Kipar je ostrvska država koja se nalazi u istočnom dijelu Sredozemnog mora, u neposrednoj blizini turske obale. Ostrvo je dugo bio raskršće između Evrope, Azije i Afrike, a još uvijek su prisutni mnogi tragovi drevnih civilizacija - rimske, bizantijske i venecijanske. Glavne privredne aktivnosti ostrva su turizam, trgovačka mornarica, izvoz odjeće i farmaceutskih proizvoda, te poslovne usluge. Republika Kipar je članica Evropske unije.
Republika Kipar (grčki: Κύπρος, Kýpros; turski: Kıbrıs) je ostrvska zemlja u Sredozemlju, 113 kilometra južno od turske i oko 120 kilometra zapadno od sirijske obale. Glavni grad Kipra je Nikozija.
Kipar je treće najveće ostrvo u Sredozemnom moru i jedna od najpopularnijih turističkih destinacija na Sredozemlju, koja privlači više od 2,4 milina turista godišnje.
Kipar je svoju nezavisnost od Velike Britanije stekao 1960. godine, a od 1. maja 2004. je član Evropske unije.
Turska je 1974. izvršila invaziju na Kipar i okupirala značajne delove ostrva, što je hiljade kiparskih Grka i Turaka pretvorilo u izbeglice. Tada je došlo do uspostavljanja delimično autonomnog režima u okupiranim delovima na severu ostrva. Aktuelne nesuglasice su doprinele podeli ostrva na četiri dela: Republike Kipar na jugu, Turske Republike Severni Kipar (koji priznaje samo Turska) na severu ostrva, Zelenu liniju Ujedinjenih nacija, koja deli ostrvo na dva dela i dve suverene baze, nad kojima je Velika Britanija zadržala kontrolu nakon proglašenja nezavisnosti Kipra.
Geografija
Kipar je najistočnije ostrvo u Sredozemnom moru, a sa površinom od 9.251 km˛ treće je po veličini u istom (nakon Sicilije i Sardinije). Što se tiče država, po površini se nalazi na 161. mestu u svetu i po tome je najsličniji Libanu i Portoriku.
U geološkom i geotektonskom pogledu Kipar predstavlja deo Male Azije, koji se u prošlosti odvojio.
U klimatskom i vegetacijskom smislu ovo ostrvo je smešteno u severnom umerenom pojasu, tačnije mediteranskoj podoblasti.
Što se saobraćaja tiče, Kipar ima veoma povoljan položaj. Ova zemlja se nalazi bukvalno između Evrope, Azije i Afrike. Za Kipar se često kaže da je najistočnija zapadna zemlja, što je donelo mnogo koristi u pogledu saobraćaja. Sa obzirom na to da se nalazi 64 km južno od Turske, 97 km zapadno od Sirije i 439 km severno od Sueckog kanala, skoro svaki brod koji prolazi ovda i ide dalje na istok, i obrnuto, zaustavlja se u nekoj od kiparskih luka. Više od 1.000 stranih brodova danas plovi svetskim morima pod kiparskom zastavom. Osim brodskog, Kipar je važna stanica i za avionski saobraćaj. Mnogi avioni koji lete sa zapada na Bliski istok, pa i dalje, sleću prvo na aerodrome u, na prvom mestu, Larnaki ali i Pafosu. Glavni grad Nikozija nema aerodrom. Aerodrom u Larnaki je moderan i odgovara svim svetskim standardima. Sa njega poleću avioni, kako za sve veće evropske gradove (Frankfurt, London, Pariz, Rim, Amsterdam i dr.), tako i za mnoge destinacije na Bliskom istoku i zemljama Persijskog zaliva.
Zahvaljujući dobrom strateškom položaju, Kipar je u istoriji često bio meta velikih sila. Ovim ostrvom su prošli: Feničani, Grci, Egipćani, Persijanci, Makedonci i Aleksandar Veliki, Rimljani, Vizantinci, Arapi, Britanci, Francuzi, Mleci, Osmanlije, opet Britanija, nakon čega su ostvarili nezavisnost. Međutim, Kipar i dan danas više zavisi od velikih sila i suseda (pre svega Grčke, Turske, Velike Britanije, SAD-a i EU), jer se sve važnije političke odluke donose prvo na relaciji Atina-Ankara, pa se tek onda pitaju kiparski zvaničnici, koji uglavnom samo potvrde te odluke.
