Srbi i Evropa ispod tri pera - izbor iz stampe


Kada je „omraženi doktor Vladan” pao s vlasti, po Srbiji se slavilo, pucalo iz pušaka i prangija. Pevalo se i igralo kolo tri dana


„Šta se nas tiče da li bi avtonomija ili čak nezavisnost bila za današnju Albaniju sreća ili nesreća? Ne tražimo mi veliku Albaniju za ljubav divljačnih Arnauta, nego mi tražimo Albaniju u koju bismo mogli uvući ceo Sandžak, celu Staru Srbiju i dobro parče Makedonije samo za to da bi odgurali Srbiju definitivno od Jadrana, da joj ne damo da postane sposobna za život, da joj neprekidnim arnautskim upadima ne damo oka otvoriti, te da nema kad ni da pomisli na našu Bosnu i Hercegovinu, niti da buni naše južne Slovene.” [1]

Ovako je, pre tačno sto godina, Vladan Đorđević (1844–1930) okarakterisao habzburško-katolički stav Beča i njegovih zapadnih saveznika prema tzv. albanskom pitanju.

Pre tačno jednog veka pojavila se i brošura pod naslovom Quo vadis, Austrija?, u kojoj je nekadašnji predsednik srpske vlade, osnivač Srpskog lekarskog društva i Srpskog crvenog krsta, prorekao skoru propast moćne Dunavske monarhije.

Doktor Vladan, kako su ga u starom Beogradu oslovljavali, bio je već na pragu sedme decenije života kada se posvetio samo pisanju, koje mu je donelo robijanje kako kod kuće tako i na strani. On je prestao da se bavi politikom i medicinom, ali je njegovo pero nastavilo da zaseca isto onako odlučno i precizno kao i njegov hirurški skalpel.

Posle Majskog prevrata 1903, Vladan Đorđević vratio se iz Beča u Srbiju i objavio svoje političke memoare. U njima je izneo nemilosrdni, ali verni opis mnogih domaćih političara onog doba, pa mu je suđeno zbog navodne izdaje državnih tajni. Osuđen je na šest meseci zatvora.

Odvažan, istinoljubiv i energičan, on se ni u poznim godinama nije ustručavao da i drugim evropskim silama, poput carske Rusije, oštro zameri preterano mešanje u naše unutrašnje stvari. Kao rasni polemičar u svojim napisima je prema svecu birao i tropar. Zato su njegovi polemički stil i jezik nekada uzimali ton uzvišenog akademizma, ali su neretko posezali i za sočnom kolokvijalnom frazom.

Kada su austrijske trupe 1915. ušle u Beograd, u njemu su zatekle sedamdesetjednogodišnjeg doktora Vladana Đorđevića. Javna delatnost vitalnog i borbenog starca bila je odranije dobro poznata diplomatskim agentima susedne monarhije, pa su ga okupacione vlasti odmah doterale u logor i izvele pred zloglasnog policijskog oficira Vitmana.

– Ko si ti? – nadmeno je zapitala uniforma osvajača.

– Ja sam doktor Vladan, bivši predsednik srpske vlade, član Srpske akademije nauka, komander raznih, pa i austrijskih ordenja, srpski pukovnik i kraljevski pruski sanitetski poručnik u rezervi. A ko si ti, bitango?

Ovim pitanjem doktor Vladan je završio i svoj odgovor i svoje predstavljanje zavojevaču. [2]

Okupator je Vladana Đorđevića internirao čak u Austriju, procenjujući da bi njegovo sužanjstvo u Beogradu moglo da posluži kao opasan primer drugima kako se viteški brani lična i nacionalna čast i čast Otadžbine.

Posle 1918. Vladan Đorđević se vratio iz zarobljeništva u Beograd, ali je do kraja života rado boravio i u Dubrovniku, za koji ga je vezivala potresna uspomena na sina Milana. Njega i još petnaestak dece izrodio je u braku s Paulinom, svojom velikom ljubavi iz Beča, u kome je i postao doktor medicine. Posle Beča doktor Vladan je kao hirurg dobrovoljac otišao u francusko-pruski rat i postao šef jedne vojne bolnice u Frankfurtu.

Na čelu srpskih trupa Milan Đorđević je 1918. prvi ušao u oslobođeni Dubrovnik, u kome je i sahranjen. A Milanov otac Vladan je za vreme svojih čestih i dugih boravaka u Dubrovniku svakodnevno obilazio njegov grobni beleg.


