Nova i Stara Evropa i Srbija - izbor iz stampe

Kako misliti Evropu?

Evropa je danas u duhovnoj, etičkoj, religioznoj, ekonomskoj i civilizacijskoj provaliji. Stara Evropa, koja je to bila do 1914. godine, u novije vreme postala je nova Evropa, nakon 1945. godine. Ta nova Evropa iz 1945. postala je starom nakon 1989. godine. Brzina promena i globalni svet je uticao da je Evropa iz 1989. godine danas, 2016. godine, već postala stara i prevaziđena. Početkom 20. veka nestale su evropske imperije Austrougarska, Turska i Rusko carstvo. Nakon Drugog svetskog rata nastala su dva ideološko-ekonomska carstva u vreme Hladnog rata, anglo-američko i sovjetsko. Pad Berlinskog zida uveo je Evropu u novo doba, „Novog svetskog poretka“, pod okriljem SAD. Novi evropski poredak je građen i u vreme Trećeg rajha, ali i boljševičke revolucije u Rusiji, i u vreme Staljina i kasnije.
Kratki 20. vek 1914-1991.

Danas vlada pravilo ujedinjene Evrope pod dominacijom Nemačke i njenog protektora, SAD. EU je zamišljena kao „otvoreno društvo“, a sada, nakon ekonomske krize 2008. godine je podeljena na „sever“ i „jug“ EU, ali i na staru podelu – Zapad i Istok Evrope, sa Balkanom, kao arhaičnim prostorom sukoba civilizacija i kultura, religija interesa. Evropa je nakon Drugog svetskog rata bila između zapadne demokratije i komunizma, koja je aktivirala Hladni rat. Danas je Evropa parcelisana na uticaj moćnih kompanija, regiona i ekonomija. Rusija je bitno potisnuta iz Evrope, dok su SAD više nego ikada prisutne u Evropi. Balkan, kao i 1914, 1941, 1991, i danas, 2016. godine je „bure baruta“ raznih interesa. Stara Evropa do 1989. godine bila je više hrišćanska, a danas je sve više paganska, ateistička i korporativna. Evropa od države-nacije prešla je na model globalne evropske konfederacije, ali se i dalje oseća moć nacionalnih interesa, pre svega većih naroda i kultura. Manji narodi su pod pritiskom globalnih trendova da gube svoj identitet i prošlost.

Srpska golgota u 20. veku

Srbija je svojim oslobođenjem od 1912-1918. godine bila model oslobađanja Balkana i Evrope imperijalnih politika. Srbija je svoju cenu otpora imperijama iz Prvog svetskog rata visoko platila u Drugom svetskom ratu. Srbija je nakon Drugog svetskog rata, do 2006. godine, izgubila svoju državotvornu dušu kroz sve vidove Jugoslavije. Srbija je platila visoku cenu iluzija o Jugoslaviji iz 1915. godine u teškim periodima 1941-1945. i 1991-1999. godine. Danas je Srbija negde na svom drugom početku, nakon 1918. godine, uz velike iluzije, žrtve i propušteni 20. vek. Nekada je postojala „Stara Srbija“, kao nacionalni interes oslobođenja Kosova i Makedonije 1912. i 1913. godine, a onda se stvarala „Nova Srbija“ ili Jugoslavija, kao i „Nova Evropa“ 1919. godine. Danas se Srbija bori za svoje mesto na Balkanu, njenom istorijskom odredištu, ali i putu za EU, odnosno za globalnu Evropu, evro-atlantističkog tipa. EU preispituje sebe i svoj identitet, a Srbija čeka u redu kroz ispunjenje uslova da otvori vrata EU.

EU se sve više atomizira na interese moćnih članica, dok mali narodi trče da stanu uz bok moćnih država imajući nadu da će tako opstati. Put Srbije ka EU definisan je posle 2020. ili 2025. godine, kada će sadašnja EU biti „stara“ i formiraće se „nove“ forme Evrope, koje su još uvek neizvesne i nepoznate. Postavlja se pitanje da li će Srbija biti opet u “novoj” ili “staroj” Evropi različitosti i interesa. Da podsetimo da je Srbija bila nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, deo „nove Evrope“, zatim 1918. godine utopila je svoju državnost u „novu Evropu“. Tokom Drugog svetskog rata bila je protektorat „nove Evrope“, a onda oslabljena, bila deo novog komunističkog poretka nakon 1945. godine. Opet se suprotstavila konceptu Novog svetskog poretka, devedesetih godina prošlog veka, i od 2000. godine na putu je ka “novoj Evropi”. Srbija uvek kasni na razmeđi „nove“ i „stare“ Evrope. Da li se zna u koju Evropu ide Srbija?

Srbija na Zapadu ili pravoslavnom Istoku?

