„Vatiliks“ - glasnici „Novog svetskog poretka “


6. oktobra je završeno suđenje Paolu Gabrieleu, bivšem sobaru rimskog pape, za koga je utvrđeno da je kriv zbog krađe tajnih dokumenata pontifeksa, te je osuđen na godinu i po dana zatvora. Otkrivanje Gabrielea je postalo deo velikog skandala koji se razvio posle objavljivanja knjige italijanskog novinara Đanluiđi Nucija „Njegova svetost. Tajni papiri Benedikta Šesnaestog“ ( u originalu Sua Santitŕ – prim. P. A.). Skandal je u štampi dobio naziv „Vatiliks“.


Šta se krije iza tog skandala? Da li je to odraz borbe za vlast između grupica u Vatikanu, ili se radi o nečemu mnogo ozbiljnijem?

Kampanja diskreditacije Vatikana nije od juče, ona je počela mnogo ranije. Pri tom je kao glavni objekat za kritiku, počev još od 80-ih godina, najzatvorenija struktura Svete stolice – Institut za religijske poslove (IOR) poznat kao Vatikanska Banka, koji je već mnogo puta okrivljavan zbog pranja novca i drugih nezakonitih operacija. Važna granica u toj kritici je pojavljivanje prve knjige Đanluiđija Nucija Vaticano s.p.a. („Trgovačko društvo Vatikan“) 2009. godine koja je otkrivala tajne finansijske poslove Svete stolice. Napisana je na osnovu 4.000 tajnih dokumenata Vatikanske banke, koje je autoru predao jedan od članova komisije „za ozdravljenje“ IOR, koji je umro još 2003.godine. U knjizi je objašnjen složeni sistem tajnih računa koji je u Vatikanskoj banci funkcionisao još od početka devedesetih godina 20.veka kao „banka u banci“, što je omogućavalo pranje prljavog novca italijanske mafije, biznismena i političara najvišeg nivoa. Tadašnji rukovodilac IOR-a Kaloja nije mogao da spreči publikovanje ove knjige (mada je izdavaču nuđen veliki novac), zbog čega je i smenjen sa položaja koji je zauzimao.

Pred novim direktorom IOR-a, Gotijem Tedeskim, članom najuticajnijeg reda „Opus dei“, koji je bio poznat kao veliki stručnjak za „finansijsku etiku“, postavljen je složen zadatak: da se finansije Vatikana dovedu do određenog nivoa „transparentnosti“, koji bi omogućio da se još više poveća investiciona aktivnost IOR-a, ali uz očuvanje privilegija te banke, što je bilo moguće zahvaljujući statusu Svete stolice. Međutim, i rad Tedeskija se završio skandalom.

U septembru 2010.godine italijanske vlasti su osumnjičile IOR za nezakonite novčane doznake nemačkoj J. P. Morgan Frankfurt i italijanskim Banca del Fucino, UniCredit i Intesa SanPaolo. Prema Vatikanskoj banci je tako stroga mera – oduzimanje dela njenih novčanih sredstava – 23 miliona evra, učinjena prvi put, a Tedeski je optužen tako da su se on i generalni direktor IOR Paolo Čiprijani našli pod istragom. U toku istrage počele su na površinu da isplivavaju činjenice koje su pokazale da se zbog IOR vodi borba dve snage: partije „transparentnosti“ i partije „onih za ćutanje“, koji su pokrivali najveće italijanske korupcionere. Najjači predstavnici druge partije su generalni direktor IOR Paolo Čipriani i rukovodilac odseka za međunarodne veze na italijanskoj televiziji RAI Mark Simeon, koji predstavlja i poverenika sadašnjeg državnog sekretara Vatikana, kardinala Tarčizija Bertonea.

