naslanjajući ga na srednjovjekovnu književnu tradiciju. Postao je tako kodifikator i izdavač ranije nastajalih srpskih tekstova, kao i onih iz korpusa prevodne književnosti

    Novoformirana književna središta u Zeti, Novom Brdu i Smederevu dala su staroj srpskoj književnosti u 15. vijeku jedan od posljednjih fondova njenih literarnih ostvarenja. Paralelno sa radom smederevskog književnog kruga i književnošću vezanom za ostrva na Skadarskom jezeru, javlja se i nekoliko pisaca u Novom Brdu, rudarskom i trgovačkom mjestu na jugu Srbije. Novo Brdo je 1439-1441. godine prvi put pod Turcima, a 1455. biva potpuno osvojeno, poslije čega većina kulturne elite grada nalazi sebi nove životne naseobine.

    U periodu pred ovim turskim osvajanjem djeluje novobrdski književni krug sa piscima: Konstantinom Mihajlovićem, Dimitrijem Kantakuzinom i Vladislavom Gramatikom. Sva trojica bili su iz građanskog staleža, svetovnjaci, i sva trojica su nastavili sa spisateljskom radom i nakon pada Novog Brda, u izgnanstvu.

    Vladislav Gramatik je rođen u Novom Brdu oko 1430. godine. Po zanimanju je bio profesionalni pisar, kako mu i samo ime kazuje — dijak i gramatik — a bio je i slikar-minijaturista. Nakon pada Novog Brda pod Turke 1455. godine, on odlazi u Mlado Nagoričano, a potom u manastir Matejču, u Skopskoj Crnoj Gori, gdje ostaje do kraja života.

    Književni rad Vladislava Gramatika mahom se svodio na prepisivanje, u kojem je on bio neobično produktivan, kao i na sastavljanje zbornika. U svojim spisima i prepisima ostavio je niz zapisa i samo jedno svoje originalno djelo — Rilsku povijest, u kojoj piše o nekim pojedinostima iz istorijata ovog manastira. Žanr zbornika, koji se pojavio još krajem 14. vijeka, Gramatik je uspješno razvio naslanjajući ga na srednjovjekovnu književnu tradiciju. Postao je tako kodifikator i izdavač ranije nastajalih srpskih tekstova, kao i onih iz korpusa prevodne književnosti.

    Doskora su bila poznata svega četiri zbornika koja je sastavio, međutim, najnovija istraživanja Borjane Hristove dala su na uvid još tri nova primjerka, rađena šezdesetih i sedamdesetih godina 15. vijeka. Ovi zbornici su danas bitna svjedočanstva o srednjovjekovnoj vizantijskoj kulturi na tlu Srbije, kao što su bili i u svoje vrijeme bitna civilizacijska i duhovna opozicija fanatičnom i nasilnom islamu i, u to doba sve agresivnijem, rimokatolicizmu.


    RILSKA POVIJEST

    Rilska povijest Vladislava Gramatika nastala je u žanru translacije, ili prenosa, karakterističnom i za neke ranije spise 15. vijeka — Skazanije o Svetoj Petki, Grigorija Camblaka, i Prenos Sv. Luke iz Rogosa u Smederevo, od nepoznatog pisca.

    Sveti Jovan Rilski rođen je u blizini Sofije krajem 9. vijeka. Poslije smrti roditelja prodao je porodično imanje i otišao u Rilsku pustinju, gdje se podvizavao do smrti 946. godine. Mošti su mu prvo bile prenesene u Sofiju, potom u Ugarsku, a onda u Trnovo. Kad su Turci osvojili Bugarsku i kad je zaživjela monaška obitelj u Rili, mošti sv. Jovana Rilskog vraćene su u mjesto njegovog podviga, povodom čega Vladislav Gramatik i piše svoju Rilsku povijest:

    A kako se potom i na koji način on (= Rilski manastir) opet obnovi Hristovom milošću i u prvobitnu lepotu i krasotu svoju dospe, kakvu zapravo ima i do danas, ali kako i na koji način čudotvorne mošti behu prenesene i vraćene iz Trnovskog slavnog grada u ovu istu obitelj, izneće slovo koje sledi.

    U uvodu Rilske povijesti Gramatik piše o dolasku Turaka na Balkan i porobljavanju Srba poslije Maričke i Kosovske bitke. On se tu pojavljuje potpuno kao pisac od svog vremena, jer stalna žalopojka nad stradalnim balkanskim svijetom od turskih ataka i naleta postaje manir gotovo svih slovenskih književnih djela ovog perioda. Najezda Osmanlija – Azijata i islamita — naime, iziskivala je stalno i ponovno određivanje identiteta slovenske i pravoslavne nacije. Kako veli Gramatik, đavo je pokrenuo najbezbožnije Persijance sa istoka sa velikom naglošću i svirepošću. I naprasno otuda sa celog istoka, koji je pod Grcima, i sa južne strane od Azije zavojevaše i zavladaše i dopreše u Makedoniju i tu sebi potčiniše najjače srpske vojnike koji tada behu u bici na reci Marici, pobedivši ih do kraja, te se odmah ustremiše na Srpsku zemlju... I tako, kada greh naraste, avaj, zbog naših zala, Srpska zemlja pripremi se podati im se.