Srbija je krenula u „Novu Evropu“ nakon 1878. godine sa idejom otvaranja prema Zapadu, pre svega, prema Austrougarskoj monarhiji i Nemačkoj, i jačanju panslavističkih duhovnih veza sa ruskom carevinom. Beč, Berlin, Pešta, Petrovgrad, Pariz su centri formiranja društvene elite Srbije između 1880. do 1914. godine. Svetski rat je obeležio okretanje Srbije kroz Jugoslaviju Francuskoj i Engleskoj, a od 1935. godine i Nemačkoj, do početka Drugog svetskog rata. Nakon Drugog svetskog rata, Srbije je sve manje i jača Brozova Jugoslavija, koja usmerava od 1944. do 1948. godine svoju energiju prema SSSR, a onda se otvara prema Zapadu, sve do raspada bivše Jugoslavije. Naučna i društvena elita Srbije i bivše Jugoslavije u najvećoj meri je u zoni Zapada. “Nova Srbija“, nakon 2000, odnosno 2006. godine, kada se vraća svojoj državnosti na međunarodnoj sceni, prevashodno je etablirana prema Zapadu u svim sferama društvenog, javnog i političkog života. Srbija, na putu ka EU, sve više gubi svoj nacionalni identitet, tradiciju, i društvenu strukturu usmerava prema zakonima, pravilima i praksi EU.

Gubljenje nacionalnog i hrišćanskog identiteta

Menja se odnos prema nacionalnim vrednostima, porodici, i tradiciji. Srbija se, korak po korak, udaljuje od tradicionalnog društva, uređenog po građanskim zakonima i prelazi u “novo doba“ globalnog poretka. Put Srbije ka EU u narednim godinama i deceniji bitno će promeniti sliku, strukturu i vrednosne sisteme njenih društvenih, etičkih i socijalnih normi. Od Srbije promene traži preoblikovana EU i novi principi koji bitno urušavaju vrednosti “hrišćanske Evrope”. Nameću se nove vrednosti pseudoslobodne, sektaške i liberalno-paganske Evrope.

Evropa gubi postepeno svoj status stare i izvorne hrišćanske zajednice zasnovane na vrednostima države-nacije, na hrišćanskoj doktrini organizovanja zajednica i načina uređenja braka i porodice. Pravoslavna Srbija polako, ali sigurno se utapa u nova pravila, koja dolaze od moćnih država EU, ali se sve više prihvataju ili tolerišu i u hrišćanskim zajednicama (crkvama). Donedavno istopolne veze bile su u EU zabranjene ili kritikovane, a sada su dozvoljene i zakonom zaštićene. Nije problem više u pravima gej populacije, koliko se sada teži gej brakovima, što je udar na hrišćansku etiku, ali i duhovni i socijalni život mnogih nacija i društava, računajući tu i “svetosavsku Srbiju”.

Predlagači novog građanskog zakonika Srbije zalažu se za zakonsko uređenje gej brakova i obligacionih odnosa u tim brakovima. Ide se i dalje na opciju mogućnosti da gej brakovi usvajaju decu sa istovetnim nazivom roditelj. Ukoliko im to pođe za rukom, izgubiće se institucija stara koliko i država – sveta uloga majke i oca. I to nije sve… Teži se što češćoj aktivaciji “surogat majke”, koja će ugovorno nositi dete izabranog bračnog para, a posle porođaja dete pripada zakonskom bračnom paru. Na ovaj način se otvara pitanje socijalne, emocionalne i etičke disfunkcije braka i novo viđenje porodice i dece.

Srbija to treba da verifikuje, jer postoji čitav niz država koje taj sistem primenjuju. Nažalost, ni tu nije kraj promena. Potrebno je da se porodica šire razvlasti na način da se deca u stilu “nju ejdža” zakonom zaštite od pojedinih vaspitnih mera, tj. od roditeljskog kažnjavanja koje je staro koliko i institucija porodice. Sada se već ozakonjuju prava da deca sa 15 godina mogu da svoj zdravstveni karton “zaklone od očiju roditelja”. Država, koja suštinski veoma slabo štiti porodicu u celini, može odrediti punu zabranu vaspitno-disciplinskih sankcija roditelja prema deci. Tako se širi socijalno-patološka epidemija, koja remeti porodicu i stvara prostor za anarhiju, gubitak roditeljskog prava i autoriteta u ime države i pravnog poretka. Ako sada spojimo veliko mešanje države u porodične odnose, gde je porodica prepuštena sama sebi, ako se aktiviraju već postojeća iskustva istopolnih brakova i prava na usvajanje dece i prihvati etički princip “surogat” majke, porodica će realno biti vitalno ugrožena.

To je put propasti, put demografskog urušavanja nacije u skladu sa procenama UN o smanjenju za oko 40 odsto srpskog naroda u Srbiji do 2050. godine, odnosno do kraja 21. veka.

Kuda onda ide Srbija i njeno društvo?

Tomislav Kresović

Vidovdan/koreni.rs