Istorija
Praistorija i antika
Najranije potvrđeno mesto ljudske aktivnosti je Aetokremnos na južnoj obali ostrva, što pokazuje da su zajednice lovaca i skupljača plodova bile aktivne na ostrvu oko 10.000 godina p. n. e., dok su prva naselja potiču otprilike od 8200. p. n. e. Dolazak prvih ljudi podudara se sa izumiranjem patuljastih nilskih konja i patuljastih slonova.
Najstarija naselja koja su pronađena na Kipru potiču još iz neolita, otprilike perioda od 7000. do 3900. godine p. n. e. To su bila naselja Kirokitija i Kalavasos koji se nalaze u unutrašnjosti Kipra.
U bronzanom dobu ovde doseljavaju Grci i sa sobom donose uticaj Mikenske kulture. Oni grade i svoje prve gradove ovde: Salamis (Kipar), Pafos, Kurion i Kition. Otprilike u slično vreme ovde i Feničani osnivaju svoje kolonije, tako da su se već tad počele mešati kulture na ovom ostrvu. Uskoro se na ostrvu formira 10 kraljevina koje su neko vreme uspevale održavati samostalnost. Ali ipak oko 1600. godine p. n. e. Egipat osvaja ovo ostrvo. No, nakon pada Egipta, vlast preuzima Persija. A za sve ovo vreme Kipar je ipak bio pod najvećim uticajem Grčke, verovatno iz razloga što su Grci bili i dalje većinski stanovnici. 333. p. n. e. Aleksandar Veliki osvaja ostrvo i u sastavu države koju je on osvojio Kipar ostaje nekih malo manje od 200 godina, kad se javlja Rimsko carstvo kao velika sila koja naravno nije mogla promašiti ovo ostrvo. U prvom veku nove ere na Kipar stiže i hrišćanstvo.
Srednji vek
Nakon raspada Rimskog carstva, Kipar ostaje pod vlašću Vizantije. Uskoro se na ostrvu pojavljuju i Arapi, koji se ipak nisu dugo zadržali, niti ostavili dublji trag. 1191. godine tokom Krstaških ratova, ostrvo osvaja engleski kralj Ričard Lavljeg Srca. On je vladao ovim ostrvom samo jednu godinu, nakon čega ga je prodao Templarima, a oni su ostrvo prodali francuskom vojskovođi Giju Lizinjanu. Iako je vladao samo jednu godinu Ričard je počeo izgradnju grada Limasola. U ovo vreme Kipar je bio bitna strateška baza krstaša. 1489. godine vlast nad ostrvom preuzima Mletačka republika, a u Maloj Aziji se javila nova velika sila - Osmansko carstvo.
Turska i britanska uprava
U leto 1570. turska flota pod komandom Pijale Paše je prevezla na ostrvo oko 60.000 vojnika, uključujući konjicu i artiljeriju, pod komandom Lale Kara Mustafe paše. Turska vojska se iskrcala neprimećena kod Limasola 2. jula 1570. i opsela Nikoziju. Grad je zauzet 9. septembra. Famagusta se održala do avgusta 1571.
Sa vremenom je Osmansko carstvo sve više slabilo, pa je na Berlinskom kongresu, po posebnom dogovoru Velike Britanije i Turske, odlučeno da će ova prva okupirati ostrvo, što je ova uskoro i uradila bez većih problema. Turci su ovo dopustili u zamjenu za to da Englezi stanu na njihovu stranu u Tursko-ruskom ratu.