    ZAPIS VLADISLAVA GRAMATIKA NA ZBORNIKU IZ 1469. GODINE

    Po narudžbini Dimitrija Kantakuzina Vladislav Gramatik 1469. godine sastavlja svoj najobimniji zbornik i pri njegovom svršetku ostavlja, u vidu pogovora, jednu epistoliju upućenu narudžbodavcu. Gramatik u svom zapisu insistira na svom, autorskom, samouniženju, koje je opšte mjesto i jedna od ključnih stavki poetike srednjovjekovne književnosti: Ova, dakle, porudžbina, veli on Kantakuzinu, bi velika i veća od moje moći i naš um ka ovome po lepoti da se ukrasi pisanom krasotom ne nalazeći početka. Isprva se ustezah strepeći i bojeći se veličine početka, jer takvo delo bi bilo prikladnije za druge koji veoma dobro umeju izvesti pisarsku veštinu i svemu su iskusniji u lepoti, a ne mi. Ali, kada usrđe pobeđuje nemoć, i vera potpomognuta ljubavlju odgoni strah, i nada očekivanjem nagrade je uperena na trud da se odlučimo sa najvećom odvažnošću i učinimo najteže. Sličnog sadržaja je i ostatak epistolije. Ponegdje se nailazi na potpuno podudarna mjesta sa starijim srpskim liturgijskim tekstovima u kojima se uvijek imao u vidu i širi, duhovni, metafizički i metaistorijski kontekst nastanka književnog djela. Zato što, napominje Gramatik, naš Sazdatelj, koji se preobrazi svojim dolaskom u telu zbog beskrajne dobrote, uputi nas u zemaljsku nepostojanost i u raznolika mučenja zlih sijeta i u mudrovanjima tela, koje nikako ne može da povinuje duhvnom zakonu i slobodi... Kada se odvojimo od svega propadljivog i prolaznog koje je na zemlji, izmenićemo i ovo telo, propadljivo zbog varljive pohote starog čoveka, to jest greha, i obući ćemo se u obnovljeno Duhom i neprolazno.


    ŽANR ZBORNIKA U STAROJ SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI

    Žanr zbornika, koga je Vladislav Gramatik afirmisao u 15. vijeku, nije bio stran ni ranijoj, a ni kasnijoj srpskoj književnosti. Svaki skup najmanje dva teksta koji mogu da se nađu samostalni i imaju svoj nazavisan nastanak i prevodilački put, jeste zbornik. To je uglavnom bio, kako sam Gramatik u svom Zapisu veli za zbornike: pregled različitih povesti svetih i bogonosnih muževa o veri pravoslavnoj i o drugom bogougodnom življenju izloženom po kazivanju i besedi bogonadahnutih knjiga Staroga i Novoga zaveta, o velikom trudu i znoju božanstvenih otaca i o drugim hrabrim muževima, borcima za veru pravoslavnu sa Istokom i sa Zapadom, koji su se podvigom muški borili protiv greha sve do krvi i različitim vidovima iskušenja i sebe ne izdadoše radi pobožnosti, rane Gospdnje po telu svom živopišući trudovima, mučenici svojevoljno pokazujući se bez krvi ovenčani postadoše.

    Zbornici kod Južnih Slovena se prema sastavu i promjenjivosti sadržaja mogu uslovno podijeliti na one sa postojanim, relativno postojanim i nepostojanim sadržajem. Među zbornike sa postojanim sadržajem spadaju djela različitih autora o jednoj temi ili različiti spisi jednog istog pisca, koji su kod Slovena bivali mnogo čitani i prevođeni. To su Ljestvica sv. Jovana Ljestvičnika, Slova o isposništvu sv. Isaka Sirina, Zlatostruji i Zlatousti – koji sadrže djela sv. Jovana Zlatoustog (ali ne i samo njegova), potom se od 14. vijeka kod Srba javljaju i zbornici sa spisima poznatih isihasta, i tako dalje. U 15. vijeku počinju se sastavljati tzv. Srbljaci, koji su obično obuhvatali nekoliko službi različitim srpskim svetiteljima. U zbornicima sa relativno postojanim sadržajem tekstovi su raspoređeni prema redoslijedu pokretnih i nepokretnih praznika u toku crkvene godine, a kod zbornika nepostojanog sadržaja izbor tekstova je bio manje-više proizvoljan. U ovu posljednju grupu spadaju i zbornici Vladislava Gramatika, pisca novobrdskog književnog kruga, koji je većinu svojih zbornika sastavio upravo izvan rodnog Novog Brda.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  9. #28
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Stara srpska knjizevnost

    KNJIŽEVNO DJELO DIMITRIJA KANTAKUZINA


    O životu novobrdskog književnika, Srbina grčkog porijekla, Dimitrija Kantakuzina malo se zna. Bio je po zanimanju trgovac i svjetovno lice, rodom iz porodice koja se doselila u Srbiju nakon ženidbe despota Đurađa Brankovića Irinom Kantakuzin. Po sastavu porudžbina za zbornik koji mu je načinio Vladislav Gramatik, kao i iz njegovog djela, vidi se da je bio je klasično obrazovan, govorio je jednako dobro grčki i srpski jezik, a možda i druge jezike. Kao pisac, Dimitrije Kantakuzin bio je izuzetno plodan. Do danas je od njegovih djela sačuvana: Pesma Bogorodici, liturgijski komplet tekstova posvećenih svetom Jovanu Rilskom i povratku njegovih moštiju iz Trnova u Rilski manastir, potom Pohvalno slovo velikomučeniku Dimitriju, Pohvala Svetom Nikoli i opširno pismo — Poslanica svešteniku i domestiku kir Isaiji

