KRALj I MAJSTOR: Tri i po decenije od smrti Zorana Radmilovića

[Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ]

SVAKU ulogu radim po intuiciji. Profesionalna strana mi nije baš jaka strana. Naravno, na svakoj ulozi radim ozbiljno, kako bi se reklo u fudbalu, punom nogom. Nikad ne foliram, ne idem na polovična rešenja, ali ipak ostaje, čini mi se, ono osnovno u mom radu, a to je intuicija. Neko zrno koje me povuče.
Ovako je u jednom od intervjua o svom neponovljivom daru govorio Zoran Radmilović (1933-1985), koji nas je napustio na današnji dan, pre tri i po decenije.

Neponovljivom, jer je samo on umeo da predstavu neosetno produži za pola sata, da vešto "žonglira" s tekstom, izazove salve smeha i baci u gledalište replike koje se citiraju do naših dana. Najpoznatiji "izvođač glumačkih radova" i "kralj improvizacije", imao je, ipak, nepogrešiv osećaj - za meru.

Po sopstvenom priznanju, radio je to u "Kralju Ibiju" i "Radovanu Trećem", ali ne i u "Psećem srcu" i "Korešpodenciji", na primer. Razlikovao je tekst u kome ima prostora za glumačko razigravanje, od onog u kome do poslednje zapete treba ispoštovati pisca.

Ipak, na novinarsko pitanje koja je uloga posebno obeležila njegovu karijeru, odgovorio je: "Kad me se ljudi budu sećali jednog dana, sećaće me se po Ibiju. Verovatno da jesam Ibi i samo Ibi, sa još nekim uzgrednim komponentama ličnosti koje mi daju neke druge odigrane uloge..."

A Ibi nikada ne bi postao da mu se otac pitao: iako je po njegovoj želji upisao Pravni fakultet u Beogradu, potom se okušao na arhitekturi i filologiji, u izboru zanimanja prevagnula je "vannastavna aktivnost" i amaterski glumački angažman u KUD "Ivo Lola Ribar". Tako je, zapravo, glumac postao iz četvrtog puta, kada je upisao Akademiju za film, pozorište i televiziju.

Karijeru je počeo u Beogradskom dramskom 1962. godine, ali ju je igrom slučaja preusmerio Ljuba Tadić. Da on nije odbio "Kralja Ibija", Zoran možda ne bi nikada ušao na velika vrata Ateljea 212 i jugoslovenske scene. Briljirao je već u prvom glavnom glumačkom zadatku i liku. Ibi je postao ne samo njegov zaštitni znak (zajedno s "Radovanom Trećim") već i cele pozorišne kuće, čija je bio najsjajnija zvezda scene i bifea do poslednjeg dana.

- Neki elementi Zoranovog shvatanja pozorišta i umetnosti deo su današnjeg pojma glume. U ono doba njegov stil je bio hrabar, revolucionaran, gotovo prevratnički. Može se reći da je predstavljao neku vrstu malog zaverenika - kazao je o njemu drugi velikan Petar Kralj.

Iako je, možda nepravedno, upamćen posebno po ove dve uloge, ne zaboravljaju se ni njegov Trigorin, Hamlet, Molijer, Ilija Garašanin, Života Govedarović, Doktor Pjevalica. Prvi put i na filmu pojavio se 1962. ("Čudna devojka"), a od te godine sve se u njegovoj karijeri i životu odvijalo vrtoglavom brzinom: samo dve sezone kasnije dobio je Sterijinu nagradu za ulogu Vuka Rsavca u predstavi "Beton i svici" Oskara Daviča, posle čega su usledila i sva druga umetička i društvena priznanja. Poslednju predstavu (299. izvođenje "Radovana Trećeg") odigrao je, uz velike bolove, 9. juna 1985. Izdržao je do kraja. Tri dana kasnije otišao je u bolnicu, u kojoj je preminuo mesec dana kasnije.

Zoran je umro, ali i dalje žive njegovi mnogobrojni likovi u filmovima i TV serijama: "Glineni golub", "Pogled u noć", "Srećna porodica"; "Marš na Drinu", "Kako upokojiti vampira", "Majstori, majstori", "Priče iz radionice", "Ceo život za godinu dana", "Više od igre", "Priče iz Nepričave"...

U zemlji koja ume da voli glumce, Zoran je zauzeo posebno, počasno mesto. Kao malo kome, odužio mu se i zavičaj i Beograd, i publika i kolege. Danas u Zaječaru "ima" teatar sa svojim imenom, pozorišne "Dane", nagradu "Brk", spomen-ploču, priznanje za glumačku bravuru, ulice u rodnom gradu, Kragujevcu, Novom Sadu, Aranđelovcu, Beogradu, izlivene cipele u omiljenoj "Srpskoj kafani" i figuru Ibija pred Ateljeom 212 - trajnog čuvara pozorišne vatre (ne samo) u Svetogorskoj ulici.

novosti.