Pred početak Prvog svetskog rata Velika Britanija anektira ostrvo, koje sada i službeno postaje njihova kolonija. Nakon predaje vlasti Velikoj Britaniji, veliki broj Turaka napušta ostrvo i seli se u Tursku, čime Grci opet postaju većinsko stanovništvo. No, kiparskim Grcima se nije svidelo da budu najveća kolonija u Evropi, tako da se između dva svetska rata javlja pokret „Enosis“ što znači „ujedinjenje“, čiji cilj je bio oslobađanje od kolonijalne vlasti i priključenje ostrva matičnoj Grčkoj. Sada sledi Drugi svetski rat, a Kipar u njemu odigrava bitnu stratešku ulogu, a kiparski dobrovoljci se bore na strani saveznika pod zastavom Velike Britanije. Tek nakon rata i početka dekolonizacije sveta, „Enosis“ počinje da dobija veću ulogu. Formira se organizacija EOKA koja sprovodi politiku oslobađanja kolonijalne vlasti oružanom borbom. Kiparski Grci su je smatrali oslobodilačkim pokretom, a Englezi terorističkom i zločinačkom organizacijom, kao i sve druge oslobodilačke antikolonijalne pokrete. Englezi su kao i u svim drugim kolonijama sprovodili politiku „zavadi pa vladaj“. Turcima su davali privilegije da bi izazvali zavist kod Grka. Npr. državni tužilac Kipra je bio Rauf Denktaš. Osim toga davali su do znanja Turcima da ako oni (Englezi) odu, da će privilegije nestati. Time je zasijano seme budućeg građanskog rata i invazije.
Nezavisnost
Početkom pedesetih godina na čelo oslobodilačkog antikolonijalnog pokreta dolazi arhiepskop Makarios III, poglavar kiparske pravoslavne crkve. On je ujedno bio i duhovni vođa pokreta. Zato ga je Velika Britanija proterala iz zemlje, te je nekoliko godina proveo u egzilu na Sejšelima. U međuvremenu je pokret „Enosis“ sve više rastao i bivao sve jači, da je Velika Britanija morala popustiti. Makarios se vraća na čelo kiparskih Grka i Kipar dobija nezavisnost 1960. Iste godine pristupa UN-u, a ubrzo i Komonveltu, te Pokretu nesvrstanih.
Engleska je Kipru dala nezavisnost uz teške uslove. Turci, koji su činili 18% stanovništva
dobijaju 30% mjesta u državnoj administraciji i
40% poslova u policiji.
Turci imaju pravo veta na sve državne odluke.
Britanija je zadržala dve svoje vojne baze na ostrvu: Akrotiri i Dekelija.
Makarios je postao prvi predsednik Kipra. Kao predsednik vodio je nesvrstanu politiku i prisustvovao prvom samitu nesvrstanih 1961. u Beogradu. Postao veliki prijatelj Jugoslavije i Josipa Broza Tita. Zbog svoga mlakog odnosa prema Zapadu i zbog zalaganja za nesvrstanost, izazvao je podozrenje SAD i Ujedinjenog Kraljevstva, koja je imala vojne baze na Kipru. Ovo je oslabilo pozicije NATO-a u Grčkoj. Na čelu Turaka je bio dr. Mustafa Kučuk, koji je ujedno bio i potpredsednik države. Blokirao je sve Makariosove odluke, po nekima ohrabren bivšom kolonijalnom silom.
Makarios je 1963. predložio 13 ustavnih amandmana, sa ciljem da omogući normalno funkcionisanje države. Tada počinju nevolje i prvi sukobi Grka i Turaka. Grcima su bile vezane ruke jer su Turci činili 40% policije. Prvi sukob je bio 21. decembra 1963, u kome su stradala 2 Turčina i jedan grčki policajac. U sukobima ili ratu posle toga tokom 1964. stradao je 191 Turčin i 133 kiparska Grka. Pošto je policija bila blokirana, a Kipar nije imao vojsku, u sukob se umešala EOKA i postigla je nadmoć nad Turcima, pa se usled toga ponovo pojavljuje Ujedinjeno Kraljevstvo da zaustavi potpuni poraz Turaka.
Rat je zaustavljen uglavnom zahvaljujući stranom pritisku, ali i predsedniku Makariosu. Na Kipar su upućene UN snage za razdvajanje zaraćenih sela i zaselaka na Kipru. Uskoro je Makarios suspendovao EOKA-u i time pokazao znak pomirljivosti sa grčke strane. Jedan dobar deo kiparskih Grka je zbog sukoba smatrao da je ujedinjenje sa Grčkom spas od nevolja.
Invazija Turske i podela
Nakon ratnih sukoba Makarios je uspeo koliko-toliko ubediti većinu kiparskih Grka da im je bolja nezavisnost od ujedinjenja sa Grčkom. No, ipak kiparski Turci su bili nepoverljivi, pa su se povukli iz rada kiparskih organa vlasti, te su osnovali svoje. Ipak, sledećih nekoliko godina je bilo relativno mirno. Ali 1967. godine u Grčkoj se dešava državni udar i na vlast dolazi vojna hunta. Pod njihovim sponzorstvom na Kipru se organizuje EOKA B na čijem čelu je bio Jorgos Grivas. Vojnoj hunti i Zapadu ne odgovara nesvrstana politika Kipra.