    Sredinom petnaestog vijeka jedno od najživljih mjesta na srpskoj teriotoriji bio je srednjovijekovni grad Novo Brdo. Njega su za vrijeme cara Milutina podigli Sasi, njemački rudari, koji su se u 14. vijeku u velikom broju naselili na području Kosova, Metohije i južne Srbije. Ti krajevi su tada, kao i danas, bili plodna rudna nalazišta, tako da Novo Brdo životopisac despota Stefana Lazarevića Konstantin Filozof naziva grad zaista srebrni i zlatni. Osim Srba i Sasa u Novom Brdu živjeli su i Grci, Italijani, Arbanasi, Mlečani, ljudi iz Boke i Dalmacije i drugi svijet. Raznolikost njegovih stanovnika poticala je otuda što je ovaj grad bio poznato balkansko trgovačko središte, ali i još od ranije carinska zona za trgovačke karavane koji su išli sa Jadranskog mora i Dubrovnika na sjever, najčešće ka Crnom moru.

    Potkovano materijalnim dobrima, Novo Brdo je još za doba Stefana Lazarevića polako postajalo kulturno središte, a nakon Beograda i Smedereva bilo je jedno od najznačajnijih u Srbiji. Nekoliko poznatih pisaca petnaestog vijeka je dao ovaj grad, a među njima je vjerovatno najpoznatiji Srbin grčkog porijekla Dimitrije Kantakuzin.


    ŽIVOT I DJELO DIMITRIJA KANTAKUZINA

    Porodica Kantakuzin doselila se u Srbiju nakon ženidbe despota Đurađa Brankovića Grkinjom Irinom Kantakuzin. Otac Dimitrija Kantakuzina došao je u Novo Brdo da vodi carinu, i tu se stalno nastanio. Život njegovog sina, Dimitrijev, slabo je poznat — zna se samo da je bio po zanimanju trgovac, svjetovno lice, vjerovatno oženjen. Po sastavu porudžbina za zbornik koji mu je načinio Vladislav Gramatik, kao i iz njegovog djela, vidi se da je bio klasično obrazovan, govorio je jednako dobro grčki i srpski jezik, a možda i druge jezike.

    Nakon pada Novog Brda pod Turke 1455. godine, Kantakuzini su i dalje nastavili da žive u ovom gradu, jer ih je izgleda štitila sultanija Mara, žena Mehmed-paše Osvajača i kćerka despota Đurđa. Ipak, desetak godina poslije toga Kantakuzini se sele u Carigrad, gdje će Turci da naprave pokolj u porodici Dimitrijeve sestre Janje. Iza 1487. godine Dimitriju se gubi svaki trag, a pretpostavlja se da je otišao u grad Mesemvriju na Crnom moru i tu umro krajem 15. vijeka. Kao pisac, Dimitrije Kantakuzin bio je izuzetno plodan. Do danas je od njegovih djela sačuvana: Pesma Bogorodici, liturgijski komplet tekstova posvećenih svetom Jovanu Rilskom i povratku njegovih moštiju iz Trnova u Rilski manastir, potom Pohvalno slovo velikomučeniku Dimitriju, Pohvala Svetom Nikoli i opširno pismo — Poslanica svešteniku i domestiku kir Isaiji.


    PESMA BOGORODICI

    Molitva sa umiljenijem Presvetoj Vladičici našoj Gospođi Bogorodici i s malom pohvalom, tvorenije Dimitrija Kantakuzina, kako glasi puni naziv Pesme Bogorodici Dimitrija Kantakuzina, jedan je od rijetkih srednjovjekovnih pjesničkih sastava u nas koji nisu strogo vezani za bogoslužbenu formu. Osim ove pjesme u tu grupu još spadaju Slovo ljubve i Zapis na kosovskom mramornom stubu despota Stefana Lazarevića, Jefimijina Tuga za mladencem Uglješom, Plač na kraju žitija despota Stefana Lazarevića od Konstantina Filozofa i još mali broj drugih tekstova.

    Pesma Bogorodici — nadi Vladičici, uzdanju, pribežištu, pokrovu, zastupljenju i pomoći, zastupnici i spasenju, carici svih – izuzetno je duga. Sastavljena je od 77 strofa od po četiri melodijski i ritmički dobro organizovana stiha, koji počinju istom riječju u okviru jedne strofe. Tematski pjesma pripada žanru tzv. pokajne poezije, poznate i tradicionalne u vizantijskoj i srpskoj himnografiji. Pjesnik je duboko svjestan svog jadnog i grijehom pomračenog duhovnog stanja i obraća se Bogorodici:

    Odakle da počnem plakati, o Devo,
    odakle da počnem moliti se, dobra,
    od kojih reči ili obraćanja, časna,
    od kakvog srca, od kakvog jezika?
    Sav oskvrnjen i nečist jesam, kukavni,
    sav smradan i u gresima jesam, teško meni,
    sav odbačen, pošto sam bezakoni,
    sav svagda grehu rabotavši do sada.

