Sudnji dan - izbor iz stampe

Svi smo bar jednom u životu pokisli, sigurno smo i to mogli izbeći da smo oslušnuli svoje osećaje, da smo poslušali ono što smo mogli videti. Dakle nije dovoljno nešto samo videti i osećati već se u skladu sa tim i poneti. Kad vidimo crne i tmurne oblake ne bi trebali da se pouzdamo u sreću već da se pripremimo za ono što vidimo i osećamo da predstoji. Naučimo da ponesemo kišobran, kada već jasno vidimo da će nam trebati. Poznato nam je svima šta nam zapad misli i sprema, zašto bi se onda pouzdali u sreću?

Skupimo vere i snage i pripremimo se za ono što predstoji. Ako se spremimo i pored najvećeg pljuska nećemo pokisnuti. Tako ako sačekamo spremni i pored svog zla zapada nećemo stradati. Kad god smo se u prošlosti pripremali na vreme uzdavši se u veru, svoju snagu i istinitost puta koji smo izabrali poraze koji su nam drugi predviđali i pripremali pretvarali smo u veličanstvene pobede.

Možda se mi samo razlikujemo po tome gde ko zaista želi da živi. Oni koji žele da žive u Srbiji moraju je i braniti. Za one druge ništa nije nelogično, ostavimo ih neka brane ono gde žele da žive. Samo ih prvo zamolimo da onda i idu tamo. Oni su i onako navikli da beže, da menjaju strane čim osete probleme. Mi ćemo sačuvati svoju slobodu makar nas ubeđivali da nam je to sudnji dan. Srbima je vekovima već svaki dan sudnji, navikli smo se mi na njih. Sve te dosadašnje dane zapad uporno pokušava da nam učini sudnjim. Svetosavac zna da između sadašnjeg trenutka i tog sudnjeg dana, koji bi zapad tako želeo da nam se desi je ogromna praznina, a tu prazninu čovek mora živeti. Ako je budemo živeli kako treba neće se nikad ostvariti želje zapada, srpstvu nikad neće doći sudnji dan.

Da bi čovek i stvarno živeo mora naučiti da veruje, mora se boriti. U suprotnom svaki dan će mu izgledati kao sudnji. Za one koji se plaše, za kukavice, moramo priznati da će ipak jednog dana zaista i biti u pravu. Tada će moći kao i svaki pesimista na svom spomeniku da napišu: „šta sam vam rekao ?“. Srbi nisu ti koji će život provesti u strahu, čekajući nekakav sudnji dan. Svetosavac zna da je život dar, da je pun lepih trenutaka. Ali da isto tako oni neće doći ako im ne krenemo u susret. Ono što će se svaki Srbin potruditi za života jeste da zasluži da na njegovom spomeniku bude ispisano: verovao sam, borio se, živeo, Gospodu dušu na sud predao, potomcima časno ime ostavio.

„Upravljači nisu potrebni, ni vladar, ni država, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obični ljudi, koji obavljaju svoje poslove, i ne žele da vladaju nad drugima, a da ne daju da iko vlada nad njima.“

Meša Selimović, Tvrđava


Slobodnim čovekom niko ne upravlja, kada neko to pokuša on će se boriti protiv toga. Srbin nema neku državnu tvorevinu kao drugi, već Otadžbinu. Država može da menja svoje granice, svoju strukturu, ali Otadžbina je zauvek određena. Srpska Otadžbina je onde gde su vekovima srpski manastiri, onde gde su mošti srpskih junaka koji su se za nju borili. Otadžbina Srbinova je svuda gde je trava zalivena krvlju naših predaka. Onde gde počivaju seni naših đedova koje nam vekovima tiho saopštavaju njihovu veru, ljubav i čast, tu je i majka Srbija, tamo je naša Otadžbina. Sloboda je samo onda kada je i Otadžbina slobodna, do tada je moguća samo borba.

Nek vidi dušman

Što ćutiš, ćutiš, Srbine tužni?
Protrljaj oči! Slava te zove,
Slava te zove na crno groblje:
Na ono tužno Kosovo polje.
Ta da li živiš? Ta da li čuješ
Tu crnu kletvu, taj uzdah teški?
Da li još pamtiš, da li još znadeš
Za onaj bojak, bojak viteški?
Grešniče teški, trži se, tresni
Lancem o zemlju! Nek mine mrak!
Nek dušman vidi, nek dušman čuje,
Da Srb još živi, da je junak

Vladimir Vasić


Poznato nam je da je časnije boriti se za slobodu nego živeti kao sluga i rob. Sigurno da je isto tako ako je potrebno mnogo bolje umreti boreći se za veru, slobodu i Otadžbinu nego život provesti kao kukavica i sluga bez Otadžbine. Na kraju oba puta nas na čeka sudbina koja je neizbežna. Kukavice provode život plašeći se i strepeći od tog dana, svetosavci se za njega pripremaju sa radošću. Sudbina koju nosi život je svakako neizbežna, ali osećaj za života na ova dva puta je potpuno različit. Kako sam život, isto tako primer i poruka koji ostavljamo svojim potomcima su na ovim putevima neuporedivi.

