Dan kada je "Milosrdni" počeo da ubija anđele


Danas se navršava 17 godina od početka NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja je trajala punih 78 dana uz veliki broj žrtava


SINOVI moji, dragi. Tigrovi 98. jurišnog puka. Letesmo do danas hiljade letova iznad naše otadžbine. Letesmo i uživasmo u njenoj lepoti. Ali, danas... danas vas ne vodim na takav let. Danas vas vodim na let sa kojeg se, možda, nećete vratiti. Možda je ovo let u smrt. Ali, ne običnu, već časnu. To je privilegija odabranih. I, danas, kao nebrojano puta u našoj istoriji, to ne naređuje naša komanda. To naređuje Srbija, vojnici moji čelični. Ista ona Srbija u kojoj provedosmo najlepše dane. Srbija zove! Znam, dragi moji, da danas nema teže, ali i ponosnije uloge: biti pilot našeg ratnog vazduhoplovstva.


Ovako je pred poletanje pilotima na aerodromu Lađevci kod Kraljeva, nekoliko sati pre napada NATO, u potresnoj besedi, iz koje izdvajamo tek jedan deo, poručio Sreto Malinović, pilot i komandant 98. Avijacijske brigade ratnog vazduhoplovstva SRJ.

- Srce i savest istovremeno su iz mene govorili - kaže, za "Novosti", Malinović, danas general u penziji. - Piloti su znali kakvoj sili idu u susret, kako bi odbranili otadžbinu. Ali nijedan nije imao ni trunke dileme.

Godina 1999, 24. mart. Predvečerje. Zlokobno zavijanje sirena najavilo je nalet "Milosrdnog anđela", kako je Alijansa nazvala svoju akciju protiv Srbije i Crne Gore. Devetnaest zemalja, bez saglasnosti Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, počelo je bombardovanje. Prve bombe pale su između 19.30 i 20 časova na kasarne protivvazdušne odbrane Vojske SRJ, aerodrome, vojne fabrike, radare, institute... Gotovo istovremeno razorni projektili pali su u okolini Beograda, Kraljeva, Niša, Novog Sada, Kragujevca, Užica. Pogodile su Prištinu, Kuršumliju, Prokuplje, Golubovce kod Podgorice, poluostrvo Lušticu...

- Pažnja, pažnja, vazdušna opasnost za Beograd! - oglasio se sa Studija B Avram Izrael, tada načelnik beogradskog Centra za obaveštavanje.

- Nisam mogao da verujem da se neko drznuo da na kraju 20. veka malu zemlju i veliki narod stavi pod krila svog "milosrdnog anđela" - seća se Avram Izrael. - I danas osećamo posledice njihove milosrdnosti.

Izrael je imao "neslavnu" ulogu da prvi put posle Drugog svetskog rata pritisne sistem za uzbunjivanje i objavi vazdušnu opasnost u Beogradu.

- Imali smo kompletan uvid u vazdušnu situaciju iznad Srbije i malo sveta. Znali smo gde su neprijateljski avioni, gde dejstvuju, kako dejstvuju i šta rade - govori on. - Sa velikom pažnjom i napetošću pratili smo šta se događa. Znalo se da će doći do agresije, da će Srbija biti bombardovana. Niko se nije nadao da će i Beograd biti meta. Ali, tako je odlučeno i tako je i bilo. Naše je bilo kada ćemo proceniti da dignemo uzbunu za Beograd. Prve noći bombardovanja u Beogradu nije bilo žrtava. Bile su na meti kasarne u Batajnici, Topčideru, Institut i deo Vojne akademije u Žarkovu, Straževica. Nama nisu slali informacije šta se dešavalo iza kapija kasarni.


Ali, već prve noći stizale su vesti o žrtvama na jugu Srbije. Od NATO bombi u Kuršumliji, u trenu, stradalo je 11 oficira Vojske Srbije. I da ovaj masakr nije preživeo Svetozar Kovačević, kapetan prve klase, ko bi još vratio sećanje na prvi dan i prve poginule.