    Ali i pored ovakve svoje duševne tegobe i propasti, pjesnik ne očajava, nego se s čvrstom vjerom obraća Bogorodici da ga se ne gnuša i ne odgurne i da mu daruje Boga milosti, zlih slobodu i dobrih sladosti. Pjesmu završava drevnim radosnim pozdravljanjem i proslavljanjem Bogorodice:

    Raduj se, da radosno zovem te svagda,
    raduj se, višnjim i donjim radosti,
    raduj se, preradosna, čista,
    raduj se, Gospod je s tobom. Amin.
    Kantakuzinova Poslanica kir-Isaiji

    Zasigurno najduže pismo iz stare srpske epistografske riznice je Poslanica kir-Isaiji Dimitrija Kantakuzina i dio je jedne veće, ali nesačuvane prepiske. Isaija je bio sveštenik i domestik — horovođa i kompozitor — kulturan i učen čovjek svoga vremena, kakav je bio i sam Kantakuzin. Dimitrije je, osim djela liturgijske književnosti, čitao i tekstove na starogrčkom, jer su mu, izgleda, lično bile bliske drevna antička književnost i filozofija. Tako on u pismu kir-Isaiji veli: Slušah ponešto o drevnim prevrtljivim Helenima, kako stradahu svojevoljno iz ljubavi prema mudrosti, pa, iako neuk, zadivih se njihovom trpljenju. Jer, koliko mogu da razumem, ne lišiše se nagrade, iako behu nesavršeni. I dodaje kao vjerujući hrišćanin: Ako se oni koji Boga ne spoznaše takvim pokazaše, koliko treba još više da se podvizavamo i u vrlinama usrdno da idemo mi koji pred očima imamo izgled nagrade?

    On u Poslanici odgovara svom prijatelju na njegovo pismo povodom konkretnih problema u Crkvi, a koji se tiču nekih odstupanja od kanona. Naglašava svoju nedostatnost u poslu tumača i znalca duhovnog zakona: I ne pisah da bi poučavao i upućivao, jer to nije dolično zbog moje mladosti i neznanja, nego iz ljubavi prema onom koga volim i zbog zapovesti... Jer u ljubavi se sve vrline sastaju, i ko stekne nju, sve stekne, a ko nje nema, pa makar i sve ostalo ispunio, nedelatno je i mrtvo.

    Poslanica datira iz 1469. godine i danas se u prepisu iz 17. vijeka čuva u zbirci Patrijaršijske biblioteke u Beogradu.


    POHVALA SVETOM DIMITRIJU SOLUNSKOM

    Pohvalu Svetom Dimitriju Kantakuzin je sastavio za baziliku u Solunu posvećenu ovom svetitelju.

    Sveti Dimitrije je živio za vrijeme rimskog cara Maksimilijana (286 — 305), kod koga je njegov otac bio u vojnoj službi kao vojvoda. Nakon očeve smrti Dimitrije je pruzeo njegovo mjesto i postao rimski vojnik. Car Maksimilijan je proganjao hrišćane, i kad je čuo da je Dimitrije javno ispovijedao svoju vjeru u Hrista, naredio je da ga bace u tamnicu. Tamo su ga ubili carevi vojnici, probovši ga kopljem dok je bio na molitvi. Hrišćani su tajno sahranili tijelo Dimitrijevo, a iz njega je kasnije potekao miro i mošti su mu ostale netruležne. Različno i neoskudno mnoštvo isceljenja, stoji u Kantakuzinovoj Pohvali, podavaše božanstvena mučenikova raka onima koji joj prilaze sa verom, jer pod uticajem propadljivosti i truljenja telo ne postrada, nego kao što nekada mrtvi onaj kamen, ispuštajući vodene potoke, napajaše Izrailj u pustinji, tako i sada telo mučenika Božijom zapovešću istače neprekidni potok mira i oblagouhava sav Novi Izrailj, koji je crkva narodima. Novi, dakle, ćivot da nazovem tvoju raku ne stidim se, stradalniče!

    Mnogo puta se sv. Dimitrije u istoriji javljao Solunjanima i često ovaj grad spasavao od bijeda i nesreća. Zbog toga u drugom dijelu pohvale, proslavljajući svetoga u nizu drevnih ''raduj se'' apoteoza, Kantakuzin, između ostalog, veli: Raduj se, Solunjanima nado i spasenje onima koji se u tebe uzdaju, svim hrišćanima radosna pohvalo! Raduj se oskrbljenih brzi zaštitniče i beznadežnih zastupniče, burom zahvaćenih pristanište, svima, svakad i svukud nađe se vrlinom od Boga ti datom, raduj se!
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  10. #29
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    srce Odg: Stara srpska knjizevnost

    JANJIČAREVE USPOMENE KONSTANTINA MIHAJLOVIĆA


    Konstantin Mihajlović pripada krugu književnika iz Novog Brda, jednog od većih srpskih centara koji je pretrpio tursko haranje. Svjedočanstvo o pustošenju Novog Brda Mihajlović je ostavio u svom jedinom djelu – Janjičarevim uspomenama. Janjičarevu hroniku ili Janjičareve uspomene Konstantin je napisao između 1497. i 1501. godine. To je bio period kovanja planova za stvaranje sveslovenskog političkog saveza i pokretanje kampanje protiv Turaka. U tom kontekstu Hronika i nastaje, s tim što se sadržajno prevashodno odnosi na iscrpno opisivanje bojeva koje su Turci vodili, njihovog načina življenja i političkog i društvenog uređenja