Ne možemo mi sebi dozvoliti taj luksuz da se dosađujemo čekajući šta će se dogoditi. Svaki period istorije poznaje samo vreme slobode i vreme borbe za slobodu. Za verujućeg i časnog čoveka niti postoji niti ima prostora za bilo kakvo drugo vreme. Danas je na nama umesto da čekamo samo da razmislimo da li živimo u vremenu slobode ili je vreme da se otpočne sa borbom. Nakon toga jedino što nam preostaje da se u skladu sa tim i ponesemo.

Pokušali su mnogo puta da nas izbrišu, nebrojeno puta da nam oduzmu Otadžbinu, činili su sve da nam otmu slobodu. Nastavili su tako ohrabreni i potpomognuti zapadom satanom i albanski vandali. Ne samo da su otimali našu rodnu grudu, palili naša ognjišta već su pokušavali da unište i svaki dokaz srpskog postojanja na njima. Tu pred očima te „divne“ Međunarodne zajednice na našem Kosovu i Metohiji rušili su sve bez milosti. Uništavana su srpska groblja, srpski spomenici, spomen ploče, spomen česme, biste srpskih junaka i znamenitih ličnosti, manastiri, crkve, sva istorijska znamenja i sve što podseća na Srbe.

Dovoljno je možda samo spomenuti spomenik Vuku Karadžiću, Njegošu, Dositeju, caru Urošu, Milošu Obiliću (nisu se verovatno odmah setili da ga proglase Albancem), caru Lazaru… Srušili su i zapalili 155 crkava i manastira. Po onome što je do sada utvrđeno uspeli su nešto do sada u istoriji čovečanstva nezabeleženo. Porušili su više od 10.000 spomenika na srpskim grobljima i na dve trećine teritorije Kosova i Metohije oskrnavili i potpuno uništili sva srpska groblja.

Nisu se ove zveri iživljavale samo na srpskom življu, srpskim spomenicima, srpskom kamenu. Smetala im je i priroda kao i sve drugo što može da ih podseti na pravoslavlje. Tako je stradao i bor cara Dušana u Nerodimlju, srušen je ruski kozulat u južnom delu Kosovske Mitrovice… Naravno sve je to urađeno pod budnim okom „pravičnog“ zapada. Dok su zverovi sve uništavali imali su neskrivenu podršku UNMIK-A, KFOR-a, EULEKS-a, OEBS-a i svih drugih tako „humanističkih“ zapadnih organizacija.

Drugačije i nismo očekivali od zapada, vekovima pokazuju isto lice. Velikim delom smo i sami krivi. Znali smo da nevreme predstoji a nismo spremili kišobran na vreme. Zapadu je ovo samo bila još jedna prilika da pokaže da se kod njih kada je u pitanju istina i pravda vekovima ništa ne menja. Jednostavno, istina i pravda kod njih i ne postoji. Nebrojeno puta smo pokušavali u njima da prizovemo taj osećaj za istinu i pravednost, nažalost nikad nam to nije uspelo. Kod njih je jedino razvijen osećaj za materijalno. Trebalo bi da nam je danas svima jasno da vera, duša i ljudski osećaji nikad nisu bili posledica istine i pravde, već su istina i pravda bili posledica vere, duše i ljudskih osećaja.

„Gospodo i prijatelji! Došao sam iz Srbije, iz Evropske ponoći. Tamo nigde ni zračka svetlosti. Sva je svetlost pobegla sa zemlje na nebo i jedino nam odozgo svetli. Pa ipak, mi nejaki u svemu, sada ovako, jaki smo u nadi i veri, u skoro svanuće dana. Zahvalan sam lordu arhiepiskopu, Konken Beriskom, koji mi je omogućio da na sveti Vidovdan, ovog leta gospodnjeg 1916. godine, u ovoj prekrasnoj crkvi Svetog Pavla, pred njegovim Visočanstvom, kraljem Džordžem petim i naj uglednijim Englezima mogu da vam se obratim.