- Dva minuta je tek minulo posle 20 časova, kada nas je pogodila prva od tri krstareće rakete. Gotovo istovremeno nestala je struja i usledio drugi udar. Poletio sam kao u nekom bezvazdušnom prostoru. Osetio ogroman pritisak i jaku temperaturu, pa se trećeg udara i ne sećam. Svest mi se vratila tek na putu za prokupačku bolnicu. Bio sam crn kao ugalj. Koža mi je otpadala. Opekotine su bile po čitavom telu, jedva sam disao. Molio sam Boga da mi uzme dušu - seća se Kovačević, koji čuva uspomenu i na vojnika Bobana Nedeljkovića, prvu žrtvu u Prokuplju prvog dana bombardovanja.

Prve noći bombardovanja i fabrika "Utva avioni" u Pančevu bila je tri puta meta. Prva bomba pala je oko 20 sati, druga tri sata kasnije, a treća oko četiri sata ujutru. NATO je gađao proizvodne pogone i magacinski prostor. Materijalna šteta procenjena je na oko 60 miliona dolara. Posle bombardovanja jednog od magacina na periferiji fabrike, jedna bomba nije eksplodirala. Duboko je u zemlji i još nije izvađena.

- Posle posla otišao sam kući da se odmorim. Probudila me je prva eksplozija - seća se Dragan Sretenović, tada šef obezbeđenja "Utve". - Imali smo informaciju da će "Utva" biti bombardovana te noći. Nisam verovao... Fabrika je bila u plamenu kada sam stigao. Pitao sam kolege da li ima žrtava, odgovorili su da nema. Rekao sam im da čuvaju svoje živote.


Zaposleni su zajedno sa vatrogascima počeli da raščišćavaju fabrički krug. Bombe su čitave noći padale u naletima.

- Bili smo u šoku - govori Sretenović. - Ne mogu reći da smo bili hrabri... Pokušali smo da ugasimo požar, ali hidrantna mreža je pukla. Već prve noći naneta je velika šteta. Napadači su tačno znali šta treba da gađaju. Nisu pogodili ni upravnu zgradu, ni ambulantu, već proizvodne pogone i mašinske radionice.

Sretenoviću se u pamćenje urezala slika kineskih novinara, koji su došli pre zore.

- Poginuli su tokom bombardovanja kineske ambasade - kaže Sretenović. - I mi smo kasnije izgubili tri čoveka tokom raščišćavanja. A i sad kad neko od mojih mlađih kolega umre nisam siguran da li je to zbog osiromašenog uranijuma. Bombardovanje je ostavilo teške posledice na nas.

Ali, uprkos nadi naroda, koji je spas potražio u skloništima, da će sve stati istog dana kad je i počelo, napadi iz dana u dan su bili sve razorniji. Pod bombama NATO nestajale su hiljade ljudi.


Stradale su bebe u kolevkama, malena Milica Rakić ubijena je u kupatilu roditeljskog doma u Batajnici. Dečaci i devojčice u Murinu, Vladičinom Hanu, Vranju, Novom Pazaru... Ginule su čitave porodice. Nestala su naselja, delovi gradova, domovi za stare i bolnice, mostovi, energetska postrojenja, fabrike... Bili su meta, a posle ruševine, tokom sedamdesetosmodnevne agresije NATO na SRJ.


U VARVARINU SEĆANjE NA SVE ŽRTVE

DRŽAVNA ceremonija povodom obeležavanja dana sećanja na žrtve NATO agresije, koju će predvoditi premijer Srbije Aleksandar Vučić, biće održana danas u 12 časova kod Spomenika poginulim građanima na Varvarinskom mostu. Na Varvarinskom mostu, 30. maja, poginulo je desetoro, a ranjeno 17 ljudi. Među stradalima bila je i Sanja Milenković, briljantni đak Matematičke gimnazije u Beogradu, kojoj su predviđali let do zvezda u ovoj nauci.

- Moja Sanja bi danas imala 33 godine. Verujem, bila bi naučnica, majka... - kaže za "Novosti" Zoran Milenković, otac talentovane matematičarke Sanje. - Bio je praznik, Sveta Trojica. Sanja je odlučila da sa drugaricama Marinom i Marijanom ode do crkve, a potom kući u nesrećnih 13 sati, preko mosta. Kada su prešli polovinu betonske konstrukcije, most su pogodile rakete, a ranjene devojčice su pale u vodu...Tako povređenu prevezli su je do kruševačke bolnice, ali nisam uspeo da stignem da je vidim živu...