    Krugu novobrdskih književnika, osim Vladislava Gramatika i Dimitrija Kantakuzina, pripada i Konstantin Mihajlović, jedna od najupečatljivijih ličnosti među Srbima iz sredine petnaestog vijeka. Mihajlović je rođen i odrastao u Novom Brdu, učestvovao je u osvajanju Carigrada 1453. godine sa odredom srpske vojske koju je sultanu Mehmedu poslao Đurađ Branković. Tri godine kasnije i sam je pao u turske ruke prilikom njihovog pustošenja Novog Brda i u svom jedinom djelu, Janjičarevim uspomenama, ostavio je svjedočanstvo o ovom agarenskom napadu. Nakon prodora u Novo Brdo sultan je izabrao najljepše među djevojkama — ženske čeljadi (lepše) sedam stotina i četiri — i razdao ih svojim vojnicima; najistaknutije muške glave je posjekao, a jedan dio naočitijih mladića uzeo je sebi za vojnike. I ja sam isto tako bio tamo u tome mestu (Novom Brdu, ja, koji sam ovo pisao), veli Konstantin Mihajlović, bio sam uzet sa dvojicom braće moje i terali su nas već Turci kojima smo bili povereni (a kad su nas vodili pazili smo na to) i gde god smo zašli u velike šume ili u planine, tu smo uvek mislili da pobijemo Turke, a sami da pobegnemo, ali ipak, zato što smo bili mladi, to nismo učinili. Samo što sam ja sa devetnaest drugova pobegao noću iz jednoga sela zvanog Samokovo i gonili su nas po čitavoj onoj pokrajini, a kad su nas pohvatali, povezali su nas i mučili, vukući nas za konjima, i čudo je da su u nama duše ostavili.

    Nakon odvođenja u ropstvo, Mihajlović je postao turski janjičar i učestvovao je u mnogim pohodima i bojevima sultana Mehmeda II Osvajača: Bosna, Albanija, Beograd, Vlaška, Eufrat, Trapezunt itd. Godine 1463. u Bosni je kao oficir komandovao posadom grada Zvečaja na Vrbasu, koga su upravo tada osvojili Ugari. Dospjevši ponovo u ropstvo, Konstantin je ubrzo bio oslobođen i odmah se u Ugarskoj povezao sa srpskom vlastelom Jakšića i Brankovića. Ne zna se kada je umro, ali mu se gubi svaki trag nakon 1501. godine.


    JANJIČAREVA HRONIKA

    Svoje jedino djelo — Janjičarevu hroniku ili Janjičareve uspomene — Konstantin Mihajlović je napisao između 1497. i 1501. godine i namijenio ga je poljskom kralju Janu Olbrahtu i vjerovatno ugarskom kralju Vladislavu. To je bio period kovanja planova za stvaranje sveslovenskog političkog saveza i pokretanje kampanje protiv Turaka. U tom kontekstu Hronika i nastaje, s tim što se sadržajno prevashodno odnosi na iscrpno opisivanje bojeva koje su Turci vodili, njihovog načina življenja i političkog i društvenog uređenja. Zastupljeni su svi segmenti života — od toga šta Turci jedu i od čega prave svijeće, do kompletnog opisa nastanka njihove vjere, islama, i priča o "proroku" Muhamedu, džamijama, praznicima i običajima. Veli za Turke Mihajlović: Po obrezivanju nazivaju se Bubromani (hoteći da budu bolji nego hrišćani ili Jevreji). Bubromani znači izabrani ljudi u veri. I smatraju hrišćane za grešan narod zato što priznajemo i hvalimo Svetu Trojicu, i govore: nema tri boga već jedan. A zbog toga su Bubromani hrišćane prozvali ćaurima, što će reći grešnici i zabludeli. A hrišćani opet nazivaju Bubromane poganima, zbog njihovih nečasnih dela, o kojima nisam hteo ovde da pišem. Jer poganin znači da je neko okrutan, nečovečan, da je kao nečisti pas.

    Ipak, najviše prostora u Janjičarevim uspomenama zauzimaju opisi bitaka u kojima je Konstantin učestvovao, gdje se navode različiti događaji sa turskim protivnicima, potom način ratovanja u Turaka, priče o brojnim turskim prevarama i lažnim primirjima. Zanimljivo je da se nailazi i na opis Kosovske bitke, kao početka srpskog stradanja od Ismailćana; pominje se podvig Miloša Kobile (= Obilića), mučenička i viteška smrt kneza Lazara i nesloga velikaša kao uzrok propasti srpske države. Sve ovo sugeriše da je već u vrijeme nastanka Hronike postojala u narodu jasno izražena svijest o kosovskom podvigu, kao da je postojalo usmeno pjesničko predanje koje je tu svijest pratilo.


    O UREĐENJU TURSKE DRŽAVE

    Podroban opis uređenja turske države nalazi se u Janjičarevim uspomenama. Na čelu carevine stajao je sultan sa kalifom, koji je bio vjerski poglavar svih muslimana. Sultan je imao savjetnike, Turci ih zovu vezirgler ili pašalar i takva savetnika ima samo dva. Oni su sazivali viđenije ljude sa svih strana carevine — najviše upravne funkcionere i vojne starješine — slušali od njih novosti koje imaju da im saopšte — a posle njih dvojica među sobom raspravljaju, pa što je i što se čini najbolje i najvažnije, to iznose sa sobom pred cara. Carevina je bila u potpunosti vojnički organizovana i podijeljena na oblasti koje su se različito nazivale: vilajeti, sandžaci, pašaluci ili beglerbegluci, sa valijom, pašom, vezirom ili begom na čelu, i uglavnom je sva politika Turske carevine bila osvajačka i porobljivačka. Vojska se sastojala iz pješadije i konjice. Konjicu su činile spahije, a pješadiju su sačinjavali janjičari, mahom hrišćani koji su dospjeli tu iz porobljenih zemanja putem tzv. danka u krvi. Pravno uređenje države počivalo je na principu šerijatskog prava, koje je direktno proisticalo iz Kurana.