Plašeći se prevelike buke, Vatikan je bio prinuđen da izda zvaničnu notu, kojom je zahtevao od rimskih vlasti da one „na pravi način procene i ispoštuju suverene prerogative, koje Svetoj stolici“ već priznaju međunarodni propisi.(1)

Istovremeno je doneta odluka da se IOR međunarodno prizna kao struktura koja radi u skladu sa zakonima protiv pranja novca i finansijskog terorizma, takođe koja odgovara međunarodnim standardima i koja poseduje poverenje evropskih i američkih bankarskih institucija, te u vezi s tim – da se domogne uključenja Vatikana u „beli“ spisak FATF. FATF (Financial Action Task Force on Money Laundering) – je međuvladina organizacija koju su osnovale zemlje G7 u cilju dogovora o merama borbe sa legalizacijom nezakonitih sredstava i njenog izvršenja, koja istovremeno vrši monitoring rada različitih kompanija i organizacija. O rezultatima sprovedenog monitoringa se svake godine formiraju tri spiska zemalja, u zavisnosti od stepena njihove otvorenosti: „beli“ spisak (zemlje koje izvršavaju sve preporuke FATF), „sivi“ (one koje „de-jure“ potvrđuju spremnost za izvršavanje, a koje de-fakto ne izvršavaju te obaveze) i „crni“ (zemlje koje uopšte nisu ni potpisale sporazum o razmeni podataka o dažbinama).

30. decembra 2011. Papa je potpisao zakon o borbi sa pranjem novca dobijenog preko kriminala, i pripremio specijalni spisak propisa kojima se pod zakon podvodi doznačavanje takvog novca (12 godina za pranje novca i 15 godina za „finansijski terorizam“). Od aprila 2011. pri IOR je počela da radi specijalna Uprava za finansijsko informisanje koja se bavi monitoringom novčano-kreditne i komercijalne delatnosti Vatikana i koja sarađuje sa međunarodnim organizacijama za kontrolu finansijske transparentnosti. Na kraju, poslat je zahtev MONEYVAL-u – Ekspertskoj grupi Saveta Evrope za ocenjivanje mera borbe protiv pranja novca i finansiranja terorizma – o tome, da se IOR prizna za finansijsku organizaciju koja radi u skladu sa međunarodnim normama. MONEYVAL je započeo proveru rada Vatikanske banke, nameravajući da početkom jula 2012. javno saopšti rezultate i definiše da li se IOR pridržava međunarodnih standarda ili ne. Ali kao rezultat toga – oduzeti novac IOR je vraćen toj organizaciji, a postupak protiv Tedeskia je zatvoren.

Tada su italijanski mediji započeli operaciju „Vatiliks“. Od januara 2012.godine u štampi su počeli da se objavljuju tajni i najpoverljiviji dokumenti Vatikana, koji se odnose na pojedina pitanja života Svete stolice, u februaru je taj proces postao redovan, a u martu su razmere „curenja“ podataka postale tolike da je papa naredio da se počne istraga koja je poverena korpusu vatikanske žandarmerije i kardinalima. Istovremeno je finansijski holding J. P. Morgan iz Milana upozorio Vatikan da zatvara njegov račun zato što ne poseduje odgovarajuću informaciju o novcu koji se doznačuje, a Stejt department SAD je prvi put uključio Vatikan u spisak zemalja koje prave propuste u vezi sa pranjem novca. (2)