2.

„Nikad možda na kugli Zemljinoj

sila nije bila brutalnija, slabi

bespravniji, a veliki zločini prikrivani

krupnijim rečima.”

Jovan Skerlić, 1900.

„Zapad je zakon života!” Ovu sintezu srpske nacionalne ideologije formulisao je na samom početku dvadesetog veka Jovan Skerlić (1877–1914), ondašnji „knez” srpske književnosti i „patrijarh” srpske kulture. On je bio evropejac i Jugosloven, lozanski, minhenski i pariski student i doktorant, oženjen Klarom iz švajcarskog kantona Grizon.

Pred srpskim narodom, smatrao je svojevremeno Skerlić, stoje dva puta. Na onom prvom, pobedničkom i prosperitetnom, pratiće nas ugledanje i poistovećivanje sa stvaralačkim dometima zapadnih naroda. Skerlić je naveo i uspešan primer Japanaca, koji su se za takav put opredelili posle reformi iz 1868.

Na pogibeljnoj stazi suprotstavljanja Zapadu, verovao je Skerlić, Srbe čeka nestanak i iščeznuće. Kao što je čekao i crvenokošce na severnoameričkom kontinentu. [3]

Dva krupna događaja čiji je savremenik i očevidac bio doprinela su, međutim, da Skerlić koriguje i unekoliko izmeni svoje prvobitne poglede na integralno jugoslovenstvo i na evropski prosperitet.

Prvi se zbio 1899. kada je svojim očima gledao pogrom Srba u Zagrebu. [4]

U „Pismima iz Zagreba”, a povodom proslave Zmajevog rođendana u tom gradu, Skerlić nam daje verni opis zapaljive ulične atmosfere i beleži sledeće:

„Demonstranti su u grupicama išli po varoši. Razbijali su prozore na kolima i bacali jaja unutra, hvatali pojedince i udarali ih štapovima i bokserima, polupali prozore na Srpskoj banci, Osnovnoj školi, srpskoj gostionici, na stanu Medakovića (u pitanju su bili preci srpskog akademika Dejana Medakovića, prim. R. K.) i još nekolicine poznatijih Srba...” [5]

Posle ove antisrpske histerije, koja je dirigovano i divljački raspaljena po trgovima i sokacima Agrama, Skerliću je postalo jasno da od jugoslovenskog jedinstva i zajedničke države nema ništa sve dok su tako duboke verske podele i netrpeljivost između Srba i Hrvata. On je, međutim, i dalje smatrao da je ideja o ujedinjenju Južnih Slovena neminovnost, te da će duh verske isključivosti s vremenom slabiti, a duh tolerancije jačati. Ili nikakve Jugoslavije neće biti.

Pisac „Istorije srpske književnosti” odlikovao se još u ranoj mladosti intelektualnom hrabrošću i ličnim poštenjem, blistavim razumom, strogim estetskim principima i muškim sudovima. Na sve to dolazile su vanredna marljivost i odgovornost prema pozivu, koje su mu omogućile da iza sebe ostavi životno delo grandioznog opusa i neprolaznog značaja. Za manje od četrdeset godina života.

Drugi događaj koji je iz temelja poljuljao Skerlićeva ubeđenja o našem jedino ispravnom zapadnom putu vezan je za stav i ponašanje Evrope u balkanskim ratovima. Pristalica socijaldemokratskih ideja i pisac ogleda o Svetozaru Markoviću pre tačno jednog veka, 1913, kritički se suočio s Evropom koja se odrekla svih svojih tradicionalnih vrednosti. On je tek tada bacio prekorni pogled na Evropu, koja je postala „zajmodavac, berzijanac i industrijalac”. Na onu samoživu i licemernu Evropu koja je slala svoju flotu u turske vode samo da bi tamo branila profit svojih liferanata i koncesionara. A ostajala je bezdušna, gluva i slepa za ugnjetavanja, pokolje i genocid nad pravoslavnim hrišćanima.