    Što se tiče socijalne diferencijacije, postojale su dvije vrste građana: punopravni građani i raja, u koju je ubrajano sve nemuslimansko stanovništvo. Pismeni i obrazovani građani sticali su pravo na titulu efendija, a oni napredniji vojnici i činovnici na titule begova i paša. Postojala je neka vrsta plemstva, višeg sloja društva među Turcima — tzv. begovat — ali se njihovo preimućstvo ogledalo samo u ekonomskoj snazi.

    Poznato je da je mnogo domicijelno, uglavnom hrišćansko stanovništvo iz osvojenih zemalja prelazilo u islam da bi sačuvalo svoja imanja i privilegije punopravnih građana i da ne bi ostalo prosta raja. To se desilo i u Bosni, gdje su se neki od hrišćanske vlastele poturčili i za sobom povukli i ljude iz širih narodnih slojeva. Njihovi potomci su današnji muslimani u BiH, odnosno Bošnjaci, kako oni sebe odskora nazivaju. O tom fenomenu Konstantin veli: I to se dešava mnogo puta godišnje: deset do dvadeset hiljada hrišćana dovode među poganike, pa pomešavši se, svi se pokvare kao i rečne vode u moru, jer napustivši veru svoju, pogansku primaju. I kad tako pređu, gori bivaju takvi hrišćani, nego pravi poganci.


    DANAK U KRVI

    Osim konjice, tursku vojsku je činila i pješadija, sastavljena od janjičara (koji su slovili za neustrašive borce i najveće zatočnike islama). Oni su živjeli drugačije od ostale vojske, posebno i strogo disciplinovani imali su posvećenički odnos prema Carevini i nisu se smjeli ženiti. Pošto nije bilo dovoljno turske vojske za osvajačke ambicije carevine, onda su uzimana sitna i nejaka muška djeca od hrišćana, raje, i to je bio obavezni danak u krvi, ili na turskom adžami-oglan. Ta djeca su prevođena u islam i vaspitavana na odgovarajući način da bi poslije mogla postati sultanovi vjerni ratnici. Kad god upadnu u koju zemlju i narod pokore, piše Konstantin Mihajlović, koji je i sam jedno vrijeme bio turski janjičar, tada carski pisar odmah za njima ide i što god je dečaka, sve u janjičare uzima, a za svakog daje pet zlatnika i šalje preko mora, u Anatoliju, gde ih vaspitavaju. Takvih dečaka biva oko dve hiljade. Strašni prizor ovog otimanja hrišćanske djece dao je Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija, opisujući uzimanje danka u krvi iz okoline Višegrada: Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa materica, obnevidele od plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: "Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?" Na višegradskoj skeli su se zadržavale i čekale kao okamenjene i neosetljive za glad, žeđ i studen, sve dok ne bi na drugoj obali reke još jednom ugledale otegnutu povorku... i u njoj još jednom naslutile rođeno dete koje im gine iz očiju.

    Zbog stoljetne dekadencije, odavanja razvratu i drugim porocima, 1826. godine sultan Mehmed II ukinuo je janjičarski red i uveo redovnu vojsku.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

  11. #30
     OFF 
    VIP
    Poeni: 406,386, Nivo: 1
    Level completed: 99%, Points required for next Level: 0
    Overall activity: 99.9%
    Dostignuća:
    OverdriveTagger First Class50000 Experience PointsSocialVeteran
    Nagrade:
    Posting Award
    Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna has a reputation beyond repute Vesna's Avatar
    Država
    Norway
    Registrovan
    Dec 2011
    Pol
    Zensko
    Zadnji Put Online : @
    Lokacija
    negde iznad zvezda
    Postovi
    59,575

    Uobičajeno Odg: Stara srpska knjizevnost

    EPOHA BRANKOVIĆA U ISTORIJI KNJIŽEVNOSTI


    Dolazak Brankovića na vladarski tron u Srbiji zbio se 1427. godine, kada je despot Stefan Lazarević predao državu na upravu svom sestriću Đurađu. Đurađ Branković je sebi za prestonicu odredio grad Smederevo, a dotadašnji centar despotovine, Beograd, predao je na upravu Mađarima. Despotovanje njegovih potomaka vezano je za Srbiju do 1459. godine, a nakon toga oni su se raspršili od Ugarske do Albanije. Njegovi unuci i sinovi slijepog despota Stefana, Đorđe i Jovan, došli su u Ugarsku sa majkom Angelinom i moštima svog oca 1486. godine. Dolaskom ovog ogranka loze Brankovića u Ugarsku, krajem 15. i početkom 16. vijeka, Srem postaje nova srpska despotovina, gdje se formira i jedno novo kulturno središte, osobito vezano za manastir Krušedol

    Posljednja srednjovjekovna vladarska loza u Srbiji bila je porodica Brankovića, potomaka onog Vuka Brankovića koji je po narodnom predanju izdao Srbe na Kosovu. Njegov sin Đurađ naslijedio je 1427. godine na prijestolu svog ujaka despota Stefana Lazarevića i udario temelje vladavini nove loze. Brankovići su kao despoti u Srbiji bili aktuelni svega tri decenije, sve do 1459. godine, kada je gotovo stoljetno trvljenje Srba sa Turcima rezultiralo definitivnom propašću srpske države. Nakon ovoga potomci despota Đurađa raspršili su se od Ugarske do Albanije, da bi se krajem petnaestog vijeka jedan izdanak loze Brankovića skrasio u Sremu. To su bili potomci slijepog Đurađevog sina Stefana, koji su u Srem došli zajedno sa svojom majkom Angelinom. Osnovali su manastir Krušedol, gdje se vrlo rano formirao i svetiteljski kult ovih sremskih Brankovića, koji je imao realnu potporu u postojanju njihovih netruležnih moštiju.


