Rat i teologija u istoj flasici


U „Anatomiji ljudske destruktivnosti“ Erih From daje podatke o tome da se ratni konflikti u istoriji čovečanstva kolosalno povećavaju sa svakim novim vekom. Najviše ih je bilo u 20. veku. Sasvim je sigurno da 21. vek neće dozvoliti da bude slabiji od prethodnog, a formula Semjuela Hangtingtona The West against the Rest („Zapad protiv ostalih“) je do danas ostala aktuelna. Za Istočnu Evropu se The West against the Rest u mnogo čemu utelovljuje preko zastarelog suprotstavljanja poljske elite Rusiji… U žarištu te suprotstavljenosti kalila se ideja poljskog mesijanstva koja ima ne samo vojno-praktično, već i metafizičko punjenje. Poljsko mesijanstvo je pogled na Poljsku kao na žrtvu koja dozvoljava da je raspnu kako bi evropska civilizacija bila spasena od istočnih hordi. Mesijanstvu Poljaka su svoje radove posvećivali mnogi poljski filozofi prošlih vremena – Adam Mickevič, Andžej Bončkovski, Vincente Ljutoslavski i dr.


[Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ]
Američki predsednici odaju počast papi Jovanu Pavlu Drugom




Akademija za nacionalnu odbranu Poljske zajedno sa Institutom Jovana Pavla Drugog planira da u aprilu 2013. održi konferenciju „Jovan Pavle Drugi i problemi bezbednosti“. Za razmatranje su predložena sledeća pitanja: uloga katoličke crkve u formiranju principa međunarodne bezbednosti, kao i bezbednosti Poljske i Evrope; rat kao oruđe za uspostavljanje pravednog međunarodnog poretka; pojam rata i zapovest „ne ubij“; uloga i značaj duhovnog ubacivanja ratničkog duha itd. Pa, u stvari, za koji se to rat ili ratove sprema Poljska?

U diskusijama na temu rata i vere nema ničeg neobičnog. Tim pitanjem su se bavili i pravoslavni bogoslovi: Vladimir Solovjov („Veliki spor i politika hrišćanstva“), Ivan Iljin („O suprotstavljanju zlu pomoću sile“), o.Valentin Svencicki („Rat i Crkva“). Zaslužuje pažnju još nešto: namera organizatora da označi izazove po bezbednost Poljske i Evrope u svetlu doktrine Jovana Pavla Drugog i da ih poveže sa predstavom o ratu kao instrumentu za uspostavljanje međunarodne pravde.

Da ostavimo po strani figuru Jovana Pavla Drugog. Za Poljake on je narodni heroj, kanonizovan u sveca. Ali, taj isti papa se dosetio da 1998. godine beatifikuje hrvatskog kardinala Alojza Stepinca, srbofoba, koga je nagradila i pronacistička vlada Ante Pavelića. O ulozi Vatikana u rušenju Jugoslavije za života Jovana Pavla Drugog je takođe dosta pisano.

Pokušaj da se izazovi u bezbednosnoj sferi koji stoje pred Poljskom osmisle i da se to pitanje razmotri povezano sa bezbednošću čitave Evrope, kao i da se u geopolitički diskurs unese teološka tematika direktno nas upućuje na teoriju poljskog mesijanstva. Danas se Poljskoj ponovo predlaže da bude zaštitnica evropske civilizacije na istoku. Poljsko mesijanstvo je direktno priključeno planovima za formiranje novog svetskog poretka. U Evropi postoji samo jedna vojna snaga, koja je za to pogodna – Severnoatlantska alijansa. A Varšava je svim planovima NATO-a uvek govorila „da“. Tako je bilo za vreme rata u Jugoslaviji, Iraku, Avganistanu, Libiji. Tako je i sada, za vreme rata u Siriji (poljske vlasti su već izrazile podršku Turskoj, a mediji su saopštili da oni tamo već šalju svoje vojnike). Pošto se lako odrekao obećanja koje je nekada davno dao da neće ići na istok, NATO je kao na pokretnoj traci primao u svoje redove dojučerašnje saveznike Moskve iz Varšavskog ugovora. Amerikanci i zapadni Evropljani su tvrdo rešili da će Istočna Evropa biti njihovo glavno zborno mesto za vršenje pritisaka na Rusiju, Ukrajinu i Belorusiju. A u Varšavi su ne jednom već spremno izjavljivali da Poljska poseduje bogato istorijsko iskustvo u svemu što se odnosi na politiku prema zapadnim granicama bivšeg SSSR-a.