Vojna hunta u Grčkoj je nakon 7 godina bila u opasnosti da se uruši. Bila im je potrebna akcija. SAD su davno vršile pritisak na Makariosa da im ustupi baze na severu Kipra. SAD nagovaraju vojnu huntu u Grčkoj da izvrši vojni udar. A 15. jula 1974. godine uz pomoć iz Grčke i ovde se dešava državni udar. Predsednik Makarios je zbačen sa vlasti, pa je pobjegao u London, a vlast je došla u ruke EOKA-e B. Na mesto predsednika je postavljen Nikos Sampson, dotadašnji član EOKA-e i glavni urednik jednih kiparskih novina. Sada više skoro da i nije bilo prepreka ka ujedinjenju sa Grčkom.
Turska je izvršila invaziju Kipra 20. jula 1974. pod navodnim razlogom da vrati vlast u stanje kakvo je bilo pre državnog udara. Ta invazija se pretvorila u trajnu okupaciju 37% Kipra. Desant je izvršen u gradu Kirenija. Turska je tokom tri dana do prvog prekida vatre osvojila 3% teritorija. Tada je 22. jula ponovo uspostavljena demokratija. Već tokom prekida vatre, Turska ga često krši s namerom da proširi koridor do Nikozije. Na mirovnim pregovorima 14. avgusta Turska traži da se formira federalna država i da Turci dobiju 34% Kipra.
Grčki pregovarač je tražio 36 sati za konsultacije. Turci nisu čekali, nego su krenuli 15. avgusta 1974. u bespravnu drugu invaziju velikog dela Kipra, dok nisu osvojili 37% Kipra. Američki državni sekretar Kisindžer je dao veto na odluku da se zaustavi turska invazija.
Nakon toga, turska vojska je bez većih problema osvajala mesto po mesto, selo po selo. Naime, na prostorima koje su osvajali nije ostajalo nimalo Grka, koji su uglavnom proterani, pa je oko 200.000 Grka postalo izbeglice u vlastitoj zemlji.
Razlog lakog napredovanja turske vojske je bio verovatno to što se Grci nisu nadali ovom napadu, zatim razjedinjenost između pristalica Grivasa i Makariosa, kao i to što je Kipar mnogo bliže Turskoj nego Grčkoj, pa nije mogla na vreme da stigne pomoć od vojne hunte. Tako je Turska vojska zauzela više od trećine teritorije. Tako su prestali sa ratom, ali su zadržali svoje vojnike na okupiranoj teritoriji. Grčki neuspeh ovde je doveo do sloma vladavine vojne hunte u Republici Grčkoj, a samim tim i njihovih istomišljenika na Kipru. Njihova vladavina je trajala oko dve nedelje, a uskoro nakon toga se iz Londona vraća Makarios i ponovo zauzima mesto predsednika Republike Kipar.
Rat je završen, ali ostrvo je podeljeno „zelenom linijom“ na turski i grčki deo i tako je ostalo i do danas. Ta linija prolazi kroz Nikoziju, te i nju deli na dva dela. No kako to nije samo linija, već pojas pod kontrolom UN, na nekim mestima širok i desetak kilometara, u njemu su ostali mnogi objekti (kao na primer nikozijski aerodrom), pa i mali gradovi i sela. Stotine hiljada Kiparskih Grka je ostalo bez svoje imovine, a preko 50.000 turskih vojnika se nalazi kao okupaciona vojska na severnom delu Kipra. Turska je naselila i na okupirani deo veliki broj naseljenika iz Turske.
1983. godine Turci proglašavaju nezavisnu Tursku Republiku Severni Kipar. Ali, osim Turske je nije niko priznao, pa se ona u svetu smatra delom Republike Kipar. Godine 2004. je predložen plan za ujedinjenje Kipra, po kome bi samo 20% Kiparskih Grka moglo da dođe do svoje imovine tokom prvih 20 godina, a Turska bi slobodno naseljavala one koji nisu rođeni na Kipru. Problem demilitarizacije isto nije bio odgovarajuće rešen, a Kipar bi se sastojao od dve konfederalne jedinice. Tako je 2004. godine sproveden referendum o ujedinjenju Kipra povodom ulaska u EU. Referendum je prošao na turskom delu ostrva, verovatno zato što im je dosta izolacije od sveta, ali građani grčkog dela nisu prihvatili ujedinjenje. Tako je u Evropsku uniju ušao samo južni, odnosno grčki deo.