    VLADAVINA BRANKOVIĆA U SRBIJI

    Đurađ Branković je sebi za prestonicu odredio grad Smederevo, a dotadašnji centar despotovine, Beograd, predao je na upravu Mađarima. Njegovu vladavinu prate složeni odnosi sa Ugarskom i Turskom, uglavnom vazalne prirode, ali povremeno i kooperativne i sadružničke. Drugovao je i zajedno ratovao sa ugarskim vojvodom Jankom Hunjadijem, u srpskim narodnim pjesmama poznatiji kao Sibinjanin-Janko. Turci, koji za Đurađevog vremena već uveliko rovaše po Srbiji, prema Đurđu su se različito ponašali. On je kao vazal imao obaveze prema njima, pa je, recimo, 1453. godine morao da pošalje odred srpske vojske kao ispomoć u turskom osvajanju Carigrada. Samo godinu dana poslije toga Turci su u Srbiji pobili sve muškarce starije od 14 godina do kojih su mogli doći, zbog sumnje da despot Đurađ kuje zavjeru protiv njih. Takođe su desetak godina ranije oslijepili dva Đurađeva sina, Grgura i Stefana, jer su uprkos zabrani vodili prepisku sa ocem, koji je u to doba bio u Dubrovniku. Treći Đurađev sin, Lazar, naslijedio ga je na tronu 1456. godine i on je bio posljednji srpski vladar koji je despotsku titulu dobio od vizantijskog cara. Lazareva kćerka Jelača udala se za bosanskog vladara Stefana Tomaševića, čime su bile ujedinjene srpska država i bosanska kraljevina. To je bilo u sukobu sa interesima sultana Mehmeda II i on je lično u ljeto 1459. godine krenuo na čelu velike vojske na Srbiju i Smederevo. Smederevo se predalo bez borbe i time je Srbija konačno izgubila samostalnost i pala u turske ruke. Stefan Tomašević se vratio u Bosnu, a 1463. godine Turci su mu odsjekli glavu u Jajcu, kada je i cijela Bosna pala pod njihovu vlast.


    DALJA SUDBINA ĐURAĐEVIH POTOMAKA

    Đurađeva kćerka Mara bila je odvedena iz Srbije i postala je jedna od žena sultana Murata II, ali je bez obzira na to zadržala svoju pravoslavnu vjeru i nije prešla u islam. Sultan Mehmed II potvrdio joj je godine 1459. kupovinu manastira sv. Sofije u Solunu, a sama Mara živjela je na svome dvoru u Ježevu, u blizini Svete gore, i bila je vrlo uticajna u pravoslavnom svijetu.

    Slijepi Đurađev sin Grgur postao je hilandarski monah German i umro je u godini pada despotovine. Njegov sin i Đurađev unuk Vuk Grgurević mnogo je poznatiji kao Zmaj-Ognjeni Vuk u narodnoj poeziji i kao ktitor crkve sv. Nikole u Slankamenu. On se proslavio kao dobar ratnik u odredima ugarskog kralja Matije, od koga je zbog svojih zasluga dobio u Ugarskoj neke posjede na upravu. Pošto nije imao muških nasljednika, njegovo imanje naslijedio je despot Stefan, drugi Đurađev sin oslijepljen od Turaka. Poslije odlaska iz Smedereva, Stefan je prvo otišao u Budim, potom u Hrvatsku, pa u Albaniju. U Albaniji se oženio Angelinom Komninom, koja će mu docnije u Furlaniji roditi dva sina i buduća despota Đorđa i Jovana, kao i kćer Mariju. Nakon što je umro despot Stefan, njegovu smrt opjevao je u starom srednjovjekovnom stilu pletenija sloves nepoznati monah iz Kupinova:

    Mnogopletena cevnica (svirala) vrlina,
    različija glasovima i pevanja
    ispuštajući,
    ne zvučanja od udaranja prstima,
    no duhom nadahnuta, pozlaćena vrlinama,
    darovanja puna blagih,
    sazivajući verne na praznik veselja,
    i Stefana (Brankovića) kraj (smrt)
    izveštavajući.

    Prenos ovih stihova na savremeni srpski jezik i njihovo formalno preoblikovanje dato je prema izdanju Starog srpskog pesništava od Đorđa Sp. Radojčića.


    SREMSKI BRANKOVIĆI

    Sinovi slijepog despota Stefana, Đorđe i Jovan, došli su u Ugarsku sa majkom Angelinom i moštima svog oca godine 1486. Kralj Matija dodijelio je Đorđu titulu despota i dao mu na upravu bivše posjede Vuka Grgurevića. Jovan je takođe postao despot i relativno kratko poživio u novoj naseobini Brankovića. Umro je 1502. godine i njegova smrt opjevana je u srpskoj narodnoj poeziji, kao što je i u crkvenom pjesništvu proslavljen u drevnom srednjovjekovnom himnografskom maniru. Usmeno epsko predanje u pjesmi Smrt Jova Despotovića opisuje dolazak majke Anđelije do Jovovih ''dvora'' u Kupinovu u času njegove smrti: Kad su bili blizu Kupinova, / oko dvora sluge gologlave, / a pušteni konji po livadi / bez sedala i bez pokrovaca, / nit se čuju bubnji ni svirale, / nit se viju alaji barjaci... Kad uljeze u bijele dvore, / al' se Jovo sa dušicom bori, / više njega Maksime vladika, / čati bratu samrtnu molitvu. / Kad to viđe majka Anđelija, / zakukala kano kukavica: ''Jao, Jovo, moje rane grdne! / Što će, Jovo, Srijem, zemlja ravna? / Što će, Jovo, tvoji b'jeli dvori? / Što će, Jovo, tvoji vrani konji, / vrani konji i sivi sokoli? /Što će, Jovo, tvoje pusto blago? / Što će, Jovo, tvoja vjerna ljuba? / Što će, Jovo, tvoja stara majka?''