Najzad, u maju 2012. pojavljuje se Nocijeva knjiga, koja je već napravila dovoljno buke: „Njegova svetost…“ sa tajnom prepiskom Benedikta XVI sa svojim pomoćnicima – već pomenutim kardinalom Tarčizio Bertoneom i ličnim papinim sekretarem Georgom Gejnsvajnom. U knjizi su kopije dokumenata u vezi sa poslovanjem Fonda Jozefa Ratingera ( o Ratingeru više pročitajte u tekstu “Noćni portiri hotela Bilderberg” – prim. P. A.), koji nisu bili predviđeni za arhivu Svete stolice i mogli su da budu uzeti samo sa radnog stola pontifeksa ili njegovog sekretara. U njoj postoje i materijali koji su posvećeni Vatikanskoj banci. Oni dokazuju korupciju koja vlada Vatikanom, kumovske veze, nepismeno vođenje poslova. U varijanti knjige koja je u rekordnom roku prevedena na nemački jezik dodata je glava, posvećena nimalo idiličnim odnosima pontifeksa sa nemačkim katolicima, koja prikazuje unutrašnju kuhinju Vatikana. Autor u stvari suprotstavlja krajnje liberalnu nemačku crkvu i konzervativno rukovodstvo Svete stolice, i tako formira likove dva potpuno različita sveta koji se više nikako ne mogu usaglasiti.

Nucijeva knjiga, koja daje informacije o unutrašnjim mehanizmima vladanja pontifeksa i koja negativno prikazuje i Papu, i njegovog sekretara, a posebno kardinala Bertonea koji se suprotstavio borbi sa korupcijom i zloupotrebama, radi na diskreditovanju papske vlasti i čitavog sistema uprave Svetom stolicom. A to nije moglo, a da ne izazove odgovarajuću reakciju.

23. maja je uhapšen i optužen papin batler Gabriele, koji je bio najbliže Papi, i kome je pontifeks beskrajno verovao. Batler je na saslušanju priznao da je stvarno krao dokumenta, ali ga je u tome vodila isključivo ljubav prema Papi, kako bi se jasno utvrdilo ko sprečava borbu sa korupcijom. Međutim, proces Gabrieleu je kod svih ostavio nedoumicu zato što je završen neverovatno brzo – samo za nedelju dana. Pri tom su svi pokušaji Gabrielea da ispriča o mnogim konfidentima bili presecani. Okrivljenog su osudili na tri godine zatvora koje su odmah pretvorene, zbog uzimanja u obzir olakšavajućih okolnosti, na godinu i po dana. Bez obzira što Gabriele nije priznao svoju krivicu – presudom su ostale zadovoljne sve strane u procesu.

Dok je trajala istraga došlo je do još jednog tajanstvenog događaja: bez traga je nestao bivši haker koji je bio zaposlen u Vatikanu kao glavni kompjuterista. Taj „papski inženjer“ je u svojim rukama držao sve lozinke za ulaz u kompjuterski sistem Vatikana (koji se smatra za analog sistemu tajnih službi SAD-a) i čuvao je ogroman broj tajni, uključujući i one koje su se odnosile na skandalozno objavljivanje dokumenata. On je znao sve kontakte i unutrašnje mail-adrese , šifre – lozinke Vatikanske banke i, verovatno, i tajne takozvanih „vrana“ – ljudi koji su prenosili vatikanska pisma (3).

Druga osoba koja je kažnjena je Goti Tedeski. Bukvalno već dan pošto je uhapšen sobar on je, na zahtev državnog sekretara Vatikana Tarčizi Bertonea, a u skladu sa jednoglasno donetom odlukom saveta direktora Vatikanske banke, otpušten sa dužnosti predsednika IOR. Kako se pretpostavlja, glavni razlog za njegovo otpuštanje je što je previše znao o računima političara, posrednika iz tame i visokih činovnika, kao i lica koja su obezbeđivala prikrivanje mafije.

Toliko brz i istovremeno „blag“ obračun sa dvema važnim figurama Vatikana svedoči o želji da se sakriju njihovi pomagači iz redova visokih katoličkih jerarha. Jer, po verziji suda, hiljade tajnih dokumenata je sobar ukrao sam i isključivo na sopstvenu inicijativu. Pri tom, mada je objavljen samo mali deo ukradene dokumentacije, pitanje gde su materijali koji nisu objavljeni, nije ni postavljeno. Najzad, sam postupak Gabrielea je okvalifikovan kao obična krađa, a ne kao kršenje tajne prepiske vatikanskog šefa države, što bi moglo da se uporedi sa podrivanjem državne bezbednosti Vatikana, a to bi ga „koštalo“ 30 godina zatvora. Na kraju, pitanje ko je iza međunarodnog skandala po predmetu “Vatiliks” je ostalo otvoreno.

