Buducnost


Ljudi će umirati od straha i od čekanja onoga što ide na zemlju.

(Jevanđelje po Luci 21,26)





„Pa, stari, kako se živi u Zagrebu?“ upitah svog poznanika, sredovečnog hipija koga proseda brada, kosa vezana u rep i okrugle „lenon“ naočare odaju kojem vremenu pripada. Iako je i tada, od angažmana na filmu dobro živeo, danas je etablirani biznismen kome, osim hroničnog nedostatka slobodnog vremena, ništa drugo ne nedostaje. Pomišljam da ne bi više ni znao šta bi s njim. Vremena su se promenila.

„Stari, prosečna plata je 800 maraka, ali je mnogi uopšte ne primaju“, reče. Tada, na početku „nulte“ dekade, u mojoj zemlji primanja su bila u proseku deset puta manja. Beše mi za trenutak neprijatno. Gledao sam ga zadovoljan što smo se ponovo sreli. „Ugojio si se od prošlog puta“, rekoh mu. „Ti si ostao isti“, odgovori on.

Svega par godina kasnije, kada su motori srpske tranzicije u ništa radili na najvišem broju obrtaja, i kada se i ovde počela zametati „srednja“, uglavnom činovnička klasa, shvatio sam ondašnju hrvatsku ekonomsku alhemiju. Visoko precenjena domaća valuta, čiju su lažnu vrednost održavali poglavito strani zajmovi te rasprodaja truda prethodnih generacija, omogućavala je nerealno naraslu platežnu moć za kupovinu strane robe, što je uklanjanjem carinskih zaštita preplavila tržište. Danas je Hrvatska, iako nadomak članstva u EU, bankrot država razorene privrede i iluzija, svesna da turistički priliv koga ubiraju hoteli u stranom vlasništvu neće biti dovoljan za otplatu uzetih zajmova. Tako „hrvatski novac“ više nikada neće završiti u „hrvatskoj lisnici“ (novčaniku), već kod onih koji su svojedobno, i preko ove parole a baš zato, gurnuli Socijalističku Republiku Hrvatsku u bratoubilački rat za secesiju od Jugoslavije.

Lice Budućnosti koje se na horizontu pomalja i približava Srbiji, ne izgleda nimalo prijatnije. Opredeljena da njen narod bude nadničar na sopstvenom imanju, Srbija je to imanje prodala, a novac potrošila najvećma ta „srednja“, činovnička klasa, o kojoj je još Karl Marks imao najgore mišljenje. Imanje je potrošeno na uvoz evropskog automobilskog krša i televizora tankih ekrana, klima uređaja koji vise na svakom prozoru te mega-koncerata u „Areni“ svetskih zvezda pred penzijom, sve do odlazaka na odmor od stvarnosti kod naših starih prijatelja Turaka. Potrošen je na ono što nam je u vremenu prelaska, tranziciji iz nečega u ništa, nedostajalo da živimo „kao sav normalan svet“ u nenormalnom svetu i vremenu. Žetelac sa kosom iz budućnosti, osim što je sve naše već njegovo, dolazi i po ostatak, koji samo ove, 2012. godine, iznosi 3,5 milijardi evra kamate.

Jedan svet se raspao, i ništa osta. Od kada su preduzećima počela da se nadevaju engleska imena sa najčešćim završetkom „trejd“ ili „komerc“, a likvidirana ona koja su nazivom slavila Budućnost, Slogu, Rad, Svetlost, Jedinstvo, Polet... i onima što nisu znali engleski je bilo jasno šta sledi. Jer ko se odrekao ideje i to one najviše, a mi smo se, kao naterani slovom nekog novog zakona baš nje odrekli, taj je odustao od sebe samog, time izgubivši i sve drugo.

Istina ne leži samo u matematici, otkriva se ona i u umetnosti, pokadšto i na filmu. Šta se nama dogodilo saopštio je još Marlon Brando, kroz usta don Korleonea, u sceni Kopolinog „Kuma“ gde ostareli starešina klana kritikuje početak trgovanja drogom. Iako mu protivargumenti za takvu rabotu nisu prijali, a ogledali su se u spoznaji kako su „nišči“, zbog toga što to jesu, već počeli njome da se bave, i da će, uz pomoć visokih prihoda od nje uskoro preuzeti primat, kum izgovara: „Dobro, ali uz uslov da se ona prodaje isključivo crncima i dalje od škola!“ To je dijalektika procesa kvarenja koji počinje onda kada vrednosti kobno zamene svoja mesta, a nema onoga ko bi udario kamilu po glavi čim je promoli u šator. „Slobodan“ protok robe, ljudi i kapitala što ih je iznedrilo svetsko ekonomsko ukrupnjavanje zvano „globalizacija“, jeste sve to – u korist jačeg, a taj, po pravilu, nije bolji.

Savremenici doba u kom je kvar pred metastazom, živimo satirućim tempom kako ne bi ispali iz igre, kako nas konkurencija ne bi nadvladala budući je glavno pravilo da ga nema. Jer, ako ne možeš ili nećeš, ima ko može i hoće. Sedamdesetih godina prošlog veka, u jugoslovenskoj ambasadi u jednoj evropskoj zemlji su pogrdama dočekivani oni došli po otpust iz našeg državljanstva, kako bi primili tuđe. Radilo se poglavito o Ciganima, želeći da iz novog državljanstva izvuku sitan benefit, što se danas više ne smatra sramotom, već privilegijom. Na početku industrije pornografije bilo je gotovo nemoguće pronaći zainteresovane da bi se obnažili. Danas je takvih na pretek, uz nadoknadu za ono što se nekada smatralo izgubljenom čašću dovoljnu da se preživi nekoliko dana, ili sedmica.

Nisam umeo ništa pametnije da odgovorim osobi koja od mene nedavno beše zatražila mišljenje o školi za svoje dete, do da ga upiše onamo za šta ono pokazuje ljubav. U vremenu u kom je svako doktor, ili, po novom, bar „master“ nečega, a stolica budući neuporedivo manje nego onih koji oko njih obigravaju, bolje je biti dobra nezaposlena balerina nego loš nezaposleni menadžer. Ne, ne osviću na drvetu pred prodavnicom gde kupujem svakoga dana nove umrlice zbog „nezdrave ishrane“, u koju sajtovi alternativni zdravom razumu ubrajaju jagnjetinu sa Zlatibora i sir zvani „prljo“, na primer. Ne ubija ljude koji bi u vreme njihovih očeva bili smatrani mladima holesterol iz iste hrane koju su jeli i njihovi očevi. Ubija ih tuga zbog svoje dece ili unuka, i strah od onoga što vide da na njih ide. Ubija ih budućnost.

A da bi nepomenik koji iz nje dolazi ostao praznih ruku, rešenje je jednostavno, ali teško. Poslednji resurs što nam je ostao je zemlja pod nama. Ona se nalazi i tamo gde su bile uništene fabrike, i onamo gde njih nikada bilo nije. Proizvodnja hrane za sopstveno i za prijateljska tržišta jeste jedini izlaz ka svetlosti iz tranzicijskog bezdna. Uslov je, i to je ono teško, da se što je od kuće ostalo ogradi valjanom carinskom i svakom drugom zaštitom, te u potpunosti zabrani uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, što neće biti moguće bez odustajanja od sadašnjeg puta ka provaliji. „Rešenje za visoku tehnologiju“, kako uči jedan moj prijatelj, mudrac, „je niska tehnologija“, ono je uvek tamo gde je problem i nastao, u čoveku.


Izvor Official sajt Predrag Andjelic