Nakon verskog obreda i odavanja počasti ubijenim u NATO agresiji 1999. godine, u Varvarinu će uslediti polaganje venaca i intoniranje himne. Crkveno zvono oglasiće se 10 puta, nakon čitanja imena žrtava: Tola Apostolović, Zoran Marinković, Stojan Ristić, Milivoje Ćirić, Dragoslav Terzić, Vojkan Stanković, Ružica Simonović, Ratibor Simonović, Milan Savić i Sanja Milenković.
(S. B.)

NISMO VEROVALI

- U OSAM sati i pet minuta čule su se dve eksplozije. Znali smo da je bombardovana raketna stanica - seća se Milan Ajder iz Krčedina. - Nešto ranije čuo sam se sa prijateljem iz Pariza. Rekao mi je da će nas bombardovati. Niko u Krčedinu nije znao za to, a i ja mu nisam verovao. Kad su pale bombe, u selu je nastao metež. Ljudi nisu bili pripremljeni. Nisu znali kako da se ponašaju. Palili su vatre, a bežali od bombardovanja. Niko nas nije upozorio. Čak ni vojnici iz obližnje kasarne nisu bili obavešteni.

PRVA ŽRTVA SA ADE CIGANLIJE

MLADI vojnik Saša Stajić iz Beograda bio je prva žrtva NATO bombardovanja 24. marta, kad su u naletu iz baze u Avijanu prema Srbiji napadnuti aerodoromi i kasarne Vojske Jugoslavije u Crnoj Gori. Devetnaestogodišnji vojnik bio je na straži u blizini kasarne "Milovan Šaranović" u Danilovgradu. U vojsku je otišao iz drvenog kućerka u naselju Partizan na Adi Ciganliji, gde je živeo s roditeljima. Pre nego što su se u ovo naselje uselili beogradski radnici, koji nisu imali stanove, bungalovi su služili komunističkoj vrhuški kao kućice za odmor.

NAPAD NA PRIŠTINU

VEST o napadu na Jugoslaviju objavio je generalni sekretar NATO Havijer Solana, kako izgleda, u trenutku kada su bombe već počele da padaju. Naime, petnaestak minuta pre 20 časova u blizini Prištine čuo se niz jakih detonacija u razmaku od oko 30 sekundi, koje su dolazile iz pravca istočno od ovog grada. Nakon eksplozija nestalo je struje. Grad je bio potpuno pust, a na ulicama se čula sporadična pucnjava iz automatskog naoružanja.


PROFESOR SLOBODAN ČIKARIĆ: GENOCID BOMBAMA SA URANIJUMOM

PREDSEDNIK Društva Srbije za borbu protiv raka profesor Slobodan Čikarić izjavio je juče da država treba da stane iza tvrdnji da je NATO bombardovanje Srbije 1999. bilo genocidna radnja, da bi te tvrdnje imale "težinu" i da bi država dobila odštetu. On je ponovio uverenje da je NATO, koristeći uranijum 238 i neodređene količine plutonijuma 239, koji se koristi za izradu atomske bombe, naneo veliku štetu Srbiji, budući da je poznato da ovi radioaktivni elementi štetno utiču na organizam, kao i na nastanak maligniteta. Prema njegovim rečima, broj ljudi koji su oboleli i umrli zbog uranijuma je "brojka mnogo veća od brojke odraslih muškaraca stradalih u Srebrenici".

SIRENE I PUSTE ULICE

BEOGRAĐANI su prvu ratnu noć dočekali sa zebnjom. Pitali su se da li će NATO tepih-bombama sravniti prestonicu. Rafovi u prodavnicama su bili gotovo ispražnjeni, pakovale su se najnužnije stvari, televizori i radio-aparati su bili pojačani i odjekivali su iz svakog stana. Kad se začula prva "šizela" i glas Avrama Izraela: "Pažnja, pažnja..." sve je stalo. Na ulicama su ostali napušteni automobili, autobusi i trolejbusi iz kojih su ljudi pohrlili u skloništa. Mnoga su bila već tada pretvorena u kafane i teretane koje su vlasnici zaključali, a roditelji s rasplakanom decom su besno lupali u masivna čelična vrata.

Većina Beograđani nije želela da siđe u skloništa, već su inadžijski izašli na krovove da posmatraju - ako treba i sudnji dan.


Izvor; Novosti