Samo godinu dana pred smrt Skerlić je zaključio:

„I po humanosti hrišćanske i civilizovane Evrope, koja je lažnim interesima mira pokrivala svoju sebičnost i grabljivost, Balkan bi danas bio jedno veliko grobljište.” [6]

Tako je tek u suton svog ionako kratkog života i u suton jedne epohe o Evropi rezonovao nesporni intelektualni autoritet u našoj sredini, koji je u međuvremenu i samo nakratko postao i centralna politička ličnost na celom slovenskom jugu. „Moglo bi se zaista bez preterivanja reći da su Beograd i Srbija bar polovinu svoga intelektualnog, političkog i moralnog prestiža u čitavom Jugoslovenstvu dugovali njemu!” [7]

Jovan Skerlić je ličnim primerom posvećenika, požrtvovanjem i snagom svog nespornog autoriteta Srbe i Beograd pune dve decenije odvajao od Balkana da bi ih što čvršće vezao za Zapad, a onda se pred sam kraj života ipak pokolebao i posumnjao u univerzalnu formulu po kojoj je izvan zakona života ostalo sve ono što se nije ugledalo na Zapad i što se za njim nije povelo.

3.

„Već godinama pokušavam da srpski narod probudim i razbijem njegove iluzije, ali uzalud. Znate li šta danas srpski narod predstavlja u očima Zapada? Odgovor je prost: on vredi manje od životinjskih vrsta. Svetski ekolozi odavno se brinu za sudbinu delfina, slonova, medveda, ptica, krokodila, a u poslednje vreme slepih miševa i žaba, zato što bi njihov nestanak bio štetan za dalji razvoj prirode. Ali, uništenje Srba i Rusa ni najmanje ne škodi prirodi. U Francuskoj je zabranjeno ubijati vukove i medvede kupljene u Sloveniji. A na teritoriji bivše Jugoslavije Srbi se mogu uništavati kao muve. ’Spasite zoološki vrt u Vensenu!’, to u Parizu lepo zvuči. Ali kad bi neko sutra u novinama napisao članak pod naslovom ’Spasimo srpski narod’, bio bi izviždan i ismejan.” [8]

Ovako je položaj srpske nacije u Evropi na prelazu vekova sagledavao naš savremenik Marko S. Marković (1924–2012), doktor političkih nauka sa Sorbone, teozof, geopolitički pisac, istoričar, književni kritičar... [9]

U dugoj koloni srpskih političkih emigranata koji su posle Drugog rata našli utočište na Zapadu on, po značaju svog još nepročitanog dela, ne zaostaje za vladikom Nikolajem i Slobodanom Jovanovićem. Po produktivnosti u našem zagraničnom stvaralaštvu s njim je mogao da se poredi samo dr Lazo M. Kostić (1897–1979).

Episkopa Danila Krstića fascinirala je Markovićeva učenost „okađena svetinjom”. Zato je ona bila krilatija od prizemne učenosti Dositeja Obradovića. Za razliku od Skerlića Marko se nije otpadio od „Vizantije svetlovite”. Njegov kosmopolitizam nikada nije išao ni ispred ni mimo njegovog patriotizma.

Marković je stigao u Pariz 1947. Posle tri godine upoznao je Nikol, kćerku francuskog generala, kojom se oženio i s kojom je izrodio troje dece: Srboljuba, Đorđa i Svetlanu.

Završio je teologiju na Pravoslavnom bogoslovskom institutu Svetog Sergija Radonješkog u Parizu i diplomirao na školi za orijentalne jezike. Okončao je studije ekonomije i socijalne nauke, dobio pravnu licencu i specijalizirao političke nauke i istorijske ustanove. Državni doktorat stekao je na pariskoj Sorboni, na kojoj je s najvišom ocenom odbranio tezu „Filosofija nejednakosti i političke ideje Nikolaja Berđajeva”.

Posle sticanja svih ovih naučnih zvanja Marković se u novoj sredini ipak suočio s jednim gorkim iskustvom:

„Ako niste ni katolik, ni protestant, ako ne pripadate ni nekoj političkoj partiji, ni tajnom servisu, a dolazite iz tuđine, Vi ste niko i ništa.” [10]

Četiri godine pre NATO agresije na Srbiju i SR Jugoslaviju Marković proročki opominje i zaključuje:

„Ako nekome sva dosadašnja stradanja naše braće van Srbije ne dokazuju da novi svetski poredak postoji, onda će možda postati svesniji njegove realnosti kada bombe budu udarile po Srbiji. Taj poredak je na dobrom putu da postane svetski, samo što Srbi, i kad bi hteli, ne bi mogli dobiti ulaznicu. Jer zahteva uništenje pravoslavnih naroda (...) Rečju, čak i kad bismo bili spremni da se prodamo kao narod ne bi nas više niko kupio.” [11]