Biti probijač kojim će Zapad prodirati prema Rusiji – to je za Poljsku normalna funkcija. U poljskoj intelektualnoj eliti postoje ljudi koji se ne slažu sa tako ograničenim pogledom na stvari, ali njihovo mišljenje tone u višeglasnom horu onih koji razmišljaju po inerciji. I po inerciji potraga Poljske za sopstvenim mestom u novoj svetskoj konfiguraciji se spaja sa tradicionalnim poljskim predstavama o geopolitičkoj stvarnosti koja je okružuje. Poljski identitet se formirao vekovima oko ideje suprotstavljanja pravoslavnoj „šizmi“, i ta ideja dominira u svesti Poljaka sve do naših dana. Potrebno je da se samo metafizički „osveži“ stalnim podsećanjem da je Poljska na sebe dobrovoljno preuzela krst borbe sa onima koji Evropi „ne odgovaraju“ – „ne vhoži!“.

Interesantno je da je u tu ideologemu ugrađena figura švajcarskog narodnog heroja 14.veka Arnolda fon Vinkelrida. Vinkelrid je ka sopstvenim grudima usmerio koplja austrijanaca i, poginuvši, spasao svoju otadžbinu od napadača. Nije baš sasvim poznato da li je taj čovek stvarno postojao, ali ideologemu „Poljska – Vinkelrid Evrope“ (tj. prima na sebe udarce koji su usmereni protiv evropske civilizacije) zna svaki obrazovani Poljak.

Istina, deo poljske elite, koji ima veze sa partijom na vlasti „Građanska platforma“ na čelu sa premijerom Donaldom Tuskom, pravi pokušaje da izbegne tako jednostranu orijentaciju prema Zapadu. D. Tusk se trudi da se aktivnost Varšave oseti i u Aziji, i u Africi. Konstatuje se i blago poboljšanje u poljsko-ruskom dijalogu. Kako je poznato, bivšem konkurentu D. Tuska – Lehu Kačinskom – se više dopadalo direktno mišljenje o Rusiji, a danas njegovu liniju nastavlja njegov brat Jaroslav, lider klerikalno-konzervativne partije „Pravo i pravda“, koja prema Moskvi vodi politiku čvrstog otpora, uvek i u svemu. Pred ekipom D.Tuska stoji prilično težak zadatak: da ne izgubi potencijal regionalnog lidera, da na sebi sačuva pažnju Vašingtona, jer njegov spoljnopolitički prioritet više nije toliko Evropa, koliko je to Azija, i da se položaj Poljske ne podvrgava riziku u slučaju zaoštrenja odnosa sa Rusijom, koje je svakako bolje izbeći. U ovom trenutku D. Tusk i njegov saborac, predsednik Poljske Bronislav Komarovski, uspevaju da sa tim izađu na kraj.

Ali pred njima je niz novih vojnih konflikata. Sirija i Mali nisu poslednje žrtve graditelja novog svetskog poretka. Za istočnoevropske zemlje koje su ušle u NATO, biti član „velike evropske porodice“ znači učestvovanje u tim konfliktima. Kulturno-istorijski simboli se i mobilišu da bi društvo prihvatilo učestvovanje u ratovima budućnosti kao neizbežnost.

Uostalom, regionalno vođstvo u Istočnoj Evropi osim Poljske, glasno želi i drugi član NATO-a – Rumunija. To su zemlje saveznice (potpisale su uzajamni sporazum o strateškoj saradnji). U Rumuniji se u cilju mobilizacije društva koristi ideologija „Velike Rumunije“, a u Poljskoj – ideologija mesijanstva. Oba ideološka modela predstavljaju etnopsihološki mehanizam konsolidacije društva oko lika „neprijatelja“. A uloga „neprijatelja“ je namenjena Rusiji.



25.01.2013

Izvor Official Sajt Predrag Andjelic