Iza češkog ekonomiste Tomaša Sedlačeka, rođenog 1977. godine, već je impresivna karijera. Bio je Havelov savetnik za ekonomiju i kreator fiskalne reforme u Češkoj, sada je šef Odeljenja za makroekonomsku strategiju Češke komercijalne banke (ČSOB) i član Ekonomskog veća koje savetuje vladu u Pragu. Široj javnosti poznat je kao autor svetskog bestselera "Ekonomija dobra i zla" ("Economics of Good and Evil", Oxford University Press, 2011) u kome se bavi istorijskim modelima preplitanja ekonomije i etike, ili, kako piše u podnaslovu, traga za ekonomskim smislom od "Gilgameša do Volstrita".
I priča o nastanku "Ekonomije dobra i zla" je interesantna: pre desetak godina, Sedlaček je tu ideju ponudio kao predlog doktorske disertacije i bio glatko odbijen na Karlovom univerzitetu u Pragu, zbog "problematične naučne vrednosti". Pri tome je mladi ekonomista u svojim tezama sve vreme dokazivao i varirao samo jednu jedinu stvar - da je ekonomija povezana s moralom, kulturom i filozofijom i da ni u času svog rođenja, a ni kasnije nije bila etički slobodna da radi šta hoće.
Razgovor sa Sedlačekom vođen je u Beču.
Kako je uopšte došlo do toga da se pitanje - da li je moral deo ekonomije - doživljava kao šokantna teza, kao najnovija vest za koju još niko nije čuo?
- Moral je od početka bio u ekonomiji. Svaku kafu koju popijete, svaki auto koji kupite, svaki „ajpod" koji nabavite, vi uvek donosite moralnu odluku. Koga podržavate time što ste novac dali za jednu određenu stvar? Kome pomažete kad plaćate neki proizvod? Kome ste uskratili podršku? Sve su to etičke odluke na nivou svakodnevice običnih ljudi.
Kada je stvorena u rukama Adama Smita, Dejvida Rikarda, pa čak do izvesne mere i Džona Mejnarda Kejnza, ekonomija je bila moralna disciplina. Smit je bio filozof morala pre nego što je postao ekonomista. Ne sme se zaboraviti da je Smit bio duboko religiozan. Ona "nevidljiva ruka" (invisible hand) o kojoj govori kada tržište podiže na pijedestal, u stvari je Božja ruka.
Ekonomija je jedina religija oko koje se danas slaže čitav svet. Šta se u međuvremenu dogodilo? Današnje društvo je izvadilo religiju iz ekonomije i pretvorilo ekonomiju u religiju. Imamo različite ekonomije, različite kulture, različite bogove, ali ekonomija je jedna jedina i ona mora da raste, da bude svake godine sve veća i snažnija. Neobično je da svi veruju u to! Deo savremene ekonomske i finansijske krize je upravo u tome da se ekonomija shvaćena kao religija raspada. Svedoci smo krize ekonomije rasta, kapitalizma neprestanog rasta, a ne ekonomije kao takve.
Ekonomski rast je stvorio modernu civilizaciju. Da li Vi to tvrdite da je rast loša vest?
- Rast nije loš kada je realan. Kada rast u zemljama u razvoju stvori uslove da danas gladuje manje ljudi nego juče, on je dobar, ali je istovremeno i realan, merljiv. Ali, rast u Americi ili Evropi već godinama nije realna kategorija. Ako na primer, vaš domaći bruto proizvod raste dva odsto, a vi se istovremeno zadužite u visini od četiri odsto, onda vi ne rastete! Ako bismo mi u Češkoj srušili svo drveće i preradili ga u građevinski materijal, onda bi naš domaći bruto proizvod enormno skočio. Ili, kada bismo decu, umesto u škole, oterali da rade u fabrikama, to bi takođe doprinelo našem rastu! Problem sa rastom je sledeći: u našem životu ima toliko stvari koje na neki način posedujemo, a da za njih nismo platili u valuti koja se računa: prijateljstvo, porodica, netaknute šume, rascvetale bašte.
Ukratko, kapitalizam je izašao iz šume?
- Kapitalizam sam po sebi nije problem, on to postaje samo onda kada tvrdi da se mora rasti po svaku cenu! Ili, kad pohlepu ugradi kao strukturalni elemenat čitavog sistema, a ne kao sporadičnu emotivnu osobinu aktera u sistemu. Osim toga, ko kaže da je levica bila drugačija - komunisti su bili ti koji su pravili frenetične petogodišnje planove u kojima su ekonomije rasle i rasle, dok se nisu urušile. Filozofija ekonomske stagnacije nije ideja levice, naprotiv.
Različite kulture stvorile su i različite modele prožimanja etičkih i ekonomskih elemenata. Maks Veber je tvrdio da su protestantska društva uspešnije od svih drugih plivala po modelu neprestanog ekonomskog rasta. Ravno sto godina posle njega vi osvajate čitaoce tezom: sa rastom je gotovo, ništa nam se bolje nije moglo dogoditi. Treba li tugovati ili se radovati?