Postupanje u predmetu „Vatiliks“ ukazuje ne pokušaje da se sakrije raspad tradicionalnog sistema državne uprave Vatikana i da se uprava nad Svetom stolicom prenese na svetske finansijske klanove… Sadašnja borba između različitih grupa Rimske kurije predstavlja borbu dve različite koncepcije Vatikana – da li će on ostati suverena država ili će direktno biti uključen u sistem global governance kao kvazidržavna formacija čiji će zadatak biti da sankcioniše „Novi svetski poredak“ u religioznom smislu. Snage koje se zalažu za „transparentnost“ Vatikana (to je glavni proglašeni cilj kampanje koju je počeo Nuci), u stvarnosti predstavljaju provodnike interesa nadnacionalne finansijske mafije koja, pod vidom borbe sa korupcijom u pojedinim državama, teži da te države polazeći od njihovih sadašnjih granica rasturi. Stigli su do Izraela, pa i do Vatikana. Italijanski novinar Vitorio Mesori koji je stručnjak za Vatikan je u vezi s tim konstatovao: „Rimska kurija je uvek predstavljala leglo zmija-otrovnica. Međutim, nekada je ona bila najefikasnija državna struktura na svetu. Rukovodila je imperijom u kojoj sunce nije nikada zalazilo, i imala je diplomatiju sa kojom se nijedna u svetu nije mogla porediti. Šta je od svega toga ostalo danas?“ (4)

Pošto je žrtvovala sobara i glavnog stručnjaka za „finansijsku etiku“ partija „transparentnosti“ je samo ojačala svoje pozicije: plativši danak lepom ponašanju (tako što je „kažnjena“ za uvredu države), ona je u svojim rukama sačuvala osnovne poluge pritiska – snažan informativni kompromat i sve čvršće veze sa međunarodnim finansijskim institucijama, na koje u budućnosti treba da se prenese stvarna kontrola vatikanskih finansija.

18. jula 2012. MONEYVAL je objavio izveštaj u kome su dati rezultati provere finansijskog rada Vatikana. Provera je pokazala da taj rad ne odgovara međunarodnim standardima, te tako ni država ne može da pretenduje na mesto u spisku finansijski kvalitetnih zemalja.(5) Od 16 bitnih međunarodnih kriterijuma koji se odnose na borbu protiv pranja novca i finansiranje terorizma Vatikanska banka poštuje ukupno njih 9. Najveće nezadovoljstvo onih koji su proveravali izazvao je rad Uprave za finansijsko informisanje, za koji je nađeno da je nezadovoljavajući.

Tako su rezultati kontrole pogurali „transparentnu“ perestrojku Vatikana, za šta je odlučeno da glavnu ulogu odigra jedan od svetskih stručnjaka za borbu sa „prljavim novcem“ , švajcarski advokat i finansijski ekspert Rene Brilhart. Pre toga je on 8 godina radio na „pranju“ imidža Lihtenštajna, svima dobro poznatog „poreskog raja“. Pošto je postavljen za rukovodioca finansijskog obaveštajnog sektora (Financial Intelligence Unit – FIU) u toj kneževini, on je učinio sve kako bi sačuvao sve dotadašnje prednosti kneževine, a da je istovremeno ipak oslobodi od reputacije „svetske praonice“. Brilhart će na perestrojki Svete stolice da radi zajedno sa još jednim stručnjakom za „imidž“ – američkim novinarom Gregom Burkeom iz FOX News, članom „Opus Dei“ na visokom položaju, koji je u sekretarijatu Vatikana postavljen za glavnog savetnika za odnose sa javnošću.


Izvor; Official sajt Predrag Andjelic