    Despot Đorđe, brat Jovanov, zamonašio se poslije 1497. godine i dobio ime Maksim. Desetak godine kasnije postao je mitroplit u Vlaškoj, a nakon povratka iz Vlaške postao je beogradski mitropolit. Podigao je zajedno sa majkom Angelinom manastir Krušedol u Sremu i u njemu smjestio netruležne mošti svoga oca, kao i mošti svoga brata Jovana. Upokojio se 1516. godine i bio sahranjen takođe u Krušedolu. Zajedno sa bratom, ocem i majkom uvršten je među svetitelje i njihove mošti se i danas čuvaju u Krušedolu.


    KNJIŽEVNOST U SREMU

    Moglo bi se reći da se dolaskom jednog ogranka loze Brankovića krajem 15. i početkom 16. vijeka formira jedno novo srpsko kulturno središte u sremskoj despotovini. Književnost sremskog književnog kruga uglavnom se vezuje za službe i sinaksarska žitija posvećena novoprojavljenim svetiteljima iz loze Brankovića: despotu Stefanu, mitropolitu Maksimu, despotu Jovanu i despotici majki Angelini. Svako od njih dobiće svoju posebnu Službu, čiji su autori, ili autor, nepoznati, a sastaviće im se i Zajednička služba po dalekoj analogoji sa Teodosijevim službama i kanonima svetom Simeonu i Savi. Sremski Brankovići neće dobiti opširna žitija, ali će zato u njihovim službama srpska srednjovjekovna himnografija dosegnuti jedan od svojih vrhunaca. U istoriji književnosti se Nepoznatim Krušedolcem iz 16. vijeka naziva sastavljač ovih službi i na jednom mjestu on poziva čitaoce, odnosno slušaoce, na proslavljanje ovih svetih: Priđite sabori vernih, priđite, / hor ovaj da sastavimo, / koji pesme kao vence pletemo, / da venčamo čudnu dvojicu, / telom istoga roda. / Izvrsnim mudrovanjem, / verni ovu poštujući, / Maksima dostojno sa Jovanom slavnim, / oboje koren proslavljaju, / Stefana svehvalnog... / Mladice srpskog blagorodija, / sada, kao oni / koji imaju smelost u Hrista cara, / mir ljudima svojim isprosite / i dušama našim veliku milost.
    Kad zaćutim, okrenem se i odem, to ne znači da si ti pobedio, to znači da više nisi vredan mog vremena.

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ] DJ. Vesna®
    Odgovor Sa Citatom Odgovor Sa Citatom

Informacija Teme

Users Browsing this Thread

Trenutno 1 korisnika pregleda ovu temu. (0 članova i 1 gosta)

     

Slične Teme

  1. Odgovori: 18
    Zadnji Post: 19.12.2014, 08:33
  2. Srpska Tromedja
    Od Zile1991 u forumu Krajiska Muzika
    Odgovori: 0
    Zadnji Post: 05.08.2013, 22:42
  3. Srpska Tromedja
    Od By Mare u forumu Krajiska Muzika
    Odgovori: 0
    Zadnji Post: 25.12.2012, 19:27
  4. Sva Srpska imena
    Od Vesna u forumu Svet Oko Nas
    Odgovori: 10
    Zadnji Post: 31.07.2012, 17:23
  5. Srpska pizza
    Od Vesna u forumu Pizze
    Odgovori: 0
    Zadnji Post: 21.02.2012, 19:57

Članovi koji su pročitali ovu temu : 0

Nemate dozvolu da vidite spisak imena.

Tagovi za ovu Temu

Pravila Postanja

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts


O Nama

    Narodni radio, melem za uši ko ne sluša može da ga nađe na www.radiosumadinac.org

Preporučeni Linkovi

Pratite nas na

Twitter Facebook youtube Flickr DavianArt Dribbble RSS Feed



RSS RSS 2.0 XML MAP HTML
Loading...
Svaki korisnik ovog sajta odgovoran je za sadržaj poruke koju objavi na sajtu. Sajt se odriče svake odgovornosti za njihov sadržaj. Postavljanjem vaše poruke ili vašeg autorskog dela saglasni ste da ovaj sajt postaje distributer vašeg dela i odričete se mogućnosti njegovog povlačenja ili brisanja bez saglasnosti uprave sajta. Distribucija sadržaja sa ovog sajta je dozvoljena samo u nekomercijalne svrhe, uz obaveznu napomenu da je sadržaj preuzet sa ovog sajta i uz obavezno navođenje adrese RadioSumadinac.org. Kako je sajt ovih dimenzija nemoguće u potpunosti kontrolisati, ukoliko primetite materijal nad kojim Vi ili neko drugi već ima autorska prava, odmah nam se obratite i materijal će biti uklonjen. Za sve ostale vidove distribucije obavezni ste da prethodno zatražite odobrenje od vlasnika Sajta


Optimizovano za rezoluciju: 1920x1080