- Bio bih pažljiv sa tim kulturološkim pristupom ekonomiji rasta i krize. Naravno da tu nečega ima. Većina EU zemalja koje su danas u teškoj krizi su katoličke kulture: Španija, Portugal, Italija, Irska, Mađarska. Ali, šta je sa Grčkom, ona je pravoslavna? Ili šta sa Japanom, oni su budisti, a njihova ekonomija se ljulja? Veza između kulture i ekonomije nije do kraja jasna, ali definitivno činjenica religije, tip vere u transcendentno biće, igra izvesnu ulogu u ekonomiji.
Hoće li evro kao valuta opstati?
- Nema razloga zašto ne bi. Kriza nam se nije dogodila zbog evra. Čak bih rekao da bi ona bez postojanja evra bila još dublja nego što je sada. Interesantno je da u Americi - a kriza i jeste počela u Americi - niko ne razmišlja na način - hoćemo li se osloboditi dolara da nam bude lakše, hoćemo li izgurati Kaliforniju iz dolarske zone da nam ne kvari prosek.
Ali, zato mi Evropljani razmišljamo "ah, Bože, kriza, pa to je kraj evra". Ako sada popustimo, ako se raspadnemo, što je uvek moguće, bila bi to strašna greška. Ako uskoro zaista počne raspad evrozone, tek bi to, ustvari, bio početak prave krize. U tom slučaju, ovo što se danas događa, bilo bi samo laka predigra za ono što će tek doći. Ako napustimo evro, tada počinje drama!
Ako preživimo ovo, kao Evropljani, zajedno, pomažući jedni drugima, onda za nas ima nade. Slažem se, ovo je surovi test za novu valutu i evropsko jedinstvo. Ako popustimo, proći će dve-tri generacije pre nego što se možda opet sastavi ovakav projekt.
Počelo je u Americi. Znači, postoji realni krivac za realne evropske i globalne nevolje?
- Amerika je spustila kamate i olakšala dostupnost novca, ali bilo bi neozbiljno reći da je samo to uzrok krize. Nakon Amerike, sledeća je na udaru bila Velika Britanija. Ta zemlja ne koristi evro. Zatim Island, takođe van evrozone, pa Mađarska, još jedna zemlja bez evra. Tek kada su se na udaru našle Grčka i Irska, počeli smo da razmišljamo "vidi šta nam je evro napravio, daj da ga napustimo, pa će sve biti bolje". Ja upravo mislim da je evro prava stvar za Evropu. Pogledajte Švajcarsku - kada su se i sami našli na udaru krize, upakovali su svoj franak u evro. Mislim da je to mnogo racionalnija reakcija, nego ovo drugo, očajanje i kukanje.
Šta uopšte leži u srcu krize?
- Ne može se upreti prstom u samo jednu stvar. Problem nije valuta, niti navodna lenja, levičarska ili socijalna država. Po meni, kriza je počela kao problem "manije". Ekonomska nauka naginje tome da interpretira krizu kao "depresiju", ali tačna dijagnoza za današnje stanje nije da smo mi depresivni, već da smo manično-depresivni. Aktuelna kriza je počela u bankovnom sektoru u Americi, gde se pozajmljivalo u manijakalnom stilu, uz podršku, pa čak i bez podrške države. Ljudi su se valjali u lakom novcu, misleći mi rastemo, rastemo, euforično su se bacili na trošenje. Depresija je došla posle te manične faze. I nisu u ekonomiji problem naše depresije, već naše manične faze, prvi posao je da se pozabavimo njima. Usporiti rast, usporiti investicije, malo se rashladiti, sporije živeti.
Moramo prestati da kupujemo stvari koje nam nisu potrebne, novcem koji nemamo?
- Potrošnja i krediti takođe moraju da izađu iz manične faze. Ono što je ironično u čitavoj situaciji je, da se u sredini depresije čuju saveti u stilu: šta je rešenje krize - više potrošnje! Problem su bile niske kamate: šta je rešenje - još niže kamate. Problem je bila nesigurnost investicija: šta je rešenje - još više investicija. Rejting agencije daju optimistične prognoze koje ne odgovaraju realnosti: šta je rešenje - još optimističnije prognoze. Sarkozi je reagovao na skoro religiozan način kada je Francuska izgubila svoj visoki kreditni status. Čak je optužio rejting agencije da su one krive za depresiju!
Generalno se može reći da su srećne, manične ocene rejting agencija svojim optimizmom stvorile utisak da je svet sigurno mesto za ulaganje. Kada se zavesa digla, shvatili smo da nije.
Nije slučajno da se kriza u početku zvala credit-crunch (smanjivanje dostupnosti kredita, porast kamata). "Credo" na latinskom znači "ja verujem", znači može se prevesti i kao rušenje vere, gubljenje religije. Sada više niko ne zna u šta da veruje. I OECD i MMF priznaju da ne znaju kako dalje, da ne znaju šta da učine i u šta da veruju. To je kao da vam sveštenici u Crkvi ekonomije priznaju - mi ustvari pojma nemamo kako stvari funkcionišu!
Koliko ste upoznati sa srpskom ekonomskom situacijom?
- Slabo. Ali generalno gledano i Češka i Srbija spadaju u zemlje koje neće spasiti svet. Od nas ništa ne zavisi, ali zato mi zavisimo od evropskog projekta. Naše je da budemo u EU i pomognemo da se problemi rešavaju. Naše je da "ohladimo" privredu da izdrži na ovom nivou - desetak godina bez rasta.
Izvor; Official sajt Predrag Andjelic