„Čuvajmo se kompleksa krivice, samoosuđivanja i raspeća. Najveći uspeh totalitarnih režima sastojao se u tome da građanima ulije osećanje sopstvene krivice. Srpska krivica izmišljena je upornom i agresivnom zapadnom propagandom (...) Mene niko ne može da optuži da sam protivnik Amerike, ili Evrope, jer sam čitavog života njih proslavljao. Ali, oni su napustili svoje istinske, posebno duhovne vrednosti. SAD ne žele mir, hoće da vladaju svetom, da oslabe Rusiju, čak da oslabe Evropu najezdom muslimanske emigracije, tako da uvek mogu da drže Evropu podeljenom i u šaci. Nije reč o tome da mi nećemo Evropu, nego Evropa neće nas. Srbi su raspeti između bratske ljubavi prema Evropi i mržnje kojom su im ovi odgovorili. Dostojevski je još govorio da ’imamo dve otadžbine Evropu i Rusiju’, samo što Evropa nije nikad htela Rusiju. Danas biti za Evropu znači obavezno biti protiv Rusije.” [12]

Tako je govorio pisac „Tajne Kosova” i „Istine o Francuskoj revoluciji” nekoliko godina pred smrt, koja ga je snašla u Orleanu, u Francuskoj, gde je i proveo najveći deo života.

Na Vidovdan 2003. on je potpisao svoje „Zaveštanje” i naslovio ga sa „Jedinstvo, preporod i oslobođenje”. Markovićevo „Zaveštanje” nije striktno politički program, već projekat duhovne obnove srpskog naroda, njegove crkve, vojske, prosvete i kulture. Ili, kako je i naš zavetnik smatrao, njegovo „Zaveštanje” nije lek po sebi, ali je ipak početak dijagnoze bez koje nema ni pravog leka.

Na samom početku „Zaveštanja” Marković je izložio svoje nedvosmisleno uverenje da bez samokritike mi kao narod ne možemo preživeti današnju krizu.

4.

Srpski organizatori sprečili su Marka Markovića da govori o Svetom Savi u Parizu, kada je obeležavana 800. godišnjica manastira Hilandara. Kao izgovor naveli su da bi obraćanje autora „Svetog Save – svetitelja i prosvetitelja” bilo „suviše naučno”.

U jednom francusko-srpskom časopisu koji izlazi u Parizu štampana je bibliografija radova o jugoslovenskom sukobu iz devedesetih godina prošlog veka. U njoj su našli svoje zapaženo mesto čak i napisi Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.

Markovićeva brošura „Nous accusons” („Optužujemo”) nije ni pomenuta u toj publikaciji.

U srpskoj dijaspori Marković je bio „živ zakopan”, a francuski mediji su ga uporno ignorisali. Sve do Titove smrti iz starog kraja najveće interesovanje za Marka pokazivala je Udba. Brozovi agenti triput su ga posećivali: dvaput Hrvati i jedanput Srbi. Nisu mu pretili, ali su hteli da mu daju do znanja da ga drže na oku i budno prate sve ono što piše i pripoveda.

„U danima kada se ne zna da li će srpski narod preživeti ovu tešku krizu, Srbima je najvažnije da svojoj braći podmetnu nogu. Zavist i ljubomora caruju iznad svega. (...) Srbi su sami sebi najveći neprijatelji. Ubeđen sam da su Srbi svuda isti i da se mentalitet Srba u dijaspori ne razlikuje od onog koji vlada u Matici: ’Gleda majmun sebe u zrcalo.’ Do sada niko u Srbiji, pa ni Srpska crkva, nije uspeo da nadraste srpske političke sukobe. Građanski rat se nastavlja, samo u drugom obliku. Otuda nužnost samokritike”, [13] sa žaljenjem je poručio Marković.

Zavist, zlobu, surevnjivost, inat, razmetljivost i oholost Skerlić je još 1911. ubrojio u očevidne osobine našeg nacionalnog karaktera. Uz dodatak da je „na našu slovensku pasivnost nakalemljen orijentalni fatalizam – i po osobinama naše rase i pod uticajem spoljnih prilika, mi smo postali jedan narod, čija se energija uvek pokazivala samo na mahove...” [14]

Skerlić je dva puta otpuštan iz službe. Jednom kao pripravnik u gimnaziji u Beogradu. Drugi put je otpušten s mesta docenta na Visokoj školi i premešten u Zaječar. On je na svojoj koži mogao da oseti kako se u našoj sredini prima kritika i javno iznošenje nepobitnih, a neprijatnih istina. Zbilo se to 5. maja 1912. u Narodnoj skupštini, s čije je govornice uputio svoje poslaničko upozorenje da se politički život kod nas „(...)sve više svodi na interese pojedinih novčanih zavoda (...) tako da je, na kraju krajeva, narod postao skeptičan prema strankama i politici uopšte (...) a najbolji elementi dižu ruke od politike i javnog rada.” [15]

Kako je primljen prvi nastup Jovana Skerlića u Narodnoj skupštini?