Stanovništvo
Vezano za stanovništvo, treba napomenuti da većina podataka (uglavnom brojčanih) važe za celokupno ostrvo. Prema podacima iz 2005. godine, Kipar ima 780.133 stanovnika. Gustina naseljenosti ostrva iznosi negde oko 84 st/km˛, što Kipar svrstava u zemlje sa srednjom gustinom stanovništva. Kao ni u većini država, stanovništvo nije ravnomerno raspoređeno. Najgušće je naseljen priobalni sektor oko većih gradova, pre svega Limasola i Larnake i prostor centralne nizije Mesaorije pogotovo u neposrednom okruženju glavnog grada Nikozije. Najslabije je naseljen unutrašnji planinski deo. Međutim, ni ovi prostori nisu nešto ekstremno naseljeni, odnosno nenaseljeni, pa tako najveća naseljenost ne prelazi 200 st/km˛, a najmanja je negde u granici između 20 i 40 st/km˛. Iz činjenice da 18% stanovništva (Turaka) živi na 37% prostora, da se zaključiti da je severni Kipar ređe naseljen od južnog.
Etnička struktura stanovništva je sledeća: 77% Grci, 18% Turci i 5% ostale etničke grupe.
Gotovo svi, i Turci i Grci, žive na svom delu ostrva, uz slučajne izuzetke. Tako 0,5% Grka živi u Severnom Kipru i to na poluostrvu Karpas. Treba reći da 40% ovog naroda je izbeglica u svojoj državi. Sa druge strane 1,3 % Turaka živi u južnom delu i njih je mnogo manje izbeglica.
Što se tiče ostalih, ovde ima mnogo manjinskih naroda, a ovaj podatak od 4% nije do kraja relevantan, jer njihov broj iz godine u godinu raste, a ima i dosta neprijavljenih ljudi, kao i onih koji su ovde na privremenom radu ili nešto dužem (ili kraćem, svejedno) turističkom odmoru. Dve „autohtone“ manjine koje žive ovde duže vreme jesu Jermeni i maroniti, dok u novije vreme Kipar su naselile i druge etničke grupe, poput Engleza, Nemaca, Rusa, Jevreja, Južnih Slovena (najviše Srba) i dr. Ipak ogromna većina ovih stanovnika živi u Republici Kipar, a izuzetak je jedino jedan broj maronita i Kurdi koji žive u TRSK.
Religijska struktura se gotovo poklapa sa etničkom. Dakle, Grci su pravoslavci, a Turci sunitski muslimani, uz jedan manji broj ateista u oba naroda. Ostatak su jermenski pravoslavci, maronitski hrišćani, rimokatolici, protestanti, Jevreji i ostali pravoslavci.
Slična je situacija i sa jezičkom strukturom. Grci govore grčki, a Turci turski jezik. Ove manjine koriste u svojim zajednicama svoje jezike, a oko 90% stanovništva govori i engleski jezik.
Vezano za stepen urbanizacije treba reći da 69% stanovništva živi u gradovima, a ostatak je ruralno stanovništvo. Polno-starosna struktura pokazuje sledeće: broj muškaraca i žena je otprilike podjednak, a udeo mladog stanovništva je 22%, zrelog 67%, te starog 11%. Starosno-polna piramida ima relativno pravilan oblik, međutim smatra se da će u narednih 50 godina ona postepeno gubiti svoju pravilnost, jer će se broj starog i zrelog stanovništva povećavati, dok će se broj mladog smanjivati. Očekivana životna dob na Kipru je 77 godina i nešto meseci. Za žene je ta očekivanost nešto veća nego za muškarce.
Nepismenost na Kipru iznosi oko 2% (0,8% muškarci i 3,1% žene). Na Kipru osnovno obrazovanje traje 6 godina, srednje još toliko, a oba su obavezna. U južnom delu ostrva postoji nekoliko univerziteta, dok učenici iz Severnog Kipra moraju ići u Republiku Tursku ako se žele dalje školovati.