Gospodo i prijatelji! Ceo dan juče, proveo sam razgledajući ovaj veličanstveni hram, koji je ponos Engleske i Hrišćanstva. Ja sam vidio, da je on sagrađen od najskupocenijeg materijala, donešenog iz raznih krajeva imperije, u kojoj sunce ne zalazi. Video sam, da je sagrađen od granita i mermera, koje su ispirali talasi stotine mora i okeana. I da je ukrašen, zlatom i dragim kamenjem, donetim iz naj skupocenijih rudnika Evrope i Azije. I uverio sam se, da se ovaj hram, s pravom ubraja, u jedno od arhitektonskih čuda sveta.

No, gospodo i prijatelji! Ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram, i veći, i lepši, i vredniji, i svetiji, od ovog hrama. Taj hram, se nalazi u srpskom gradu Nišu, i zove se ĆELE KULA. Taj hram, je sazidan od lobanja i kostiju mog naroda. Naroda koji pet vekova stoji, kao stamena brana Azijatskom moru, na južnoj kapiji Evrope. A kad bi sve, lobanje i kosti, bile uzidane, mogao bi se, podići hram, trista metara visok, toliko širok, i dugačak, i svaki Srbin, bi danas, mogao podići ruku i pokazati. Ovo je glava, moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma.

Pet vekova, Srbija lobanjama i kostima svojim, brani Evropu, da bi ona živela srećno. Mi smo tupili, našim kostima, Turske sablje, i obarali divlje horde, koje su srljale kao planinski vihor na Evropu. I to, ne za jednu deceniju, niti za jedno stoleće, nego za sva ona stoleća, koja leže između Rafaela i Širera. Za sva ona, bela i crvena stoleća, u kojima je Evropa, vršila reformaciju vere, reformaciju nauke, reformaciju politike, reformaciju rada, reformaciju celokupnog života. Rečju. Kada je Evropa, vršila smelo korigovanje, i Bogova, i ljudi iz prošlosti, i kada je prolazila kroz jedno čistilište, telesno i duhovno. Mi smo, kao strpljivi robovi, mi smo se klali sa neprijateljima njenim, braneći ulaz u to čistilište. I drugom rečju. Dok je Evropa, postajala Evropom, mi smo bili ograda njena, živa i neprobojna ograda, divlje trnje oko pitome ruže. Na Vidovdan, 1389. godine, Srpski knez Lazar, sa svojom hrabrom vojskom, stao je na Kosovu Polju, na branik Hrišćanske Evrope, i dao život, za odbranu Hrišćanske kulture. U to vreme, Srba je bilo koliko i vas Engleza. Danas ih je, deset puta manje.

Gde su? Izginuli, braneći Evropu.

Sada je vreme, da Evropa Srbiji vrati taj dug.”

Govor Vladike Nikolaja Velimirovića na Vidovdan 1916 god. u Londonu.


Bili smo i ostali brana vere, uvek smo bili i ostaćemo na strani istine i pravde. Oni će pokušavati i dalje da nas ruše, a mi ćemo uvek iznova da vaskrsavamo. Ne mogu nas ubiti dok god u sebi nosimo iskrenu veru, dok se naša srca upravljaju istinom i pravdom. Danas odlično znamo da nam Evropa neće vratiti dug. Još manje možemo da računamo na Englesku, pa ta parazitska i prevarantska tvorevina sada beži i iz Evrope. Nas treba da vodi naša vera i nada. Vidovdana 2016 leta Gospodnjeg u severnom delu Kosovske Mitrovice postavljena je nov spomenik caru Lazaru. Nadajmo se da je on vesnik novog, onog pravog buđenja srpstva. Ne sme nas napustiti vera i nada da će ovog puta Srbi, neka nova tek dolazeća ali verujuća Srbija biti dovoljno sposobna, hrabra i jaka da ga odbrani da on tamo i ostane.

Probudimo se poslušajmo srca i dušu, nema nam života bez slobode. Slobode nam nema bez Otadžbine, bez naše svete zemlje. Lazar je izabrao Carstvo Nebesko i za njega se izborio boreći se za svetu zemlju. Pravi Srbi imaju samo jedan izbor ako zaista žele da spremno dočekaju sudnji dan. Taj izbor nam jasno kaže da grobovi nisu priča o mrtvima već priča o živima. Onaj ko ne odbrani svoje spomenike i svetinje postaće mrtav među živima. Svetosavac neće nikad dozvoliti da mu odrede sudnji dan tako što će živog da ga sahrane.

Nenad Blagojević

FSK/koreni.rs