Njegov govor protumačen je kao najveći skandal u u predratnoj Srbiji. Osudile su ga i vladajuće i opzicione stranke. Od Skerlića, koji se posle očeve smrti odrekao materijalnog nasleđa, ogradili su se čak i samostalci, s čije je liste izabran za narodnog poslanika.

Stoga nije bilo malo onih koji su procenjivali da je Skerlić umro na vreme. Oni dobronamerni smatrali su da je tako pošteđen od silnih neprilika i iskušenja u koja bi ga neminovno uvukli predstojeći ratni događaji. Bilo je i onih koji su s olakšanjem primili vest o njegovom kraju. Jer Skerlić se za života zamerio mnogima, pogađajući njihovu sujetu i izostavljajući ih iz svoje „Istorije srpske književnosti”. A najviše su mu prebacivali što u taj Panteon nacionalne književnosti nije uvrstio Disa i Isidoru Sekulić.

* * *

Ne znamo da li je i doktor Vladan zamerao Skerliću što ga je izostavio iz „Istorije”, iako Đorđevićev roman „U front” predstavlja zanimljivo štivo i za današnjeg čitaoca. Ono što, međutim, pouzdano znamo jeste da se Vladan Đorđević baš zbog svojih radnih i reformatorskih, upravljačkih i organizacionih uspeha grdno zamerio mnogima u ondašnjoj Srbiji. Njegovi politički protivnici skovali su i novi izraz „vladanovština”, za onaj period naše istorije u kojem se od građana tražio red, rad i poštovanje zakona, a manje se marilo za slobodu štampe, zbora i dogovora.

Šta sve Đorđevićevi oponenti nisu preduzimali samo da bi ga uklonili. Slali su ga kao poslanika na strani u elegantno izgnanstvo, ali bi on i u Carigradu i u Atini zadobijao samo simpatije i nametao se kao nezaobilazna i blistava figura tamošnjih diplomatskih korova. Priznanja i poklone dobijao je i od sultana Abdula Hamida i od grčkog kralja Đorđa. S ambasadorima velikih sila razgovarao je na ravnoj nozi, a ne kao potuljeni predstavnik malene Srbije.

Kad su ga predlagali za predsednika beogradske opštine, njegovi protivnici su se ponadali da će se on izgubiti u komunalnim lavirintima, a doktor Vladan je u prestonici udario temelje savremenoj komunalnoj politici. Prvo je razjurio suvišne i lenje birokrate, mastiljare i protekcionaše. Zatim je postavio temelje za beogradski vodovod i kanalizaciju. Uredio je Savski kej i uveo osvetljenje fenjerima, te osnovao Novo groblje. On se na delu usprotivio dokolici, pa je za njegova vakta besposličenju u Beogradu pretila zatvorska kazna od deset dana, ili čak proterivanje u rodno mesto.

Na molbu kralja Aleksandra Obrenovića Vladan Đorđević prihvatio se nezahvalne dužnosti da sam postavlja i predsednike opština po Srbiji. Zamerano mu je što vojničkom disciplinom i centralistički uređuje civilne poslove. Armija njegovih protivnika i u Beogradu i u unutrašnjosti samo je čekala da mu vidi leđa. Kada je „omraženi doktor Vladan” konačno pao s vlasti, po celoj Srbiji se slavilo, pucalo se iz pušaka i prangija. Pred opštinama su pečeni volovi. Pevalo se i igralo kolo tri dana.

Kako se odlazak Vladana Đorđevića vremenski podudario s kraljevom ženidbom, naše su novine iskoristile da celu stvar prebace na narodno veselje, upriličeno zbog udaje Drage Mašin za poslednjeg srpskog kralja iz dinastije Obrenović. [16]


R.K.
Beograd, 14. januar 2013.

Izvor;Novi Standard